Prenerazila sam se. Vi biste učinili isto. Zasigurno. Da ste bili na mom mjestu. Za onim stolom, nešto malo poslije ponoći. Da, i u društvu Sofije. Što li je ta žena znala biti direktna. Bože! Znala je učiniti da se usred nevinog i opuštenog razgovora doslovce zagrcnete vlastitom slinom.
Naime, sjedili smo, Kruški, Slavko, Crni, Lepa – Lepša ( zvala se zapravo Renata, no otkako nam je ispričala da ju je stari htio nazvati Lepa, odlučili smi ispoštovati tatinu želju, 30 tak godina kasnije, na naše opće barbarsko veselje i njeno znatno manje ), Sofija i moja malenkost.
Lepa je to ljeto spavala kod mene, stigla je iz Beča gdje je živjela već nekoliko godina. Nismo se vidjele, pa bit će zasigurno dobre tri godine. Bilo je zaista lijepo ponovo oživiti to prijateljstvo od malih nogu. Sofija je pak stigla iz Banja Luke, gdje inače živi, i kao i svako ljeto do sad, provodile smo ga zajedno.

Rekoh, super. Okupiti ćemo ekipu i otići na večeru u onu dobru istarsku konobu gdje osim slasnog pršuta imaju genijalnu medicu. Za one koji neznaju to je rakija sa medom. E, što ta dobro klizi.

Večer je obećavala. Mislim, zaista obećavala. Kruški i Slavko bili su mi prijatelji sa fakulteta. Oni su, kako da kažem, gejovci. Mislim, nije da je to važno, ali to su Kruški i Slavko. Ne bi čovjek nikada rekao, onako, kad ih vidi. Makar, opet ti isti ljudi ne bi nikada rekli da sam ja završila taj prokleti fakultet. I da radim kao menađer u jednoj renomiranoj firmi. Ovako sa 5-6 medica što sam ponosno točila u sebe, zasigurno ne bi rekli. Možda da se nisam još onako blesavo cerekala. Možda. Tko zna. Ljudi su varljivi u svojim razmišljanjima o nekom. Dok svakako za sebe, uvijek imaju dobro mišljenje. Čak i ako su gejovci ili ako su natankani alkoholom. Sa tim drugim, svakako imaju dobro mišljenje o sebi.

Crni je moj frend od malih nogu. Crnogorac. Stasom, k'o od stijene odvaljen. On ne voli gejovce. Zaista ih ne voli. Mislim da ih se pomalo i boji. Ma tipična muška predrasuda, ali neću sad o tom.Kruški i Slavko su mu ok. I to je dovoljno.

Lepa je oduvijek voljela biti u centru pažnje. Nije mi to smetalo. Voljela je glumatati i dok bi nesto prepričavala, kakvu zgodu, ona je u tim pričama uvijek bila glavni lik. I da. Uvijek se glasno hihotala i pravila rukama one velike zamahe po zraku, da bi bolje dočarala tijek događaja. Sofija ju je tek upoznala, i moglo se na njoj jasno vidjeti da joj ide na onu stvar. Sofija je pak bila glumica za sebe. Onako, prikriveni glavni lik. Onaj tip žene kod koje se mora podrazumijevati da je centar pažnje i bez velike galame.

Kako je veče odmicalo, a ispijene čaše sve više krasile naš stol, tako je i razgovor tekao sve opuštenije, sve frfljavije i sve nerazgovijetnije. Da ne spominjem kako su polako počela otpadati pojedina slova u riječima, a sveprisutni „ ku'iš „ i neizostavni pokret rukom zavladao. Bili su to strašno filozofski razgovori. Ti, nakon blažene medice sto je fermentirala više u našem mozgu nego u želucu.

E onda je Lepa izjavila kako Sofija stalno meni šapuće nešto na uho i da je krajnje nepristojna. Doduše, rekla je „ krajje neprifstojna „ - što je Sofiju dovelo do vrenja. Mislim, onu medicu koja se taložila u sivoj kori glave. Mogla bi stavit ruku u vatru da sam joj vidjela paru kako joj na nos izlazi. Upravo onako kao u crtićima. Meni je to naravno bilo izuzetno smiješno. Kao i ostalima. No, Sofija je samo podigla jednu obrvu i onako posprdno pogledala Lepu. Što je to dobro činila. Uvijek je mogla podignuti jednu obrvu do 2 cm više od druge. Ja to nikada nisam znala. Kao ni micati ušima. Kao Crni.

