|
***
Pokušao sam se sjetiti
te lijepe
nenapisane
pjesme
uobličene
u noći
gotovo zrele
tonula je
rastapala se u svjetlu dana
nije postojala
pjesma
je vjerojatno bila
pjesma o samoj sebi
kao što je biser opis bisera
a leptir opis leptira
osjećao
sam je ponekad na jeziku
i čekao sam uznemiren
da se prometne
u riječ
ta
pjesma što gasne
u dnevnom svjetlu
skrila se u sebe
samo ponekad zasjaji
ali
je ne izvlačim iz tamne dubine
na ravnu obalu
stvarnosti
1982. ('' Na površini poeme i u središtu'')
BORBA
S ANĐELOM
Sjenka
krila je rasla
anđeo je zapjevao zapjevušio
a njegove vlažne
nozdrve doticale su
moje oči usta
borili smo se na zemlji
utabanoj novinama
na smetljištu gdje su
slina krv i žuć
ležali pomiješani
s gnojem riječi
sjenka
krila je rasla
a bila su to krila
dva
od uha do uha ogromna
crvena
s obje strane glave
sred oblaka
naše su izlučevine pokrile
igralište
iscrpio me napokon
sputao opsjenio opsjenio
riječju i brbljanjem
optimistično
je stupao u nebo poezije
šćepao sam ga za noge
pao je na moje smetljište
pod zid
ovdje sam
čovjekoliko biće
s izbuljenim prema svjetlu
očima
1959. (''Na površini...'')
NEMAM
SMJELOSTI
Taj svijet tako stran
to je predmet nađen u noći
moj život je nezanimljiv
iz toga života
ipak
kristaliziram nečistu poeziju
Debeljko
u naočalima se osmjehuje
znate da je svakome teško
objasniti izvjesne poteškoće
s tim vezane
Tjedan
ima sedam dana
u subotu navečer
otvaraju se vrata
nemam smjelosti izaći
ta
osjećanja od papira
miješanje prljavih stranica
u
22 sata došla je
smrt i kaže
ne piši više te riječi
sjedi uspravno
odloži pero opusti ruke
1958.
( ''Na površini...'')
U
SREDIŠTU ŽIVOTA
Poslije kraja svijeta
poslije smrti
našao sam se u središtu života
stvarao sam sebe
gradio sam život
ljude životinje krajolike
to
je stol govorio sam
to je stol
na stolu leže kruh nož
nož služi za rezanje kruha
kruhom se hrane ljudi
čovjeka
treba voljeti
učio sam noću i danju
što treba voljeti
odgovarao sam čovjeka
to
je prozor govorio sam
to je prozor
iza prozora je vrt
u vrtu vidim drvo jabukovo
drvo cvjeta
cvjetovi opadaju
zameće se voće
sazrijeva
moj
otac otkida jabuku
ovaj čovjek što otkida jabuku
to je moj otac
sjedio sam na kućnom pragu
ova starica što
vuče na uzici kozu
potrebna je
i vrednija
od sedam svjetskih čuda
tko misli i osjeća
da je ona nepotrebna
taj je ubojica
to
je čovjek
to je drvo to je kruh
ljudi
se hrane da bi živjeli
ponavljao sam
ljudski život je važan
ljudski život ima veliku važnost
vrijednost života
nadvisuje vrijednost svih predmeta
koje je stvorio čovjek
čovjek je veliko blago
ponavljao sam uporno
to
je voda govorio sam
milovao sam rukom valove
i razgovarao s rijekom
voda govorio sam
dobra voda
to sam ja
čovjek
je govorio vodi
govorio mjesecu
cvijeću kiši
govorio je zemlji
pticama
nebu
šutjelo
je nebo
šutjela je zemlja
ako je čuo glas
koji je tekao
sa zemlje vode neba
to je bio glas drugoga čovjeka
1955. ( ''Na površini...'')
***
U katedrali
u ruži
u olovu
tvoj bijeli vrat
odrubljen od tame
kada
si podigla lice
podrivena zubima usta
krvarila
svjetlile
su
na onoj tamo strani
usne rastvorene
šapat
nadolazi prodire
u ušnu školjku vlažan
topao iz tvoje nutrine
pokretanje
jezika
otvaraju
se usta
rezana sjekiricom
od
noći
duž tijela
do bijele kralježnice
rana
budi
se
slijepo u slijepom
miče se
rađa
ruka u ruci
rađa jezik u ustima
kosa
ruke u kosi prste
1961.
(''Na površini...'')
NOVI
ČOVJEK
Novi
čovjek
to je onaj tamo
da ova
kanalizaciona cijev
propušta kroz sebe
sve
SMIJEH
Krletka je bila tako dugo zatvorena
da se u njoj izlegla ptica
ptica
je tako dugo šutila
da se krletka otvorila
hrđajući
u tišini
tišina je tako dugo trajala
da se iza crnih šipki
razlegao smijeh
BIJELE
TUFNE
20. je kolovoza izašla iz kuće
i nije se vratila
osamdesetogodišnja starica
boluje od gubitka pamćenja
odjevena u modru haljinu
na bijele tufne
ako
netko nešto zna
o sudbini nestale
moli se
(''Na
površini...'')
***
moje mi tijelo
govori
ja
nikada neću prestati
disati
ja nikada neću prestati
jesti probavljati voljeti
ja
tvoje tijelo
neću prestati vidjeti
što
ti sa mnom činiš
kamo me vodiš
zašto
me želiš
objesiti na tu kuku
ispod crne tavanice
zašto
me želiš izbaciti
kroz prozor nebodera
zašto
me guraš
pod točkove
ostavi
me ovdje
želim disati duboko
čisti zrak
moj jezik želi ući
u usta zrele djevojke
ako
želiš ići u zemlju
idi sam
moje tijelo
govori sebi
ja ću živjeti
bez brige
bez tebe
moje
me tijelo ostavlja
i odlazi
ka tvome tijelu
tvoje se
osmjehuje plače
pokazuje zube
govori
ja
osim tijela imam
ali ti to ne vidiš
vidiš samo
ali da ja
moje
tijelo
dodiruje tvoje
i govori
ja znam
ali moram dotaknuti
Tebe
naše
ruke
naše usne
mudrije su od nas
(''Na površini...'')
