BANIJSKA PRASKOZORJA

Tlo je bilo neravno, puno krtičnjaka ili možda tek gomilica zemlje koje rijeka povremenim plavljenjem nije uspjela izravnati. Nečujno je opsovao i zateturao kad mu je noga zapela za travnati busen, no odmah zatim ponovo se uspravio i nastavio hodati. Mjesečina nije davala dovoljno svjetla; srp koji će tek za dva dana postati prva četvrt visio je nisko nad zapadnim horizontom i Ivica je morao hodati polako i oprezno. Nekoliko desetaka metara dalje uzdizao se crni bedem grmlja i drveća koji je po ovakvom mraku izgledao neprobojan. Ipak, kad je došao do blage nizbrdice koja je pokazivala da je rijeka tu, pred njim, shvatio je da je neprohodnost samo privid, napravio nekoliko koraka i s lakoćom se provukao kroz vegetaciju i zakoračio na usku obalu.
Druga se strana dobro vidjela dvadesetak metara dalje. Zrak je ispunjavalo bjesomučno kreketanje i gotovo nečujan šum vode u pokretu. Opori miris rijeke čak ni usred ljeta nije bio ustajali vonj vode stajaćice, bare ili plitkog jezera, bio je to mulj u pokretu, nešto što bi se u iznimnoj situaciji čak dalo piti. Ustvari, da se dvadeset ili pedeset ili sto ili tko zna koliko kilometara uzvodno ne nalazi Karlovac sa svom svojom industrijom, ljudima i kanalizacijom, možda bi se sagnuo i slasno usrkao nekoliko gutljaja. Umjesto toga, mirno se osvrnuo uokolo i bacio pogled na sat. Devet i pedeset osam. Još dva sata čekanja.
Spustio je mali sivozeleni planinarski ruksak na tlo, mješavinu sitnog šljunka i stvrdnutog mulja, i sjeo duboko dišući svježi zrak. Temperatura je bila na granici prohladnog; dnevna vrućina povukla se odavde još u sumrak, a velika voda garantirala je stalan dotok svježine. Ivica se stresao, ali nije bio siguran je li to od hladnoće ili od uspomena koje je očekivao otkako je krenuo na put. Prvi susret s Kupom nakon tri i pol, gotovo četiri godine, sjeti se. Nije to neka trauma, daleko manja nego što bi se, s obzirom na okolnosti, očekivalo. Ipak, nije mu bilo svejedno. Bila je to noć iskustva koje mijenja čovjeka, da, ali nekako je mislio da bi se i bez tog iskustva nekako snašao u svojim pokušajima da bude dobar otac, muž, čovek i drug.
Tada se nalazio s druge obale i isto je tako sjedio, kao sad, na tvrdom tlu. Kao sad, stavio je ruksak pored sebe i, kao sad, promatrao je drugu stranu i pitao se "što dalje". Nije ni sam bio siguran kako je tu dospio - rekli su mu da je ovo trebala biti velika operacija, ali bio je mrak i nije se bogznašto vidjelo. Još prethodne noći prešli su ledenu rijeku pod vatrom, u gumenim čamcima, i završili u zaleđenoj, maglovitoj makbetovskoj šumi. Cijeli oblačni dan protekao je po planu, gotovo idilično, ali nakon što se ponovo spustio rani mrak počeo je pakao. Čede su se snašli i počeli s dalekometnom i ostalim vrstama glazbe. Nakon što je zapovjednik progutao geler, sustav se raspao gotovo poetski i dečki su zaključili da bi, s obzirom da nisu upućeni u nevažne detalje kao, na primjer, gdje se točno nalaze, kamo idu te kojim bi otprilike putem do tamo trebali stići, bilo najmudrije okrenuti se i istom brzinom odšetati nazad. U tom trenutku ih je dohvatila artiljerija, granate su počele padati bacajući dramatske bljeskove i još dramatičnije tutnjavom mlateći ono malo zdravog razuma što su ga uspjeli sačuvati. Najprije je prasnulo lijevo, Ivica je mislio da se svijet raspada, ali onda je palo nešto bliže i shvatio je da još nije ništa čuo. Prvo se grupa raspršila, pa su petorica postala trojica da bi se nakon nekoliko minuta jedan po jedan pogubili u šumi, u mraku, u zraku ispunjenom ledenim iglicama, zaleđenim granjem, zaglušujućom tutnjavom i ništa manje zaglušujućim rafalima koji su, tako je izgledalo, dolazili sa svih strana. Utroba mu se smrzavala svaki put kad bi udahnuo i para bi ga zaslijepila svaki put kad bi izdahnuo. Zima je bila jedna od jačih, kao da je Veliki vremenotvorac znao kad treba stegnuti kako bi ljudima koji moraju biti vani zagorčao život. Ivici bi se povremeno učinilo da iz neodređenog smjera čuje viku ili zapomaganje, ali nije imalo smisla obraćati pažnju na sve to - u njemu se, dok je trčao, teturao, puzio i provlačio se kroz oštro grmlje, polako budio neljudski, iracionalni, destruktivni osjećaj zadovoljstva: gledajte, ja sam ovdje, a sve oko mene je apokalipsa, da sam bar pjesnik da ovu crninu, ovaj trenutak konačnog očaja i sve osjećaje koji ga prate sačuvam za buduća pokoljenja... Sada je bilo jasno kamo su nestali vilenjaci, trolovi, demoni i ostale aveti iz kojih su i Shakespeare i Poe i mnogi drugi crpili inspiraciju - nikakav neljudski užas ne može se mjeriti s onim što čovjek može proizvesti, ako je prigodno raspoložen...
Istrčao je iz šume tako naglo da je nekoliko trenutaka zbunjeno stajao i promatrao crnu prazninu ispred sebe. Našao se na mjestu gdje je rijeka pravila mali zavoj i naplavila nešto mulja, tako da se oko njega nalazilo nekoliko metara blago nakošene čistine. Beznačajni ledeni povjetarac koji se nije uspijevao probiti kroz drveće sada mu je štipao lice, oči i nosnice dok je paru svog daha uspio vidjeti i nekoliko metara dalje. Zvučna kulisa apokalipse sada je bila mnogo jasnija, kao i smjer iz kojega je dolazila - njemu iza leđa - i nije bio siguran postaje li zaista svakog trenutka sve glasnija ili se to njemu samo činilo.
Osmjehnuo se i sjeo na ledeno tlo. Nije bio siguran bi li bilo pametno ići plivati, hladnoća i virovi udruženi s mrakom bili su dobri razlozi da se stane i razmisli. Osjećao je hladnoću tla i kroz nekoliko slojeva odjeće, ali nije mu smetala, podsjećala ga je na materijalni svijet oko njega i, barem mu se u tom trenutku tako činilo, odvlačila pažnju od panike koja samo što ga nije u potpunosti obuzela.
Povremeni bljeskovi u daljini davali su dovoljno svjetla da se na trenutke nazru obrisi druge obale, i u tim trenucima njegova je odluka da se ne baca u rijeku bivala sve čvršća. Dok bi drveće i grmlje s druge strane dobivali svjetliju nijansu sive, rijeka je i dalje ostajala potpuno crna, avetinjski bezdan koji guta sve što uđe u njega, svjetlost, ljude, zemlju, sve. Na trenutke se morao napregnuti ne bi li se prisilio da vjeruje da mu neće odgristi prste ako ih gurne unutra.
Toplina od kretanja je polako nestajala i Ivica se počeo osvrtati oko sebe, ne toliko tražeći nešto što bi ga zagrijalo, koliko iz čiste radoznalosti i potrebe da misli na nešto drugo. Sjedio je nekoliko metara od vode i, koliko je uspio procijeniti, pola metra bliže zvijezdama. Šuma koja je počinjala metar iza njega donekle je prigušivala sve zvuke tako da je ovdje tutnjava topova i mitraljeza zvučala kao da dolazi s neba. U rijetkim trenucima zatišja mogao je čuti ustrajno žuborenje vode i šum vjetra tako da, kad bi tišinu prekinula eksplozija, više nije bio siguran nalazi li se još uvijek na istom planetu.
Nešto je bljesnulo. Vjerojatno je netko ispalio svjetleću raketu i krajolik se sad vidio jasnije. Rijeka više nije bila tako crna ni druga obala tako daleka i Ivica se počeo zabavljati mišlju da svuče sa sebe odjeću, optrči nekoliko krugova radi zagrijavanja i polako se zaputi prema drugoj obali, ali u tom trenutku pogled mu padne na hrpicu odjeće koja se nalazila na samom rubu vode. Ustao je, razgibavajući promrzle udove, prišao hrpici i, dok je raketa još osvjetljavala paru koja mu je iz nosnica kuljala sa svakim izdisajem, malo prekopao po zamrznutoj odjeći, ni sam ne znajući što traži. Baš u trenutku kad je napipao četvrtasti predmet koji nije mogao biti ništa drugo nego kutija cigareta, rasvjeta se ugasila i opet je bio u potpunom mraku.
Čekao je nekoliko trenutaka, sagnut, čekajući da mu se oči priviknu, a onda je opet posegao za kutijom. Još nikada u životu nije zapalio, ne zbog zdravlja već zbog toga što mu se nije dalo privikavati na dim, ali ovo je izgledalo kao dobra prilika za učiniti nešto nezdravo. Nakon pola minute šeprtljanja izvukao je kutiju i vratio se na svoje staro mjesto, vadeći upaljač iz vanjskog džepa jakne. Sjeo je, izvukao cigaretu, stavio je u usta, kresnuo upaljač ni ne pokušavajući sakriti plamen i udahnuo.
Sljedećih nekoliko trenutaka je iskašljavao dušu dok su mu suze navirale na oči, ali nije se predao. Pokušao je još jednom, pa opet, i opet i, nakon nekoliko minuta mogao je povući bez da se zagrcne. Nekoliko trenutaka je zamišljeno promatrao užareni vrh cigarete i tada shvatio zašto ljudi puše. Nije to bila ni nikotinska ovisnost ni umirujuće djelovanje kemikalija. Zapravo, bio je to dobar osjećaj. Držiš u ruci malu vatru, promatraš je, osjećaš je, i možeš birati hoćeš li biti svjestan okolnog svijeta ili ćeš se zatvoriti u malu neprobojnu ljusku u kojoj ćete postojati samo žar, cigareta i ti. Pa, sada mu je nekako odgovaralo ono drugo. Povukao je dim i zagledao se u ugodnu narančastu mrlju. Da, kad bi se usredotočio, zaista bi mogao zamisliti da ne postoji ništa osim njega, cigarete i žara.
Idilu je prekinuo zvuk nečijeg mahnitog probijanja kroz zaleđeno granje. Nije se okrenuo, samo je mirno podigao pogled kad je crna sjena protrčala pored njega, naglo zastala na rubu vode i odmah počela bacati stvari sa sebe.
Ivica se nakašlja.
Čovjek se ukoči, čučne i podigne nešto teško metalno sa zemlje.
- Tko je tamo? - upita mladi drhtavi glas dok je iz istog smjera dopiralo tiho struganje smrznutih prstiju po metalnim dijelovima puške. Ivica otpuhne dim žaleći što je mrak pa ne može uživati u oblačićima.
- Ovdje je Ivica, a tko je tamo? - odgovori mirno. Mladić je nekoliko trenutaka šutio pitajući se je li tamna mrlja koja sjedi pred njim stvarna ili je skrenuo pameću. - Ja sam Marko - reče napokon drhtavim glasom, - i bilo bi ti bolje da se makneš odavde prije nego što dođu - mladić se uspravi i nastavi svlačiti.
- Tko? - upita Ivica.
Mladić opet zastane. - Pa... Četnici! Čuj, jesi li ti malo skrenuo, možda? - upita dok mu je glas izmicao kontroli.
- Kupa je hladna u ovo doba godine, znaš? - reče Ivica mirno i povuče još jedan dim. Mogao je zamisliti kako ga mladić vidi: usred ratne zone, na obali jedinog puta do spasa, sjedi sjena iza žara cigarete i jako je raspoložena za razgovore o vremenu. Da već nije bio duboko u panici, dečko bi se počeo pitati je li pred njim zaista čovjek ili biće iz zone sumraka koje samo čeka da mu okrene leđa. No, mladić se svukao do kraja, ili bar koliko se mislio svući, i krenuo prema rijeci.
- Ima samo dvadeset metara do druge obale, toliko ću valjda izdržati, - dovikne. - A ti, ideš ili ostaješ?
- Evo, samo da dovršim cigaretu, - reče Ivica hladno, ali mladić je već gacao. - Ipak, razmisli još jednom! - poviče za njim. - Što misliš, zašto ovdje nema krokodila?
- Goni se u kurac! - odbrusi mladić i skoči u vodu. Ivica je nekoliko trenutaka slušao pljuskanje, a, kad je i ono utihnulo, puno prije no što je mladić mogao stići do druge obale, slegne ramenima i nastavi osluškivati eksplozije. Je li to bio utjecaj ljudskog glasa ili se kanonada malo stišala? Vjerojatno nikad neću saznati, pomisli, zgnječi opušak o ledeno tlo i izvadi još jednu cigaretu.
Nije bio siguran koliko je vremena prošlo. Već je treća cigareta bila pri kraju kad je začuo tihi zvuk motora. Ugasio je cigaretu i, kad je na rijeci primijetio pokret, kresnuo upaljač i podigao ga visoko u zrak. Netko je uzviknuo i čamac je skrenuo prema njemu.
Rekao je nekoliko riječi ljudima u čamcu, između ostalog i "hvala", i ostatak puta šutio. Šutio je i kad je stigao u lokalno zapovjedništvo, a šutio je i sljedećih nekoliko dana sve dok nije trebalo krenuti u novu akciju i dok nije jednostavno ostao sjediti za stolom. Onda su ga pitali "Pa dobro, je l' ideš ti?", a on je odgovorio "Ne." Nešto u njegovom pogledu objasnilo im je sve i poslali su ga psihologu. Za vrijeme razgovora s psihologom, za razliku od prošlog puta, na regrutaciji, odgovarao je iskreno i odmah nakon toga otišao prvim vlakom kući s papirom na kojemu je ključno mjesto zauzimao eufemizam "posttraumatski stresni poremećaj".