Lepa je nastavila. „ Koji k... ( znate već šta je rekla ), me gledaš tako ! Šta si je se uhvatila ( mislila je na mene ) kao pijan plota, pusti ženu da diše. Ako imaš što pričati a da drugi ne mogu ćuti, pričaj kad ste na samo“. Grmila je Lepa.

Na to Sofija, izmjeni obrvu, malo se uspravi i unese se Lepoj ravno u lice „ Kurvo, sjaši „!

E tu sam se skoro udavila vlastitom slinom. Lijepo. Baš lijepo, nema šta. Od tolikog alkohola u krvi ja ću još završiti pod zemljom od sline. E lijepo bi mi smjestile i Lepa i Sofija. Kad ginem, ako ginem, želja mi je da to učinim kako treba, a ne kao idiot da mi se svi smiju.

Nakon te večeri, koja se brzo rasplinula, odlučila sam da nikada više Lepu i Sofiju ne trpam u isto društvo. „ Ti sjaši „ „ Ti zajaši“ bilo je svima dosta te večeri. I za mnoge potencijalne druge toga ljeta.

Lijepo je moj prijatelj Crni govorio: « Ne kudi konja kojeg nisi jahala «.
Mada iskreno neznam na šta je točno mislio. Znam da se nije odnosio na Kruškija i Slavka. To ne zasigurno. Vjerovatno je i njemu to sinulo u samom trenutku vrenja alkoholnih para.

Bilo kako bilo, Lepa se vratila u Beč, Sofija natrag u Banja Luku a ja i dalje razmišljam kako sam mogla jadno okončati svoj život. Te večeri, u toj konobi.
Sve zbog tih prokletih alkoholnih para presvučenih medom.

Bilo mi je negdje četraest godina. Otac u partiji a majka inertna kršćanka. Božić se kod nas nije slavio. Prešućivao se. Sve što sam naučila o Božiću bilo je sa tadašnje američke serije Happy Days. Eh, kakva su tamo božićna slavlja bila! Za ručak se jela purica sa mlincima. A kakav je to tek stol bio. Raskošan. Zaista raskošan. Bor do plafona. Kad kažem bor, mislim na onaj pravi. Kažem to jer je moja majka mrzila te prirodne borove, jer bi im iglice malo pomalo otpadale a kaže to je vrag za počistiti. Ne znam, od kad me sjećanje služi imali smo onaj plastičan .Onaj Sport Billy bor. Kad ga fino onako skroz sklopiš možeš ga skoro pa tutnut u džep. Mi smo ga pak spremali na vrh ormara za slijedeću godinu. A Božić se kod nas ustvari slavio za Novu Godinu, i nije bilo nikakve tuke na tanjuru već prasetina i francuska salata. Voljela sam tu francusku. Ona je nekako predstavljala sinonim za onaj raskošan stol iz serije.

Uglavnom, nekako u to doba, kad sam imala četrnaest, počela sam razmišljati o Bogu. I religijama uopće. Čak sam si kupila i knjigu „Sve religije svijeta“. Izuzetna stvar. I dan danas ju rado prelistam. Nisam bila krštena. Moj se otac bio zamjerio tadašnjem popu u crkvi, navodno masnom psovkom. Tadašnji pop je našao svrsishodno da mu vrati time što je odbio krstiti i mene i mog starijeg brata. Eto, kako se tuđe nesuglasice mogu odvaliti ravno preko vaših leđa. Nije popa brinulo to što bi, jel'te, ostala među nesvrstanima, da mi je kojom nedaćom kucnuo čas. To što mog oca to nije brinulo, razumijem. Dok bi čekala tako svoj krug pakla dodao bi mi crvenu značku. Za hrabrost. Bolje nije znao. Ali pop. E tome se nisam mogla načuditi.