NOĆNI SRAM
San mi donosi tvoje tijelo
poslušni san
cijelu tebe polaže
u moj zagrljaj
topla
si živa
zadihan bacam sjeme
u tvoje sjene
udaljene za čitavu zemlju
Tvoje
lice nada mnom
osmjehnuto moje ruke
na tvojoj kosi
plod puca izbačen iz noći
zadihan padam
oblijeva me java
Bijeli
dan raste
i stvari nadolaze
na svoje mjesto lica
vraćaju
drhturiš u meni kao u mreži
velika bijela riba
na
mojim udovima sneno
besplodno
sjeme
smirenje suze
ne
srame se teku
(''Na površini...'')
SAN
Izgrizili su rupu
u dnevnom svjetlu
i pretrčavali
s piskom
kroz moje sne
zagleda se u mene
pacov
plave oči
za tjedan se
pojavio drugi
moj
dom je bio
uprljan
sjajili
su se hrbati
opustošenih knjiga
zid
je dobio
novi izražaj
zagledao sam se dugo
u njegovu nijemu površinu
nada
i vjera
počele su ispuštati
žalostan vonj
dlanovi
znanaca
isklizali su
iz moje ruke
najednom oznojeni
(''Na površini...'')
DOŠLI SU DA VIDE PJESNIKA
došli
su da vide pjesnika
i što su vidjeli?
vidjeli
su čovjeka
koji sjedi na stolici
i zaklanja lice
i
časak kasnije kaže
šteta što mi niste
došli prije dvadeset godina
tada
je jedan od mladića
odgovorio
nije nas još bilo
na svijetu
osmotrio
sam
četiri lica
odražena u zamagljenom zrcalu
moga života
i začuo sam
iz velike daljine
njihove glasove čiste i snažne
na
čemu sada radite
što pišete
Odgovorio
sam
ne radim ništa
pedeset godina sam sazrijevao
za tu tešku zadaću
da ''ne radim ništa''
radim NIŠTA
začuo sam smijeh
kada ne radim ništa
ja sam u središtu
vidim jasno one
koji su izabrali djelanje
vidim
bilo kakvo djelanje
prije bilo kakvog mišljenja
bilo
kakav Gustav
preobraća se
u bilo kakvog Konrada
čujem
kako bilo tko govori bilo što
bilo kome
bilokakvost
obuhvaća mase i elite
a to
je tek početak
(''Na površini...'')
OD
USTA DO USTA
ideja
ima
jezik
lijep i okretan
kao zmija
u raju
iz
usta filozofa
izlazi čista daleka
od ''stvarnosti''
kao duša od tijela
tada
je uzima
na jezik
političar svećenik
aktivist
prežvakava
i ispljuvava na glavu
građana
iz
usta političara
ideju vadi
novinar
začinjava slinom
arogancijom
provokacijom
i izlučuje kroz sredstva
''javnih komunikacija''
ideja
raste u ustima
ideja obuhvaća svakidašnjicu
izlazi
na ulicu
ševrda
poput pijane prostitutke
na desno i na lijevo
ideja
prelazi
iz ruke u ruku
na očigled
zanijemjelog svijeta
pretvara se
u oruđe zločina
a
što čini filozof
on
šuti i odlazi
ne osvrćući se
za sobom
kao
da nije čuo riječi:
''Ono
što ulazi u usta
ne čini čovjeka prljavim,
već ono što iz usta izlazi,
to ga čini prljavim...''
U
HOTELU
čujem
ševu
ispod stropa
na struni se
čovjek ljulja
crni
takva
je bila
jesen zima
proljeće
jesenasto
sve
daleko
kao maglina
kao
starinska
ljubav prema ženi
čija
su usta
počinula na pjesnikovu dlanu
usta
krhka
kao leptirovo krilo
ništa
ne traje vječito
prolazi sve što je bilo
lijepo i strašno
POMRAČENJE SVJETLA
''anđeli
ne znaju
što je to vrijeme''
Dragi
Milosze
zahvaljujući Vama počeo sam čitati
pod stare dane
Swedenborga
niti
me studi niti me grije
teško se probijam kroz njegove sne
sumnjičim ga
knjigu
o nebu i paklu
bacam na zemlju
tonem u san
najzanimljivije
je to
što su mu pred kraj života
izrasli
po treći put
zubi
njegovi
me razgovori s anđelima
vrijeđaju
ima u tome nešto
nepristojno
to
mutno tamno svjetlo teče
sa sjevera
iz Štokholma
iz Uppsale
tamo anđelima mrznu oči i krila
''Emerson
je Swedenborgu dao
mjesto između Platona i Napoleona''
šteta
što Swedenborgovo pisanje
nisu mogli osuditi Aristotel
i Toma iz Akvina
ispostavljam
sebi
svjedodžbu siromaštva
ali ne mogu
gasiti svjetlo razuma
tretiranog tako sramotno
pred kraj našeg stoljeća
DRUGO OZBILJNO UPOZORENJE
iznenađen
svojom mudrošću
i šarmom
lakomisleni roditelj pjesmice
ne
odoli iskušenju
zamijeti
oblačić na nebu
kamen na putu
rupicu u apsolutu
ništa
ne ostavi u miru
o
oblačiću namah cvrkutić
da oblačić i nije oblačić
studeni kamenčić grije
u apsolutu riječju vrti
dok se ne dovrti sve do smrti
onda
kako
bi bilo dublje
pomiješa sve
s filosofijicinom ''dubinom''
te
igrarije
i
dalje dobro prodaje
na krakovskom trgu
kod spomenika Adamu
ej
nije dobro Ništa neće biti
ali Wojciech Fortuna
nemojmo to nikada
zaboraviti
znači i pored svega
Wojciech Fortuna
toliko
vi dnevniče
iz Warszawe
ZRCALO
poslije
godina huke
nepotrebnih pitanja
i odgovora
okružila me je tišina
tišina
je zrcalo
mojih pjesama
njihovi odrazi šute
Rembrant
u začetku starosti
bezub
prežvakava me
smije se
otkriven
u Wallraf Muzeju
zašto
ne postade
nijemim slikarom
Nikiforom Krynickim
obrisi
uništeni vremenom
crtaju naše zajedničko
lice
lice
koje sada vidim
vidio sam na početku
ali ga nisam očekivao
zrcalo ga skrilo u sebe
živo mlado
sada
pocrnilo
mrtvo
umire
bez odraza
svjetla daha
TOTENTANZ - BAROKNA PJESMICA
Profesoru Czeslawu Hermasu
s osmijehom i simpatijom...
dobio
sam noćas
poziv na ples
hop! danas danas!
ležim
tiho u krilu tmice
gole ostaju moje košćice
hop! danas danas!
obavijen
u poplun noći
zalud tražim pomoći
hop! danas danas!