Sanja ga je dočekala na kolodvoru. Prišao joj je i mirno, ne trepnuvši, rekao - Molim te da neko vrijeme budeš strpljiva, jako strpljiva, da me neko vrijeme ne pitaš previše i da ne tražiš previše. Molim te. I sve će biti u redu - Kimnula je, zagrlila ga i rasplakala se.
Šest mjeseci se trudio, zaista se trudio. Čitao je, šetao po rivi, pisao, gledao more i oblake, a onda je jednog dana shvatio da je ipak prošlo previše vremena pa je prišao Sanji i rekao "Sad je u redu", ni sam ne znajući koliko je to istina. Gledala ga je nekoliko trenutaka, a onda shvatila, kimnula, zagrlila ga i rasplakala se.
Od one noći više nikad nije zapalio cigaretu.

I sad je opet sjedio na obali te iste rijeke. Bila je devedeset peta, bilo je ljeto, bila je noć, i vraćao se na obalu s koje ga je te noći odvezao gumeni čamac s prijateljima. Nije znao kako da nazove one koji bi ga trebali prevesti nazad. Da su neprijatelji, ne bi išao. Što su onda?
Još jednom se, po tko zna koji put u proteklih dvanaestak sati, zapitao koji mu je vrag i zašto baš mora ići i je li poludio, ostavljajući sve što ostavlja iza sebe, i što će uopće kad stigne, i kako će nazad, i hoće li uopće nazad i kako. Pogotovo ako se uzme u obzir da je u proteklih tjedan-dva napravljena najveća mobilizacija u protekle tri godine te da se sprema generalna pizdarija čiji će centar biti upravo mjesto kamo se on zaputio.
U tom trenutku padne mu na pamet da jednostavno ustane, okrene se i vrati, pričeka prvi autobus za Zagreb i ode kući. Umjesto toga stisne oči, protrese glavom, duboko udahne i obrati pažnju na svijet oko sebe. Mjesec je zašao za vrijeme nekog od prošlih života i na Kupu se spustio isti onakav mrak kao i prije četiri godine. Ustvari, ne baš takav. Onda su okolni gradovi i sela bili pod zamračenjem i pod oblacima, a sada je s nekoliko mjesta na horizontu dopirao slab sjaj. Nije mogao odrediti koji su to gradovi, ili sela... A mogao je vidjeti i zvijezde.
Podigao je pogled i vidio čisto, zvjezdano nebo, onakvo kakvim ga nije vidio godinama, i presječe ga grč u trbuhu. Crna praznina posuta biserima podsjeti ga na razloge zbog kojih ide u to gnijezdo i zbog kojih stavlja moratorij na nazivanje nekih ljudi neprijateljima. Crna praznina koja, očito, i nije tako prazna.
Iz razmišljanja ga je trgnuo šum ili, bolje reći, promjena šuma. Zaškiljio je kako bi bolje vidio, ali na rijeci nije bilo ničega. Druga obala bila je tamno, tamno sivilo, za razliku od crnila koje ju je natkrivalo. Ovamo je došao dok je Mjesec još davao nešto svjetla. Međutim, sad se ne bi usudio zaći u šumu - gusto grmlje i olistalo drveće garantirali su potpunu tminu. Nesvjesno je zavukao ruku u džep i opipao valjčić bijelog konca. Uzeo ga je u posljednjem trenutku, pokupio s ormarića u hodniku dok je izlazio, za sreću i krpanje čarapa, ako slučajno bude potrebno.
Tad je na rijeci opazio pokret. Nije mogao biti siguran, ali izgledalo je kao da se nešto približava niz tok, čamac ili... U tom trenutku učini mu se da čuje prigušeni prolazak vesla kroz vodu i on na brzinu izvadi upaljač i kresne. Iskra je trebala biti dovoljna, u noći bez mjeseca vidjela se bolje i dalje nego što bi htio. I zaista, nakon pola minute postalo je jasno da mu se približava čamac sa samo jednim čovjekom, bar koliko je Ivica mogao vidjeti. On ustane baš na vrijeme da uhvati pramac i povuče ga sebi, ali čovjek prosikće - Pusti to, ulazi i odgurni!
Ivica zgrabi naprtnjaču, prebaci je u čamac, odgurne ga od sebe i zatim uskoči. Struja ih odmah ponese, ali nekoliko snažnih zamaha veslom ih okrene uzvodno i oni krenuše ukoso prema drugoj obali. Ivica se upita kako to da ga je čovjek tako precizno uočio po ovakvom mraku, a onda primijeti nešto na veslačevoj glavi.
Opa! Dečki su se opremili! Na prvi, vrlo kratak i površan pogled izgledalo je kao da čovjek na glavi ima kapu sa šiltom. Međutim, ono što je Ivica sada u miru i s udaljenosti od jednog metra radoznalo promatrao bio je elektronski vizir za noćno promatranje, čvrsto pričvršćen za veslačevu glavu. Netko je imao debele veze... Negdje. Ova oprema teško se dala nabaviti i u normalnim državama, a kamoli u sprdačinama kao što je er-es-ka.
Kad se prestao čuditi otkriću, već su se nalazili na sredini rijeke. Ivica pogleda oko sebe i miris i zvuk vode ga obuzmu. Kad bi se malo potrudio mogao bi zamisliti da je ovo rijeka na granici podzemnog svijeta i da ga ovaj lađar vozi u mrak iz kojega je pobjegao, kako bi do kraja okajao svoje grijehe. Toliko slično onome od prije četiri godine, pomisli, još da puhne vjetrić i malo ga rashladi i sve je tu. A možda je upravo ovaj tip, koji ga ovako uslužno vozi, prije četiri godine ispaljivao granate dok su se dečki utapali. Neka, pomisli cinično, sve ćemo mi izgladiti, uz brlju i pivo, možda i okrenemo kojeg janjca, hej-haj, druže, što je bilo, bilo je, život teče dalje. Ivica ljutito otpuhne kroz nos i skrene pogled s veslača na crnu prazninu po kojoj su plovili i koja bi tu i tamo tiho bljesnula odbijenom zrakom neke zvijezde, a zatim pogleda iza sebe.
Druga obala bila je još samo nekoliko metara daleko i približavala se neumitno, poput morske nemani prekrivene drvećem i grmljem, koja se pritajila i pravi se da spava i čeka da bi progutala i čamac, i njega, i veslača. Na trenutak se ponovo izgubio i učini mu se da je opet ono doba straha, neman dolazi s juga i evo, samo što ih nije dohvatila, a on joj se samo približava, i približava...
Čamac zastruže po šljunku i Ivica se trgne. Uplašeno se okrene, ali veslač je mirno čekao. Ivica uzme ruksak, ustane i zakorači na mješavinu mulja i šljunka. - Sad vuci! - dovikne veslač prigušeno i Ivica baci ruksak na obalu, dalje od vode pa povuče čamac. Čovjek u čamcu ustane, doskoči pored Ivice i priđe šumi.
- Stavi ruksak na leđa i ruku na moje rame, - reče. - Hodaj vrlo polako i ne maši rukama, sve okolo je minirano.
- A čamac? - upita Ivica zabacujući naprtnjaču.
- Moja briga. Vodim te do automobila i vraćam se nazad, ionako ne bi mogao ovdje ostati. Hajde!
- Trenutak! - promrmlja Ivica i klekne, praveći se da veže vezice. Neprimjetno zavuče ruku u džep i napipa kraj konca te ga izvuče van. Zatim ustane i kimne vodiču, pridržavajući nit rukom kako je ne bi izgubio. Vodič se okrene i Ivica mu stavi drugu ruku na rame. Čovjek zakorači i polako uđoše u crninu.
>>> Šuma je bila drugi svijet. Apsolutni, potpuni, crni mrak tek bi povremeno presjekla sjena ili rupa u krošnjama kroz koje bi bljedunjavo zasjala poneka zvijezda. Vodič je hodao oprezno, korak po korak kako bi ga Ivica mogao pratiti. Care Samuilo, pogledaj svoju vojsku, pomisli Ivica nasmiješivši se. Dok su polako koračali, drugom rukom je pažljivo izvlačio konac pazeći da klupko ne ispadne iz džepa. Pazio je da tom rukom ne maše previše, ali ipak bi se lecnuo kad bi osjetio grančicu kako se povija pred njegovim tijelom, pitajući se gdje je najbliža mina i koliko je puta neznanac prošao ovuda da bi bio potpuno siguran u svoje korake. Vidio je nagazno-potezne beštije zakvačene za grane i grančice u koje je bilo dovoljno puhnuti da naprave krater - i koliko god se trudio, bilo mu je teško održavati ravnotežu u potpunom mraku. Neutabana staza je krckala i šuškala pod njihovim stopalima. Vonj rijeke je polako blijedio sve dok ga reski miris zelenila nije do kraja zamijenio, i tada su se napokon našli na čistini. Nakon potpunog nedostatka svjetla Ivici je bila dovoljna svjetlost zvijezda da vidi proplanak širok dvadesetak metara i automobil koji je stajao na daljem kraju. Vodič je gurnuo njegovu ruku sa svojeg ramena, mahnuo prema vozilu, promrmljao "Idi tamo", okrenuo se i ponovo nestao u gustišu. Ivica je neodlučno stajao nekoliko trenutaka dok su šum koraka i šuštanje grmlja zamirali iza njega, a onda duboko udahnuo. Noćni zrak mu je ugodno hladio pluća.
Prišao je automobilu i pokucao na prozor. Umjesto odgovora, začuo je škljocaj otvaranja vrata i poznati glas kako naređuje "Ulazi!" Prošao je rukom po karoseriji, napipao ručku stražnjih vrata, otvorio i uvukao se na sjedalo, prvo on, a onda ruksak. Trenutak kasnije začulo se zveckanje ključeva i dotadašnju tišinu prekinulo je brundanje motora.
Vožnja je prolazila u tišini; trebalo im je desetak minuta da se, sa svjetlima automobila obojenima u tamnoplavo izvuku na nešto što bi barem nalikovalo na cestu; zatim još toliko da dođu na asfalt i nakon toga ubrzaju na jedva trideset kilometara na sat. Ivica je uporno buljio kroz prozore kako bi se pokušao orijentirati i uspio je nekako, zahvaljujući zvijezdama, u glavi ucrtati kurs; jugozapad, zapad-jugozapad, pa tako nekoliko minuta, oko pola kilometra, recimo, onda izlazak na zemljanu cestu, skretanje na jug-jugozapad i lagano okretanje prema jugoistoku, kilometar-dva, i zatim donekle asfaltirana cesta u smjeru istok-jugoistok. No, osim zvijezda, ceste i nešto malo grmlja što se uspjelo ugurati u slabašni domet zamračenih farova, sve ostalo bila je beskonačna raščupana pokretna crna sjena.
Kad su napokon došli do glavne ceste, automobil je stao i vozač je izašao van. Ivica se nagne prema suvozaču i šapne: - Zašto ovolike mjere predostrožnosti?
Suvozač ga ušutka tihim siktanjem. Vozač se vraćao i, nakon što je ušao, zalupio vratima i upalio motor Ivica shvati što je radio vani. Svjetla bez tamnih filtera zabljesnula su cestu i automobil krene, brže, prema istoku.

Imena sela kroz koja su prolazili ništa mu nisu značila, ali kad su prošli pored table na kojoj je pisalo "Petrinja" Ivica osjeti grč u želucu. U jednom trenutku obuze ga osjećaj da je sve ovo samo uloga, rola, da je on strani promatrač, novinar, političar, bilo što, koji je došao nekamo, u Kampućiju ili Sudan, i da ga od svega štiti nevidljiv omotač isključenosti, da je tu kako bi promatrao bez sudjelovanja i da ga njegova misija čuva od bilo kakvih lokalnih neugodnosti. Međutim, ta je slika izblijedjela sekundu nakon što se pojavila. On nije isključen, on je ilegalac na neprijateljskom terenu i sve je moguće. Ovo je stvarno, pomisli, ovo nije igra!
Ipak mu je ostalo nešto osjećaja "drugog mjesta" dok su se vozili kroz opustjeli grad - ulica u kojoj je svaka druga kuća ruševina nikako ne može biti na istom planetu na kojemu ja živim, zar ne? Ulična rasvjeta gotovo da nije postojala i kuće opkoljene zgarištima nicale su iz mraka kad bi im se približili i nestajale im iza leđa kad bi se udaljili. Dok su prelazili preko mostića i zaokretali pored parka Ivica se pitao može li itko ovdje živjeti, a onda primijeti blijeda svjetla iza nekih prozora. Izgleda da može, pomisli, slegne i zavali se dublje u sjedalo.
Provukli su se kroz nekoliko ulica, prešli prugu, ušli u ulicu koja nije bila tako razorena i zaustavili se pred jednom od mnogobrojnih ciglenih kuća. Suvozač izađe i otvori zadnja vrata kako bi se Ivica lakše izvukao. Kuća ispred koje su stali bila je mračna kao i ostatak ulice, sagrađena ispod nivoa ceste. Dok je promatrao stazu prema dvorištu obavijenom tamom, osjetio je kako mu se nečija ruka spušta na rame.
- Hajde - reče mu tihi glas i tamna prilika pođe ispred njega prema ogradi. Dok je prolazio kroz usku metalnu kapiju, drugi je čovjek već bio pred kućom i čekao ga. Kad je Ivica prišao, čovjek otvori vrata i zastane u dovratku.
- Pa, dobro došao, zemljače - reče napokon.
- Bolje te našao, prijatelju Dejane - odgovori Ivica teatralno.
Dejan se nasmije kroz nos, uđe, pritisne prekidač na zidu i povede Ivicu kroz bijeli grubo ožbukani hodnik osvijetljen golom žaruljom. Došao je do zadnjih vrata, otvorio ih, ušao u mračnu prostoriju, upalio svjetlo i maknuo se u stranu. Ivica uđe za njim.
- Stvar se srušila sinoć, oko tri izjutra. Znači pre... - Dejan zastane i pogleda na sat, - ... dvadeset i dva časa. Krenućemo sutra ujutro. Očekuj me ovde oko osam. I još nešto. Svima sam prodao priču da su ustaše ispalile projektil s hemijskim punjenjem kako bih im objasnio pizdarije koje su lokalni seljaci videli. Ako te ko pita, ti si hemičar i to je sve šta moraju da znaju. Pitanja?
