OČEV ČUVENI BIJELI GRAH SA SVINJSKIM REPIĆIMA

Nema sumnje da se najvažnije priče pričaju u onim odsudnim trenucima, kada za priču više nema vremena. Na Titanicu koji tone, na gornjim katovima zapaljenog tornja, u zrakoplovima koji su jedanaestoga rujna letjeli nad Sjedinjenim Američkim Državama, ispred baze holandskoga bataljuna u Srebrenici, gdje su se muževi – budući mučenici – opraštali od žena i djece, u Jeruzalemu kojemu pod opsadom popuštaju zidovi, na cesti prema gradu, dok se kao bombaš samoubojica punom brzinom upućuješ prema policijskoj stanici, na odjelima za intenzivnu njegu svih svjetskih bolnica, tamo gdje god smrt dolazi neumitno, a ipak dovoljno polako da se ljudi mogu opraštati jedni od drugih, ili od samih sebe, ili jedni drugima pričaju ono što prije, zbog socijalnih konvencija, ili zbog straha, nisu mogli. Najvažnije priče pričaju se kad više nema vremena.

Godina 2006. i nije bila godina sudnjega časa. Nije barem u društvenome smislu, iako je mnogima bila posljednja pa su pričali te posljednje, sudnje priče. Većina njih ostat će dijelom privatnih svjetova, sve dok s vremenom ne budu zaboravljene. Kako se nije masovno umiralo, i nije bilo velikih katastrofa, koje bi ostavile traga u umijeću i ritmu pripovijedanja, i razlozima za pripovijedanje, tako 2006. u nas nije ni bila obilježena velikim posljednjim pričama. Ali nije ta godina u hrvatskoj književnosti po tome posebna. Važne se priče nisu zapisivale čak ni kada se za druge nije ni znalo. Uvijek su nam bile draže lahke proljetne mode.

U prošloj godini moderan je bio blog: anonimno ispisivanje teksta na različite teme, pri kojemu se može do mile volje nekoga ogovarati a da se ništa ne riskira. Blogom je moguće anonimno se obračunavati, i za te obračune, barem u Hrvatskoj, bivati nagrađen euforičnim pohvalama iz lijevih književnih i književno-dužnosničkih krugova. Te pohvale bile su redovito praćene primjedbom kako je u blogu više „energije“ nego u bilo kojem uratku tradicionalnim metodama realizirane suvremene književnosti. U nas profesori komparatistike i kroatistike vole lijeposloviti o energiji, kao da u svakome od njih leži po jedan mali Tesla, i kao da će već sutra svoja najnovija književna otkrića ugraditi na mjesto hrvatskih generatora u elektrani Krško.

Bile su, kao i prethodnih desetak sezona, moderne i jednosezonske književne zvijezde, mladići i cure koji su, uglavnom sa svojim prvim knjigama, proglašavani za nešto najbolje što se našoj književnosti dogodilo u posljednjih pedeset godine. Neka od tih sudbinskih djela bila su zbilja dobra, druga nisu valjala ništa, treća su bila elementarno nepismena – koliko god hvalili njihovu energiju, a kao i svake godine, prošlosezonska su otkrića i prošlosezonski ključni romani hrvatske književnosti uopće uglavnom postali démodé poput žutih lakiranih cipela s platformom koje su se u Jugoslaviji nosile u sezoni proljeće-ljeto 1970. Književni kritičari, oni koji se tako predstavljaju, kao i ugledni profesori koji pišu o književnim fenomenima u niskotiražnome budžetiranom tisku, već su se sasvim premetnuli u književne modiste i modistice, stroge nadzornike metropolskih modnih revija.

Ako smo baš i željeli čitati kratke priče, koje su izašle iz mode prije pet-šest godina, ili nekako u vrijeme kada se kolektivna strast za državom premetnula u kolektivnu strast za romanom, bilo nam ih je teško pronalaziti, a još teže probirati među makulaturom i smećem kojim obiluju preostali književni časopisi, zbornici i almanasi, bilo internetski, bilo papirnati. U 2006. je iz hrvatske kulture iščezao žanr koji je postojao cijelo jedno stoljeće, nema više novinske priče. S preseljenjem Večernjakove priče na internet nestala je i posljednja relevantna kratkopričačka novinska institucija u nas.

Srećom, prije desetak se godina, u vrijeme kada generacija rođena sredinom šezdesetih postaje važna u književnome i novinskom životu, počeo rađati žanr na rubu kolumne i kratke priče, u kojemu su se miješali stvarni i izmišljeni likovi, koji je zabavljao publiku i postajao nadomjestak novinske humoreske (kozerije, prim. ur.), koje u Hrvata nije bilo od prije Drugoga svjetskog rata. Novinski urednici teško su i nerado prihvaćali ovu vrstu tekstova, tabloidno je hrvatstvo tako daleko od hrvatske književnosti, rado su ih podsijecali svojim uredničkim sjekirama, ali autori su se, ipak, pokazali iznimno vitalnima i upornima, a nije nevažno ni to što je u neka doba čitateljstvo krenulo sa skandiranjem njihovih imena. Jedino kritika, pogotovu ona lijeva i budžetirana, grmjela je kako je sve to trivijalno, patrijarhalno i baš nimalo postmoderno. Rodonačelnik toga križanca literarne priče i novinske kolumne je Ante Tomić, jedan od najcjenjenijih hrvatskih pisaca na teritoriju bivše Jugoslavije, i najupljuvanijih u samoj Hrvatskoj. Priča koju sam izdvojio iz niza objavljenih tokom 2006., uglavnom na stranicama Jutarnjeg lista, je Čudo na Sirobuji. Riječ je o tipičnome izdanku tomićevskoga žanra: na majstorski način on od živoga čovjeka i njegove sudbine, bez da mu je dopušteno da išta nadopisuje i izmišlja, stvara priču koja funkcionira kao prava i dobra literatura.