život
moj cotavi
smrt čeka na zabavi
hop! danas danas!
bojim
se - što se i očekuje od poete
gaćama je tresao i sam Vukodlak Goethe
hop! danas danas!
prestrašen
jako iz kreveta našao se u fotelji
zelen od straha u žutoj košulji
hop! danas danas!
prolazi
zima opet stiže proljeće
a meni u trbuhu krči i fauna polijeće
hop! danas danas!
živi
se teško u grobu smjesti
da zaspem brojim sve svoje kosti
hop! danas danas!
ispijam
tri votke tražim zaborava
ali se votka u vodu letejsku pretvara
hop! danas danas!
sjedim
za stolom preko puta svome skeletu
zagledan u crnu neprodubljenu Letu
hop! danas danas!
čujem
kako se život u meni prelijeva
a smrt na mene čeka i zijeva
hop! danas danas!
pisano zadnjeg dana
godine Gospodnje 1997
u gradu Wroclawu
UNDE MALUM?
Odakle
dolazi zlo?
kako to odakle
od
čovjeka
uvijek od čovjeka
i samo od čovjeka
čovjek
je slučajnost
u radu prirode
pogreška
ako
se ljudski rod
izvuče
vlastoručno
iz faune i flore
zemlji
će se vratiti
sav sjaj njezine ljepote
prirodi
njezina čistost
i nevinost
nijedno
stvorenje osim čovjeka
ne služi se riječju
koja može biti oruđem zločina
riječju
koja laže
ranjava zaražava
zlo ne dolazi od nedostatka
niti od ništavila
zlo
dolazi od čovjeka
i samo od čovjeka
mi
smo u misli - kako kaže Kant -
a samim tim i od tada u bitku
drugačiji od čiste Prirode
NA RUBOVIMA POEZIJE
Poslije
stvaranja pjesme
bivam pometen
izbačen
na rubove poezije
u
samo središte života
u
starosti sam shvatio
da je svijet ''čudan''
ali život nije san
ludaka
netko
me je - to je bilo na početku -
želio izvesti
iz toga labirinta
daj ovamo ruku svoju
i stavi je u moju
i ne gubi vjeru
rekao mi je
ali sam već zaboravio
tko je to bio
kada je to bilo
poslije
stvaranja pjesme
bivam udaljen
izbačen
na rubove poezije
na
rubovima vladaju
grozničava živost
buka i pometenost
ključa život
samo
je nutrina poezije
nepokretna prazna
ulaz
u nutrinu
otvoren je
za sviju
izlaza
nema
stoga
se pjesnici tražeći
hvataju u zamku
na
mamac
''ljepota'' ''dobro čovječanstva''
slava večeri uz svijeće
oči žena
lovore odličja vijence
gube
se pjesnici
upadaju u greške u ludilo
u politiku
postaju tajni savjetnici
mlađi komornici dvora
lakeji
ministri
glasnogovornici ''istine''
pa čak razvrata
bacaju se s prozora
raskomadani na asfaltu
poput glazbenih instrumenata
mladi ne znaju
gdje su se našli
gdje je Krim a gdje Rim
(o! k...o! gdje je lova?)
pjevana i pjevajuća poezija
posredujući
između gore i dole
bavim
se puno godina
tom profesijom
za koju sam izabran i
pozvan
''a koja se zove poezija''
predao
sam se oklijevajući
''toj najosobnijoj
od svih ljudskih djelatnosti,
jedinoj što služi
da se postane svjesnim smrti''
pomalo
sramna stvar
može biti da nisam bio
upotrebljiv - bio sam ni za što -
imao sam dvije lijeve ruke
do danas pišem samo rukom
rukom stavljam slova
štedim na točkama
moja
lijeva ruka
to je moj lijevi anđeo
onaj što nije znao
onaj koji odlijeće
moja
desna ruka
ona je samo oruđe za rad
služi za brisanje znoja s čela
pisanje pjesama
na rubovima poezije
pod pokrivkom smrti
sentimentalne
ključaju život i poezija
puna ukusa
dobrog i lošeg
izvjetrava
sol zemlje
riječi
postaju beskućnice
1997.
PROFESOROV
NOŽIĆ
Kiša
u Krakowu
kiša u Krakowu
kiša
pada na wawelskoga zmaja
na kosti gorostasa
na Kosciuszkov brežuljak
na Mickiewiczev spomenik
na Ludilo Podkowinskog
na gospodina Dulskog
na hejnal s mariackog tornja
kiša
kiša u Krakowu
pada na bjelinu Stijene
na zelene livade
na Maršalov grob
pod srebrnim zvonima
na pješačko sivilo
sjedaju
oblaci
steru se iznad Krakowa
kiša
kiša pada
na oči Wyspianskog
na slijepe vitraže
blago
oko plavetnila
grom iz vedra neba
dugonoge gospođice na koturaljkama
zatvaraju šarene kišobrane
razvedrava se
pomalja se
sunce
obilazim samostane
tražim ples smrti
u
hotelskoj sobi
pokušavam zadržati
pjesmu što odlijeće
na
list papira
pripeo sam leptirića
modroga
mrlju plavetnila
kiša kiša kiša
u Krakowu
čitam Norwida
slatko je zaspati
slađe je biti od kamena
laku
noć moji dragi
laku noć
živi i umrli pjesnici
laku noć poezijo
srpanj 2000.