Umjesto odgovora, Ivica hladno salutira. Dejan se naceri, otpozdravi, promrmlja "Voljno, bojovniče", izađe i zatvori vrata.
Kad je opet ostao sam, Ivica izdahne zrak koji kao da je nekoliko proteklih sati zadržavao u plućima. Teret kao da je malo popustio i mozak mu je sad radio pod manjim pritiskom. Da, pomisli, tu si, u gnezdu njihovom, i što ćeš sad? Ništa, zaključi slegnuvši ramenima, baš ništa. Spavati, zaboraviti gdje si, zaboraviti s kim si, i spavati. Zaspati. Sutra je novi dan.
Preletio je pogledom preko sobe, zaključio da nije važno, gurnuo ruksak u kut, poskidao sa sebe sve osim gaća, ugasio svjetlo i legao na krevet, promatrajući blijedo osvjetljenje koje je dopiralo izvana. Posteljina je mirisala čisto, ali ne i novo, i ugodno mu je hladila leđa nakon sparine dana i napora večeri. Nekoliko trenutaka je promatrao strop pokušavajući srediti utiske završenog dana, ali tada ipak zatvori oči i utone u san.

Onda, prije toliko godina, bila je noć bez mjeseca, kao i sada, bilo je ljeto, kao i sada, nebo vedro i posuto zvijezdama, kao i sada, i bio je Žumberak, romantično kampiranje u četvoro. - Idemo da lovimo leteće tanjire, - rekao je Dejan. Na svaki spomen letećih tanjira svi bi složno kimali glavama, pa tako ni ovaj put nisu napravili izuzetak. Danijela je jednom rekla da je svemu uzrok što je Dejan gledao previše pogrešnih filmova dok je bio mali, ali, kad je već bio plodno tlo za takve utjcaje, bolje i to nego "Sutjeska" i "Neretva", nakon kojih bi zračnicom napucavao pse i mačke po komšiluku. Po zidu svoje sobe Dejan je imao polijepljene masne, skupe plakate sa slikama egzotičnih i provjereno nepostojećih letjelica, koje je izvukao tko zna odakle. Ivica je bio siguran da ih nikada nigdje nije vidio, a prokleto su dobro izgledali. Nije to bila fiksacija, Dejan je jednostavno sebe zamišljao kao skeptika koji ne vjeruje da neke stvari ne postoje dok mu netko to i ne dokaže. Iz očitih razloga, bio je to prilično neoboriv stav, ali, kako je sâm tvrdio, stav kojem nikada nije dozvolio da ovlada njime. - Na svetu je dosta frikova koji veruju da je sve oko njih zavera i koji svuda vide infiltrirane klonove i ljude u crnom. Neću da postanem jedan od takvih, - bila mu je programska rečenica.
Mjesec dana prije izleta, Dejan je izvukao članak objavljen u tko zna kojim novinama u kojemu je neka bakica iz nekog sela na Žumberku ispričala standardnu priču o letećim svjetlima koja su radila ovo pa su radila ono... Prijedlog da se hodočasti na mjesto Prvog Kontakta prvi je ispalio Ivica u jednom od svojih boljih alkoholiziranih trenutaka. Bilo je ljeto, imali su šatore i nekoliko dana u brdima prije nego što se spuste na more izgledalo je kao sasvim dobra ideja. Bilo ih je četvoro, dva povezana para - Ivica i Danijela, te Danijelin brat Dejan i Katarina - taman za jednog "stojadina" koji tada još i nije bio u lošem stanju.
Pronašli su široku i blagu padinu dovoljno daleko od naseljenih mjesta i podigli šatore u sjeni velikog drveta koje je izgledalo kao da ga je tu postavio neki slikar ili fotograf kako bi imao što uslikati i nazvati "Osama". Stotinjak metara dalje - šuma i potočić; svuda uokolo dovoljno trave za valjanje i šumaraka i proplanaka po izboru. Prije večeri, već su se bavili mišlju da uopće ne idu na more nego da ovdje ostanu nekoliko tjedana i uživaju. Do mraka su imali osjećaj da se tu nalaze stoljećima i da je sve prije njihovog dolaska samo sjećanje na neki od prošlih života ili, u najmanju ruku, san koji se nikako ne može slagati sa stvarnošću - zborom zrikavaca, zvjezdanim nebom, svježim zrakom i toplom zemljom pod njima. Kad je prošla ponoć, djevojke su zaključile da su umorne od dugog puta i pobrale se u šatore. Možda su zaista bile iscrpljene, a možda je to bio signal dečkima da prestanu buljiti u nebo i da se posvete malo prizemnijim stvarima. Međutim, izgleda da su i dečki bili umorni od dugog puta i da im je mozak radio malo sporije nego inače tako da su, i nakon što su cure otišle svaka u svoj šator, nastavili buljiti u kristalno zvjezdano nebo, odmaknuvši se uz to pedesetak metara dalje, kako im ga drvo ne bi zaklanjalo.
I tako su ostali sami, njih dvojica, visoka trava, padina i, negdje daleko, daleko, svjetla naseljenih mjesta. Zrak je odisao čistoćom, bili su na visini ne prevelikoj, ali ipak dovoljnoj da se dobije onaj visinski štih, gotovo neprimjetni reski miris koji osvježava bez obzira na temperaturu. Dnevna sparina ovdje nije bila tako teška i vrlo je brzo ustupala prostor noćnoj svježini, ali je ipak bilo dovoljno toplo za ležanje na otvorenom bez ikakvog pokrivača.
- Jesi li primijetio kako svi veliki gradovi imaju brdo koje ih nadvisuje? - upitao je Ivica, ulazeći u ono stanje svijesti kad se govori i razmišlja o smislu života, o budućnosti, prošlosti, mistici, malim zelenima, vegetarijanskim kobasicama i sličnim besmislicama. Da je Dejan odgovorio "Ne, jaja su bolja sa slaninom nego sa šunkom", Ivica ne bi ni primijetio razliku i mirno bi nastavio novozacrtanim kursom.
- Na primer? - odgovorio je Dejan. Učinio je to svojim standardnim poluciničnim tonom od koga bi možda netko pretrnuo i pomislio "što sam sad napravio?" ili "kakvu sam glupost izvalio?" No, Ivica je spadao u one ljude koji su nesvjesno zaobilazili ljusku ličnosti s kojom razgovaraju i uspostavljali direktnu komunikaciju s dubljim slojem, sviđalo se to "žrtvi" ili ne. Već pri prvom upoznavanju, tamo u vojsci u Begešu, pri prvoj izgovorenoj rečenici, bilo mu je sasvim prirodno ne shvatiti Dejanov stav kao mentalnu agresiju nego kao tipičan način ophođenja.
- Beograd, Zagreb, Rijeka, Split... - nastavi Ivica promatrajući svijetli pojas Mliječnog puta, polako putujući pogledom od Labuda do Kasiopeje. Iz grada se nikad ne bi vidjelo ovako dobro...
- Osijek? - nastavi Dejan. Ivica zastane, a onda zaključi da mu se više ne da razmišljati i ponovo slegne ramenima.
- Ne znam zašto, Osijek mi se nikad nije sviđao - reče umjesto odgovora, puštajući da mu svijest lebdi na povjetarcu i nosi ga kamo joj se sprdne, sada i ovdje, momci, sada i ovdje. - Ne kao grad, grad je lijep, ali uvijek kad sam bio tamo osjećao sam se nelagodno, nešto mi je nedostajalo...
- Možda planina koja bi ga nadvisivala?
Malo prema istoku, preko Bika i Ovna, na trenutak je zablistala duga tanka crta i odmah zatim se ugasila. Ivica se gotovo nasmiješi jer su mu umom bljesnule dvije misli: prva, kako je Dejan upravo ubio jedan lijepi lirski pasaž i kako je zvijezda padalica odradila svoje postojanje kako bi dala mističnu točku na i; druga, kako je cijeli univerzum ustvari jedan veeliki Dejanov mozak. Kad Dejan misli na nešto lijepo, rađaju se zvijezde i planetarni sustavi; kad Dejana obuzmu negativne misli, padaju zvijezde i eksplodiraju supernove. Ustvari, ako bismo tu logiku poveli malo dalje, svakom zgušnjavanju oblaka međuzvjezdanog plina koje je početak stvaranja stotina sunaca prethodi supernova. Potrebna je, dakle, ružna misao kako bi potaknula stvaranje stotine lijepih.
- Previše mistifikuješ - Dejan nije imao milosti. - Ljudi jednostavno grade gradove na mestima gde su zaštićeni od vetrova, capisce, zemljače? - bio je dosljedan kad je trebalo zatupiti, ali Ivica je već lutao po drugim pašnjacima.
- Trebali bismo zapaliti za Crnu Goru - reče. - Em su više planine, em je čišći zrak, em nema civilizacije, dakle ni okolnih svjetala...
- Em će neki čiča da te potera sekirom šta mu plašiš koze iako celog dana nisi naletio ni na šta šta bi se izvolelo kretati na dve, a kamoli na četiri noge... - prekine ga Dejan.
Još jedan meteor bljesne, ovaj put malo bliže horizontu.
- Čuj, zemljak, ovo je opasno počelo da pada. A da se mi sklonimo u šator?
- Znam ja gde bi se ti sklonio, zemljak - nasmije se Ivica. - Negde gde je toplo i meko! Čovječe, sva sreća da smo u odvojenim šatorima pa ne moram da vas slušam...
- Oh, možemo mi da budemo i glasni, ako baš hoćeš! - dobaci Dejan. - I iz tona može mnogo da se nauči!
- Ne, hvala, tvoja sestra i ja znamo sve što nam treba, ni više ni manje. Osim toga, kad ovu otkantaš i opet dođe do smjene, došao bih u iskušenje da sljedećoj kažem "Čuj, je l' možeš do visokog ce? Ona prije tebe je imala jako dobar staccato!"
Dejan prasne u zloban smijeh: - E, 'ajde reci to ovoj, 'leba ti! 'Oću da gledam kako te naganja sekirom!
- E ja neću da gledam! - odgovori Ivica kroz smijeh, odmahujući rukom iako ga Dejan u mraku nije mogao vidjeti.
- Al' jebi ga - uzdahne Dejan. - Ova verovatno ne bi ni razumela šta je staccato.
Ivica kimne brišući suze i hihoćući. U tom trenutku udari ga val pospanosti i on zaklopi oči u jednom trenutku želeći zaspati odmah, iste sekunde, da bi u drugom trenutku protresao glavom otresajući omamljenost i pitajući se je li zaista tako umoran ili je to od planinskog zraka.
- Ni ne znaš koliko si imao sreće s Danijelom - nastavi Dejan ozbiljnim glasom. - Sad ste zajedno... Koliko već?
- Od tvog dvadesetog rođendana - odgovori Ivica. - Koliko si sad?
- Dva'es' dve i po.
- Eto ti. A da sam imao sreće, imao sam - složi se Ivica. - Ako je to bila sreća? - doda prijekorno.
- Ništa mene ne pitaj, ja sam samo predložio da se ide na reku - Ivica je i u mraku vidio kako Dejan diže ruke i prekinuo ga:
- Da, da, i ponio pokrivače, i slagao parove... Sve je to bio slučajan niz koincidencija, zar ne?
- 'Ajde, nemoj sad da se žališ! Šta ti fali?
- Ma tko se žali? - promrmlja Ivica. - Ti si prvi počeo s "imaš sreće, nja, nja, nja..."
- Jeste, to sam hteo da kažem - nastavi Dejan. - Ti već dve i po godine imaš stabilnu vezu, volite se, stalo vam je jedno do drugog i, ako je ne oženiš, obesiću te za jaja...
Ivica mu se isplazi.
- ... a ja sam ih izmenjao ko čarapa, svaki mesec druga...
Ivica prasne u smijeh: - Dakle to smrdi! A baš sam se pitao...
- Ne seri, znaš šta sam mislio... - zavapi Dejan, ali Ivica se nije dao.
- Ma ne zamjeram ja vama higijenske navike. Druga zemlja, drugi običaji. Ali valjda zato imate tako dobar kajmak! Mjesec dana u istim čarapama, pa da vidiš gljivica...
- Daj odjebi, ozbiljno govorim! - poviče Dejan, ali Ivica opet prasne u smijeh na što Dejan bespomoćno raširi ruke i nasmije se nevoljko. - Jebi se! - uzdahne napokon. Ivica se nakon nekoliko trenutaka ipak uozbilji.
Spustila se tišina. Obojica su buljili u zvijezde zato što su ležali na leđima tako da bi bilo što drugo zahtijevalo dodatan napor. Ivica duboko udahne i izdahne, a nakon nekoliko trenutaka zijevne i protegne se. Pospanost je ponovo navalila svom silinom i Ivica zaključi da je svjež planinski zrak najbolja droga. Duboko udahne i izdahne nekoliko puta kako bi se još malo nafiksao, ali umjesto toga se ponovo razbistri.
- Mogli bi ostati ovde - reče Dejan napokon. Ivica kimne.
- Mogli bi - odgovori. - Ima vode, nije prevruće... - doda i glas mu zamre. Mozak mu više nije radio. Opet ga obuze želja da sada i ovdje zaklopi oči i prespava do jutra. Da, u šatoru ga čeka Danijela, ali ovdje je tako ugodno, vjetrić pirka, a u šatoru je sigurno vruće i zagušljivo, reče mu nešto u glavi. Neka, onda će ostati ovdje do svitanja, a u svitanje će ga probuditi izlazeće sunce i uvući će se u šator prije nego što Danijela otvori oči i sve će biti u redu.
Zvijezde su nijemo treperile na crnoj pozadini, crnoj kao noć. Promatrao je svemir, pogledom mu svrdlao u dubinu dok se svod polako okretao oko Sjevernjače.
Ivica zaklopi oči i polako se okrene na bok. Suha trava je pucketala pod njim i on rukom odgurne grančicu koja ga je bockala u lice, zatim odgurne još jednu, pa još jednu, i zatim otkrije da je naslonio lice na cijeli busen. Lagano se pridigne i otvori oči iako su samo sjene bile vidljive. Pomakne se nekoliko centimetara i počne spuštati glavu, a onda mu nešto zapne za oko i on ne razmišljajući digne pogled.