Na kolumnističkim su stranicama, ili u novinskim tekstovima na kojima nije bilo zaglavlja koje bi naglašavalo kako je riječ o nekakvoj priči, objavljene i priče Vladimira Devidéa i Edija Jurkovića. Iako se razlikuju od Tomića, duguju mu čast što se na novinskim stranicama izborio za drukčiju, literarniju, vrstu teksta, i za priču koja će biti organizirana po literarnim zakonitostima. Tokom 2006. priče su u svojim kolumnama, ili u ponekoj od njih, ispisivale i Olja Savičević-Ivančević, čiji je nekrolog ocu, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, bio i potresan i moćan na način Handkeova Užasa praznine te Danijela Trbović, koja svakoga tjedna ispisuje kratke pripovjedne kronike u Novome listu, ali se nijedna od njih nije mogla probrati kao zasebna priča premda bih ih sve rado čitao u knjizi, kada je netko objavi.

2006. obilježilo je Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Italija je ponovo postala prvak, i ponovo nas je to ispunjavalo nekom nelagodom, bolje rečeno – dosadom, koja je već postala dio naših kulturnih identiteta kada je o talijanskoj reprezentaciji riječ jer smo takvu dosadu, i zabrinjavajuću mržnju prema nogometu, prvi put osjetili još davne 1982., u eri Paola Rossija i Dina Zoffa, koji je s napunjene četrdeset i dvije mogao primiti gol samo iz daljine, i skoro nikako drukčije. Pucali su tada, ali Talijane, kao ni 2006., nisu mogli upucati. Gledajući iz svoje fotelje finale Svjetskoga prvenstva u Španjolskoj 1982., između Italije i Savezne Republike Njemačke, zaspao je i više se nije probudio Meša Selimović. Rezultat je bio 3:1.

U zimu prošle godine, poneseni financijskim uspjesima knjiga na kioscima više nego stvarnim kulturnim razlozima, urednici Jutarnjega lista pokušavali su osmisliti knjigu nogometnih priča. S idejama nisu otišli predaleko, ali su na temelju one prve, da se pišu priče o nogometu, naručili od urednika Frakture Seida Serdarevića da obavi tehnički dio posla, razgovara s piscima, od njih naruči priče te sklopi knjigu, koju će Jutarnji potom pretvoriti u još jednu kiosk-uspješnicu. Ali avaj, baš nekako s proljeća narod je prestao na kioscima tražiti knjige, ljudi su se vratili prezervativima, upaljačima, lotos maramicama i novinama, pa su u Jutarnjem listu jednostavno zaboravili na vlastitu narudžbu, zeznuli su i pisce i urednika, došlo je Svjetsko prvenstvo, a knjiga nije izašla. Tek naknadno, vlastitim trudom i novcem, Fraktura je objavila knjigu Slobodan udarac, jedanaest priča, od jedanaest autora i autorica. Financijski učinak, vjerojatno, i nije bio spektakularan, jer je Slobodan udarac objavljen u vrijeme kada su svi već bili umorni od nogometa, pa se o knjizi nije previše ni pisalo, ali ostat će zabilježeno, a možda i upamćeno, da je to na kraju bila jedna od najboljih, ako ne i najbolja, skupno napisana knjiga proze od 1990. Naravno, nisu sve priče u toj knjizi jednako dobre, dvije ili tri se naprosto guše u nedostatku talenta svojih autora, ali to ionako nije nešto o čemu bi se smjelo pisati i govoriti. Kod nas je uvreda uglednome piscu kazati da mu je Bog, možda, dao talenta da se dopadne književnim modistima i modisticama, ali nije, brate, i da ispriča priču.

Ostanimo zato kod dobrih priča, točnije onih najboljih u Slobodnom udarcu. Jurica Pavičić, autor romana Minuta 88, u kojemu se također bavio nogometom, napisao je Opću povijest nogometa (u sedam slika), ambiciozno zamišljenu i nogometom zbilja osmišljenu, a ne samo ukrašenu priču, koja se, čini mi se, razlikuje od žanrovima određene i ograđene Pavičićeve proze. Možda je riječ samo o izletu u drugi tip pripovijedanja, možda je Općom poviješću nogometa autor odlučio mijenjati vlastite književne strategije, to nam, zapravo, kao čitateljima Slobodnoga udarca, i nije bilo važno.

Delimir Rešicki priče rijetko objavljuje, jedinu proznu knjigu, Sagrada familia, tiskao je još 1993., i od tada je ona važna karika u hvalidbenom kvorumovskom lancu, ali bez obzira na tu petnaest godina podgrijavanu euforiju čiji je, u velikoj mjeri, glavni smisao da se hvaleći jednoga pisca, recimo Rešickoga, što efikasnije eliminiraju ostali, recimo oni koji su odrasli nakon Quoruma, i bez obzira na to što je Quorum u međuvremenu osvajao i položaje u Ministarstvu kulture i oko njega, te ga se nikako ne bi moglo nazvati alternativom nekakvom mrskom i zlom mainstreamu, Sagrada familia ipak je bila i ostala dobra knjiga. Priča Maćuhice i laka konjica nastala je iz istoga, melankoličnoga i ravničarskoga doživljaja svijeta, ali je prema stvarnosti, i onome što se ružno naziva – stvarnosna proza, ovo bitno otvorenija priča.

