Provodili smo tu večer sa starim Ikeinim katalogom. Ozbiljno smo se zanijeli u razmatranje mogućnosti kupnje i uređenja stana, kao da nas ne čeka još tri godine stambene štednje i onda milijun godina otplate kredita. U tom zanosu smo kombinirali kao da imamo novce ili barem kao da ćemo ih imati vrlo skoro, za koji tjedan, najviše mjesec ili dva. Točnije, ona je uglavnom maštala o tome kako će trošiti novce, a ja sam većinu vremena provodio preračunavajući u sebi cijene namještaja u mjesečne plaće. Povremeno bih i otvoreno zagunđao da "ne mislim raditi pola života kako bih kupio stan, a drugu polovicu kako bih ga opremio". Ona se na to uopće ne bi obazirala ili bi mi dobacila nešto kao "naravno da hoćeš, samo to još ne znaš".

U jednom mi se trenutku učinilo da bih čak mogao zarežati na nju pa sam pogledao na sat i rekao: "Umirem. Zubi. Spavanje."

Oprao sam zube dok je ona nešto petljala ispred ogledala. S ustima punim paste pokušao sam je upitati: "Kidaš nešto?" Nije obraćala pažnju na mene.

Završio sam sa zubima i oteturao u sobu. Zbacio sam sa sebe trenirku i čarape i ispružio se po svojoj polovici kreveta. Sklopio sam oči. Nekako mi je odmah bilo lakše. Čak mi se i manje spavalo. Osjetio sam kako postajem opušteniji. To je uvijek tako: mogu biti mrtav umoran i samo misliti o tome kako ću se uvaliti u krevet i zaspati, ali čim osjetim krevet ispod sebe nekako se razbudim. Točno suprotno mojim željama i očekivanjima.

Uskoro sam čuo otvaranje vrata kupaonice, njene korake i šuškanje po sobi. Znao sam da se presvlači u majicu za spavanje.

"Jesi budan ili spavaš?" upitala je.

"Aha", odgovorio sam ne otvarajući oči.

"Aha budan ili aha spavam?" čuo sam joj glas iz nešto veće blizine.

"Kakve su to sad gluposti?" otvorio sam oči. Stajala je ispred mene i promatrala me.

"Samo provjeravam."

"Bolje dođi u krevet."

"Čekaj malo. Nisam gotova."

I onda je krenulo čišćenje nosa. Svaku večer prije spavanja temeljito očisti nos. Kaže da joj je uvijek pun nekih sranja. Ako su suha, zovemo ih kore. Ako nisu, onda su sranja. Dakle, problem s korama jest taj što se teško izbjegavaju. Zimi zbog centralnog, ljeti zbog klime. Moje probleme s korama ublažava to što sam ja slinav većinu godine. Ali i nije samo to. Ona za vrijeme pauze hoda po gradu pa se valjda naudiše svih mogućih nezdravih govana što lete u zraku, a ona krupnija se valjda ne udišu nego se zadržavaju u nosu. Neko vrijeme sam je iz navedenih razloga zvao mali rudar, budući da sam u početku znao zagledati u to što vadi, ali kada sam uočio osnovne uzorke, prestalo je biti zanimljivo. Jedino još ja nekada nju plašim s krvavo-žutozelenim papirnatim maramicama koje od milja zovem abortus. To je odvratno, priznajem.

I tako sam je promatrao kako čisti nos, stojeći otprilike metar ispred mene, ali potpuno posvećena operaciji. Kaže da loše spava i sanja strašno ako to ne napravi kako treba. Nekada operaciju izvodi u krevetu, nekada ovako stojeći ispred mene. Zna to napraviti i u kupaonici dok čeka da završim s pranjem zuba. Dok sam je tako gledao u tom poslu u kojem sam je već toliko navikao gledati da skoro i ne primjećujem što radi, palo mi je nešto na pamet.

"Ljubavi?" pokušao sam nešto njezine svijesti i pažnje pridobiti za sebe.

"Ha?" odvratila je. Zapravo, nije to bio nikakav odgovor, više kao da ima refleks koji je zamjenjuje dok rješava životno važna pitanja.