Pedeset metara dalje, iznad šatora i iznad drveta koje je natkrivalo šatore, desetak metara nad tlom, lebdjela je najljepša zbirka raznobojnih lampica koje je u životu vidio. Nisu bile prejake, s velike udaljenosti se vjerojatno ne bi ni vidjele, tako da nisu osvjetljavale konstrukciju na kojoj su se nalazile, ali su je prilično dobro naznačavale - stvar je bila trokutasta, oblikom pomalo nalik na razarač iz Zvjezdanih ratova. Desetak metara duga i tri-četiri metra visoka nije bila nimalo zastrašujuća, ili se bar Ivici tako činilo. Nekoliko vrlo uskih snopova svjetla, gotovo lasera, švrljalo je oko krošnje, konvergirajući po šatorima i Ivica pomisli kako bi bilo dobro probuditi djevojke da vide ovo.
A onda mu nešto proleti kroz glavu i raspoloženje mu se naglo pokvari. Djevojke, sjeti se i dok mu je dio uma lebdio poput morske trave u struji, drugi se pitao zašto se tako čudno osjeća i kako to da se ne želi pokrenuti i probuditi nekoga da vidi nešto ovakvo! Isto tako, sjetio se priča o otmicama i implantima i pomislio kako bi zbilja trebalo probuditi djevojke, ali da ih upozori da se maknu od šatora i od letjelice jer tko zna što bi im se moglo dogoditi, ali trava je tako ugodno meka, a povjetarac tako ugodno hladi užareno čelo i vrat, i jedino što mu polazi za rukom je pridići se na koljena pridržavajući se rukama.
Trebao bi bar probuditi Dejana. - Dejane - zaziva tiho, a onda mu nešto teško pritisne um, ne treba buditi Dejana, neka spava čovjek, ispričat ćeš mu ujutro sve što si vidio!
Naravno da hoću!
- Dejane! - ovaj put malo glasnije.
Pritisak raste. Sad kao da mu se moždana ovojnica skuplja i pritiska mozak sa svih strana. Nema boli, moždano tkivo nema receptore za bol, ali pritisak postaje neugodan.
Ukoliko ne legneš i ne ušutiš, smrskat će ti se mozak, kaže Ivica sam sebi, ili mu se bar tako čini, i ta mu pomisao daje još malo snage. - Dejane! - jeca, sad još glasnije. Dejan stenje i mumlja nešto nerazgovijetno. Ivica mu pokušava četveronoške prići i prodrmati ga, ali u tom trenutku pražnjenje boli sijeva mu kroz glavu.
- Dejane! - vrišti Ivica, djelić sekunde oslobođen, ruke mu popuštaju i on se ruši na zemlju. Istog trenutka, bol slabi i mijenja je paralizirajući osjećaj koji mu struji cijelim tijelom.
- Šta je? - urla Dejan jednako glasno, do kraja razbuđen. Ivica leži potrbuške, glave zarinute u travu tako da ne može vidjeti Dejana, ali zato dobro čuje šuštanje trave dok se Dejan okreće, i udisaj nakon kojeg će se vjerojatno izderati "Koji kurac hoćeš?", i trenutak kad se Dejan zagrcne i nekoliko sekundi tišine. Zatim paraliza popušta i Ivica se s mukom pokušava dići na koljena. Uspijeva dići pogled i vidi kako Dejan zapanjeno zuri uzbrdo, prema drvetu, prema letjelici, prema šatorima uhvaćenim u unakrsne snopove, i kako se njiše i Ivica shvaća da je i Dejan paraliziran, i u tom trenutku mozak mu se potpuno bistri i on shvaća da nema kontrolu nad svojim tijelom. Podsvijest mu vrišti od užasa, u jednom od šatora je Danijela i ako joj se nešto dogodi jebat će majku i malim zelenima i Amerikancima (kojim Amerikancima, nitko nije spomenuo Amerikance, nema veze, gdje su izvanzemaljci, tu su i Amerikanci, prodaju dio po dio Zemlje za radioaktivne zlatne poluge) i Zemljanima i vlastima (vlasti su isto uvijek krive, uvijek nešto zataškavaju, čak i ove balkanske seljačine šuruju sa izvanzemaljcima) i Dejanu što ih je doveo ovamo, jebala ga njegova baba s letećim tanjirima; nešto bliže površini mozak mu grozničavo radi, svijest se prebacuje sa sinapse na sinapsu kao Tarzan po lijanama i pokušava naći negdje, bilo gdje, neki živčani završetak koji funkcionira i pomaknuti mišić, bilo koji mišić; napokon uspostavlja kontrolu nad malim prstom lijeve ruke, ali nekako mu se čini da to neće biti dovoljno (desno od njega Dejan mumlja i ruši se licem u travu, s mukom podvlači ruke i s naporom se uspravlja, sada desetak centimetara bliže šatorima, tako treba, sijeva kroz jednu besposlenu vijugu u Ivičinom mozgu, još samo četrdeset devet metara i devedeset centimetara), um mu pulsira i da nije pod ovakvim stresom vjerojatno bi se ispovraćao od morske bolesti, ali evo, još jedan prst dolazi pod kontrolu, i još jedan i Ivica se, ni sam ne znajući kako mu to uspijeva, saginje prema naprijed i ruke same lete kako bi spriječile pad, sad stoji četveronoške pokušavajući pokrenuti ruke, i izgleda da će mu uspjeti, lagano pomiče lijevu ruku naprijed, i...
...snopovi svjetla postavljeni na obod letjelice kao jedan dižu se u vodoravni položaj. Letjelica se lagano uzdiže, a tada se cijela konstrukcija naginje udesno, pa ulijevo i brzinom treptaja oka ubrzava do nepojmljive brzine i cijeli light show nestaje iza horizonta sekundu i pol kasnije. Ivica nekoliko trenutaka zapanjeno bulji u mračno nebo i tad shvaća da je ukočenosti nestalo, zbunjeno spušta pogled na svoje ruke koje ga odjednom slušaju, a onda, kao iz katapulta, skače na noge i divljački trči prema šatoru i Danijeli, za nekoliko sekundi je tamo i poslije će mu se činiti da je oborio svjetski rekord, ali sad razmišlja samo o tome što će zateći unutra, usporava metar prije šatora kako ne bi pomeo i šator i drvo koje se nalazi iza, pada na koljena i tiho se, što tiše može, uvlači unutra, zaustavlja dah i zatvara oči. Bilo mu bubnja u ušima, ali ipak uspijeva razaznati šum mirnog disanja. Pruža ruku ispred sebe i napipava tijelo pokriveno laganim pokrivačem, prelazi rukom prema gore i napipava lice, polako otpuhuje i prilazi još malo, osjeća poznatu ruku kako hvata njegov dlan i blago ga pritišće i Ivica se saginje nad djevojku u polusnu, lagano je ljubi u čelo, izvlači svoj dlan iz njezinog i polako se povlači unatraške do izlaza iz šatora.
Vraća šatorsko krilo nazad na njegovo mjesto, polako ustaje, još uvijek drhteći od užasa, i prilazi Dejanovom šatoru. Tiho se nakašljava i iz šatora izviruje ruka i odmiče krilo. Ivica zaviruje, ali u šatoru je mrak, ništa se ne vidi. U tom trenutku Dejan pali bateriju.
Na trenutak Ivica ne shvaća. "Gdje je Katarina?" prvo je što mu pada na pamet, ali tada mu odgovor ulijeće u mozak i na trenutak zaustavlja disanje.
Dok lampa drhti na podu, rasipljući svjetlost po cijelom šatoru, Dejanovo je lice u sjeni. Osim Dejana, u šatoru nema nikoga.
- Nema je - kaže Dejan smireno, pretiho da bi Ivica razabrao bilo kakvu emociju. - Uzeli su je.
Nekoliko minuta kasnije opet su sjedili pod zvjezdanim nebom, na travi pedesetak metara od šatora. Ivica je promatrao noćni krajolik i pitao se kako se jedno idilično mjesto u nekoliko sekundi može pretvoriti u poprište noćne more. Ljetovanje u parovima, priroda, romantika, a onda život postaje nešto što nikada ranije nije bio, pretvara se u potpuno tuđinski svijet gdje su oni stranci, promatrači koji tek trebaju početi otkrivati prave tajne. Dejan je gledao nekamo prema horizontu dok je Ivica svako malo pogledavao prema vrhu brijega kao da se boji da bi se tuđinci mogli vratiti. Što se njega tiče, taj je strah bio sasvim racionalan, već koliko to strah može biti, i nije mu se sviđalo što se nalaze ovako daleko od šatora, ali Dejan je insistirao.
Imao mu je nešto za reći.
- Bio sam na nekoj žurci punoj ludaka - reče. Glas mu je podrhtavao i Ivica ga nikad nije vidio ovako slomljenog, a kako se pokazalo, više nikad ni neće. Dejan je buljio nekamo u daljinu pokušavajući izvući riječi, ali neprestano se gubio i pravio pauze na krivim mjestima, tako da je Ivica ozbiljno počeo razmišljati ima li Danijela u torbi kakvih sedativa.
- Neka bezvezna zabava. Bila je kod nekog tipa koji je po zidovima imao plakate sa zvezdanim nebom, SF-filmovima... Puštali su Jarrea, Vangelisa, ne znam ni ja šta sve ne...
Ivici se učini da čuje nešto i munjevito okrene glavu, ali šatori su i dalje mirovali pod drvetom. Bio je to samo vjetar.
- Mene je doveo neki prijatelj - nastavi Dejan. - Nismo imali kamo te večeri pa smo se odvukli tamo, nije da smo se nešto naročito družili s tim ljudima, jednostavno smo naleteli. A bio je tamo i neki Amer, nekakav biznismen i izgledalo je da ga svi poznaju. Valjda su se često družili. Uglavnom - Dejan drhtavo uzdahne, protrlja lice i šmrkne, - uleteli smo u razgovor i počeo je da mi objašnjava da radi za nekog gospodina Burroughsa koji je milijarder i ima sklonost čudnim stvarima, običan ekscentrični američki bogataš - Dejan je govorio lakše, kao da je uzeo zalet. - Rekao je da ovaj ima arhivu s novinskim isečcima iz celog sveta o ludacima koji tvrde da su videli vanzemaljce. Doslovno tako je rekao: "The freaks who claim they've seen the UFO's." Objasnio mi je da ne veruje u te stvari, kao ni njegov gazda. Počeo je da filozofira, rekao mi je da ga interesuje ljudska mašta koja tamo gde nema ničega uspeva da stvori nešto. Objašnjavao mi je dosta dugo kao da se ispričava...
Ivica otpuhne. Dobra neka mašta. Ovaj put je tamo gdje je bilo nešto, cijela, živa i zdrava djevojka, uspjela napraviti ništa. Na trenutak mu kroz glavu proleti kako će se ujutro probuditi kraj Danijele, izaći iz šatora i vidjeti Katarinu kako kuha kavu i Dejana kako se izležava pored nje.
- Onda sam ja rekao da se našao u pravom društvu i da će ovi tipovi verovatno rado da skupljaju isečke iz novina i da mu ih šalju, pogotovo ako kapne i neka para, ali tip je samo odmahnuo glavom. Kaže, "Jok, ne treba mi cela gomila koja će uokolo da priča čime se bavi. Shvatate, žuta štampa bi jedva dočekala da ulovi nekog milijardera kako radi pizdarije, a gospodinu Burroughsu takav publicitet ne treba." Onda sam ja slegnuo ramenima i skrenuo razgovor u druge vode, zatim smo se razdvojili.
- Pusti me da pogodim - prekine ga Ivica. - Nekoliko dana kasnije tip ti se javio s prijedlogom za posao.
- Upravo tako. I to ne nekoliko dana kasnije, nego nakon pola sata. Prišao mi je i rekao da mu izgledam kao pravi čovek. Ustvari, i nije to neki posao, trebao sam listati štampu i ako se pojavi ono što ga zanima, nazvati ga u hotel gde odsedne svaki put kad dođe u Beograd. Ako ga nema, onda nazvati u američku ambasadu nekog njegovog prijatelja i predati mu novine. Sve po čisto ličnoj liniji, da ne bih pomislio da Vlada ima nešto s tim, "ha-ha-ha". Još smo dogovarali detalje desetak minuta, a onda me odvukao u ćošak i na ruke dao pedeset dolara u novčanicama od po deset i rekao da je diskrecija veoma poželjna i da odista nije potrebno da tu priču širim.
- Kad je to bilo?
- Pre godinu i po. I još me pitao da li me interesuju takve stvari jer da ima par zgodnih plakata, čisto onako, da mi dâ, pa smo se sreli dva dana kasnije, otišli na piće...
- To su one stvari koje imaš po zidovima?
- Da. I sad se pitam da l' su to plakati iz nekog filma ili su budale stvarno uslikale NLO pa ga prodaju kao specijalne efekte! I neko vreme sam baš aktivno listao razne arene, zabavnike, pizde materine... Bio je toga, tu i tamo, pa bih izrezao, javio, predao... Sreo se s njim par puta... Onda je, pre mesec dana, ona bakica rekla novinarima da su je oteli vanzemaljci, ja rek'o super, saće da kapne još malo, baš fino šta su ljudi blesavi, protrljao ruke, kupio, izrezao, nazvao, i po prvi put nije ga bilo, nazvao tipa u ambasadu pa smo otišli na piće. A tip je bio zajebant, stalno se sprdao sa svim tim.
- Dobra kamuflaža - promrmlja Ivica. Dejan je šutio i buljio u zemlju.
- Čoveče, k'o u filmu - reče. Ivica kimne. - Jesu ti bar dali što para? - upita. Dejan kimne.
- Sto dolara u manjim apoenima, svaki put! Čoveče, namlatio para k'o veliki! Al nisam puno trošio, jednostavno spremio. I tako, rukovali smo se, pozdravili, rek'o čovek da se možemo naći još koji puta. I to je to.
- I to je to - ponovi Ivica i zagleda se prema šatorima. Kako je bilo lako zatvoriti oči i praviti se da svijet ne postoji, praviti se da je sve ovo san, otići spavati i nadati se da će ujutro, kad se probudi, sve biti u redu. Ustvari, bila bi to najlogičnija stvar za napraviti. Leteći tanjuri? Vanzemaljci? Otmica? Svašta, kakve su to halucinacije? Dečki su se zapričali, opio ih svježi planinski zrak, zaspali i sanjali pizdarije. Samo to, i ništa više.