Iako je i on imao nekakve veze s Quorumom, Simo Mraović je, za razliku od Rešickoga, među strukturama prilično omrznut pisac. Njegov romaneskni prvijenac Konstantin Bogobojazni glavni su modistički celebrityji dočekali s izljevima mržnje, u kojima je bilo i nacionalšovinizma. Možda ih je trebalo shvatiti, pa im i oprostiti, jer je, ipak, Konstantin objavljen 2001., u mandatu lijevo-liberalne vlade, kada je još jednom trebalo dokazati svoje kvalitetno i beskompromisno hrvatstvo. I mimo tog stradanja s romanom, Mraović među kritičarima nije osobito omiljen, minoriziran je i među fakovcima, premda je bio jedan od glavnih i najuspješnijih čitača, tako da je, osjetljiv kakav zapravo jest, našao svoj stvaralački zabran i duševni mir u ženskim magazinima, na internetskim portalima i među lakim piscima, kao fenomenolog spolnih razlika i seksi kolumnist. Priča koju je objavio u Slobodnom udarcu jedan je od rijetkih proznih tekstova bez primarno zabavne i zabavljačke ambicije koje je objavio u zadnjih nekoliko godina, a možda i sve od Konstantina Bogobojaznog, toga poštenog i hrabrog romana, zbog kojeg i jest dobio po svojoj manjinskoj glavi.

Julijana Matanović napisala je odličnu priču, s najnogometnijim naslovom u Frakturinoj nogometnoj knjizi. Udarca u psihu sjetim se kad god gledam neku utakmicu Lige prvaka u kojoj jedan, do tada posve ravnopravan tim, pukne nakon što primi gol i od potencijalnog europskog šampiona pretvori se u drugorazrednoga vječitog luzera. To bi se, iz nogometne perspektive, najtočnije zvalo udarcem u psihu. Julijana Matanović u svojoj priči mislila je na nešto drugo, jer njoj je nogomet tek dekoracija, ali potpuno uspjela.

Jedna od tri meni najdraže priče u ovome izboru, ujedno i posljednja u nabrajanju uvrštenih iz knjige Slobodni udarac, Finale je Svjetlana Lacka Vidulića. Preostale dvije potpisuju Rade Jarak i Olja Savičević-Ivančević.

Lacko Vidulić naprosto je napisao izvanrednu kratku priču, tradicionalno shvaćeni prozni komad s uvodom, zapletom, raspletom i jakom poantom, zabavan, točan i nogometan, kakav se, i mimo ovakvih godišnjih izbora, rijetko viđa u domaćoj književnosti. Hrvati umiju pisati uredne sonete, rimovati svoj jezik i igrati se petrarkista s par stoljeća zakašnjenja, umiju oni biti i mali prešerni, i riječi nizati u sonetne lovor-vijence kojima bi se mogao začiniti samo vojnički grah, ali neusporedivo manje rigorozna pravila, kakva i inače vrijede u prozi, pravila kratke priče, oni bi radije iznevjeravali. Lacko Vidulić nije htio tako, nego je jednostavno sjeo pa napisao priču, koja je baš, ono, sasvim priča. Kao sonet.

Rade Jarak od onih je hrvatskih pisaca koji bi se, da kažemo tako, najprije mogli i morali nazvati piscima. On niže romane, knjige priča i pjesničke zbirke u ritmu koji bi drugdje bio uobičajen, jer kako ćeš se i nazvati piscem ako ne pišeš, ali je za naše prilike incidentan i skoro pa besprizoran. A pritom nikada nije bilo sezone u kojoj bi se njega proglasilo genijem, u kojoj bi i on dočekao da se njegovim imenom, kao onim starinskim brisačem tinte, brišu imena svih drugih suvremenih pisaca. Štoviše, Jarka se vazda, već nekih sedam-osam godina, držalo piscem iz druge lige, među provincijalcima, luđacima i sitnom književnom sirotinjom, koja treba biti zahvalna što je modisti uopće i spomenu u svojim osvrtima. Ne bi se moglo baš reći da je Rade Jarak ostao hladan i suzdržan prema podcjenjivanju svoga djela. O, ne, upravo suprotno tome! Silno se, početkom te 2006. uzrujao jer se njegova knjiga nije našla u širem izboru za jednu nagradu, pa je zaprijetio kako više neće dopustiti da se kojekakve prosudbene komisije bave njegovim knjigama, ali se razmekšao i smilio već sljedeće godine. Kada ga je isti žiri, naravno iz strateških razloga, uvrstio u uži izbor, pristao je Rade na igru, ali nagradu, naravno, nije dobio. I ne može je, zapravo, ni dobiti, jer u javnome i socijalnom smislu nije koketan, a njegove knjige, koliko god bile jasno i precizno pisane, na modnoj su sceni nužno manje interesantne od jednosezonskih čuda hrvatske književnosti i hrvatske književne naive, od žena s bradom, djece s tri glave, slijepaca koji žongliraju pivskim bocama, slonova koji prolaze kroz vatreni obruč i svega drugog što je u posljednjih nekoliko godina proizvodilo estetski vrijedna djela. Osobno, volim ono što Rade Jarak piše, blisko mi je i kao čitatelju, ali i kao piscu. Naime, on je među rijetkim našim piscima srednje i mlađe generacije, ako ne i jedini, koji suvereno vlada scenografijom svojih priča i koji se usuđuje činiti iskorake u prostoru i vremenu. Kada, recimo, piše o Dubrovniku nakon Drugoga svjetskog rata, to onda doista jest taj grad, i jest to vrijeme. On će svoju priču, bilo u romanu, bilo u priči ili noveli, obično ispripovijedati na najklasičniji mogući način, neće se obazirati na primjedbe o zastarjelosti „sveznajućeg pripovjedača“ (koji je zastario samo u Hrvata, dok je drugdje bezvremenska pripovjedačka konvencija o čijoj je modernosti i aktualnosti besmisleno i raspravljati), neće se on truditi niti da svoje likove učini neobičnima, bizarnima, burlesknima, neće im davati nemoguće zadatke unutar priče, niti će njihove dijaloge razigravati kao da piše filmski scenarij (što je u njegovih suvremenika naročito moderno, i što modisti i modistice kod njih jako cijene). Jarak po svoj prilici ne misli da je živi dijalog najsličniji stenogramu, i da bi se doista trebalo pisati onako kako se govori, sa što više osvježavajućih uzrečica, sa zagrebačkim ili splitskim slengom i psovkama. Umjesto toga, on piše pomalo ukočeno, drveno i starinski, kako su pisci nekada pisali. I to čini ozbiljno dobro. On nije pisac generacije koja pije i drogira se i to se onda uzdiže na razinu najvažnije literarne teme današnje Hrvatske, nego je pisac kojega zanimaju ponešto važnije stvari. U slučaju priče iz ovoga izbora – slike vlastitoga djetinjstva. Priču Žalovanje pronašao sam u Balkanskome književnom glasniku, meni najdražem, a vjerojatno i najboljem živom književnom časopisu, u kojemu je Rade Jarak kroz nekoliko brojeva objavljivao niz reminiscentnih, dubrovačkih priča, crtica ili bilješki, koje bih, najradije, sve uvrstio u ovu knjigu, jer ni tada ne bi zauzele prostor veći od pojedinačnih priča drugih pisaca, ali to bi, nažalost, srušilo samu ideju ovoga izbora. Tako je, eto, Jarak opet oštećen, jer Žalovanje bolje funkcionira u kontekstu šire cjeline, ali utjeha neka mu bude što je riječ o njemu zavrijedila najviše prostora u ovome predgovoru. Po mome čitateljskom mišljenju, sasvim zasluženo.