Tajna pjesme
nekada
negdje
vrlo davno
čitao sam Eminowiczevu
pjesmu
ime
pjesnikovo sam zaboravio
bilo
je to prije rata
zatim
tijekom
pola stoljeća
nisam se sreo s pjesmama
pjesnikovim
padao
mi je na pamet
svakih nekoliko godina
i odlazio u zaborav
Šah?
da
tu sam pjesmu
čitao u ''Pionu''
šah?
ne šah
šah
valjda se šahovska pjesma
motala po mojoj glavi
poput kolatora kod kantora
(još mi je samo to falilo)
prije
dvije godine
našao sam se u Krakowu
s Czeslawom Miloszem
u Garderobi Ludwika Solskog
gospođa
Renata nam je (bila je to njena ideja)
postavljala različita pitanja
koja se tiču poezije mladosti okupacije
najednom
sam izravno zapitao
sjećate li se pjesnika Eminowicza
Milosz
se sjećao
''Eminowicz?
zvao se Ludwik''
zatim
smo razgovarali o Staffu i Fiku
Czechowiczu Przybosiu i Wazyku
prošla
je godina
pregledavao sam Bilješke iz korisnih knjiga
i na strani 204 sam našao pjesmu
Ludwika Eminowicza U podne
čudan pjesnik
čudna pjesma ni dobra ni loša
iščezavajući pjesnik
živio je u godinama 1880-1946
''Jurim
sumanuto...Zlatni žar ispunjava
nebo o plamteće spojke obješeno''...
gospodine
Ludwik gospodine Eminowiczu
sačekajte
ne žurite se toliko
nemojte bježati
prije nas
ka toj slabašnoj besmrtnosti
u nekakvom rječniku
ili antologiji
u
listopadu godine 2000
bio sam na Sajmu knjiga u Frankfurtu
(Frankfurt am Main)
osam stotina izdavača
a možda osam tisuća
izložilo je sto tisuća novih naslova
miliun knjiga
pojavio se tamo ne samo
''papa njemačke književnosti i kritike''
pet stotina pjesnika ( oba spola)
čitali su svoje pjesme
ja ja lesen macht schon
(schreiben macht haSlich) - odgov. znake
ali najveći je uspjeh imao
Boris Jeljcin sa svojim bestsellerom
šampanjcem votkom i kavijarom
i
ja sam tamo bio sa zbirčicom
ispio sam čašu vina
s Leszekom Kolakowskim
S
Miloszem sam čitao pjesme
ispred nas je trčala Nike
najednom
je u moju glavu
pokucao Eminowicz
''Jurim sumanuto zlatni žar ispunjava
nebo o plamteće spojke obješeno''
osmijehnuo sam sam sebi
Nike je trčala za nama
s nezdravim flekama
a ja sam mislio o Eminowiczevoj pjesmi
u ''Pionu'' (Šah?)
nekada
negdje
vrlo davno
čitao sam tu pjesmu
2000-2001.
PROFESOROV NOŽIĆ
I
VLAKOVI
teretni vlak
stočni vagoni
vrlo dug red
ide
kroz polja i šume
kroz zelene livade
ide po zelenoj travi
tako tiho da se čuje zujanje pčela
ide kroz oblake
kroz zlatne iskre
žute zvončiće
nezaboravak
Vergismeinnicht
taj
vlak
ne odlazi
iz moga sjećanja
pero
hrđa
odlijeće
sve ljepši u svjetlu
probuđenog proljeća
gotovo nepoznat Robigus
demon hrđe - drugi po redu među bogovima -
proždire tračnice šine
parovlaka
pero
hrđa
odlijeće ljulja se uzdiže
iznad zemlje ševa
mrlja hrđe na plavetnilu
osipa se
pada na zemlju
odlijeće
u tople krajeve
Robigus
onaj što je u vremena starodavna
probavljao metale
- premda ne imađaše zlata -
proždire ključeve
i katance
mačeve šipke noževe
oštrice giljotina sječiva
šine
koje idu
paralelno
ne približujući se jedna drugoj
mlada
žena
sa zastavicom u ruci
daje znakove
i nestaje
u zaboravu
iz
Mađarske je pred kraj rata
otišao zlatni vlak
otišao u nepoznato
''zlatni''? tako su ga zvali
američki časnici
u To umiješani
ništa ne znaju
ništa nisu čuli
uostalom izumiru
zlatni
vlakovi jantarne odaje
potopljeni kontinenti
Noeva arka
možda su moji mađarski prijatelji
nešto čuli o tome vlaku
možda je sačuvan Kursbuch
zadnji red vožnje
iz okupirane Budimpešte
stojim
u posljednjem vagonu
Inter Regnum - vlaka
za Berlin
i čujem kako u blizini dijete
viče
''O, drvo bježi!..
u šume dub...''
vlak sa sobom podiže djecu
vadim oznaku iz knjige
Norwidova pjesma
prebacujem
most
koji povezuje prošlost
s budućnošću
Prošlost,
to je danas,
samo što dalje...
Ono iza kola je selo,
Ne tamo nešto što bilo,
Gdje ljudi nikada nisu bivali!
teretni
vlakovi
stočni vagoni
u boji jetre i krvi
dugi ''nizovi''
natovareni banalnim Zlom
banalnim strahom
očajem
banalnom djecom ženama
djevojčicama
u samom proljeću života
čujete
li taj vapaj
za jedan gutljaj
za jedan gutljaj vode
moli čovječanstvo
jedan gutljaj
banalne vode
prebacujem
most koji veže prošlost
s budućnošću
šine
idu
paralelno
vlakovi prelijeću
kao crne ptice
završavaju svoj prelet
u ognjenoj peći
iz koje se ne
izvija pjesma
u prazno nebo
vlak završava
svoj hod
pretvara se
u spomenik
kroz
polja livade i šume
kroz planine doline
juri tiho tiše
kameni vlak
stoji nad provalijom
ako ga oživi vriska
mržnje
rasista nacionalista
fundamentalista
obrušit će se kao lavina
ne na ''čovječanstvo''
na čovjeka
II
KOLUMBOVO
JAJE
poslije puno godina sjedim s Mieczyslawom
za doručkom
završava se XX stoljeće
režem
kruh na dasci
mažem maslacem
još mrva soli
''Tadzio,
jedeš previše kruha...''