- Večeras nećemo puno spavati - promrmlja Ivica. Dejan odmahne glavom.
- Nema razloga da obojica budemo budni - odgovori. - Do svitanja su još dva časa, ti idi da spavaš, mogu da te probudim kad svane.
Ivica otvori usta da se usprotivi, ali se predomisli. Dejan će zaspati, naravno da će zaspati, sad je u afektu i uopće nije sposoban racionalno razmišljati. Ako ga ostavi budnog, radit će planove i živcirati se, a onda će se jednostavno srušiti i zaspati. Ne, ne smije ga ostaviti samog.
A onda, s druge strane, što i ako zaspi? Ako se gamad vrati, kako ih može spriječiti da naprave ono zbog čega su došli? Da viče na njih? Da im psuje mater? Ako su mogli raditi onakve stvari s njihovim motoričkim sustavom, onda ih mogu i uspavati bez po muke.
Osim toga, pa što ako se vrate, pomisli Ivica bijesno. Život u strahu gori je od bilo čega. No, dobro, pa što ako se vrate? Neka se vrate, nek' mi puše kurac! Bilo bi najpametnije odmah dići sidro i maknuti se odavde, samo, ako ih žele ovdje zadržati, uspjet će. Dovoljno je da ih na putu presretnu čudna svjetla.
A onda i Ivica odmahne glavom. Ne vrijedi. Neprespavana noć i šok učinili su svoje.Treba se samo zavući u šator, pritisnuti ugodno, toplo, meko tijelo svoje djevojke uz sebe i zaspati, zaboraviti, ne znati...
Oko njih bilo je mirno zvjezdano nebo, blaga padina, miris noći i silueta drveta na vrhu brijega. Ivica odmahne glavom.
- Idem spavati - reče napokon i ustane. - Probudi me kad budeš mislio da treba. Kad god to bilo.
Dejan kimne. Ivica odtetura do šatora, skine se i uvuče unutra. Bio je potpuni mrak i on napipa Danijelu i pokrivač i zavuče se u toplinu. Danijela nešto promrmlja i stavi ruku preko njega, ali Ivica je zaspao trenutak prije nego što je zatvorio oči.

Probudila ga je tišina, bolje reći nedostatak buke. Odnekud je dopiralo tiho, smireno kokošje kvocanje, možda odmah ispod prozora, ali taj je zvuk samo doprinosio osjećaju spokoja koji je ispunjavao prostor oko njega. Sunčeve zrake su jedva, gotovo paralelno sa zidom, dopirale kroz prozor i Ivica po prvi put bolje osmotri prostoriju. Nije se imalo što za vidjeti, goli bijeli zidovi, drveni stol i tri stolice bez naslona nisu bili dovoljni da bi ispunili sobu, bijela zavjesa na dvometarskom prozoru koja je napola prekrivala pogled na nekakvo drvo u dvorištu i jarkoplavo nebo koje se naziralo kroz gustu krošnju.
Ivica pomisli da ima još vremena da dođe k sebi i sredi misli, ali u tom trenutku vani tresnu automobilska vrata. Nekoliko trenutaka kasnije, negdje u kući otvore se vrata i hodnik ispuni Dejanovo urlanje "ustajte, prezreni na svetu, vi sužnji koje mori rad", da bi se, istovremeno s bučnim otvaranjem vrata sobe, gotovo provaljivanjem, isti proderao - Diži se, zemljak, znam da ne spavaš!
Ivica okrene glavu i jednim dugim pogledom odmjeri Dejana od glave do pete. Nije se puno promijenio, pomisli, nije on tip čovjeka kojemu bi se to dogodilo tek tako. Bar je to nekad tako izgledalo. - Dobro jutro - reče mirno.
- Svako jutro - odgovori Dejan cereći se. - Sedam je časova i četrdeset minuta, rise and shine, sunshine!
- Jesi li donio što hrane? - upita mirno Ivica polako ustajući, ostavljajući važnija pitanja za kasnije.
- A hrane bi ti, je li? - nasmije se Dejan. - Bez brige, bojovniče, nećeš ostati gladan. U Krajini se dobro jede!
- Bar nešto - promrmlja Ivica navlačeći hlače. Polako je prišao prozoru i lagano odgrnuo zavjesu. Ispod prozora, u bujnoj zelenoj travi, mirno je kokodakalo i čeprkalo nekoliko kokoši.
- I tako si ti postao krajišnik - nastavi, makinalno ravnajući krevet. Dejan slegne ramenima.
- Ustvari, samo se malo zajebavam - odgovori, dok mu je cerek kopnio. - To šta stvarno mislim o celoj ovoj sprdačini bi te verovatno veselilo kad bi mi se dalo pričati. Nažalost, imamo pametnijeg posla.
- Izgovori, izgovori - promrmlja Ivica neprimjetno se nasmiješivši. Zakorači prema naprtnjači, a onda zastane. - Idemo van ili ostajemo ovde?
Dejan se opet naceri. - Ma idemo, bre, da jedemo! Neću da te gladnog šetam po brdima, još će stomak da ti zakruli usred akcije pa smo najebali obojica! Ostavi taj ruksak i dođi u kuhinju! - reče i izađe. Ivica iskoristi priliku, sjedne na krevet i zabije lice u dlanove. "Što ja radim ovdje", pomisli. Život je išao svojim mirnim tokom, bio je usred onoga što bi mnogi nazvali idealom - stabilna porodica, ugodan stan, posao koji lagano raste - i samo je jedan telefonski poziv bio dovoljan da ga otrgne od svega toga i baci u neizvjesnost. On strese glavom pokušavajući se do kraja prisjetiti Žumberka, sljedećeg jutra i svega što je uslijedilo.

O, da, kad se probudio, zatekao je Katarinu kako na nekoliko koraka udaljenoj vatrici kuha kavu i Dejana kako je sumnjičavo promatra. Prvo je pomislio najočiglednije - ružno je sanjao, ali sad je dan, sja sunce i sve je u najboljem redu. Onda je pogledao Dejana i sve se ponovo okrenulo. Dejan je luđački buljio u Katarinu kao u sablast koja se pred njim stvorila ni iz čega i Ivici se polako upalila lampica. Pogledi su im se sreli, ali iz Dejanovog mutnog pogleda ništa se nije dalo pročitati. Ivica je ustao i prišao Katarini.
- Kako si spavala? - upitao je neobavezno. Katarina je slegnula ramenima.
- Ne znam - odgovorila je tiho, gotovo uplašeno. - Imala sam nekakve noćne more.
Ivica je suosjećajno kimnuo i nemarno stavio ruke u džepove. Zatim je ponovo pogledao Dejana, ali ovaj je skrenuo pogled nekamo u stranu. Ivica je slegnuo ramenima i krenuo prema potoku.
Kasnije toga dana odšetali su do vrha neke litice, razvaline, kamenoloma, što li, i dok su promatrali susjedno brdo, Dejan je uhvatio Katarinu s leđa i počeo joj žvakati uho. Katarina je zahihotala, a Danijela prevrnula očima i odvukla Ivicu nazad u šumu. Hodali su nekoliko minuta, a onda se začuo vrisak. Kad su dotrčali, Dejan je s neodređenim izrazom lica promatrao Katarinino tijelo nekoliko desetaka metara niže. Danijela je počela plakati, ali Ivica je samo mračno promatrao.
- Ne razumem... - rekao je Dejan vrteći glavom (je li se to Ivici činilo ili zaista neuvjerljivo?). - U jednom trenutku je izgubila ravnotežu... Zanjihala se i nestala... - nastavio je Dejan i glas mu je zamro.
Danijela je povjerovala, kao i policija. Vratili su se u Beograd i Ivica se neko vrijeme motao oko Dejana pokušavajući iz njega izvući nekoliko reči ili bar prešutnu potvrdu da je to to, da sve što se dogodilo nije samo plod njegove mašte, ali Dejan je uporno izbjegavao Ivičin pogled, sve dok Ivica nije odustao. Više nikad o tome nisu progovorili ni riječi.
Do sada. Do jučerašnjeg telefonskog poziva. Utorak, sunčano prijepodne, ljeto bez užurbanosti tako da se moglo ostati malo dulje u krevetu. Sanja je valjda otišla u grad, Ninu su spakirali baki na Korčulu i zvonjava je odjekivala praznim stanom. Ivica se protegnuo, ustao i onako gol, frajerski odšetao do telefona.
- Ja sam - rekao je poznati glas. Ivica je šutio, u prvoj sekundi kopajući po memoriji, najprije rutinski, a onda sve dublje i dublje, u drugoj provjeravajući podatak koji je pronašao iznenađujuće brzo, u trećoj uvjeravajući sebe da je glas stvaran i da ovo nije halucinacija.
- Sećaš se Žumberka? - nastavio je glas bez uvoda, bez odmora, bez pomoći da se preskoči ponor od pet godina koji se odjednom otvorio. - Znaš na šta mislim, zemljače, znam da znaš - nastavio je poznati glas. - Ja sam u Petrinji. Hoću da dođeš, nešto se desilo.
Dok je slušao, Ivici su kroz glavu pljuštale slike: Danijela na plaži, Katarinin leš razbacan preko kamenja, Kupa i odbljesci eksplozija, pljuskanje dječaka koji je ušao u vodu i tišina koja je uslijedila, letjelica koja nestaje iza horizonta...
- Stvarno treba da dođeš. Ne bih te zvao da nije... - nastavljao je glas. Ivica se počeo tresti.
- Kad i gdje? - upitao je drhtavim glasom. To i "dobro" nakon uputa bile su jedine riječi koje je uspio izustiti. Nakon što je spustio slušalicu, odteturao je u kuhinju i sjeo na stolicu, nekoliko minuta buljio u pod, zatim nekoliko minuta prelazio pogledom po namještaju Sanjinog i njegovog stana. Zastao je na Nininoj slikovnici koja je ležala na stolu, kupio ju je dok je prolazio robnom kućom u potrazi za uredskim materijalom. Domaće životinje, prisjeti se, konji, patke, kokoši, mačke, psi... Sanja se nasmiješila i rekla da će uskoro takvih stvari biti sve više u prodaji, s obzirom da sve manje djece ima priliku vidjeti kravu. Još malo, rekla je, pa će se i obične koze moći vidjeti u zoološkom vrtu.
... i vijesti - Livno, Glamoč, Bosansko Grahovo - "da je srpsko, zvalo bi se Pasuljevo" - mrtvi na zelenim šumovitim padinama, zatim karta, Knin okružen s tri strane, zatim mobilizacija, u proteklih tjedan dana dignuli su skoro sve za koje je znao da su '91. bili tamo, a Sektor Istok je bljesnuo prije tri mjeseca i počele su kolati glasine...
I da sada ide tamo? Osjećao je da se nakon tri godine šutljivoga braka nešto u njemu ipak počelo topiti i stvarati toplinu koja bi napokon mogla početi grijati, i sad bi trebao sve to napustiti i krenuti u neizvjesnost? Zbog čega? Zbog jedne noći od prije deset godina za koju sve do prije pet minuta nije bio siguran da nije bila halucinacija?
Mučno je uzdahnuo i pokrio lice rukama. Neka mi Bog pomogne, pomisli, neka mi Bog pomogne! Počeo je sijevati pogledom po stanu, a onda je opet duboko udahnuo, izdahnuo i ustao. Na brzinu se obukao i nakon pet minuta trpanja stvari u ruksak, uzeo papir i olovku i napisao: Nešto se dogodilo. Vraćam se za nekoliko dana. Reci Simončiću, ako mu se ne žuri, neka ostavi papire, napravit ću mu to čim se vratim. Ako mu se žuri, jebiga. Bacio je olovku na stol, uzeo ruksak i, bez zastajkivanja, kao da se boji da bi se mogao predomisliti, izašao iz stana. Jebi ga.

Već je zaboravio kako je družiti se s Dejanom i trebat će mu malo duže da se navikne. Valjda. Dok je prolazio kroz hodnik, donio je odluku da se ovde neće zadržavati ni sekundu duže nego što je potrebno.
Kuhinja je bila s lijeve strane i prozor je gledao na ulicu. Ivica proviri i ugleda crvenu "stojku" napola gurnutu u jarak s druge strane ograde.
- Sâm si? - upita Ivica. Dejan kimne. - Mislim da mogu da reskiram. Uverio sam nadležne da nećeš da me ubiješ, ukradeš auto i odeš da ubijaš pristojan svet po Krajini, a za eventualno silovanje ili psihičko zlostavljanje ih nije bilo briga i, eto, sâm sam - ovaj put se nije nacerio nego je ostao kitonovski ozbiljan. Ivica napravi blagu grimasu i sjedne za stol pitajući se što da kaže, da li da pokuša biti srdačan, nezainteresiran, neprijateljski, služben... Dejan ga pogleda nonšalantno podižući obrve. - Oo, gospodin bi punu uslugu, je li? E pa, maestro, frižider ti je tamo, posuđe je ovde, izvoli i uzmi si što ti treba.
- Ja sam ovde gost i izvoli me poslužiti! - promrmlja Ivica.
- Pa zar gost u svojoj zemlji, pobogu, zemljače? - zgrozi se Dejan teatralno šireći ruke, pričeka nekoliko trenutaka dok ga je Ivica hladno promatrao, a onda slegne ramenima, promrmlja: - No dobro - okrene se, zgrabi vrećicu s kruhom koja je stajala na polici, baci je ravno Ivici u ruke, priđe hladnjaku i otvori ga.
- Oćeš ribu ili govedinu? - upita. Ivica ga promotri, razmišljajući.
- Konzerve?
- Naravno.
- Humanitarna pomoć?
- Naravno.
- Daj ribu.
Dejan kimne. - Mudar izbor - reče, ustajući s dvije konzerve u ruci i zatvarajući hladnjak nogom. - Pokušali smo ovom govedinom da nahranimo mačke pa nismo uspeli, nisu htele da jedu. Onda smo je dali svinjama.
- Pa su poludjele?
- Jeste - odgovori Dejan i sjedne za stol, - počele su da pevaju hrvatske borbene pesme. Sad ih vodimo po Krajini i pokazujemo narodu.