Knjiga Olje Savičević-Ivančević Nasmijati psa bila je najveći modni krik u 2006. Kričala je, mimo značajnije Oljine uloge u tome, sa stranica kulture svih dnevnih novina, i ono malo samostalnih kulturnih publikacija. Marketinški je obrađivana poput tek otkrivene Vegete ili retro-redizajnirane Domaćice, hvalili su je po književnim svadbama i pogrebima, a kritičarski su modisti i modistice u Olji Savičević-Ivančević vidjeli nešto sasvim novo, nešto između Kate Moss, Marije Jurić Zagorke i pripitomljenog čuda od djeteta, da bi je se, šokantno brzo, zasitili i najednom je prestali spominjati u svojim intervjuima i televizijskim nastupima, kao da je u međuvremenu nešto pogriješila, kao da je politički zglajzala ili se s pogrešnim ljudima družila. A u stvari ni Olja ni njezina knjiga nisu imale potencijal da budu modni krik i cirkusko čudo. Niti je žena blogerica, niti se pridružila trendovskome pljuvanju po ovome ili onome, niti je napisala knjigu koja bi, kako se to na hrvatskome javnome jeziku veli, bila kontroverzna. Jedan je ovdašnji novinar, u trenucima kada je opadao entuzijazam za knjigu Nasmijati psa, posve krivo i nezasluženo u svojoj kolumni napisao, u smislu pogrde i pokude, da Olja piše kao odlikašica. To naprosto nije istina, budući da odlikašice znaju da se 2006. za peticu trebalo pisati na način koji je upravo suprotan načinu Olje Savičević-Ivančević. Za početak, ona je odveć pismena za ovo vrijeme, ne piše na „energiju“, niti za „energiju“, i iznimno vješto mijenja registre unutar svoje priče. Kao i Rade Jarak, unutar jednoga drugoga i posve drukčijega senzibiliteta, Olja Savičević-Ivančević umije prerađivati ono što je u životu pročitala, persiflirati, imitirati i mijenjati vlastite autorske persone, dakle, činiti sve ono što većina njezinih suvremenika, koji nisu odlikaši, neće biti u stanju.

Boris Perić i Viktoria Faust najbolji su od onoga što sam u 2006. pročitao među takozvanim žanrovskim pričama. Pritom, valja i ovu tvrdnju shvatiti posve uvjetno jer sam Borisa i Viktoriju uspio razumjeti i prihvatiti vlastitim čitateljskim iskustvom, a mnogo onoga što se objavljuje u zbornicima horrora, science fictiona i fantasyja ostaje izvan moga intelektualnog ili interesnog dosega. U Hrvatskoj, kao i drugdje, postoji razvijena supkultura žanrovske književnosti, sa spisateljskim zvijezdama, literarnim kružocima, festivalima i tradicionalnim okupljanjima čiji se čitateljski kriteriji redovito razlikuju od kriterija koji vladaju književnim mainstreamom, ili u supkulturi koja se tim mainstreamom samoproglasila pa je takvom smatraju i državne institucije, Ministarstvo kulture, HAZU ili Matica hrvatska. Iako načelno držim da bi se i ti žanrovski fenomeni trebali uvažavati kao važan i integrativan dio svake žive književnosti, pa tako i hrvatske, ne čini mi se baš da bih u toj priči, pa ni kao čitatelj, mogao sudjelovati. Stoga, bez puno objašnjenja, uvrštavam u ovaj izbor priču Viktorije Faust, a nešto mi je lakše s Perićevim Kapitalom jer je u njegovome slučaju žanr tek naknadno pridodana odrednica, i zgodan ukras tradicionalno shvaćene književnosti. Uostalom, Boris Perić hororom manipulira u devetnaestostoljetnim obrascima, dakle na način koji je, kao filmski, kulturološki i mitološki kôd, danas lako prepoznati i suživjeti se s njim, čak i ako čitatelj i nema nekoga naročitog entuzijazma za žanrovsku književnost.

