Dio
o pički posvećujem Dinku Deliću, piscu i uredniku,
autoru "Ode pički"
Paralogično
bi a umjesno ovomu naslovu slijedio citat nekolikih riječi,
ili možda cijeloga stiha iz prononsirane pjesme Ramba Amadeusa,
čiji sam naslov zaboravio: „Kurac, pička, govno, sisa“.
Duboka
a metaforička paralela, iskrivljena do parabole, govori: glava,
kao um, dakle Velika Glava piše. Posljedak, polučevina toga
čina jest tekst, a svi znamo kako je – bar nekad bio – tekst
sve. Tekst kao PISMO, kao Trag. Trag kao ožiljak – jer ovdje
govorimo o nasilju i krvi, rasparanoj i rasporenoj koži, nad
jednim tijelom kojemu, rasporenu, nervi trepere izloženi pogledima.
Glava
koja, pišući, pori i gleda, da pomenemo i Kanta , „s udivljenjem
i strahopočitanjem“ ono što obrađuje jest nedvojbeno ljudska,
može biti muška, a može biti i ženska. Može li?
Apeliram
ovdje izravno na povjerenje čitatelja/ica i ne izvodim dokaze
niti upućujem na izvore o tomu kako se uobičajeno, dominantno
smatra kako „ženska glava“ jest jedan u sebi kontradiktoran
sintagmatski pojam, oksimoron.
GLAVA
je u patrijarhalnoj civilizaciji uvijek shvaćana kao um, koji
je po definiciji gospodar, koji je IZNAD svega, dok je ono
žensko uvijek, ili bar najčešće donje (ako se ne naloži drugačije).
Tomu u prilog ide i naziv za završetak muškog ekstremiteta,
one malene okrajine, naime glava, odnosno od milja glavić.
Glavić hoće kazati kako toj okrajini mišljenje nije najveća
vrlina, ali je još uvijek povezana s mišljenjem, jer pripada
Njemu, koji misli.
Problem
sa ženskim bićima jest taj što ih je naizgled teško razlikovati
od muških, jer i one imaju glavu, koja je, kao ženska, historijski
sustavno dezavuirana, i to posredno, stupnjevito. Prvi je
korak dezavuiranje ženskog, koje je svrstano s ostalim manjinama:
lijevo, dolje, mračno, slabo, iracionalno itd. Kako se ženska
bića ne bi ćutila doista diskriminiranim, dodijeljena im je
mogućnost natjecanja za nešto naizgled pozitivno, društveno
prihvatljivo: lijepo. Ženska glava rado prihvaća tu slamku,
koja, pak, nije spasonosna. Dapače. Vrhunac je ženskosti suvremena
patrijarhalno-homofobična cirkusijada od proslava 8. ožujka
kao Dana žena, Dana majke, Dana Ljepote.
Pandan
ljepoti jest majčinstvo, odnosno osjećajnost, što je eufemizam
za iracionalnost. Tako je ženska glava lijepa i osjećajna,
što će reći pasivna i glupa.
***
Ženska
glava - značilo bi da to jest glava, ali ženska, dakle ne
dovoljno dobra glava. Ili, pak, jest dobra ali samo za posebne
funkcije, za posebne svrhe. Odnosno ako je dobra za te, posebne
svrhe - ako mislimo na iste - onda uopće nije bitna glava.
Kad se kaže „ženska glava“, hoće se ukazati na jednu glavu,
jedan um koji ne funkcionira kao muški. Ali kad se pita, recimo
u jednoj kritičnoj situaciji: „Ima li ovdje muške glave?!“,
ne misli se pritom najčešće ni na kakav intelekt, koji će
nas svojom intelektualnom sposobnošću izvući iz recimo nevolje,
ili pomoći nam, primjerice, nacijepati drva za roštilj. Misli
se na jednu sirovu snagu. Preciznije gledano, u oba slučaja,
bilo da se radi o ženskoj ili muškoj glavi, ne radi se o glavi,
umu, intelektu, nego se hoće ukazati preko tog intelekta,
preko dotične osobnosti, na nešto drugo, na jednu tjelesnu
funkciju dotične glave. Glava u oba slučaja pronosi jedno
tijelo, ona krije tijelo, krije i, u jednom slučaju, postavlja
ga kao objekt seksualne žudnje, koji je u ovom trenutku potisnut,
latentni objekt, jer je sad politički ispravno referirati
jedino na taj objekt kao na nešto drugo, na Drugo objekta
– glavu. Kad dođu bolja vremena, kad politička ispravnost
klone pod teretom umora, ili nekog opijata, ili naprosto „slobodnog
vremena“, onda će se taj latentni objekt dozvati pameti, tj.
izvući na vidjelo, na ogoljelu pojavnost i uporabiti za što
već treba. U drugom slučaju, u slučaju muške glave, glava
također predstavlja tijelo. I ovaj put se rabi tijelo, i zove
se, priziva se muška glava, apelira se na nju kako bi angažirala
to tijelo za jednu svrhu, za koju je već potrebito. Tako i
muška i ženska glava kriju iza sebe tijelo. Iza glave postoji
tijelo. Mora se prevladati prepreka glave kako bi se došlo
do tijela. U svojoj gluposti i ograničenosti, i muške i ženske
glave bore se jedne protivu drugih, ili pak rabe i zlorabe
jedne druge ne videći kako su i jedne i druge zlorabljene
od jedne velike glave, ni od muške, ni od ženske, nego od
glave kao takve, glave koja govori kako je tijelo nešto drugo,
kako je tijelo drugo, u funkciji ovoga prvog, odnosno u funkciji
Velike Glave.
Je li
bi bilo moguće poigrati se jezikom i izvrnuti situaciju, naime
postaviti jednu hipotetičku situaciju u kojoj je glava u funkciji
tijela, tako da se iza tijela krije glava, pa da se kaže:
„Žensko/muško tijelo, dođi ovamo!“, a onda, kad priđe, potpuno
ga zanemarim kao tijelo i rabim ga kao „čisti um“ (Kant),
rabim ga „apsolutno romantično“, kako se kaže u jednom čuvenom
filmu sarajevskog prokazanog redatelja, apsolutno romantično,
apsolutno intelektualno. Tad bi se tijelom manipuliralo kao
što se sad manipulira glavom. Rekao bih: „Žensko tijelo, ja
sam muško, heteroseksualno tijelo. Dođi ovamo!“. I kad bi
prišlo, ja bih ga napastovao samo u aspektu intelekta. Tad
bi, dakle, glava bila latentni objekt moje intelektualne žudnje,
a tijelo puki označitelj, politički ispravna etiketa za skandal
intelektualnog općenja.
Ova sva
priča o muškoj i ženskoj glavi, o uporabi glave od strane
tijela i, obratno, tijela od strane glave, samo je stara,
već dosadna, predničeanska priča, koja se i nakon Nietzschea
dugo vrti, i još će se dugo, dugo vrtjeti. Nietzsche je jasno
ukazao na to protuslovlje, tu borbu dionizijskog i apolonijskog,
kako je jednako glupo dati prednost dionizijskome nad apolonijskim
ili pak apolonijskom nad dionizijskim, kako je čovjek malo
je reći spoj, kako ne samo ima „dvije duše“ (Faust). Ne, čovjek
je jedan konglomerat, jedna legura dionizijskog i apolonijskog,
racionalnog i iracionalnog, ženskog, muškog, ne-ženskog, ne-muškog,
trans-ženskog, trans-muškog, i-muškog-i-ženskog itd.
Ženska
glava samo je jedna kap u leguri svake pojedinačne nesreće
posrnulog Hominida.