Ivica frkne. - To vam je dobar potez. Ako se stvar proširi pa sve srpske svinje počnu da pevaju hrvatske borbene pjesme, više nećemo znati protiv koga da se borimo.
- Ne znate ni sad. Šta misliš, odakle je stigao benzin kojim sam jutros napunio stojku? - Dejan mahne glavom prema prozoru.
- Mislio sam da vam je privreda bazirana na metanu iz svinjskih govana, kao u Mad Maxu! - odbrusi Ivica.
- Jok, brale, cisterne voze ovuda redovito od devedes' druge - klikne Dejan. - Cisterne 'vamo, marke u Švajcarsku. Para vrti gde burgija neće, sećaš se starih narodnih mudrosti, zemljače?
- Da, samo kojeg naroda? - promrmlja Ivica tmurno, dohvati nož i počne rezati kruh.
- Pa našeg naroda, zemljače - naceri se Dejan. - Sve je to ionako ista stoka. Daj otvarač!
Ivica se namršti, ali ne reče ništa, ispruži se i ne ustajući dohvati otvarač s police i doda ga Dejanu. Do sada su se obojica uozbiljili i Ivica mirno upita: - Koji ti kurac uopće radiš ovdje, a? Nemate dovoljno govana doma pa si morao naći dublju septičku jamu?
Ovo mu baš i nije neka rečenica, pomisli, ali dobro, poslužit će za početak. Dejan zabode otvarač u konzervu i krene ukrug. - Došao sam kako bih se pridružio pravednoj borbi za slobodu naroda Krajine - odgovori mirno.
- Ne seri - odreže Ivica. - Nisi dovoljno glup da bi pušio takve stvari.
- Ajde, ajde - odgovori Dejan. - A ti, kao, jesi? Znam da si bio u vojsci '91.
- Reko' ne seri! - Ivica se prebaci na lokalni naglasak smješkajući se. - Što je, radiš za neku tajnu službu? Ili bežiš pred zakonom? - naceri se otežući slogove. - Š'a je, silovao si neku maloljetnicu u Begešu? Ili si našao izvor nafte?
- Da, nafta u ovim brdima - otpuhne Dejan. - Da ovde ima nafte, već bi sve vrvelo od Amera i vladao bi mir božji. Sa stanovništvom ili bez njega - izvuče otvarač iz lima i udari konzervom o stol ispred Ivice.
- Pa i sad vlada mir božji - Ivica nabode komad ribe i stavi ga u usta. Znaju li oni? Naravno da znaju, pomisli, možda ne svi, ali Dejan sigurno zna.
- Al' neće još dugo - odgovori Dejan i Ivica kimne nasmiješivši se.
- Šta radim ovde? - ponovi Dejan. - Zbilja te zanima šta radim ovde?
- To sam pitao, nisam li?
Dejan polako otpuhne kroz nos i zamišljeno se zagleda kroz prozor. Ulicom je, brekćući, prošao traktor vukući za sobom praznu prikolicu i lavež pasa. Bit će lijep dan, pomisli Ivica. Da sam kući, možda bih otišao sa Sanjom u šetnju, prošetali bismo parkom, samo nas dvoje, ruku pod ruku.
Ivica odmahne glavom. Ostavio je dom i sve stavio na kocku, čak nije bio siguran ni što će kad konačno dođu tamo i ugledaju stvar vlastitim očima. Nekoliko fotografija i briši doma? Vjerojatno. A što će objasniti Sanji kad se vrati?
Ako se vrati. Ivica neprimjetno potrese glavom i pogleda Dejana.
- Izbjegavaš odgovor, zemljače! - reče sarkastično. Dejan se naceri.
- Nećeš hteti da čuješ istinu, zemljače - odgovori i uzme krupan zalogaj. Ivica odmahne glavom. - Znaš me dobro. Kad sam izbjegavao istinu?
- Tačno - odgovori Dejan. - Ti si mazohista, ima nešto autodestruktivno u tebi. Hoćeš istinu, pa makar crk'o.
Ivica slegne ramenima. - To je zbog horoskopa - reče pomirljivo.
Dejan šutke kimne i zagrize još jedan zalogaj.
- No? - upita Ivica nakon nekoliko sekundi.
Dejan napokon proguta i mljacne. - Došao sam za Danijelom - odgovori.
Ivica napravi grimasu. - To me ne možeš uvjeriti - reče. - Ona je zadnja osoba koja bi se dala uvaljati u ovakva govna! - Trudio se da mu glas zvuči ravnodušno, ali nije bio sasvim siguran koliko mu je to uspjelo. Kažu da duhovi mrtvih ostaju na ovom svijetu, motaju se uokolo i odbijaju ostaviti žive na miru dok god se ne razriješi njihova smrt. Isto je, očito, vrijedilo i za duhove još živih.
- Tužno, ali istinito, zemljače - Dejan povisi glas koji mu odjednom poprimi cinični osvetnički ton. - Otpevao sam blues za tvoju bivšu dragu, zemljače! Poginula je '93. u akciji 'Medački džep', zemljače!
Ivičino lice je bilo bezizražajno.
- Nadam se da je se sećaš kakva je bila, jer takva je ostala do kraja - nastavi Dejan. - Dobra samaritanka, zar ne?
Ivica kimne.
- I sam si rekao da se takva retko rađa. E, pa, nije izdržala - nastavi Dejan ozbiljnim tonom, gurkajući drškom noža mrvice po stolu. - Nije popušila ideologiju, ne boj se, to ne. Ali tražili su dobrovoljce za Crveni krst. I javila se. Htela valjda da pobegne od onog ludila tamo i da pomogne nekome, bilo kome! I uletela u drugo!
Glas mu se polako stišavao dok nije do kraja zamro. Sjedili su u tišini pola minute, minutu, a onda Ivica uzdahne i slegne ramenima. - Pa - reče, - da te utješim, njezin duh još uvijek živi među nama.
Dejan ga mrko pogleda i Ivica mu uzvrati pogled.
- Naime - nastavi i napravi dramatsku pauzu - njena reinkarnacija ili astralna projekcija ili što već poslala mi je čestitku iz Pariza za Božić i Novu 1994. Napisala je da je iz zemlje, koje god, otišla još devedeset prve, da se snašla uz pomoć nekih prijatelja i da živi sretno i zadovoljno - tu malo zastane i napravi grimasu, - zemljače!
Dejan napući usne i polagano ih pusti da se rašire u superiorni smiješak.
- Ali na trenutak si poverovao, priznaj! - reče mirno, i dalje se smješkajući. Ivica ga je nekoliko trenutaka ozbiljno gledao i šutio, a tada uzme nož i nastavi jesti. Dejan se samozadovoljno nalakti na stol.
- Tako, znači, poslala ti je čestitku. I? Kako si objasnio ženi?
- Rekao sam joj istinu. Cijelu istinu - odgovori Ivica. - Pokušaj i ti koji put, dosta zanimljivo iskustvo!

Danijelu je upoznao, o, klišeja, na Dejanovom rođendanu i prvom dopustu kojeg nije cijelog proveo kod kuće. Imao je spremne kofere, ali je, umjesto ravno na autobus, otišao na jedan "kulturan i dostojanstven domjenak", kako ga je najavio Dejan, da bi sve skupa završilo na obali nekog dunavskog rukavca na pola puta između Beograda i Novog Sada. Koji ih je vrag tamo natjerao, nikada nikome neće biti jasno, možda je slavljenik sve unaprijed isplanirao, tko će ga znati? Tek, potrpali su se u pet automobila i jedan kombi, ponijeli gajbe, kanistre i muziku i zaprašili na sjever. Bilo je rano proljeće, sunce je tek prešlo ekvator, i nakon što su ispucali sve bećarce s varijacijama, starogradske i Balaševića, shvatili su da se, usprkos vatrici koja je pucketala nekoliko metara od velike vode, zrak lagano hladi i tad je netko donio pokrivače. Ipak, pokrivača je bilo malo, njih puno, a zakoni fizike i alkoholizirana inventivnost čine svoje kad si u društvu, pripit, umoran i natopljen baladama, tako da su završili u mješovitim muško-ženskim parovima. I nitko se nije zapitao otkud pokrivači, i kako to da su se svi uspjeli složiti u parove bez viška i manjka, tek je Dejan jednom, na škakljivo pitanje koje se ticalo tog tuluma, tajanstveno se smijuljeći, odgovorio "Čovek uvek mora da bude spreman, kaj ne?"
Ukratko, Ivica je završio u paru sa slavljenikovom sestrom, sramežljivom smeđokosom za-tri-meseca-punoletnom devojčicom koju je brat odlučio povjeriti na čuvanje svom tada već najboljem prijatelju, bratu po idealima u kojega je, bez ikakvog vidljivog razloga ili teorije s jedne, druge ili treće strane, jedinog imao povjerenja.
Kakva greška!
I tako, u hladnoj noći, uz logorsku vatru na obali reke, izgledalo je logično da od dvije osobe pod istim pokrivačem jedna osoba stavi ruku oko struka druge, zatim da druga osoba prvoj nasloni glavu na rame, i nakon svakog logičnog poteza uslijedio bi još jedan, pa još jedan...
Nisu otišli predaleko, da se razumijemo! Bili su na javnom mjestu, recimo, i okruženi prilično veselim i budnim društvancem, iako društvancu ne bi smetalo da je došlo do malo akcije. No, još važnije, bili su puni poštovanja prema trenutku i, iskreno rečeno, oboje su se bojali da bi prevelikom smjelošću mogli razbiti čaroliju u koju su tako iznenada bili bačeni.
Tokom budućih susreta taj su strah vrlo lako razbili.
Kad je kasnije Ivica shvatio da su stvari, bar dok je Dejan u blizini, vrlo rijetko prepuštene same sebi, samo se nasmiješio i slegnuo ramenima. Ovaj put je sve išlo dobro po njega i nema razloga da se, nedajbože, ljuti. Ako u nekoj prilici Dejan pokuša ići protiv njega, bit će krvi, razmišljao je mladi i nadobudni Ivica, u ljubavi i ratu sve je dozvoljeno, i neka pobijedi spretniji i pametniji.
Danijela je prošla kroz studij onako kako je Ivica prolazio kroz beogradski autobusni kolodvor kad bi joj dolazio u posjet - ne okrećući se ni lijevo ni desno, ne usporavajući korak i imajući jasno u glavi sliku cilja. Razgovarali su, šetali uz Dunav, držali se za ruke, ponekad bi se odvezli uzvodno, izvan grada i, recimo to tako, doživljavali ljetnu vojvođansku ravnicu punim bićem...
... ili bi uživali u mirisu mora. Turizam je dobro stajao tih sezona i mogli su doći do osame tek kasno navečer ili duboko u noć. Palo bi i poneko noćno kupanje i, sve u svemu, svijet je bio lijep, nebo plavo, a zrak pun mirisa. A da nije bilo Danijele, ni Dejan i Ivica ne bi postali tako dobri prijatelji, gotovo braća.
No, kako se bližio kraj studija, a s istoka sve glasnije dolazila tutnjava ratnih bubnjeva, tako je i njihova veza počela bujati sivim tonovima. Ne zbog politike, zapad je i dalje bio prijateljski i miroljubiv. Jednostavno, da su živjeli zajedno bilo bi to zbog povremene dlake u umivaoniku ili nezatvorene paste za zube. Ovako su povodi bili slučajno ili namjerno zaboravljanje dogovorenog telefonskog razgovora, neka pogrešno izgovorena ili pogrešno shvaćena riječ... Ne zbog politike. Jednostavno su istovremeno počeli raditi sitne greške i burno reagirati na njih.
Povod je došao kad su jednog ljeta, dva mjeseca nakon što je i zapad prestao biti prijateljski i miroljubiv, dva lokalna huligana na plaži dobacila nešto nakon što je Danijela zamolila Ivicu da joj doda još malo hleba. Ivica je najprije dečke iskoristio za ispitivanje tvrdoće obližnjeg drveta. Bor je bio star i čvornat i pokazao se tvrđim, tako da ostatak dana više nije bilo nikakvih primjedbi od strane prolaznika. Međutim, kad se Ivica vratio sa znanstvenog zadatka, zamolio je Danijelu da bude malo tiša jer nema smisla da turistima na plaži besplatno prikazuju boks-mečeve. Danijela se nasmijala, ali Ivica je rekao "Ozbiljno ti kažem!" s izrazom lica koji nije ostavljao mjesta sumnji. Danijela se uozbiljila, slegnula ramenima, a nakon nekoliko dana i jednog podužeg i iscrpnog večernjeg razgovora na terasi, odlučila otići kući i razmisliti o nekim stvarima.
Dva dana kasnije pojavio se Dejan u svojstvu predsjednika i jedinog člana Komisije za utvrđivanje činjeničnog stanja, prijateljski proveo s Ivicom tjedan dana i vratio se u Beograd na sastavljanje izvješća.
Tjedan dana nakon toga Ivica je shvatio da je i on sam možda mogao biti malo pametniji pa ju je nazvao. Javio se Dejan i rekao da je sestra otišla kod rođaka na selo. Ne, nemaju telefon, ali vratit će se za dva tjedna, a ako je Ivica mogao čekati do sad, može valjda još toliko. I Ivica je čekao, a onda su pali balvani i odlazak preko je postajao sve manje privlačnom opcijom. I onda su telefonski razgovori prestali. I to je bilo to.
Mjesecima kasnije je sam sebe ispitivao je li baš moralo ispasti tako ili je postojao trenutak kad je napravio kardinalnu idiotariju, no događaji oko njega nisu stimulirali introvertne aktivnosti kao što je preispitivanje savjesti, tako da je u jednom trenutku jednostavno zaključio da ima pametnijeg posla od plakanja za prolivenim mlijekom i otvorio novu, praznu stranicu. Ili mu se bar tako činilo. Tome što mu se još neko vrijeme Danijelino lice ukazivalo u snovima nije pridavao veću pažnju, zaboravljao bi san čim bi se probudio i vedro krenuo u novi dan. Ili mu se bar tako činilo.

Šutjeli su sve dok se nisu maknuli na sigurnu udaljenost od Petrinje. Kroz centar su prošli sinoć, po mraku, a njihov je cilj bio u drugom smjeru, tako da kroz grad nisu morali ponovo prolaziti. Ivica je zbog toga nekako bio sretan, jer je i ovako vidio dovoljno.