Od pisaca koji objavljuju na blogu u ovom su se izboru našli Predrag Orešković, Damir Naumovski, Željko Mužević, Mario Dominiković, Maja Hrgović i Anastazija Vržina. Pristojan niz imena za čitatelja koji nije sklon lunjanju po bespućima interneta, niti je od onih koji kopuliraju od sreće i oduševljenja pri spomenu bloga. Štoviše, gadi mi se svako anonimno pisanje i dopisivanje, s tim da osobno poštujem i koprofage, i borio bih se i za njihova prava da čine ono u čemu uživaju, ali zaboga, ne bih im se baš rado pridružio niti bih uvjeravao svijet da su njihove prehrambene navike bolje i zdravije. Osim anonimnosti, blog odlikuje i potpuna demokratičnost. Ako sam dobro čuo, a možda i nisam, jer o tim stvarima samo usputno i čujem, blogovi se u nas broje već na desetine tisuća. Svi, dakle, mogu pisati što ih je volja i koliko ih je volja, a to je pohvalno u smislu slobode govora (istina – anonimnog, pa onda to i nije neka sloboda), ali suprotno je načelima bilo koje umjetnosti, pa i književnosti. U estetskim prosudbama nema demokracije, niti može biti demokracije u javnom objavljivanju napisanoga književnog teksta. Ne možete u časopisu objaviti priču samo zato što bi saborska većina bila za objavljivanje, niti možete objaviti knjigu jer je hrvatski narod na referendumu odlučio da je to poželjno i potrebno. Ali da li je nešto što postoji na blogu doista i objavljeno? Je li prostor bloga uopće javni prostor?

Ako jest, tada se, zbog potpune slobode i demokratičnosti, taj prostor može smatrati javnim na način zida po kojemu se ispisuju grafiti. Ili ni toga, budući da je za ispisivanje grafita nužna stanovita građanska hrabrost, dok za anonimno pisanje po blogovima doista ne treba hrabrosti. Možda je, u smislu javnoga prostora, blog najsličniji unutrašnjoj strani vrata u javnome zahodu, po kojima pišeš zaštićen time što si unutra zaključan, time što si anoniman i time što te nijedna policija na svijetu, osim, možda, one koja je štitila pokojnoga Turkmen-bašu, neće goniti zbog nečega što si ispisao po zahodskim vratima. Taj je prostor, kao i prostor bloga, prostor fenomenoloških istraživanja, a ne policijske represije. Nema književnosti koja nije u odnosu prema policijskoj represiji.

Ali naravno, sve ovo ne znači da se književna djela ne mogu pojavljivati na blogu. Kao i na bilo kojem praznom listu papira, kao i na zidu, i na kućnom kompjutorskom ekranu, književnost može živjeti i na blogu. I to kao nešto što ostaje između rukopisa i publiciranog djela, nešto što je polujavno i poluprivatno i za što se, striktno govoreći, ne bi moglo reći da podliježe književnom vrednovanju. Blog je polurukopis, poluknjiga, neka čudna beštija koja, kao i sve izmišljene beštije, djeluje zastrašujuće. Tako biva sve dok ne nađemo razloga da na blogu, kao i na papiru, po nečijoj preporuci ne počnemo nalaziti vrijedne tekstove.

To je jako važan element cijele priče: književnost na blogu moguće je naći isključivo prema preporuci, i još uvijek, samo usmenim putem.

U ovome izboru mogao sam mirne duše, bez grižnje savjesti i s jakim obrazloženjem, zaobići blog kao eventualni medij u kojemu može biti ispisana kratka priča. Možda bi to i bilo ispravno da sam imao ambiciju izabrati priče koje su „objektivno“ najbolje u 2006., ali kako nisam imao ambicija baviti se objektivnostima, niti si olakšavati stvari književnim modama, blog mi je, što bi se u mojim zavičajima reklo, legao kao šamar budali. Htio sam izabrati priče koje će, iz moje posve osobne perspektive, najviše sličiti 2006. i koje će me nakon što prođe vrijeme podsjećati na tu godinu, i u literarnom, i u sociološkom, i u kulturološkom smislu, priče koje će tvoriti neku moju čitateljsku kroniku, ili dnevnik 2006.

Ta kronika se i posljednjega zrnca objektivnosti odrekla prihvaćanjem privatnih i prijateljskih te nešto rjeđe – profesionalnih, preporuka. Ljudi koji su mi preporučivali pisce s blogova uglavnom su moji bližnji, prijatelji i poznanici. Neke su preporuke zbilja vrijedile, druge su bile loše. Čitao sam i knjige koje su 2006. hrvatski izdavači objavljivali nekim blogerima, i tako ih lišavali njihove zaštitne anonimnosti. Malo mi se toga svidjelo, ili skoro ništa, i nisam nalazio ništa što bih uvrstio u svoj izbor kao kratku priču. Ali zabavio sam se otkrivajući identitet jednoga dečka, koji je kao bloger neustrašivo kokošario po suvremenoj i neanonimnoj hrvatskoj književnosti, i vrlo oštro iznosio svoja razna mišljenja. Gledao sam mu sličicu na korici pa mi se učinio nekako uplašenim. Strašno je kada se čovjek suoči s provalijom koja ga dočekuje kada prekorači vlastiti kućni prag i pokaže se pred svijetom. Još jedan razlog zašto je blog privatna stvar: kenjaš, a nitko te ne vidi.

