| |
RITAM oluja i harmoniju,
hladne žile rijeka,
ptice nad vodom
što vrebajući bdiju,
lijenu ustrajnost oseka,
gustu crninu južnog vina,
sveta imena blizine; – geto
ognja u kristalnoj krvi rubina
poklanjam si ovo ljeto.
NEGDJE su uvijek južna utočišta,
zagasite krošnje,
sjenovito mjesto užitka,
zidovi neotkrivenog svetišta,
dio freske s patinom tišine,
uvijek je negdje voda sigurno plitka
i žilavo bilje na brazgotine
stavlja ruka,
u plodnu brazdu pluga
životu je položena oda
negdje je uvijek južnije od juga,
negdje je smrti najbliža požuda.
NIČEGA na koži,
suncem oblivena
topi se modrina pod svodom,
hladi se bjelina i boja tena
u niskom vjetru nad sprudom.
Trag maslinova ulja u kapima znoja,
plima lizne po stopalu,
nisam više svoja,
nisam više tu,
netvarna sam, slobodna,
u plitkom nesnu
pripijena uz tu obalu.
KOJI ĆEŠ usput doć
izgubit ćeš se,
koji ćeš odbrojati ponoć,
odljubit ćeš me,
koji ćeš za vino dati,
kruh ću dijeliti,
koji ćeš prekodan ostati,
tebe ću ljubiti.
NE diraj pjesme.
Nek riječi mûk slijede,
jedva zamjetne okom,
nek me besane i blijede
žive
još dugo potom. |
|