Vidio je slike Vukovara i drugih razrušenih gradova, ali ovo je bilo drukčije. Kao prvo, jedno je sjediti u udobnom naslonjaču i na ekranu promatrati nešto što bi moglo biti Vukovar, Sarajevo, Mogadeš ili tamna strana Mjeseca, a drugo je kad se sa svih strana suočiš s trodimenzionalnom slikom, njenim mirisima, zvukovima, njenim prostorom koji prodire u tebe i čini te svojim sastavnim dijelom. Ipak, drugi razlog bio je puno jači. Među svim tim ruševinama, sasutim zidovima, razorenom cestom i tko zna kakvim instalacijama, u krajoliku u kojemu se komotno mogao snimiti bilo koji postapokaliptični film i za koji je bilo tako jasno da tu živi samo prošlost bez ikakve budućnosti, nade i vjere u bolje sutra, šetali su živi ljudi. Vidio je nekoliko otvorenih dućana i kafića i po ljudima na cesti moglo se vidjeti da se ovde živi gotovo normalno. Međutim, činilo se da krš i razorene kuće izgledaju potpuno jednako kao i prije četiri godine, u vrijeme posljednjih razaranja. Ti su ljudi četiri godine živjeli u ovome? Mogao je samo pretpostavljati kakve se ruševine kriju u glavama ovih stanovnika, gore i teže od onoga što se vidjelo po ulicama. Čitav je prostor izgledao kao da se u njemu kondenziralo cijelo svjetsko beznađe i nezainteresiranost za život kao takav. No, ne treba ih žaliti, pomisli Ivica. Istina, bilo gdje će ljudi pokazati svoju ksenofobiju i rasizam bez imalo ustručavanja samo ako im se pruži prilika, i ovi ovdje kažnjeni su samo zato što su ostvarili ono što potajno sanja i priželjkuje devedeset posto čovječanstva, bez obzira na spol, naciju ili boju kože. Ipak, bila je to njihova odluka, bacili su kocku i izgubili su. Kažnjeni su jer su sami sebi smakli tisućljetne uzde koje ljudski rod čine pripitomljenim i civiliziranim.
U najmanju ruku, mogao bih biti ravnodušan, pomisli. Ali ne još, zaključi dok su mu glavom prolazile slike rijeke, zaleđene šume, mraka, eksplozija, straha i dok je snagom volje smirivao drhtanje ruku. To je jedini ispravan put: zaboraviti, zanemariti, možda čak i oprostiti. Ali ne još. Ne još.
Nakon što su izašli iz grada našli su se na ravnici okruženoj brežuljcima i na raskršću skrenuli desno, prema brdu koje se nadvisivalo nad njih i izgledalo kao prethodnica još većim uzvisinama.
- Zašto si došao? - upita Dejan suho. Ton mu više nije bio nimalo prijateljski i Ivici je postalo jasno ono što ga je cijelo vrijeme kljucalo negdje s periferije podsvijesti, da je sva dosadašnja Dejanova vedrina i srdačnost bila maska. Sad ćemo, pomisli, napokon vidjeti njegovo pravo lice. Neka, možemo se i tako igrati.
- Zašto si me pozvao? - odgovori.
- Hteo sam da vidiš vanzemaljce - reče Dejan pogledavši Ivicu s osmjehom od kojega bi se kipuća voda zaledila.
- Jesi kurac! - odbrusi Ivica i mrko se zagleda kroz prozor u još ruševina kraj kojih su prolazili.
Dejan nije mijenjao izraz lica. - Pre deset godina smo nešto zajedno započeli, zemljače - reče. - Bio bi red da to zajedno i dovršimo.
Da, bio bi red, pomisli Ivica. - Dakle, ovo je veliko svođenje računa? - upita i mirno pogleda Dejana. Hoćeš li me onda pustiti na miru? govorio je taj pogled. Dejan nijemo kimne glavom, ne skidajući pogled s ceste.
Krajolik kroz koji su prolazili nije bio ništa manje spektakularan od imitacije grada iz koje su se upravo izvukli. Ivica je morao pažljivo promatrati ne bi li mu promakla poneka kuća koja bi, nakon popravaka, eventualno bila useljiva. Ruševine koje su se nizale uz cestu nisu, začudo, izgledale stravično - uz sve to zelenilo koje se uvuklo u svaki prostor ispražnjen od ljudskih bića, drveće u dnevnim sobama, grmlje koje je mahalo kroz prozore, teren je izgledao savršen za jedan lagan, neobavezan ljetni izlet. Dok ne bi naletjeli na kosture vlasnika, pomisli Ivica.
- Kako se snalaziš s kartama? - prekine ga Dejan u razmišljanju. Ivica duboko udahne kako bi dobio na vremenu da se pribere i vrati u stvarni svijet.
- Dovoljno - odgovori napokon. Dejan kimne i pokaže prstom na svežanj papira na polici ispred Ivice. - Pogledaj to - reče.
Ivica dohvati svežanj i počne listati. Prvi papir bio je dokument o zaduženju službenog vozila marke zastava 101 sa žigom Republike Srp...
- Ne to! - odbrusi Dejan i nestrpljivo mu iščupa papir iz ruke.
- Nije ti valjda neugodno? - nasmije se Ivica. - Pa službeno vozilo je službeno vozilo, nema veze što je...
- Tu su dve crno-bele mape i jedna satelitska fotografija - prekine ga Dejan neraspoloženo. - Prouči ih malo. Biće dobro da orijentacija ne ostane samo na meni, objasniću ti posle zašto.
Ivica nastavi listati i pronađe nekoliko faks-papira na kojima su bile isprintane mape. Na jednoj je bilo skicirano cijelo područje od Gline do Dubice, s kvadratićem koji je označavao područje druge karte. Druga karta pokazivala je brdsko područje s nekoliko sela i strelicom koja je pokazivala prema jednom kružiću. Satelitska fotografija pokazivala je isto područje kao i manja karta i na njoj je bilo označeno isto mjesto. Ovdje se vidjelo da je cijeli predio pokriven šumom.
Sve tri karte su bile poslane faksom. Međutim, oznake koje su pokazivale mjesto pada letjelice nisu bile ucrtane naknadno - bile su napravljene kompjuterom na originalnoj slici i poslane s istog mjesta.
- Dejane - reče Ivica trudeći se da mu glas ne zadrhti. - Odakle ti ovo?
Dejan se nasmiješi. - Dobio od prijatelja - odgovori i ponovo utone u tišinu.
- Mislim - nastavi Ivica, - da bi bilo lijepo da mi ispričaš priču, zar ne?
Dejanov smiješak se proširi. - Da, možda bi moglo da te zanima!
Možda bi moglo da me zanima, pomisli Ivica cinično, ali ne reče ništa.
- Nakon onog na Žumberku - nastavi Dejan nemarno, - otišao sam do čiče-miče u američkoj ambasadi i ispričao mu priču. On je kimao glavom i neko vreme se smeškao praveći se da mi ne veruje. Kad sam došao do dela kad je Katarina nesrećno pala s litice naglo se uozbiljio, valjda je shvatio s kim ima posla.
Bar netko, pomisli Ivica.
- Na kraju me pitao šta bih želeo - nastavi Dejan. - Odgovorio sam mu da nemam pojma i da on najbolje zna šta sad. Pogledao me ozbiljno, razmislio na kratko i zamolio da pričekam nekoliko dana dok on obavi neophodne konzultacije. Otišao sam kući i nekoliko dana se pitao hoću li dočekati sledeće jutro. Onda me nazvao i rekao da dođem na razgovor.
Dejan je govorio mirno, bez uzbuđivanja, istovremeno pazeći na cestu. Ivica je također promatrao cestu jer je pogled na usku sivu traku smirivao misli i omogućivao da se usredotoči na priču koju je upravo slušao. Dok je jedan, infantilni dio mozga plakao 'Zašto se Dejanu uvijek događaju zanimljive stvari?', drugi, adolescentski, je odgovarao 'Zato što Bog čuva luđake i pijance.' Treći, odrasli dio, jedini je shvaćao na koji je način onaj drugi u pravu.
- Situacija je as follows: Oni su nepoznanica čak i za Amere koji s njima surađuju jer su ih oni to zamolili. Valjda im treba neko zemaljsko uporište, netko tko će ih pokrivati jer su veoma malobrojni. Oni žele da njihovo postojanje bude tajnom iz opštih i očiglednih razloga koji se tiču ljudskog karaktera: masovna histerija, ksenofobija... Kad Ameriku u nekim delovima sveta smatraju Sotonom, zamisli šta bi tek rekli za vanzemaljce! Ameri, u određenoj meri, koliko im oni to dopuste, kontroliraju njihove projekte i za sada nema nikakvih naznaka da oni rade nešto štetno. To uključuje čak i otmice i implante koje Ameri tolerišu jer se obavljaju u razumnom opsegu i ne čine neku očiglednu štetu. Osim toga, postoji kompenzacija, "odšteta u tehnologiji" - Dejan se naceri i pogleda Ivicu.
- Oni kažu da im je misija ovde da "proučavaju i potpomognu", nije potpuno jasno kako i šta, ali je navodno to ionako dugoročan projekt i meri se vekovima, ako ne i duže.
- I tip u ambasadi ti je sve to ispričao zato jer su procijenili da hladnokrvnom ubojici mogu vjerovati više nego običnom građaninu? - upita Ivica.
- Naravno! - nasmiješi se Dejan. Ivica ga tmurno pogleda. Ne vjerujem ti više ni riječi, pomisli, pitajući se kakve je Dejan sve ugovore sklopio kako bi došao do ovih informacija i koji je uopće njegov status, što on radi za Amere. Ni riječi, ponovi u sebi.
- I što kad dođemo tamo? - upita Ivica nemajući više volje za detaljnije čupanje istine. - Kažemo "Bok, mi došli", pa ih pitamo "Što radite?", rukujemo se, slikamo za uspomenu, pravimo im društvo dok ne stigne spasilačka ekipa?
- Kad se brod srušio, oni u Langleyu su popizdeli. Pošto će za nekoliko dana ovde da se otvori pakao, tikvani nisu mogli da nađu bolje vreme da se razbiju. Pitanje je jesu li uopšte znali da se nešto sprema i jesu li došli da promatraju, iako Ameri ne veruju da ih ovakve stvari zanimaju. Doduše, tko zna čime se oni bave, možda ih plemenski ratovi spolno uzbuđuju - Dejan se naceri.
Ivica okrene glavu na drugu stranu. Dejan se u ovom ratu našao na gubitničkoj strani, ali i dalje se ponašao kao kralj svijeta. S druge strane, pomisli Ivica, činjenica je da još nitko nije otkrio koja je to "Dejanova strana".
- Ali neće početi još bar dva dana - nastavi Dejan. - Sutra još pregovaraju u Ženevi ili gde već... Znači, prekosutra najranije. Iako ne verujem da će dugo čekati. Kad Ameri znaju sve, onda je to gotova stvar.
- Što su ti rekli, kad će točno početi? - upita Ivica.
- Ne znam detalje, zemljače - odgovori Dejan nemarno. - Nije da mi se CIA baš poverava, znaš? Samo su mi rekli da spašavam stvar kako znam i umem. Osim toga, oni nisu geopolitički odsek, valjda su načuli da se ovde spremaju vojne operacije velikih razmera pa su pomislili da je sve puno vojske i da će da se pokrenu divizije i korpusi pa su se zasrali - Dejan se nasmije posprdno. - A kad ono, potukla se plemena! Uglavnom, kad sam im se javio bili su presrećni. Poslali su mi karte i uputstva, a o vojnoj situaciji nisam ništa ni pitao jer sam više-manje sve već znao...
- Da? Imaš izvore negdje? - prekine ga Ivica.
Dejan začuđeno podigne obrve. - Hej, zemljače, nemoj da se iznenađuješ, predstava mora da teče po davno zacrtanom programu, the show must go on. To je odavno javna stvar! Petrinja je poluprazna! Decu i žene su spremili na sigurno, u Bosnu, još pre mesec-dva. Činjenica je da niko ovde nije očekivao da će ovo da potraje, nisu ljudi blesavi. Čak je i ove četiri godine bilo previše, ako mene pitaš.
To sigurno, pomisli Ivica ponovo se okrećući prema prozoru.

Selo, ili bolje reći gomila kamenja, bilo je smješteno na malom raskršću vrlo lokalnih cesta. Nakon što su sišli s glavne ceste, put je bio nakupina rupa tako da se vozilo drmalo, treslo i njihalo kao da mu je potpuno nebitno što će s njim dalje biti. Evo, neka mu poispadaju svi vijci i neka se rasklimaju svi spojevi, nakon ovakve ceste, ovakvog doživljaja, ionako je sve svejedno.
Prva kuća mogla se prepoznati samo po betonskom temelju koji se uzdizao pola metra iznad okolne šikare. Da nije bilo ostalih ruševina, Ivica bi pomislio da je riječ o još neizgrađenoj nastambi, ali druga i treća kuća, svaka s po dva vanjska zida, bez krova i s grmljem i omanjim drvećem koji su iz unutrašnjosti provirivali kroz prozore jasno su davale do znanja o čemu je riječ. Kontrast još uvijek crvenkaste cigle i bujne zelene vegetacije davao je neprirodnu sliku. Ivica je jednom, negdje uz staru magistralu na prilazu Rijeci, vidio ostatke nekakvih kuća, možda još iz drugog svjetskog rata, i to je bilo ono na što bi čovjek pomislio kad bi rekao "ruševina" - bijelo, bezbojno, ispijeno vremenom, bez ikakve vegetacije, napušteno i neobnovljeno. Isto tako, jednom davno, kao klinac, našao se u šumi s prijateljima. Nekakvo branje kestenja ili izlet ili logorovanje s izviđačima, što li, i naišli su na ostatke nečega što je možda nekoć bila kuća. Istrunuli zidovi bili su i iznutra i izvana opkoljeni lišćem i grmljem, nešto na pola puta između grma i drveta razlistalo se u unutrašnjosti koja je do pola bila ispunjena zemljom, a sve je to zajedno natkrivao debeli zeleni krov okolnog drveća. Dječacima je sve izgledalo tako drevno, poput ostataka neke davno izumrle civilizacije, iako je kuća očito pripadala ovom stoljeću. Malo su se motali okolo, a zatim umorili i vratili odakle su došli, prepustivši zidove korijenju i zemlji koji su građevinu odavno uzeli pod svoje. I to je bilo u redu, to je nekako odgovaralo mjestu i vremenu u kojem se nalazilo. Međutim, ruševine kraj kojih su prolazili bile su nešto drugo - potpuna napuštenost i zapuštenost s jedne i neka bolesna svježina s druge strane stvarali su nakaradnu kombinaciju.
