KNJIŽEVNA PRODUKCIJA U TUZLI I OSTATKU BiH

Bosna i Hercegovina kao polje stalnih previranja, nepostojanja čvrstih modela vlasti, nepostojanja koherentnosti u bilo kojem smislu, moglo bi biti predivno iskorišteno za postmodernističke igrice, ali ne može, jer kao prvo, BiH nema tržišta u pravom smislu te riječi, i kao drugo, pisci/spisateljice ovog prostora radije se odlučuju za egzistencijlističke igre, neoromantistička zalaganja za nacionalizaciju književnosti i potrage za modernističkim subjektom. Nacionalne manipulacije još uvijek imaju snažno uporište među čitateljskom publikom koja se ne buni i ne brine za činjenicu da te manipulacije odvraćaju od prioriteta. Bosanci i Hercegovci uglavnom nemaju kulturu čitanja. Takva atmosfera najčešće rezultira precjenjivanjem kritičara u relaciji pisac/spisateljica-čitatelj/ica. Tako kritičari polemiziranju, autoritiziraju sopstvene stavove, a njih opet postavljaju oni koji uglavnom vrše ove ili one nacionalne manipulacije. Kritičar je uglavnom sredovječan, ima malo brade, patrijarhalan muškarac, čuvatelj „prirodne“ diskriminacije nad ženama i isljučivanja seksualnih i rodnih manjina. Nije sve tako crno (ima i sivih detalja), imamo i žene kritičarke uglavnom sa istom logikom sredovječnog muškarca kritičara, i snažnom potrebom autodiskiminacije. Imamo i alternativu, teoretičare/ke koje se bave postmodernističkim teorijama, ali oni su uglavno nezanimljivi i gurani u stranu, jer zaboga, nije vrijeme za dekontrukciju, mi tek konstruiramo državu. Tako se uglavnom sasvim indiferentnom čitateljstvu nude gotovi poizvodi, koje su Kritičari ocijenili kao „pravu stvar“. Tako su u knjižare stigle čitavi tomovi Abdulaha Sidrana, i klasika poput Ive Andrića, Meše Selimovića i Miroslava Krleže.Kao primjer kako se treba pisati i kako se samo treba pisati. Svi su oni muškarci, i naravno, simpatično su izgubljeni u svom blagom boemstvu. Hmm, boemstvu. Nisu svi boemi. Primjerice, spomenuti Abdulah Sidran. On uopće nije boem, on je bradati, simpatični čovjek iz naroda. On je pisao scenarije u bivšoj nam Jugoslaviji i on se divi trivijalnoj književnosti jedne Zagorke. On nam treba odgajati djecu.
Postati čitan pisac/spisateljica znači biti potpomognut, poguran i izbrušen od strane fromiranih kritičarkih/spisateljskih lobija. To je najbrži i još malo, pa jedini način da se dospije u štamparije, jer je izdavaštvo samo po sebi, baš kao i čitateljstvo, uglavnom indiferentno. Kritičarski lobiji postoje u svakom većem gradu. To je grupa akademika koji se slažu oko nečega, piju zajedno, slave zajedno i promoviraju zajedno. To su prave male radionice koje su spojile posao i zadovoljstvo. U tim radionicama, pak postoje oni najveći, kojima ide sva zarada i sva slava. U svakom gradu postoji kritičar, dva, tri koji su „subjekti koji znaju“ i nitko doli oni sami nema pravo na svoje istine. Oni su u medijima, njih zovu i žiri, njima daju novac za novu knjigu, oni zarade dobro pisajući članke za časopise. I to ne važi, nasreću i nažalost, samo za kritičare. Ista je formula za pogurane pisce/pisateljice, oni postaju gotovi proizvodi koji se nude kao „jedini vrijedni“. Oni sa lobijima piju, slave i tapšaju se po ramenima.