Prvi kojega sam čitao, i zasad mi najdraži pisac s bloga, je Predrag Orešković. Njegov ciklus Velimirovačkih priča, strašan, depresivan, označen djetinjstvom koje kao da je ispalo iz novinske crne kronike, obilježen ratom iz devedesetih, i nečim drugim što je i prijeteće i onespokojavajuće, kao stvarni i neisfolirani PTSP, taj Oreškovićev ciklus cijeli je zavrijedio da se nađe u mojemu izboru za 2006. S Oreškovićem sam se najduže i mučio, pokušavajući pronaći priču koja bi ga najbolje predstavila u onome u čemu je najbolji, kao pjesnika slavonskoga blata, neurastenika u onome krležijanskome smislu riječi, pisca one generacije koja je 1991. išla u rat, iz kojega se zapravo nikada nije vratila, ili se vratila potpuno izmijenjena i neprepoznatljiva, a javnost je, uglavnom, prepoznaje u proglasima dragovoljačkih udruga, ili na memorijalima iznad masovnih grobnica, dok im, sućutno poput Desanke Maksimović, drži govore Jadranka Kosor. Velimirovački ciklus, tih desetak-petnaest priča, Predraga Oreškovića čini meni važnim piscem, a selo Velimirovac jednim od najprepoznatljivijih književnih toponima u mojoj 2006.

Damir Naumovski svidio mi se kao vrstan naturalist, kakvih među našim piscima kratkih priča nikada nije bilo previše. Ljudi se s razlogom boje da će ispasti blesavi, a i nikakvi pisci, ako na dvije-tri kartice, bez ikakvih ukrasa, suho i hladno, bez karakterizacije likova, opisa i modnih detalja, napišu priču. Naumovskome to uspijeva, i volim ga čitati kako zbog njegove jednostavnosti tako i zato što me njegov način pomalo podsjeća na Darija Džamonju, sarajevskoga pisca za kojega se u Hrvatskoj uglavnom ne zna, koji je od svoga naturalizma, natopljenog tugom i nesrećom, načinio jedan od najimpresivnijih kratkopričačkih opusa u suvremenoj južnoslavenskoj književnosti.

Iako je priča Jeka ispričana na starinski način pa me podsjetila i na partizanska vremena u hrvatskoj i jugoslavenskoj prozi, iznenadio sam se kada sam u bilješci o autoru otkrio da njezin autor Željko Mužević ima pedeset pet godina. Valjda je i to predrasuda, to da gospoda u tim godinama ne objavljuju priče po blogu. Ali gdje bi ih drugdje danas objavljivali? Ako je zbog nečega dobar, blog kao javni i privatni prostor vrijedi jer se pojavio u zlo vrijeme, kada više nije bilo puno drugih mjesta za priču. Mužević, kao i Orešković, ima svoju ratnu prošlost, koja ga bitno određuje, u koju vjeruje i želio bi je ispričati. Priča o babi Jeki samo je jedan fragment, djelić nečega što bi htjelo i trebalo nastati, ali opet sasvim u nevrijeme. Malo toga je 2006. od nas bilo daleko kao rat. Dalji i od kneza Branimira i od dalekih Karpata, koje smo jednom pregazili, rat iz 1991. neispričana je tema hrvatske književnosti iako se na ratnu kajdu koješta laprdalo. Birajući Muževića, birao sam onoga koji pripovijeda, a ne laprda.

Mario Dominiković čudan je svat iz Metkovića, jedne od onih udaljenijih točaka Hrvatske koje, više zbog neobičnoga zemljopisnog izgleda ove zemlje nego zato što su stvarno daleke, funkcioniraju, svaka za sebe, kao Twin Peaks. Naime, kako mi službeno ne trpimo ono što nas čini drukčijima, ili što nas u kulturnome smislu širi preko granica Hrvatske, u naša susjedstva, tako će gradići poput Metkovića, koji su bliži svome susjedstvu, i u metaforičkome i u stvarnome smislu te riječi nego bilo kojoj važnoj hrvatskoj varošici, živjeti kao da su sami po sebi izmišljeni i napisani, kao da u stvarnosti zapravo i ne postoje. Dok sam čitao Babu od milijun kuna, neprestano mi se činilo da je baš Metković za nastanak Babe bio presudno važan, i kako se radi o važnoj i autentičnoj metkovskoj priči, o nekom neobičnom i iskrivljenom – kao plastična patka kada se ostavi na plinskoj peći – svijetu u kojemu je Dominiković važan kroničar i zapisivač. Ovaj pisac je duhovit i, reklo bi se, neobično izopačen u svojoj duhovitosti, vješt je, vrlo pismen u dubinskome smislu riječi, i izvanredno dobro koristi nešto od one, meni inače posve neprihvatljive, blogerske estetike. Ozbiljan pisac, ali koji doista podsjeća na blogera.

Maja Hrgović je literarno darovita, ali ne čini se baš da zna što bi sa svojim darom. Njezin blog zbilja je najklasičniji mogući blog, ona uživa komunicirajući sa svojim nepoznatim ili anonimnim znalcima i dopisivačima, rado s njima ogovara ovo i ono i često joj postovi i služe tome da bi se imao šlagvort za ćaskanje. Okej, poštujem! Ali s druge strane, šteta ako je ćaskanje cilj jer nađe se tu dobrih priča, kojih bi, sigurno je, bilo i više da nije tog namjenskog piskaranja. Čudno, žena je novinarka, i to bi joj, valjda, trebalo biti dosta… Ili će biti da ja zapravo i ne kužim užitak u blogu. U svakom slučaju, Majina je Tirkizna dobra priča o ljubavi i o ostalome.

Priču Anastazije Vržine, još jedne blogerice, nisam uzeo s interneta, nego iz Ekran priča, zbornika koji je i ove godine donio niz priča uvrštenih bez striktnijih estetskih kriterija tako da je knjigu bilo teško čitati i probijati se kroz prašumu slova i riječi, od kojih većina prosto nagovara čovjeka da odustane. Da nije odgovornosti prema onima koji su s razlogom i talentom pisali svoje priče, ne bih tu knjigu ni pročitao. Osim Vržine, iz Ekran priča izabran je i Očev čuveni bijeli grah sa svinjskim repićima, priča koja je po abecednoj logici i otvorila ovu knjigu, a napisao ju je Mario Brkljačić, zatim slijede priče Marije Dugandžije i Samira Raguža.