Četvrta kuća u nizu, bijela katnica, bila je gotovo čitava. Izgledala je kao da je nekad bila uredno ožbukana, ali su vrijeme, meci i vatra koja je bila buktala u unutrašnjosti učinili svoje. Ipak, krov je bio gotovo čitav, prozorska okna neokrnjena i zidovi gotovo neoštećeni. Ivica je u crnoj unutrašnjosti jedva uspijevao razaznati pougljenjenu pustoš.
Dejan je ispred te kuće zaustavio automobil.
Kad se izvukao iz vozila, Ivica zaokruži pogledom. Selo nije bilo veliko, zaselak valjda, i kuća pored koje su stali bila je jedina čitava. Sve druge bile su ili planski sravnjene ili na brzinu srušene. Dejan zakorači na prvu od tri stepenice koje su vodile u kuću: - Rekao sam ti, ti si hemičar koji ide da pogleda raketu s hemijskim punjenjem koja je pala negde u brdima i to je sve što treba da im kažeš. U redu? - Ivica kimne pa uđoše.
Pougljenjeni zidovi nisu pružali nikakav koristan hlad. Unutra je bilo jednako toplo kao i vani, samo što se uz to širio teški ustajali smrad.
- Pazi gde staješ - reče Dejan i krene uz stepenice na prvi kat. - Sve je puno govana, što psećih, što ljudskih.
A sad ih je nekoliko više, pomisli Ivica. - Moglo bi se srušiti - reče.
Dejan odmahne rukom. - Ako nije do sad, ni neće. Dečki su tu celu noć. Osim toga, u prizemlju smrdi, a sve druge kuće si vidio. Nikome se ne spava u šumi, iako je to njihovo prirodno okruženje - reče i naceri se. Betonske stepenice bile su pougljenjene i prekrivene nečim hrskavim i izgorjelim. Ivica je prepoznao komade drveta koji su nekad bili namještaj, komode, police, ormarići, možda i ostaci tepiha koji je krasio stubište. Iz stepenica su, poput slomljenih pokvarenih zuba virili pougljenjeni ostaci drvene ograde, dok su zidovi bili potpuno crni.
Popeli su se u hodnik koji je bio ili pometen ili prazan kad je kuća zapaljena, jer na podu nije bilo ni pepela ni izgoretina. Zato su dvije prostorije sa strane izgledale kao deponiji neidentificirane crne tvari, dok je posljednja, najveća soba, ona u koju su upravo ušli, ipak bila donekle očišćena.
Jedan zid je bio veliko prozorsko okno, plus vrata plus balkon, koji su svi zajedno gledali na rub sela i obraslu livadu. Ostali zidovi su, kao i u cijeloj kući, bili pougljenjeni. Ova je kuća svojevremeno bila spektakularna buktinja.
U prostoriji su se nalazila četvorica. Brko na rubu oronule starosti petljao je nešto oko puške, mrko pogledao Ivicu kad je ušao, a onda se vratio svojoj zanimaciji; mladić koji je ispod prozora ispružio vreću za spavanje i sebe na njoj nije ni skinuo pogled s nečega što je čitao, raskupusanog svežnja koji je nekada bio roto-roman ili knjiga. Sredovječni čovjek sjedio je u svom malom brlogu od pokrivača, ruksaka i vreće za spavanje leđima oslonjen o zid i prodorno fiksirao Ivicu, više radoznalo nego ikako drukčije, te, na kraju, neki lokalni mrga koji se pokušavao praviti da ne primjećuje pridošlice, ali mu je pogled bježao prema sredini prostorije i morao ga je stalno skretati što je, kao krajnji rezultat, davalo utisak da se ljudina plašljivo osvrće, kao da očekuje da će netko skočiti na njega.
- Gde su Mile i Šeki? - upita Dejan nikoga posebno.
- Na straži - odgovori čovjek koji ih je promatrao od trenutka kad su ušli. - Prošli ste kraj njih, verovatno su se zavukli u grmlje i zaćorili pa ih niste videli.
Sve sami lokalni momci, pomisli Ivica ironično.
- Dal' je bilo šta noćas? - nastavi Dejan. Čovjek odmahne glavom. - Nikakvi košmari, nikakve posledice, nikakvi čudni mirisi. Ako je i bilo šta otrova, ili je razneo vetar ili se sâmo razgradilo. Samo se Stevo napio i mrmljao u snu - odgovori i mahne prema tipu koji je i dalje čistio pušku. - Tako ti je s tim lokalcima, nisu u stanju da podnesu šljivu koju sami ispeku, moramo mi iz inostranstva da ih učimo!
- Bora je takođe iz Beograda - objasni Dejan Ivici pokazujući rukom prema sugovorniku. - Rodoljub k'o i ja, doš'o da se bori za slobodu. - Dejanov cerek je bio toliko širok da nije ostavljao mjesta sumnji koliko je to što je upravo rekao bilo iskreno.
- Jeste - otegne Ivica široko se keseći. - Dovedite još po par Srba iz Banjaluke, Novog Sada i Prištine i možemo da osnujemo Internacionalne brigade! Jebeš Španiju i gitare dok imamo Krajinu i harmonike!
- E, Ivice, ne moraš da se pretvaraš, znamo ko si i šta si - dobaci Bora kroz iskren osmjeh. - Dejan nam je sve ispričao.
- Je, je, uveren sam u to - reče Ivica ozareno. - Sigurno vam je nasrao gomilu gluposti o letećim tanjirima i o tome kako sam ja agent Cije koji je došao da ih fotografiše, je l' da? - Ivica se nije morao okretati da vidi kako Dejan blijedi, da bi mu se trenutak kasnije boja vratila u lice čak i više nego što je potrebno. Ivica mu prebaci ruku preko ramena i nakesi se: - Nemoj da se sekiraš, burazeru, mogu malo i ja da se našalim, kaj ne? - Dejan kimne i nervozno se nasmije. Bora se okrene.
- Ej, Peđa, čuješ ti ovo? Ovaj govori srpski bolje od mene!
- Pa šta - dobaci Peđa ne skidajući pogled s knjige. - Čovek je poliglota, vidi se na njemu, a ne ko ti, seljačina, mog'o bi ponekad nešto i da pročitaš!
- Ajde, nemoj da se prenavljaš, ionako si okrenuo knjigu naopako.
- Otkud bi ti to znao kad na naslovnici nema slike?
- Nemoj to više da radiš - reče Dejan tiho dok se prepucavanje pored njih nastavljalo nesmanjenom žestinom, a dva lokalca zbunjeno promatrala scenu.
Ivica se pomirljivo nasmiješi i skine Dejanu ruku s ramena. - Ionako ne bi bilo dobro kao prvi put. Što ćemo sad? Družimo se s dečacima ili idemo na posao?
- Idemo na posao - odgovori Dejan, okrene se i izađe iz prostorije. - Dug je put pred nama, a vremena malo - doda tiše, tako da ga je samo Ivica mogao čuti.
- We have miles to go before we sleep - promrmlja Ivica, prateći ga. - 'Ko su ti ovi tipovi? - upita kad su se ponovo našli kraj automobila. Dejan odmahne glavom.
- Idioti - odgovori dok je izvlačio svoju i Ivičinu naprtnjaču iz "stojadina" i spuštao ih na tlo. - Ovi dvojica su došli ovamo čim je prestalo da se puca, početkom devedeset druge, sprijateljili se s nekim glavatim koji je mogao da im osigura da neće da završe u Bosni i odonda se preseravaju po Baniji kao specijalni odred nečega. Kad bi ih poslali da čuvaju krave, bio bi im to verovatno najopasniji zadatak u zadnje tri godine - Dejan završi rečenicu snažno zalupivši vrata, digne pogled prema kući i podboči ruke o bokove.
- Slikovito društvance - promrmlja Ivica zabacujući ruksak na leđa.
- Jeste, ne znam kako to da se već nisu pobrali odavde, s obzirom na to da će uskoro početi jako da se puca - reče. - Valjda im još nitko nije rekao... - doda sa smiješkom i ponovo se okrene prema Ivici podižući svoj mali ruksak.
Krenuli su kroz ostatke sela, prošli desni zavoj između bivših kuća i zatim sišli s ceste, prekoračili nekoliko ruševina i nakon nekoliko se minuta našli u šumi koja je pokrivala blagu padinu na početku skupine brda. Uspon nije bio pretežak i uskoro se čistina izgubila za njima. Bili su sami u šumi i svakim se korakom udaljavali od civilizacije, ili bar od onoga što se civilizacijom pretenciozno nazivalo.
Hodali su nekoliko minuta i nisu puno prešli, kad Dejan zastane i skine ruksak.
- Sad treba obaviti neke predradnje - reče i zavuče ruku unutra.
- Baš sam se pitao što to nosiš - promrmlja Ivica oslanjajući lijevu ruku o bok. Dejan namigne, izvuče bijeli krpeni zamotuljak, sjedne pod obližnje drvo i mahne Ivici da mu se pridruži. Ivica skine naprtnjaču i sjedne do njega.
Zamotuljak je bio mali medicinski komplet. Vrlo mali, pomisli Ivica. Injekcija, medicinska bočica s prozirnom tekućinom i gumena traka.
- Hoćeš sam ili da te ja? - upita Dejan nemarno.
Ivica zbunjeno pogleda bočicu, a onda reče: - Možda da me ipak uputiš o čemu je riječ?
- Vakcina protiv marsijanske groznice - odgovori Dejan cereći se i uvlačeći tekućinu iz bočice u špricu. Ivica kimne, ali ne reče ništa. Dejan ga pogleda, a onda vrati svoju pažnju injekciji.
- Ovo ti je, zemljače, napitak za nevidljivost - reče dok je vezao Ivici gumenu traku oko nadlaktice. - Umrtvit će ti dio prednjeg režnja mozga, upravo one misaone procese koje oni koriste kako bi te stavili pod svoju kontrolu.
Ivici je pomalo išao na živce način na koji je Dejan govorio "oni": - Tekućinu si dobio avionom ili su ti poslali recept? - upita. Dejan se opet naceri.
- Jok, zemljače, ova je domaća. Neke sastojke ovde nije moglo da se nabavi, pa sam improvizirao. Bez brige, neće da te ubije, proverili smo na jednom dobrovoljcu.
Ivica digne pogled i nezainteresirano počne promatrati šumu dok je igla uz lagano peckanje probijala kožu, prolazila kroz meso i uvlačila se u venu.
- Gdje si naučio tako nežno davati injekcije? - upita s malo manje sigurnosti u glasu. Dejan bez odgovora izvuče iglu i pruži Ivici minijaturnu najlonsku vrećicu. - Maramica za dezinfekciju. Jednostavnije je za upotrebu nego alkohol i vata - reče, odveže gumenu traku i počne je vezati sebi oko ruke.
- Kad će početi djelovati? - upita Ivica.
- Za petnaestak minuta - odgovori Dejan ponovo puneći injekciju. Ivica primijeti da Dejan nije uzeo drugu iglu, nije čak ni obrisao ovu, ali ne reče ništa. Dejan uzme drugu maramicu, protrlja ruku, pričeka nekoliko trenutaka i zatim prisloni iglu. Ivica ponovo okrene glavu.
- Šta je, zemljače, osetljiva dušica, ha? - upita Dejan dok je Ivica promatrao neku neidentificiranu pticu u krošnji drveta nedaleko njih.
- Zajebavaj još malo pa ćemo vidjeti tko je osjetljiv, a tko dušica - odreže Ivica. Dejan veselo frkne, ali ne odgovori.
Kad su ustali i krenuli dalje Ivica nije bio siguran je li to što osjeća djelovanje droge ili uzbuđenje, autosugestija pod kojom se osjećao omamljen i izoštrenih osjeta. Osjećao je svoj ubrzani puls i povišen krvni tlak, ali prošle su samo tri minute i pravi efekt se tek trebao pokazati.
Hodao je nekoliko metara iza Dejana. Promatrao je njegove teške planinarske cipele kako gaze po smeđem tlu i iza sebe izbacuju komadiće zemlje i humusa, prateći njihov ritam, duboko udišući i izdišući i brojeći otkucaje svog srca, pokušavajući ih usporiti i zadržati kontrolu nad sobom kad droga počne djelovati. Dok su se probijali kroz šumu, Ivica je u glavi vrtio moguće scenarije. Prijateljski: alieni će im prići, pozdravit će se, možda previju kojeg ranjenika, možda je Dejan čak ponio i nešto zavoja i vate za dezinfekciju. Ignorantski: tuđinci će ih detektirati da bi nastavili sa svojim redovnim poslovima i, naravno, neće im dozvoliti da uđu u letjelicu. Neprijateljski: kad ih ne uspiju zaustaviti telepatijom, počet će politika drugim sredstvima. Ovaj scenarij nije Ivici izgledao pretjerano vjerojatan, ali dobro je razraditi sve mogućnosti, tek toliko.
Na trenutak mu se učini da je opet u uniformi, da je dobio je zadatak izvidjeti neprijateljske položaje. Na leđima mu se njiše teška strojnica na kojoj su dva međusobno zalijepljena okvira puna metaka, nije da će mu trebati, zadatak bi bio najbolje obavljen kad se oružje uopće ne bi moralo upotrijebiti, ali za svaki slučaj... Dejan korača usporeno, moguće je da je okolni teren miniran, a prilično se teško šuljati kad ti mina odnese stopalo. Ivica pazi da hoda točno po Dejanovim tragovima, tako je sigurnije. Dejan nema taj luksuz, morat će se pouzdati u svoju sreću.
U jednom trenutku Dejan zastaje, iz džepa na košulji vadi mapu i promatra je nekoliko sekundi. Ivica, nekoliko metara iza njega, tak