| |
KSET
je 22. travnja imao priliku ugostiti Milana Fošnera. Čitao je
stihove iz svojih do sad objavljenih zbirki Put od Ljubljane
do Folnegovićeva naselja 2000., Život u kući slijepih
2002. te Užasno vam je dobro, zar ne!? 2005. ( ovu
zadnju dobih s posvetom na kraju večeri).
Atmosferu je zagrijao Orfej koji Milana prati u stopu po brojnim
gostovanjima po manjim gradovima. Njegova uloga je tako svetu
stvar kao što je večer poezije učiniti manje monotonom iako
je mogućnost za nju ipak nevjerojatno mala (ako niste ljubitelj
poezije svakako). Orfej je dakle, pjevač eurovizijskih hitova
koji nas je uz matricu upjevao u noć dok se klub dovoljno ne
zagrije (čitaj: cugne koju).
A
onda kad smo došli do zadovoljavajuće koncentracije dima cigareta
u zraku i vatrene tekućine u žilama pjesnik je ex cathedra počeo
govoriti stihove. I pomislila sam kad narastem, želim biti poeta
koji ovako besramno čita iz svojih papira i knjiga. A prisnost
se provukla iz smjera Fošner do publike na koju je tako pazio
da je nekoliko puta upitao treba li prestati čitati jer ako se
netko dosađuje neka slobodno kaže.
Vjerujem da su vam motivi njegovih pjesama već poznati. Osjetljiv
na socijalnu nepravdu, bez pokušaja da nam to bilo kako upakira
ili prikriva umotavanjem kroz stih. On je bolno izravan draga
gospodo, i dalje ste blesavi…ja vidim samo jad i bijedu gdje god
da se okrenem. Ne štedi nikog i ne laska nikom pa kako nam drago
ili nedrago. I sama publika je dobila svoje jer upravo mu se gade
neki iz publike. Od svega ipak najmanje štedi sebe - ništa ne
radim po cijele dane, samo televizija i cigarete, nešto jedem
i masturbiram više nego inače. I zatim se čitajući svako malo
dotakne onog trenutka kad je pojedina pjesma nastala gdje u već
formuliran i otiskan tekst pridoda neku okolnost vezanu za inspiraciju
pisanja. Potužio se kako nikako nema sreće s jednom ženom. Kad
bi on bio slobodan ona je bila u vezi, a kad bi on pronašao djevojku
ona bi tada bila slobodna i nikako nije mogao do nje. A toliko
silno je želio. Zatim bi nam pročitao pjemu Severina on my mind
jer naime upravo je to ta žena. Naravno da smo se nasmijali mi
u publici iako je samo naslov te pjesme u tom jedinom momentu
bio smješan, a tematski naravno vezan za našu realnost i okruženje,
život u ovoj našoj zemlji koja nema pametnijeg posla od kolektivnog
svršavanja.
BKG:
Što je novo trenutno kod tebe u svijetu stvaranja? Pripremaš
objavljivanje romana i četvrte knjige poezije. Kad ih možemo očekivati?
Najnovije u mojoj fazi stvaranja je to da si radim novi krov!
Bila je akcija u baumaxu i kupio sam nove ploče za krov od kupaone
(boja 'kao noć crna') jer mi je kiša probila još prije 3 godine.
Kupio sam kilu čavala br. 7. i kupio sam 12 m2 stiropora debljine
5 centimetara i kupio sam gajbu pive i sad se već nako vrijeme
psihički pripremam da to sve obavim. nije mi lako.... previše
sam razmišljao i morat ću po još jednu gajbu pive.
A što se tiče romana i tih stvari: roman 'šibajući mrtvoga konja'
je tu negdje pri kraju. trebao bi izaći ove godine, u izdanju
Frakture, koju vodi Seid Serdarevic, i Seid je jedan
vrlo strpljiv tip, čak je i vrlo lijep muškarac. Seid mi uvijek
kad se vidimo plati pivu. Seid nije škrt pa pita jel hoću još
nešto za popit. Ponekad me nazove i pita me do kud sam došao i
ja mu kažem da još nisam nigdje došao ali da putujem - usprkos
svemu! I Seid meni onda kaže nešto lijepo i meni onda bude lakše.
BKG: O čemu se radi u romanu?
U romanu se ne radi o ničemu tj.: ako i bude neka radnja, nije
ni malo društveno korisna.
Neki tip spava pa se probudi. Pa onda sjedni na prozoru i gleda
promet koji se odvija ispod tog prozora, pa razmišlja o svemu
tome. Tip nekad ode na pivu pa sretne neke druge tipove koj su
došli na pivu. I onda oni pričaju o sportu.
I tako....
BKG: A tvoja nova knjiga pjesama?
Moja nova knjiga pjesama se zove ' strahovi su sakriveni u bocama
od piva'.
Volim pisati pjesme. Volim piti pivo i slušati klasičnu muziku
i pisati pjesme. Volim svoju domovinu i mamu i tatu i volim kad
je neki predizborni skup pa su ljudi sretni. Volim kad serem i
pričam gluposti. Volim, volim, volim žene.
Ta knjiga pjesama će izaći tek slijedeće godine.
Usporedo sa time pišem i knjigu pornografskih kratkih priča pod
naslovom: Krv znoj i guze.
To će bit jedna vesela i uzbudljiva knjiga. Svaki bi je srednjoškolac
trebao kupiti...
BKG: S obzirom da sam osobno do tvojih stihova
došla internetom reci koliko taj virtualni svijet za tebe znači
? Nesebično si pjesme podijelio sa svojim čitateljima na svojoj
stranici.