smijem
se volim kruh
''znaš - odgovaram -
komadić svježeg kruha
komadić okrajka
namazan maslacem
ili mašću s čvarcima
s malo papra''
Mietek
diže oči prema nebu
ja
grizem koricu kruha
znam! sol je nezdrava
i pecivo je nezdravo
(bijelo pecivo)
i šećer! to je smrt...
sjećaš
se ''šećer okrepljuje?!
valjda je to bio Wankowicz
Wankowicz...Wankowicz
bili smo ''velika sila''
šećer više ne okrepljuje...
hoćeš
li jaje na meko
pita Mieczyslaw
ako pojedeš
jaje za doručak to je osnova
Mieczyslaw
stoji kraj štednjaka
Tadzio!
dok kuham jaje
ništa mi ne govori
jer...
e!
jer...opet sam zaboravio
koliko se minuta već kuhalo
zar
nemaš kakvu uru sat
vremenomjer pa ulazimo
u XX stoljeće supermarketi interneti
postoje neki pješčani satovi pješčani satovi
uvijek to brkam
u modernim kućanstvima
u Njemačkoj
imaju razne strojeve satove
sve to zvoni daje signale alarmira!
imaju takve mudre spravice
u kojima se kuha cijelo jaje
bez ljuske
u mikrovalnim pećnicama a možda
kratkovalnim ništa o tome
ne znam mi ćemo Mieciu jesti
virtualna jaja bez žumnjca
jer žumanjca su nezdrava
mi još ne nego naši unuci
Tadzio!
shvati da kuhanje
jajeta zahtijeva pozornost
pa čak i koncentraciju
zasigurno će biti na tvrdo
Nijemci
Nijemci oni su mehanizirani
mehanično jaje
mehanična ili čak metalna
glazba to nije za nas
i
što?!
što?
ako to nešto kao tvoje jaje
ubrzo ugledamo
naučio sam otvarati jaje
od tebe
ja žličicom ljuskicu
ali ti jednim odlučnim
pokretom otkidaš nožem
vrh jajeta
jasno jajeta u čaši
ne grebeš žličicom noktom
kako
tvoje?
moje
dobro
ni pretvrdo ni premeko
a
što si ti radio...vidio sam da si
probijao jaje prije bacanja
u vodu
nečim špicastim...iglom?
nisam znao za tu metodu
do danas
e, pa, baš! moje je tvrdo
valjda
upotrebljavaš previše soli
e!
znaš jaje na meko
bez papra i soli...
postoje neka pravila...a što se tiče
vremena kuhanja moja je tetka imala
jednu mjeru dok izmoliš tri
zdravomarije kuha se na meko
ali
to nije mjera za ateiste
i
to kaže ateist?
kakav
tamo ateist...zar si ti vidio
u Poljskoj pravog ateistu ili nihilistu
bili
su slobodnomisleći ateisti
materijalisti komunisti aktivisti
marksisti pa čak i trockisti
i što?!
e,
pa to! što su se sve nogama udarali
kako bi stigli hodočašće
ljudi kulture i umjetnosti
od Warszawe do Czestochowe
kod nas je uvijek tako bilo
Svatko je imao svoga Židova ili svećenika
u svakome sjedi svećenik Robak
Jankiel i Konrad Wallenrod
odakle
tu Konrad Wallenrod?
ne
želim te prepadati ali si presolio...
znaš
postoje rupe u sjećanju znam
čuj kad bi mi glavu odrezao
ne mogu se sjetiti
što je bilo s tim Kolumbovim jajetom
Kolumbo je postavio jaje? kako je ono bilo
stavio je jaje da ''vrhom'' stoji na stolu
trebalo bi pogledati što o tome kaže Kopalinski
ti
imaš svoju metodu a ja svoju
kajgana
s kobasicom ili slaninom
više ne dolazi u obzir
sjetio
sam se što je Norwid rekao
na Matejkinoj izložbi u Parizu
godine 1876 (valjda) znaš već sam
dvije godine do ušiju u Norwidu želim napisati knjižicu
lekciju o Norwidu ili lekcije u Norwidu
Norwid je o Matejkinoj slici rekao
- to mi se izgubilo premda znam
o Matejki gotovo sve -
Norwid je rekao ''narodna kajgana''
radilo se o ''Zigmutovskom zvonu''
ne znam gdje je sada ta slika
u Palais de l Industrie (godine 1873)
Narodna kajgana! među nama govoreći
ni Europa ni Amerika ne znaju
što je to prava kajgana
a kad smo kod toga...kako ti ide s Norwidom
ne ide...a zapravo ide kao iz kamena
Umjetnost je kao zastava na djelu ljudskih veza
on
je izuzetan...
III
SJENE
bili smo popodne
na groblju kod Hane
Hana je otišla prije pet godina
Mieczyslaw je ostao sam
Robigus
demon hrđe
hrđom prevlači prošlost
pokriva riječi i oči
osmijehe
mrtvih
pero
idemo
dalje ka grobu
Przybosiove Bronie
na pogreb su stigli
kćeri i unuci
iz Pariza New Yorka
Julian
je želio da starija
bude vrtlarkom voćarkom
zacijelo je maštao o tome kako će
u starosti imati svoju jabučicu
kako će pisati
avangardne pjesme
u sjeni jabuke
u
sjeni drveta
kako
će dalje voditi
svoju stvar - stvar crnošumsku (x)
ali
grad masa mašina
napravili su avangardistima
žalosno iznenađenje
pretvorili su se u zamke
krenuli
su transporti
teretni
vagoni i stočni vagoni
tovari izbanaliziranog zla
krenuli su s istoka
zapada
juga i sjevera
teretne
''kompozicije''
natovarene banalnim strahom
banalnim očajem
do
dana današnjeg po licima
starih žena
teku banalne suze
poslije
rata plakale su predivne slike
i plakale su žive
žene
plakale
su figure plakali su ljudi
IV
OTKRIĆE NOŽIĆA
Mieczyslaw
mi je u pismu
iz 1998 godine
na moju molbu da mi objasni
odakle se našao nožić
je
li ga sam napravio
je li ga našao
je li ga ukrao
ili iskopao iz zemlje
(željezna epoha)
je li pao s neba
(pa čuda se događaju)
Mieczyslaw:
mislio sam još
o tome svome nožu
od komada bureta.