Abeceda se, katkad, zna pokazati sretnom jer je Brkljačićeva priča zapravo bila idealna za otvaranje izbora. Nepretenciozna, a neobična, s prekrasnim naslovom koji bi lijepo stajao knjizi istih takvih priča i kojim bih, da kažem i to, naslovio i svoj izbor za 2006. kad bi se knjiga ikako naslovljavala. Brkljačić, kao jedini od kvarteta iz Ekran priča kojega sam i otprije poznavao po knjizi pjesama, kao i Vržina, Dugandžija i Raguž lako su izborili svoje mjesto u ovome izboru jer su ga, naprosto, svako na svoj način, i zaslužili.

Veći sam problem imao s Markom Marciušem čija je Čudesna priča Olafa Tryggvassona i najduža priča u knjizi. Marciuš piše na način koji katkad nije sasvim prohodan, na način na koji se pisalo prije dvadesetak godina, u vrijeme dok su se proze objavljivale u beogradskim Vidicima, sarajevskim Licima, ili u nekom od onih čudnih, a danas tako nedostajućih ozbiljnih književnih časopisa iz srpske i hrvatske provincije, u kojima se osjećao, i kroz koje je provejavao duh alternative. Iako nikada nisam ni pokušao pisati nešto slično, i bio sam jako sumnjičav prema onima koji su namjerno i na silu pokušavali pisati zakučasto i hermetično, a nije mi se sviđalo ni to što su kod takvih pisaca likovi obično nosili strana imena, volio sam, valjda upravo zbog suprotnosti senzibiliteta, pisce koji su uspijevali pobijediti sve pobrojene moje strahove, nerazumijevanja i predrasude. Nakon puno godina, i to u doba kada je takvo pisanje u Hrvatskoj sasvim démodé, Marko Marciuš stigao mi je kao jedan baš takav pisac, pisac iz alternativnih osamdesetih. Zašto sam onda imao problem s uvrštavanjem njegove priče? Reći ću sasvim pošteno: zato što je riječ o nepoznatom autoru, zato što se većina neće nalijepiti na priču i bit će im teška, iako ja držim da nije dosadna. Postoji jedan ružan običaj kojega se drže antologičari i svakojaki književni izbornici, a taj je da vode računa o dužini uvrštenog teksta, proznoga ili poetskoga, bez obzira na to što čak i napomenu da broj stranica posvećenih nekome piscu nije i element njegova vrednovanja. Znači, bolji bi trebao katkad dobiti višestruko manje prostora od slabijega jer je naprosto napisao kraći tekst. Naravno, to se gotovo nikada ne događa i mnogi su izletjeli iz antologija i izbora samo zato što nisu pisali dovoljno kratko ili nisu dužinu svojih tekstova dovodili u ravnotežu sa svojim spisateljskim ugledom. Iako nikome, osim sebi, ništa nisam dužan, iako je ovo posve subjektivan izbor najboljih priča iz 2006., i svejedno mi je što će tko o njemu misliti, teško bih si oprostio da nisam uvrstio Marka Marciuša. Mučilo bi me to, ovu knjigu bi mi učinilo mrskom, progonio bi me taj Olaf Tryggvasson jer bih znao kako bi se našao među mojim pričama, samo da ga nije napisao nepoznat pisac.

Igor Rajki u odnosu na Marciuša poznat je i priznat pisac, ali ima sličan problem, ako se to smije nazvati problemom, kao i on. Rajki također ide suprotno hrvatskim modama i strujama, u čemu je vrlo često krajnje radikalan, premda nije revolucionar, ni bukač, niti iza sebe ima pogon nekoga tabloida koji bi, kako je u nas već i običaj, njegovoj radikalnoj alternativnosti davao na značaju. Suprotno tome, Rajki je tih i čestit pisac, od one književne gospode kojoj je ispod časti da se buni zbog svoga položaja unutar scene. Njegova proza, još od prve objavljene knjige, ima kontinutitet, kao da je od posve istoga komada uvijek sačinjena, i na tome Rajki ustrajava, kao što je Knifer ustrajavao na meandrima. Samo što je Knifer doživio europsku, a pomalo i hrvatsku slavu, a Igor Rajki će, već zato što je pisac, uvijek ostajati skrajnut. Vazda će biti onih koji misle da se kuže u hrvatsku književnost, a da za Rajkija nisu ni čuli. Svojim konceptom on je važan dio ove literarne scene, a onda i ove knjige.

Stočanka Jasenke Kodrnje, zagrebačke sociologinje i znanstvenice, važna je hrvatska priča. I to zato što je po nečemu prva. U njoj se, posredno i neposredno, tematizira jedan važan odsječak naše bliske povijesti – vrijeme hrvatsko-muslimanskoga rata i u okvirima toga rata ono što se događalo u južnoj Hercegovini, a pogotovu starome i drevnome muslimanskome gradu Stocu, koji su HVO, ali i postrojbe Hrvatske vojske, okupirali, zatim razorili spomenike islamske kulture i sve ono što je podsjećalo na većinski narod u Stocu, koji su, pak, gotovo kolektivno sproveli u koncentracijske logore. Onoga dana kada su Stočani u kamionima odvođeni u koncentracijske logore, jedna je vrlo birana ekipa hrvatskih prozaista i književnika, uključujući i meštre od soneta, držala književnu večer, na kojoj su radili na kulturnome uzdizanju hrvatskih postrojba. O tom sramotnom događaju šuti se, evo, već skoro petnaest godina, kao i o hrvatskoj agresiji na taj hercegovački grad, ali i o ljudima koji su tada posredno ili neposredno stradavali. To je tema o kojoj se u hrvatskoj književnosti, i to onoj koja se stvara na teritoriju Republike Hrvatske, nije do Jasenke Kodrnje napisala nijedna prozna rečenica i niti jedan stih. Godina 2006. može se pamtiti i po tome što je Kodrnja napisala priču na fonu jedne kolektivne sramote, čime je, istina, spasila samo svoju dušu, ali i to je nešto kada je riječ o hrvatskoj književnosti.