Virtualni svijet mi znači jako jako. Toliko je 'berli ligal' cura
u tom svijetu..... i sve su one gole!! Ufff, to me fakat odušavljava!
U virtualnom svijetu su mi najdraže KARI
SWEETS i ZEINA
HEART. One imaju 18 godina, i to već zadnje 3 godine imaju
18 godina. Kari je iz Californije, a Zeina je, ne znam od kuda,
ali ja je svejedno volim.
A kad kažeš da sam 'nesebično podijelio svoje pjesme sa čitateljima'
ja ti iskreno moram reći da je kurac to bilo nesebično!
Vrlo sebično, draga moja, vrlo sebično od mene jer: taj moj vebsajt
postoji zato da bi netko mogao proičitati poneku moju pjesmu i
da onda, ako baš želi - naruči i kupi moju knjigu.
Eto, zato imam svoju stranicu: zbog posla, a ne zbog nesebičnog
dijeljenja.
BKG: U trenucima pisanja svakako to radimo za
sebe, a onda dođe i onaj trenutak naočigled nespojiv s tim prvim
intimnim nastajanjem stiha, a to je otkriti ih, podijeliti s drugima.Misliš
li da pjesnik mora imati i smisla za reklamu ? Imati samopouzdanja
i teatralnosti? Koliko ti je ta ideja prihvatljiva?
Pjesnik mora imat smisla i snage da preživi vrijeme koje prolazi
između dvije pjesme. Pjesnik mora naći način da plati struju,
telefon, hranu i pivo.
Ako to pjesnik radi pošteno i sa srcem, onda pjesnik nema problema
podijeliti svoje pjesme sa drugima.
Znam mnoge koji imaju tih problema i naravno preporučam im da
se ubiju.
Ako se nekome moja izjava čini samopuzdana i teatralna - boli
me dupe. Od nikog ne tražim ništa. Visok sam i imam velike smeđa
oči i pišem genijalne pjesme.
BKG: Sva ta gostovanja po malim gradovima jesu
li ti ipak donijela što dobroga? Koliko ih je bilo? Što u svemu
tome voliš ( jer ipak se ne bi ostvarila bez tvoje volje)
Pa dobro je bilo obići sve te male i neke velike gradove. Prva
knjiga mi je izašla 2000god. i u ovih sedam godina sam imao preko
sto pedeset samostalnih nastupa.
Negdje su me pljuvali. Negdje su mi nudili sex. Uglavnom su mi
davali dovoljno pića. Dobro je bilo, ne bi bilo fer da se žalim
na bilo što.
Kad pomislim na sve one pizdice koje su nekim čudom objavili neku
bezveznu zbirkicu pjesama i koje bi dale sve u životu da ih negdje
pozovu pa da nastupe pred 50 ili 100 ljudi - fakat ne bi bilo
u redu da se žalim.
BKG: Ako bi neko pitanje poželio izbjeći ovo
svakako ne možeš: žene i pisanje?
Oh
ne! Sve - samo ne žene i pisanje...
BKG: Naravno, ne bih te pitala da mi jednom prilikom
nisi dao do znanja da ti to i nije najomiljeniji spoj i predlažem
odgovor …reci da si se šalio…nešto kao trebao bi malo više biti
ženskije raspoložen, razmiješ, ja ti to govorim za tvoje dobro…
Gledaj ovako: ja čak imam i bolje noge od 99% žena koje pišu...
Ponekad mi u nekoj besanoj noći stigne neki mail, i tu mi određene
dame šalju svoje stihove.
I ja onda googlam te njihove stihove i google kaže da - nema ponuđenih
rezultata...
Nemam ništa protiv da žena bude doktor nauka. nemam ništa protiv
da žena bude najbolja porno glumica i ne smeta mi ako neka žena
sjajno kuha i onda me pozove na ručak.
Al kad žena želi biti pisac - e tu dobijem mentalne grčeve....
Od žena u knjževnosti su možda ipak gore žene koje igraju
košarku. A jojj!!! Ili žene koje zamisli samo: igraju
nogomet! Uff pa zamisli samo taj horor kad mjenjaju dresove poslije
utakmice.
Ipak: svaki pravi muškarac se ipak najviše plaši i grozi
od žena u prometu!
Zamisli samo život žene koja sjedne u svoj auto pa se odveze na
utakmicu i tamo igra nogomet pa se onda doveze natrag doma ( i
pri tome izludi sve normalne muškarce koji se voze iza nje) i
onda dođe kući i napiše par lepršavih stihova o ' nježnom lahoru
koji ju je dodirnuo kad ju je ovaj njen princ, visok i plav naravno,
dodirnuo po licu.....'
i ti onda to pročitaš i naravno da intenzivno počneš razmišljati
o samoubistvu.
BKG: Sjećaš li se trenutka nakon kojeg si shvatio.
To je to. Pišem, dakle pjesnik sam. Što te inspiriralo za prve
stihove? Što te to navelo na pisanje uopće? Jer po mom skromnom
mišljenju za pjesnike ne postoje škole. Dakle, kada si to postao
svjestan da je to tvoj put?
Ne sjećam se tog trenutka.
Možda zato što se ni ne smatram pjesnikom.
Sve je to bezveze. Sve su to sranja da se masa zabavlja.
Jedino što me iskreno zanima je to da si napravim novi krov na
kupaoni pa da mi više ne prokišnjava.
|
|