Ako ipak zavirimo u knjige, tržište i tragamo za najmanjim zajednički sadržatelj, onda bi Dževad Karahasan bio najvredniji pažnje. Poslije Meše Selimovića i njegovih romana „Derviš i smrt“i Tvrđava“, dugo je bila nezamislila pojava novog pisca koji bi mogao jednako kanonizirati svoje romane. Dževada hvale svi redom, on je zadovoljio najrazličitije kriterije i ponudio užitak čitanja najširem spektru čitateljstva. Svojim romanima „Šahrijarov prsten“ i „Istočni diwan“ pokušava reinepretirati povijest kao ponovno izgovaranje traume (psihoanalitički rečeno). Poigrava se tekstom u duhu postmodernističkim kombinacija diskursa, gradi snažnu strukturu, traži humanistički subjekat i opet ga gubi. Raskošnim jezikom i istančanim senzibilitetom jednako se približava zahtjevnom teoretičaru i prosječnom građaninu. Mistik u pravom smislu te riječi. Onoliko koliko već dolikuje.
Nasuprot njemu, mistik je i Asmir Kujović koji je podobro zastupljen na književnom nebu BiH. Glavni urednik časopisa „Lica“ koji u BiH već dugo ima kontinuitet, prozaista i pomalo pjesnik. Njegov roman „Ko je zgazio gospođu Mjesec?“ postigao veliki uspjeh. Divne li biografije. No Kujović u svom spomenutom romanu uglavnom troši čitateljevo vrijedno vrijeme na patrijarhalno-šovinističke usporedbe, zlouporabu religije za sopstveno egotripiranje i pada u ekstrazu samodopadnim modernističkim osjećanjima veličine svoje neshvaćenosti u „površnom i grešnom svijetu“. Tekst koji još nije spreman da uopće progovori o sebi. Kujović ipak, kao i pripovijedač, ima visoke kriterije kao kritičar. Primjerice, vrlo nonšalantno voli dijeliti književnost na trivijalnu, žensku, i elitnu koja je vjerovatno muška i još vjerovatnije, njegova.
Kolega mu Faruk Šehić kojem draže da ga poistovjećuju sa mentalitetom ulice nego sa čistim, sterilnim, akademskim stolicama, postao je cijenjeno ime nakon zbirke poezije „Hit depo“. Piše o trivijalnim i netrivijalnim stvarima. Harisu Džinoviću i ratu. Pažljivo njeguje image nemarnika, bosansko-hercegovačkog Bukovskog i neukrotivog alkoholičara. Dobro mu ide. Izgleda da je isplatljivo, jer mediji su zainteresirani za „njegove istine“. Poezija je precizna. Postmodernistička. Pomalo pijana, ali uglavnom hladna i manipulativna. Jer on je akademski građanin, after all.
Iz redova mladih akademskih građana i građanki, dolazi nam i Šejla Šehabović iz Tuzle. Objavila zbirku poezije „Make up“ i oduševila uglavnom postmodernističke kritičarke struje. Nedavno se dokazala i zbirkom priča „Car Trojan ima kozije uši“. Njeni radovi su ponuđene formule teorije književnosti. Tako precizne i tako pod kontrolom da u cijelom tom procesu nema greške. Nedostaje samo onaj 21 gram.
U Bosni i Hercegovini postoje i bestseleri. Jednostavna, pitka književnost koja najtera i prosječnog građanina da uzme knjigu u ruke. Takvu stvara Nura Bazdulj-Hubijar. Njen sin Muharem Bazdulj odlučio se za intelektualnu prozu kakve se ne bi posramio ni njegov uzor Danilo Kiš. Do sada je objaivo četiri knjige: „One like a song“, „Druga knjiga“, „Travnička trojka“ i „Koncert“. Maestralnom tehnikom vođenja kratke priče u potrazi za humanističkim subjektom u Bosni i Hercegovini, Bazdulj ni u jednom trenutku emocionalne linije priče ne pretvara u patetiku, naprotiv poput najboljih Kišovih priča ostaju u nama.
Vjerovatno bih trebala pisati o Miljenku Jergoviću kao fenomenu kojeg guraju dvije države-Hrvatska i Bosna i Hercegovina, ali budući da njega ima i u pašteti, ostavit ćemo njegov marketing ljudima koji to već i previše dobro rade.