Nošen je u porubu
prugaste pidžame
jer su oduzimali
i to se moglo skupo plaiti...
Tako je dakle imao ne samo
upotrebnu funkciju
već puno složeniju
(vrijedilo bi o tome još popričati)...
Robigus
pokriva hrđom
i polako proždire
gvozdeni nožić
ugledao
sam ga prvi put
na Profesorovom radnom stolu
negdje polovicom XX stoljeća
čudan
nožić - pomislio sam
niti
je nož za rezanje papira
niti je za guljenje krumpira
niti je za ribu niti za meso
ležao
je između Matejke i Rodakowskog
između Kantora Jaremianka i Sterna
među listovima papira
između Aline Szapocznikow
Brzowskog ( ''Tadzom'', ''Taziom'')
i Nowoselskog među
referatima i ''bilješkama''
''čudan nožić'' pomislio sam
uzeo sam ga u ruku
ostavio na mjesto
Mieczyslaw
je otišao u kuhinju
da skuha čaj (a pravi jak čaj
crn kao esencija
razblažujem ga kuhanom vodom)
prošlo
je opet dvadeset godina
''čudan
nožić'' pomislio sam
ležao je između knjige o kubizmu
i dovršene kritike
sigurno njime otvara koverte
a u logoru je
gulio krumpire
ili se brijao
e,
da - kazao je Profesor -
kore su moge spasiti
smrti od gladi
na
naučnikovu stolu vladao je
red isto kao i u njegovoj glavi
znaš
Miczyslawe napisat ću o tome nožiću
pjesmu
prolazile su godine
naša su djeca išla u školi
sazrijevala polagala mature
bila
je godina 1968...1969
čovjek je zakoračio na mjesec točan datum ne znam
kod nas je bio čuveni ''ožujak''
mart ''pisci hvatajte se pera!''
netko mi je slomio pero...
noćio sam kod Mieczyslawa
stanovao je u zgradi akademije
lijepih umjetnosti
na Krakowskom Przedmiesciu
kišovita večer milicija zomo
automobili psi bijele palice
duge bijele palice u magli
šljemovi štitovi
drugoga
sam dana sreo
u Galeriji Przybosia
što hoće ti studenti upitao je
kao da je bio iznenađen začuđen
zatim mi je počeo objašnjavati
teoriju naknadnih slika od Strzeminskog
''studenti''
rekao je kao za sebe
vratio
sam se kući Mieczyslawova kći
Asia me je za ručkom upitala
''što da se radi?...'' ali mi se činilo
da zna bolje od Oca Majstora Przybosia
i od mene...što će raditi...
odgovorio sam ''sačuvati mir''
Asia se osmijehnula...izašla
Mieczyslaw
je ležao u bolnici
probudio se iz narkoze
sjedio sam u njegovoj radnoj sobi
na zidovima poznate slike
Strumillo Nowosielski Brzowski
njegov autoportret iz vremena okupacije
nožić
je ležao na novinama
na
aerodromu sam čitao parole
pisci hvatajte se pera sionisti idite doma
(ili obratno?) poslije povratka
na rodnu zemlju
te su parole imale u sebi...ukus...
( ukus? čega?)
Aleksander Malachowski
me je zamolio da razgovaramo na TV
pričao sam o tome kako će taj korak
trag ljudske stope na mjesecu
promijeniti svijet i ljude...Naivan.
V
VLAKOVI ODLAZE DALJE
sada već po sjećanju
do
Oswiecima Auschwitz
Teresina Gross-Rosen Dachau
do Majdanka Treblinki
Sobibora
do historije
slijepi kolosijeci
vlakovi odlaze iz malih stanica
sa velikih kolodvora
pretvorenih u muzeje Umjetnosti
Hamburg Pariz Berlin
tu umjetnici komponiraju svoje instalacije
vlakovi
parovlakovi hrđaju na
zatvorenim željezničkim linijama
Robigus pokriva hrđom
šine signale skretnice
nogometni navijači regruti
demoliraju vagone
slave najsretniji dan svoga života
povratak iz boja
drugi prisežu
ljube zastavu
vjereničini roditelji plaču
orkestar grmi marš
ali
onaj se vlak
koji vidim
( pred očima moje duše)
pobunio
napustio željeznički kolosijek
šine svjetla
skretnice
ide
po zelenim livadama
po poljskim putevima po travama
po mahovini
po vodi
po nebu
po oblacima
po duginom luku
je
li to već Treblinka
pita me mlada
Djevojka
u punom cvatu mladosti
prisjećam se
njezinih usana
i očiju poput pregršti ljubičica
to je Ruža iz Radomska...
'' zvao sam je Ružom
budući ju je trebalo nazvati
dakle nazvana je''
kako se zvala
ne sjećam se
vlak
ide
po jastucima
srebrne i zelene
mahovine
kroz šumske zavoje i prosjeke
kroz šume
pravednih i nepravednih
pa
to je Alina mislim
kiparka
Alina
učenica Xawera Dunikowskog
u stočnom vagonu
otvara prozor
naginje se cjeliva vjetar
zatvara prozor razbijen
bodljikavom žicom
sjedimo tako blizu
da se dodirujemo ramenima
''upalo mi je nešto u oko''
naginjem se
imam čist rupčić kažem
otvorite malo kapak
izvršit ćemo malu operaciju
bez anestezije
osmjehuje mi se kroz suze
ne bojte se molim
kažem
to je samo trunka
nisam
jednom izveo
takvu operaciju
Vi ste mojim zamorčetom
( još ne zna da će postati
zamorče za opite)
već
je gotovo kažem
suze će sve saprati
brišem joj oči
evo uzroka bola
pokazujem je oštro crno
zrnce ugljena
dozvolite
mi da se predstavim
zovem se Tadeusz
a ja Ruža...idemo Mama i ja
iz Teresina do Treblinke
Mama je u restoran -vagonu
razdijelili su nas
taj vagon je na kraju
izlazimo
u Treblinci
znate li da umirem od gladi
uistinu umirem
tako sam gladna
da bih pojela konja s kopitima
ili mrkvu
breskvu
srce od kupusa
...a Vi kamo idete? ako se može znati
ja?
tamo nekamo u šumu
na gljive na borovnice
na svjež zrak
Ja
sam Satir
djevojka se nasmijala
sada
vam već mogu odati
izlazim na najbližoj stanici
mjesto gdje će odred stati zove se
''visoko drveće''
VI
POSLJEDNJI VLAK
pogledao sam na nožić
mogao je služiti za rezanje kruha
nožić iz gvozdenoga doba
- pomislio sam - iz logora smrti
Zadnje željezno doba
pobjegli su stid istina poštenje
na njihovo mjesto su došli
izdaja podmuklost prevara nasilje
lukavi čovjek je zemlju ispresijecao granicama
zemlju koja je dotad bila zajednička
svima kao samo svjetlo
sunce kao zrak...
