Sjedio je na panju okruženom piljevinom, držeći u ruci list posječenog kestena i zatvorenih očiju osluškivao. Noć u šumi izgleda nezemaljski dok u daljini potmulo bubnjaju topovi, a nebo šaraju odbljesci. Zvuk i dodir tkiva u odumiranju naveli su ga da zatvori oči.
Čuo se prigušeni kašalj nevidljive žene i lepet krila velike noćne ptice.

One mogu kuda hoće. Malo do mora, recimo do Hvara ili čak do Italije.

Goran je provodio svakoga ljeta po petnaest dana na Hvaru, a o Italiji je neprestano sanjao.
Otac je bio tamo već dvije godine, a on i majka su trebali otputovati baš na dan kada se njihov grad našao u obruču protivničke vojske.
Rat, ta pogana neman sačinjena od koncentrata ljudske gluposti, brižljivo uzgajane sve do bujanja, od kada prepuštena haosu ljudskim životima piše drame, zanimljive samo onima izvan sveg ratnog ludila...

Eto ih, idu, čuo se šapat, a odmah potom i tiho brundanje avionskih motora. Kako se zvuk aviona pojačavao, tako je raslo uzbuđenje okupljene mase od nekoliko stotina ljudi, među njom i Goranove grupe - iz susjedstva okupljene grupe mladića, među kojima je najstariji imao dvadeset godina. On je provjerio da li mu je nož u džepu, sagnuo se i svezao pertle, a pridigavši se, primio je polovinu cigarete domaćeg duhana od nekog dugajlije čije ime nije znao.

Dolje u gradu čekala je majka. Znao je da imaju hrane još za sutra, a poslije će morati «na kazan» i na vojničke porcije vodenastog pasulja sa polovicom šnite hljeba, od kojih samo vakcinisani vojnici nisu imali problema sa želucem. Posljednji put kada je morao da ide tamo po ručak za sebe i majku, u kuhinji je bilo mnoštvo ljudi, tako da nije osjećao prevelik sram, no ipak mu je bilo pomalo neprijatno zbog svega.

Svu tremu razbio je dijalog između poslužiteljice koja je Gorana neodoljivo podsjećala na Bepu Joseph, i nestrpljivog dedice koji je promuklim glasom izgovarao: Daj malo i odozdola zakvačaj, nemoj mi same ote vodurine, na što je Bepa nezainteresirano odgovorila: Zakvačam, zakvačam, što dedici valjda nije bilo dovoljno pa joj je odgovorio: Ma, muda Marjanova ti zakvačaš, na što je Bepa zaustavila presipanje splačina iz kazana u djedovu plastičnu kantu i počela da vrišti: Meni muda, je l'? Sram te bilo, prdonjo stari, pogledaj se, samo što crk'o nisi, a 'suješ k'o kočijaš. Sram da te budne, jes' čuo?! Šefika, hodider priuzmi dok ja ub'la koga nisam.

Dedica je ipak na kraju dobio svoju porciju, kao i svi okupljeni kojima je dijalog između dede i Bepe očito bio strašno zabavan, jer su ih kuhinje u koju su došli namršteni i zamućenih pogleda svi izašli nasmiješeni.

Evo, izbacuju, prenuo ga je promukli šapat bezimenog dugajlije, te je, kao i svi, zaustavio dah ne bi li bolje osluhnuo kamo će pasti veliki i teški paketi s hranom.

Eno ga, padobran! Čuo je nečiji vrisak iz šume, pedesetak metara niže, te je počeo trčati u tom pravcu zajedno sa svima iz grupe. Čulo se bubnjanje teškog tereta o tlo, jedan, dva, tri, brojao je u sebi i trčao, trčao, sve dok nije uvidio da je u gustoj, mračnoj šumi ostao potpuno sam. Zaustavio se i pokušao da dođe do daha, osvrćući se. Nigdje nikoga, samo glasovi u daljini. Kao da je razaznao iz glasova koji su dopirali: E, mater im… Ljudi gladni, a oni se zajebavaju…ali moglo je i da mu se učini da je baš to izrečeno, te nije mnogo razmišljao.

Odjednom, spazio je zelenkastu svjetlost kako se naizmjenično pali i gasi. Bila je to fluorescentna lampica okačena o paket, pred kojim se lelujala hrastova grana. Polako, pažljivo (sam je) moći će odabrati za sebe što god želi, a drugima što ostane, pomislio je i odmah potom se osjetio loše, zbog sulude sebičnosti. Nije mnogo razmišljao o tome, već se približio paketu, strgnuo s njega lampicu i stavio je u džep, iz njega izvadio nož i počeo da otpakuje već uvježbanim pokretima. Trebalo mu je desetak minuta i kada ga je konačno otvorio, unutra je ugledao na stotine plišanih igračkica. Medvjedići, zeke, kornjače, majmuni, konjići, crveni, zeleni, plavi. Na paketu je bio nalijepljen veliki papir sa serijskim brojem paketa (2274), sadržajem (TOYS) i datumom (02/26/94).

Datum mu je izgledao poznato - samo naopako napisan - i trebalo mu je desetak sekundi da se sjeti odakle. Toga dana bio mu je rođendan. Osamnaesti…

Na izmaku dana, sjedio je među hrpom dječjih igračaka, zatvorenih očiju osluškivao bubnjanje topova u daljini i dok je iz šume ka njemu naviralo mnoštvo, niz obraz je puštao svoju prvu pravu, veliku mušku suzu.