"Znaš što mi je ovaj trenutak palo na pamet?"

Znao sam da ne zna, ali tako se vode razgovori pred spavanje. Pripremaš teren. Pokušavaš ispitati koliko su sugovornici zainteresirani za razgovor. Pokušavaš ih zainteresirati postavljajući retorička pitanja.

Skroz krivi pristup.

"Što?" upitala je ne vadeći ruke iz nosa.

"Jesi li svjesna da sam ja tebe u životu gledao kako kopaš nos nekoliko sati, ako ne i nekoliko dana?"

"Molim!?"

"Znaš, sve skupa, kada bismo sve kopanje nosa stavili na jednu hrpu, to bi ispalo nekoliko dana neprestanog kopanja nosa", pojasnio sam.

"Pretjeruješ."

Upravo je bila izvadila jednog kapitalca, malo ga promotrila i zatim smjestila u papirnatu maramicu.

"Nimalo."

"Spavaj", pokušala me ušutkati.

"Gledaj ovako. Svaku večer čistiš nos oko recimo tri minute. Nekada kraće, nekada dulje, ali možemo reći oko tri minute."

"Možemo reći tri minute", složila se rastreseno. Vjerojatno je bila na pragu velikog otkrića, pa nije mogla rasipati energiju na ovakve pizdarije.

"Radiš to navečer svaki dan, a već tri godine živimo zajedno. Prethodnih pet bili bismo zajedno svaki drugi vikend, mjesec dana na moru i oko dva tjedna za Novu. Slažeš se?"

"Aha."

Ispružio sam ruku i dohvatio mobitel. Uključio sam kalkulator i počeo računati.

"Dakle, 15 vikenda po dva dana je 30 plus 30 more plus 15 Nova je 75 puta 5 godina je 600", rekao sam i malo zastao. Nešto mi je bilo sumnjivo. Njoj ne. Bila je previše zauzeta.

"Sranje. Ne može biti. Moram ovo ponovno."

Ovaj puta je rezultat bio 375 i to mi se činilo OK.

"375 puta sam te u tih pet godina vidio kako kopaš nos. Sada ćemo tome dodati još ove tri godine, dakle još 365 puta 3 što je 1.095. Zajedno je to 1.470."

Još uvijek je bila zauzeta, ali je bilo očigledno da su je ove brojke malo uznemirile. Nije očekivala da ću ići ovako daleko. Barem ne ovako kasno.

"Ako pomnožimo 1.470 kopanja nosa s tri minute u prosjeku, dobijemo 4.410 minuta kopanja nosa."

U tom trenutku je bilo sasvim jasno da slijedi katastrofa.

"Ako 4.410 podijelimo sa 60, dobijemo 73,5 sata kopanja nosa, ili", tu sam malo zastao i pokušao bez kalkulatora izračunati dane, "24, 48, 72, dakle, TRI DANA I SAT I POL KOPANJA NOSA." Raspoloženje mi je višestruko poraslo od ovog izračuna. Ona je, ne vadeći ruke iz nosa, samo rekla: "Užasno".

"Da, ljubavi, u svom životu gledao sam te više od tri dana kako kopaš nos i svejedno te obožavam", objavio sam slavodobitno.

Ona je trenutak šutjela, zgužvala maramicu, bacila je u koš i okrenula se prema meni. Gledala me nekoliko sekundi kao da se nečega ne može sjetiti, a onda rekla: "Sada ćemo izračunati koliko si ti u životu preda mnom dugo prdio".

Trenutak sam šutio. To je bilo pokvareno. Nisam morao ništa računati da bih znao da neće biti dobro. Zato sam pokušao diskvalificirati njezin pokušaj.

"To nije isto. Kopanje nosa ovisi isključivo o tvojoj volji, a prđenje ne."

"Želiš reći da nemaš sfinkter?" pravila se pametna.

"Znaš ti dobro što želim reći: možeš neko vrijeme ne prdnuti, ali to je loše za zdravlje, dapače to postaje sve lošije što više odgađaš."

"To uopće nije loše za zdravlje drugih ljudi. I zato ćemo sada lijepo izračunati koliko si prdio preda mnom."