Pojavilo se na svijetu okrutno gvožđe
i okrutnije od gvožđa - zlato...'' (x)
nožić
komadić obruča
od bureta piva ili drugog bureta
ima ručku
tako promišljeno
savijenu
Profesorovo
žena Hania je otišla
kada
Profesor sjedi zatvorenih očiju
šuti misli piše
priprema predavanje
odlazi od kritike
prema matematici i filozofiji
a možda logike i mistike
prisjeća se što je radio
s nožićem u logoru
rezao dijelio kruh
čuvao svaku mrvicu
krumpire nije gulio
(ali kore nije bacao
jer su mogle spasiti nekoga
smrti od gladi)
prolazile
su godine
brojimo
zajedno imamo
sto i šezdeset godina
završilo se XX stoljeće
Profesor
sam stanuje radi ne spava
sluša glazbu
doputovao sam iz Radomska
u Ustron
iz sjećanja iz prošlosti
doputovao
sam u Ustron
u srpnju 2000 godine iz Wroclawa
Krakowa preko Wadowica
htio sam vidjeti rodno mjesto pjesnika Jawienia
ugledao sam dirnut njegova brda oblake
rodnu kuću školu siromašnu crkvu
(x)
Ovidije ''Promjene''
OSVIT DANA I NOĆ S CRVENOM RUŽOM
dali
ste mi Gospođo ružu
crvenu
u sredini skoro crnu
jesenju
ocrtava
se oštro
u praznoj bijeloj sobi
kao da ju je izrezao
skalpelom
doktor
Gottfried Benn
noću
ruža
mirisom opisuje
svoj oblik i težinu
budi
me
trnjem
izbačen
iz sna na javu
još drhturavu tečnu
vidim je
kupa
se u suncu
rascvjetava
borbena je
ne
trpi
u svom okolišu
ni slavuja
ni poeziju
Hafis
umdichtend hat Goethe gedichtet
''unmoglich scheint immer die Rose
unbegreiflich die Nachtigall''
sljedećega
dana
u osvit
iznio sam ružu
u drugu sobu
mogao
sam se napokon
posvetiti pjesmi
u
nazočnosti ruže
nestajao je
u očima
siguran počeo je dobivati
rumenilo
oživljen se pokrenuo
primijetio
sam da je poezija
ljubomorna na ružu
ruža je ljubomorna na poeziju
poslije
nekoliko sati
provedenih s muzom
ugledao
sam crnu ružu
koja se ogledala u zrcalu
nije
gubila ništa od dostojanstva
i značaja
uzeo
sam ružu
njezin odraz iz zrcala
promijenio je u riječ
i
na taj način
završio sam
stvar
2001.
KAPIJA
Lasicate
ogni speranza
Voi chi entrate
odbacite
svaku nadu
vi koji tu ulazite
natpis
iznad pakla
u Danteovoj Božanstvenoj komediji
hrabrosti
iza
te kapije
nema pakla
pakao
su demontirali
teolozi
i psiholozi dubine
zamijenjen
je u alegoriju
iz razloga humanitarnih
i odgojnih
hrabrosti
iza te kapije nastaje
još jednom ovo isto
dvojica
pijanih grobara
sjede iznad rake
piju bezalkoholno pivo
grizu kobasicu
namiguju nam
igraju Adamovom lobanjom
nogomet
ispod križa
raka
čeka
na sutrašnjeg mrtvaca
već mu uzimaju mjeru
hrabrosti
ovdje
ćemo sačekati na posljednji
sud
u
raci se skuplja voda
plivaju čikovi
hrabrosti
iza
te kapije
neće biti povijesti
ni dobra ni poezije
a
što će biti
nepoznati gospodine?
bit
će kamenje
kamen
na kamenu
na kamenu kamen
a na tome kamenu
još jedan
kamen
2000.
AVETINJSKA LAĐA
dan je kraći
sunčani sat stoji
u kiši bez vremena
sanatorij
se pomalja
iz oblaka
poput divovske putničke lađe
stupovi
crnog drveća
otiču vodom i mjesečenim
ljulja
se
gasi prozor za prozorom
utapa u tami
u snu
samo
dolje
pod zemljom
u staroj peći đavao pali
u ''Malom paklu''
nemojte
se bojati
to je samo noćni lokal
kafeterija
izbavljeni
osuđeni
s pečatima na licima
ližu ostatke života
vrućica
se diže
i sve se vrtloži
u plesu smrti
''um die dunklen Stellen der Frau''*
avetinjska
se lađa
nasukava na sprudu
*
papa njemačke književnosti - Marcel Reich - Ranicki
KAZNA
Već
danas
u ovom času
život bez vjere je presuda
predmeti postaju bogovi
tijelo postaje bog
bezobziran je to i slijep bog
svoga vjernika guta probavlja
i izlučuje
POVRATAK
Među
mojim ostvarenjima postoje ona
s kojima se ne mogu pomiriti
prolaze godine
ne mogu se s njima pomiriti
i ne mogu ih se odreći
loša su ali su moja
ja sam ih rodio
žive daleko od mene
ali doći će trenutak kada će se sva
sjatiti oko mene
ona uspjela i ona neuspjela
invalidi i savršeni
ismijani i odbačeni
sjatit
će se u jedno
LJUBAV
1944.
goli bespomoćni
usta na ustima
s otvorenim
široko očima
osluškujući
plovili smo
kroz more
suza i krvi
1954.
VIKAO SAM U NOĆI
vikao
sam u noći
mrtvi
su stajali
u mojim očima
tiho osmijehnuti
bodlja tame
ulazila je u mene
hladna mrtva
otvorila
je
moju nutrinu
kolovoz
1955.