Odlučila sam se nekako u to vrijeme, upisati na vjeronauk. Mislila sam da je vrijeme da saznam iz prve ruke dal' se Božić slavi za Novu godinu. Uopće, dobro je bilo znati, čega su me lišili. Taj moj otac i taj pop.
Časna Bogoljuba. Još se mogu sjetiti njenog strašno dragog lika. Bila je to žena od svojih četrdesetak godina izuzetno toplih očiju. Na tim predavanjima, učili smo o Isusu, njegovom rođenju u Betlehemu, gradu kralja Davida. Bilo je tu lijepih priča. Sviđalo mi se to što nije radio razlike među ljudima. Znam da je tada vladao opći židovski prezir prema Samarijancima, no on je unatoč tome sa njima jeo i pio. Bio je dobar čovjek, taj Isus.
Sestra Bogoljuba je bila taj Isus ovdje. U toj sobi. Nikada ne bi pokazala ni trunke nestrpljenja, a sa pitanjima koje sam ja nalazila, čovjek bi zaista i pao u iskušenje. No ona nije. Dobra je to žena bila.
Došlo je vrijeme krštenja i prvih pričesti, i uvijet za taj crkveni obred bila je ispovjest u crkvi.
To mi se nije sviđalo.
Znam da sam sačekala da sva djeca odu i pitala sestru, zašto je to potrebno? Rekla je, tako traži kršćanska crkva.
Ništa mi nije bilo jasno.
Kome se moram ja to ispovijedati? Popu?
Ne - rekla je. - Bogu.
Tek sad nisam ništa više razumijela.
Seatra Bogoljuba - rekla sam – ali ako je bog svugdje, zašto ja moram baš u crkvu ? Zašto baš popu? Koje sam sreće još će me spopasti onaj kojeg je moj otac davno opsovao. No, to joj nisam rekla.
Ako je sveprisutan – nastavila sam – zar je važno gdje mu se obratim ? Pa ako je svugdje, onda on čuje kad se jadam prijateljici nakon što odgledamo i posljednji film na noćnom programu. Na kraju krajeva, ako je bog u nama, on zna tok mojih misli. I ništa mu nije strano.
Al ako od mene traži da idem baš u crkvu i baš popu da pričam o sebi, onda mi takav bog ne treba. Pa nisu on i pop u dosluhu pa da mu ovaj prenosi bilješke sa ispovjedi.
A ako je tako, onda mi takav bog iz druge ruke i ne treba.
Kako da vjerujem u boga koji neće sa mnom razgovarati, onako, u četiri oka, nego traži da mu prenašam poruke po nekom trećem. Bio on pop, Pero ili netko treći, ali ja takvom bogu ne mogu vjerovat. Ni bogu ni čovjeku.

Rekla mi je, sestra Bogoljuba, da imam pravo. Da bog to ne traži od nas. Mislim na poruke preko nekog trećeg. Objasnila mi je da je to kršćanstvo. Opisala mi je da je to kao škola. Tamo ti uvjetuju kako da sjediš, gdje da sjediš, moraš imati onu plavu odurnu kutu, i ustajati i sjedati kako se i kada zvonce oglasi. No to te, ako si gladan znanja, ne spriječava da učiš. Da se hraniš znanjem.

Dobro, rekla sam. Shvaćam. Ja ću se onda hraniti kod kuće. Znanje je znanje. A draže mi je kad ne moram obući tu odvratnu plavu kutu, u kojoj ne razlikujem sebe od Marka i Maje iz drugog razreda.

I tako sam odlučila da moj bog ostane bez imena. I ja bez krštenja. Dobro je to. Ja sa mojim bogom razgovaram kad hoću , ustvari činim to svaki dan. Kad god si priznam nešto, onako, istinski pravo. To je često nakon sto završi zadnji film na noćnom programu. Tada sve nekako utihne i onda se ja i bog sastanemo. Ne zovemo se imenima i ne trebam nešto posebno urediti mjesto. Njemu je svejedno. To, gdje dođe. Dođe radi društva ne radi lijepog mjesta. Da je kojim slučajem nije tako, sjedio bi u Sheratonu.
A ipak, sasvim mu je dobro sa mnom na ovom ofucanom kauču.
I kaže da je u redu ako Božić slavim na Novu Godinu.