SENTIMENTALNI ROMAN O ODRASTANJU
Ulomak iz romana

BATIĆ ZA MESO

Na početku priče je batić za meso. Leži na uskom mesinganom rubu pila. Ima okruglu drvenu dršku i glavu profiliranu nizom metalnih kuglica. Glava se sjaji kao čisti bolnički instrument, ali mjestimično je zaprljana i posuta mrljama skorene krvi.
Bez imalo ustručavanja, samo pet minuta prije, isprovociran stalnim zapitkivanjem hoću li nešto jesti, naredio sam:
- JELE, isprigaj patate! JELE, hoću šnicel! Tanki, bez žila! JELE, čuješ li me, JELE…
Soba je ispunjena bijelom svjetlošću dana, svjetlošću koja obećava igru i zadovoljstvo, ali isto tako nosi u sebi dah buduće zime i budi u meni čudan osjećaj, jedva primjetno stezanje u želucu.
Ruka moje tetke Jele, ruka prave Jarakuše, žene rođene na selu, debela i ispucalih prstiju, ali ruka beskrajno bezazlena i lagana poput leptira, uzme batić i prinese ga masnoj dasci. Daska leži na mramornom proširenju ispod kuhinjskog prozora. Na dasci čekaju crveni tanko nasječeni šniceli. Tetka pridigne dasku i počne udarati po mesu. Ti oštri i precizni udarci formiraju idealne komadiće posute rasterom rupica i spremne da upadnu u tavu.
Mi Jarci imamo jake ruke, u našim šakama istovremeno leže snaga i lakoća, mi nismo odveć intelektualni. Pa ipak treba određena profinjenost višeg reda da se s tolikom lakoćom udara po mesu.
Moram iskoristiti trenutak dok udaranje čekića teče u brzom ritmu, jer sve skupa zvuči kao nekakva eksperimentalna skladba na granici diletantizma. Vibracije se prenose na drvene grede koje stenju i škripe, podrhtavaju vitrine kuhinjske kredence i staklarija složena u redove, kao minijaturna vojska na rubu bojnog polja, odgovarajući vibratom u visokim sferama poput zbora dječjih glasova. Od udaraca stenje i metalna konstrukcija pila, a uskoro im se pridružuje i črčkanje ulja što se počelo grijati na tavi u drugom kutu kuhinje, tetki iza leđa.
Dakle, moram iskoristiti taj oštri i nemilosrdni ritam da bih strogo odvojio neke stvari, već sad na početku. Kao u biblijska vremena batić razdvaja dobro od zla. Proizvoljno, ad hoc, određuje razdoblja mog života, gura me iz ruke u ruku, iz stana u stan, iz kvarta u kvart, iz grada u grad i naposlijetku iz države u državu. Određuje moju sudbinu, moje buduće ljubavi i mržnje, strasti i strahove, uspone i padanja. Stvara mojih stotinu lica i ostavlja me nemoćnim pred tajnom koju neću riješiti čitav život.
Taj oštri ritam me nemilosrdno formira kroz stotine krinki i obrazina da bi me na kraju nonšalantno odbacio u tavu s vrelim uljem. Kao što to tetka naizgled nespretno radi, a zapravo u njezinom pokretu krije se osjećaj vrhunskog majstora: vrh vilice, koju zovemo "pantarul", gura šnicele s daske u vatru. Oni padaju baš onako kako treba i zauzimaju pravo mjesto u vrućem ulju. Sve dalje, stvar je blagostanja i moje razmaženosti, koji ipak stoje u nekoj čudnoj opreci s uvijek prisutnim tragom nekadašnjeg siromaštva i gladi, meni ipak nerazumljivih. Neshvatljivih.
Oni su uvijek prisutni negdje u tetkinom malom mozgu i ona ih izgovara s krajnje ozbiljnim i optužujućim glasom: Da znaš, nekad smo bili gladni!
- Nekad smo bili gladni! – odjekuje u mojoj glavi kao izazov. Nekad su, dakle, bili gladni.
Ma nemoj, molim te.
A danas, gladi u inat, ja jedem samo meso. I prigane patate. Jaje ne bih pojeo nizašta na svijetu. Mlijeko piti? Nipošto!
Moram li se zato osjećati krivim?
- Jele hoću šnicel i prigane patate! Prigane patate, JELE!
I ne gnjavi me više.
Tetka poseže za patatama ispod pila, pomiče maleni zeleni zastor, uzima patatu, konavosku krtolu, guli je, pere i sitno siječe nožem. Sitni mali prutići upadaju u ulje preostalo od šnicela. Patate cvrče i pjevaju na vatri. Sad će biti gotove, evo, još malo. Dundo Pavo mirno sjedi za stolom i čeka. Patate će uskoro poprimiti žutu, pa zlatnu boju.
Zatim tetka briše ruke o blijedozelenu pregaču posutu bijelim cvjetićima, a ja je gledam kao da je prvi put vidim.