MOJA
POEZIJA
ništa
ne tumači
ništa ne objašnjava
ničega se ne odriče
ne obuhvaća sobom cjelinu
ne ispunjava nadu
ne
stvara nova pravila igre
ne sudjeluje u zabavi
ima označeno mjesto
koje joj valja ispuniti
ako
nije ezoteričnim govorom
ako ne govori originalno
ako ne začuđuje
očevidno tako treba biti
povinuje
se vlastitoj obavezi
vlastitim mogućnostima
i ograničenjima
gubi sama sa sobom
ne
javlja se na mjestu druge
i ne može biti drugom zastupljena
otvorena prema svima
oslobođena tajne
ima
puno zadaća
s kojima ne izlazi na kraj
1965.
IKICA
Kada
su već sve žene
iz transporta bile ošišane
četiri radnika s metlama
lipovim smeli su
na gomilu kose
Ispod
čistih stakala
leže krute kose ugušenih
u gasnim komorama
u tim kosama su igle
i češljevi od kosti
Ne
obasjava ih svjetlo
ne razbarušuje vjetar
ne dodiruje dlan
niti kiša niti usta
U
velikim kovčezima
klupčaju se suhe kose
ugušenih i siva kikica
mišiji repić s mašnicom
koji u školi vuku zločesti dječaci.
Muzej - Oświęcim - Auschwitz (Osvjenćim - Aušvic), 1948.
PETRU
Petre kažem bez osmijeha
završi taj film o meni
o pogrebu poezije
o mome pogrebu
ali
Petar ponavlja
s osmijehom
napiši
napiši pjesmu
napiši
novu pjesmu
o letu u Jordan
o poetskoj večeri u Amanu
jer ono što si mi pričao
bilo je neobična pjesma
mrtvo more poezije
odlazi
Petre
nosi se
iskušavatelju
zar još nisi shvatio
pompés funebres
ta
pričao si mi
o ''pogrebu Jana Kochanowskog''
pompier pontifex
poljske poezije
nježno je zagrlio
kovčežić s relikvijama
Pjesnika
život
poezije
pun je iznenađenja
nekoliko radinih grobara
u zemlji i inozemstvu
pokapaju me
u prvome drugome i
trećem
krugu
na
pogrebu poezije
vlada nezdrava živost
skoro kao na buvljoj
pijaci
zapisao
sam jednom
(kada?)
izreku Dostojevskog
kako tužno izgleda
francuska lirska pjesma
naš romantični leš nadut od poezije
u ovoj sezoni je
post - modernističan
recimo ironičan
zar
ne razumiješ Petre
riječi
moje žude
za vječitim počinkom
žele se vratiti
POČETKU
otkrio
sam ti tajnu
otjelovljene riječi
ali ti si prečuo
upravo si okrenuo glavu
vani je zvonio tramvaj
a na televiziji se pojavio Paja Patak
buka
halabuka
kakvu su nadigli pjesnici
bit će uzrokom njihove propasti
(''Reljef'')
TKO JE PJESNIK
pjesnik je onaj koji piše stihove
i onaj koji stihove ne piše
pjesnik
je onaj koji kida okove
i onaj koji okove sebi stavlja
pjesnik
je onaj koji vjeruje
i onaj koji povjerovati ne može
pjesnik
je onaj koji je lagao
i onaj kojega su slagali
onaj
koji je pao
i onaj koji se podiže
pjesnik
je onaj koji odlazi
i onaj koji otići ne može
I
ZAMISLITI
i zamisliti
da
se nije
prevrnula kočija
kotač da nije otpao
os da nije pukla
ne
bi bilo IX Simfonije
sa
završnom kantatom
Ode radosti F. Schillera
Krojcerove Sonate
a
također ni Ludwiga van Beethovena
i
zamisliti što bi to bilo
da kotač nije otpao
os da nije pukla itd.
da
čovjeka strah uhvati
kad na to pomisli
kako
je dobro
što se uvijek nađe netko
da o tome razmisli istraži
napiše članak
čak i
raspravu
***
U spomen Konstantinu Puzyny
Vrijeme
mi je
vrijeme hita
što
sa sobom uzeti
na onu obalu
ništa
znači
to je već
sve
mamo
da
sinak
to je već sve
a
znači samo toliko
samo
toliko
znači
to je cijeli šivot
da
cijeli život
( 1989. Iz zbirke Reljef )
SADA
nekada
osjećao sam
svakoga trena
mogla me je napasti poezija
trčao sam bez daha
za slikom što se pokrenula
sada
dozvoljavam pjesmama
bježati od mene
slabiti zaboravljati
umirati
nikakvog
pokreta
u pravcu ostvarenja
(Iz
zbirke Reljef)
***
na
početku jeste
riječ
velika radost stvaranja
poslije
kraja pjesme
počinje
beskraj
oslušni
ona
se preobražava
za posvećene
u Boga
ali
pred pjesnikom se
otvara provalija
kad
minu ljeta
bit će otkopan
očišćen od blata
zemaljske prašine
kamen
s neba
lišen plamena
meteor
(
Iz zbirke Reljef)
***
poezija
ne uzima
uvijek oblik
pjesme
poslije
pedeset godina
pisanja
poezija
se može ukazati
pjesniku
u obliku drveta
u letu
ptice
svjetla
uzima
oblik
usana
gnijezdi se u šutnji
ili
živi u pjesniku
oslobođena oblika i sadržaja
(Iz
zbirke Reljef)
"USPJEH"
I MOLBA
1.
moj
arapski prijetelj
Hatif al Džanabi
nakon što je vidio Klopku
u kazalištu ''Studio''
poslao m i je pismo
pun ushićenja
želi
mi
''dalje uspjehe''
povlačim
kemijskom
po listu papira
kao štapićem
po pijesku
i
mislim
Dragi
Prijatelju Džanabi
upravo se pokušavam sakriti
od ''uspjeha''
između kuhinje i kupaone
svi
zemljaci
u zemlji i inozemstvu
''doživješe uspje''
moja
unučica Julija
postala je kraljica bala
u zabavištu
''uspjeh''
prijeti
svim
prstima u cipeli
u svako doba
2.
|