U ovome izboru dogodilo se i to da se jedan čovjek pojavi i kao autor i kao književni lik. U priči Edija Jurkovića Mala Travna Senko Karuza je glavni lik, nakon čega, po zgodnoj abecednoj slučajnosti, slijedi Karuzina Sve kurbe gospe… Čak se pogodilo i tako da Karuzina priča pomalo djeluje kao odgovor na Jurkovićevu. Nanizali su se slučajevi, koji i inače imaju većega utjecaja na književnost i na književni tekst nego što bismo to često bili spremni priznati. Inače, Mala Travna sretan je događaj za našu literaturu, pogotovu za one, a takvih se još nađe, koji žale za onim dobrim dijelom kvorumovskog naslijeđa, koje su, uglavnom, predstavljali pisci i spisateljice koji su u međuvremenu, stvarno ili metaforički, nestali. Najrazigraniji predstavnik te priče, ujedno i najduhovitiji kvorumaš, bio je Edi Jurković. Osim toga, on je bio i najradikalniji u svojim književnim postupcima, i najdosljedniji vlastitome stilu, tako da se, slijedeći vlastitu nit, na kraju književno i samoukinuo. Mala Travna je povratak iz tog samoukinuća, koji je tim zanimljiviji jer se sasvim razlikuje od staroga Jurkovića. Kao kada se, dvadeset godina kasnije, netko tko je svirao punk-pop, ili nešto poput Ramonesa, vrati svirajući jazz, točnije – salsu u jazz aranžmanu.

Senko Karuza i Damir Miloš ovom su prilikom predstavljeni kao fenomenolozi morskih života, kao prozni otočani. Njihove priče u nekom radikalnijem pogledu na stvari možda i ne bi bile kratke priče, nego mikroeseji, pjesme u prozi, ili nekakav bastardni žanr. Ali eto, Miloševe Kornatske priče čitao sam onako kako i naslov sugerira, a neki žanr biva to što jest i kroz način na koji je tekst pročitan. Ako sve ono što se u nas naziva romanom doista i može biti roman, tada i priče mogu biti priče. Ne samo Karuzina i Miloševa, nego još njih nekoliko u ovome izboru. Ali, da se ja ovo, možda, nekome nešto ne opravdavam?

Kruno Čudina bio mi je najzanimljiviji među eventualistima, ekipom koja je te 2006. pokušala dići neku frku oko književnosti. Išli su malo okolo, čitali svoje tekstove, objavili manifest, koji je malo nerazumljiv, nedosljedan i naivan, nema veze, zar su inače manifesti puno ozbiljniji, ali su, kao eventualisti, ipak bili najvažniji po tome što su našli način da objave knjigu, prije nego što je itko od njih imao svoj vlastiti rukopis. To je, čini mi se, i prilično važna stvar, i neka vrsta pokazatelja kako bi se ubuduće mladi ili neafirmirani pisci mogli snalaziti u zemlji u kojoj ne postoje ozbiljni književni časopisi, a ono što se zove novinama za kulturu, niti su novine, niti u njima ima previše žive kulture. Za razliku od Ekran priča, zbornik eventualista uređena je i čitljiva knjiga, i dobra reklama za ono što će ti pisci kasnije u književnome životu pokušavati.

Tanja Mravak bila je i prošle godine u godišnjem izboru najboljih priča, koji je, po drukčijim kriterijima i na drugi način, načinila Jagna Pogačnik. Priča Sreća lijepa je, neobična i pametno iščašena. Odlična, pogotovu za nekoga tko nije objavio knjigu, nego polako, priču po priču, objavljuje u časopisu Morsko prase, i drugdje, bez velike potrebe da pokušava čim prije uhvatiti sreću za bradu. Onu književnu sreću. Jednom kad objavi knjigu, vjerujte mi to na riječ, jer sigurno znam, osjete se katkad takve stvari, Tanja Mravak postat će važan suvremeni pisac. Ne želim joj da je izaberu za misicu čija će se knjiga nositi u jednoj sezoni, i to joj se, vjerujem, neće ni dogoditi, jer iako je sasvim jednostavna, Sreća je ipak prepametna da bi ikada postala jako moderna.

Najmlađi autori iz ovoga izbora rođeni su krajem sedamdesetih, dok se najstariji Vladimir Devidé rodio 1925. Matematičar, japanolog i haiku-pjesnik pojavio se 2006. s pričom skoro pa slučajno. Naime, Jutarnji list je u ljeto bio otvorio rubriku u kojoj su hrvatski pisci pisali o nekoj fotografiji koja im je u životu bila važna. Iz te je rubrike i Jurkovićeva Mala Travna. Vladimiru Devidéu nije bila ukazana ova čast po pozivu, nego je on sam, i nepozvan, onako kako se to, možda, nekada davno radilo, svoju ranije napisanu priču koja se ticala jedne fotografije, jednostavno stavio u kuvertu i poslao na adresu novina. Bit će da se nadao kako će priča biti objavljena, ali njegov je cilj bio drugi. On ju je htio napisati, to je bilo važno, a objavljivanje dolazi kao sretna posljedica. Tako se na te stvari gleda u ozbiljnih pisaca, i takvo je bilo pravilo književnoga života u neka finija i diskretnija vremena. Slučaj je htio da je priča Vladimira Devidéa u novinama i objavljena, ali nikakvog slučaja nema što se potom našla u ovome izboru.