Sjela je i izvukla neki papir ispod hrpe najraznovrsnijeg smeća koja u potpunosti nadzire lijevu polovicu radnog stola. Uzela je olovku i rekla: "Recimo da možemo tvoje prđenje razvrstati u tri kategorije: kratko, normalno i nadahnuto. Kratko traje pola sekunde, normalno sekundu, a nadahnuto od sekunde pa nadalje. Kratko preda mnom prdneš barem pet puta na dan."

"Ma ne prdim baš svaki dan!"

Čuo sam kako se veselo smije i kroz zube govori, oponašajući Paula Newmana u Hudsucker proxyju, "sure, sure".

"Normalno prdneš", nastavila je kada se dobro ismijala, "barem jednom. A nadahnuto prdiš barem dva puta tjedno i to je onda najmanje pet nadahnutih, ali ne smijemo zaboraviti da su oni popraćeni s barem još deset normalnih."

"Pretjeruješ. Daj smanji to nadahnuto na jednom tjedno", počeo sam moljakati jer se bila dobro zaletjela. Nije mi se dalo svađati, a vjerojatno svađom ne bih ništa ni postigao. Zato sam još jednom molećivo rekao: "Jednom tjedno".

"Ne bih rekla."

"Bit ću Ikein rob do kraja života", tiho sam rekao. Osmjehnula se. U svojoj sam naivnosti pomislio da će zbog ovoga odustati od računanja.

"Neka tjedni koeficijent bude jedan i pol", rekla je pomirljivo, kao da mi stvarno čini uslugu. A zatim je malo gledala u papir i rekla: "Ja ovo ne mogu izračunati."

"Naravno da možeš, ljubavi", počeo sam je bodriti. Mislim da pritom čak nisam ni bio licemjeran.

"Rekao si da smo dosad bili zajedno koliko dana?" upitala je.

"1.470."

"A ti kratko prdneš pet puta po pola sekunde što je 1.470 puta 5 puta 0,5 jednako 3.675 sekundi. Normalno prdneš jednom na dan plus za svaki tjedan 10 puta s koeficijentom 1,5… Uh, eksplodirat će mi mozak!"

Ja sam pokušavao to izračunati. Kada sam pritisnuo = kalkulator je ispisao 6.090. "Još 6.090 sekundi", rekao sam.

"Dobro. Ostaje još nadahnuto. Pet nadahnutih tjedno, dvije sekunde po komadu, koeficijent 1,5. Možeš to izračunati?"

"Čekaj. 210 tjedana puta pet puta dva puta 1,5 = 3.150", objavio sam.

"Trenutak smrdljive istine se bliži", rekla je i uzela mi mobitel.

Zatvorio sam oči i čekao rezultat. Nisam bio zabrinut. Ne više. Čuo sam pucketavi zvuk unosa i poteze olovke po papiru. Onda je nastupila tišina.

"I?" upitao sam.

"Samo malo, samo malo", rekla je. Onda se važno nakašljala. Otvorio sam oči i pogledao je. Sjedila je za stolom, ali okrenuta meni. Teško da je u tom trenutku bilo sretnije osobe na svijetu.

"Dakle, gospodine, preda mnom ste prdjeli 12.915 sekundi, što iznosi nešto više od 215 minuta, a to je više od tri i pol sata", objavila je svečanim tonom.

"A ja vas svejedno volim", dodala je nježno.

Nasmijao sam joj se i pokazao rukom da dođe do mene. Ustala je od stola, sjela na krevet do mene i nježno me poljubila. Uhvatio sam je čvrsto za potiljak, dao joj jedan strastven poljubac i onda svom snagom prdnuo.

"Stoko!" viknula je na mene kada se uspjela iščupati iz zagrljaja. "Koliko sam ti puta rekla da ne prdiš u krevetu!"

"12.916 sekundi!" rekao sam ushićeno.

Šutjela je trenutak i gledala me. Onda je prešla na svoju polovicu kreveta i rekla: "Danas smo nešto naučili".

Nisam ničim odavao da sam zainteresiran. Znao sam da neću dobiti oprost u sljedeća 24 sata.

"Kada dugo živiš s nekim, nakupi se sranja", rekla je.