***

Pokušao sam se sjetiti
te lijepe
nenapisane
pjesme

uobličene u noći
gotovo zrele
tonula je
rastapala se u svjetlu dana
nije postojala

pjesma je vjerojatno bila
pjesma o samoj sebi
kao što je biser opis bisera
a leptir opis leptira

osjećao sam je ponekad na jeziku
i čekao sam uznemiren
da se prometne
u riječ

ta pjesma što gasne
u dnevnom svjetlu
skrila se u sebe
samo ponekad zasjaji

ali je ne izvlačim iz tamne dubine
na ravnu obalu
stvarnosti

1982. ('' Na površini poeme i u središtu'')

BORBA S ANĐELOM

Sjenka krila je rasla
anđeo je zapjevao zapjevušio
a njegove vlažne
nozdrve doticale su
moje oči usta
borili smo se na zemlji
utabanoj novinama
na smetljištu gdje su
slina krv i žuć
ležali pomiješani
s gnojem riječi

sjenka krila je rasla
a bila su to krila
dva
od uha do uha ogromna
crvena
s obje strane glave
sred oblaka
naše su izlučevine pokrile
igralište
iscrpio me napokon
sputao opsjenio opsjenio
riječju i brbljanjem
optimistično
je stupao u nebo poezije
šćepao sam ga za noge
pao je na moje smetljište
pod zid
ovdje sam
čovjekoliko biće
s izbuljenim prema svjetlu
očima

1959. (''Na površini...'')

NEMAM SMJELOSTI

Taj svijet tako stran
to je predmet nađen u noći
moj život je nezanimljiv
iz toga života
ipak
kristaliziram nečistu poeziju

Debeljko u naočalima se osmjehuje
znate da je svakome teško
objasniti izvjesne poteškoće
s tim vezane

Tjedan ima sedam dana
u subotu navečer
otvaraju se vrata
nemam smjelosti izaći

ta osjećanja od papira
miješanje prljavih stranica

u 22 sata došla je
smrt i kaže
ne piši više te riječi
sjedi uspravno
odloži pero opusti ruke

1958. ( ''Na površini...'')

U SREDIŠTU ŽIVOTA

Poslije kraja svijeta
poslije smrti
našao sam se u središtu života
stvarao sam sebe
gradio sam život
ljude životinje krajolike

to je stol govorio sam
to je stol
na stolu leže kruh nož
nož služi za rezanje kruha
kruhom se hrane ljudi

čovjeka treba voljeti
učio sam noću i danju
što treba voljeti
odgovarao sam čovjeka

to je prozor govorio sam
to je prozor
iza prozora je vrt
u vrtu vidim drvo jabukovo
drvo cvjeta
cvjetovi opadaju
zameće se voće
sazrijeva

moj otac otkida jabuku
ovaj čovjek što otkida jabuku
to je moj otac
sjedio sam na kućnom pragu
ova starica što
vuče na uzici kozu
potrebna je
i vrednija
od sedam svjetskih čuda
tko misli i osjeća
da je ona nepotrebna
taj je ubojica

to je čovjek
to je drvo to je kruh

ljudi se hrane da bi živjeli
ponavljao sam
ljudski život je važan
ljudski život ima veliku važnost
vrijednost života
nadvisuje vrijednost svih predmeta
koje je stvorio čovjek
čovjek je veliko blago
ponavljao sam uporno

to je voda govorio sam
milovao sam rukom valove
i razgovarao s rijekom
voda govorio sam
dobra voda
to sam ja

čovjek je govorio vodi
govorio mjesecu
cvijeću kiši
govorio je zemlji
pticama
nebu

šutjelo je nebo
šutjela je zemlja
ako je čuo glas
koji je tekao
sa zemlje vode neba
to je bio glas drugoga čovjeka

1955. ( ''Na površini...'')

***

U katedrali
u ruži
u olovu
tvoj bijeli vrat
odrubljen od tame

kada si podigla lice
podrivena zubima usta
krvarila

svjetlile su
na onoj tamo strani
usne rastvorene

šapat nadolazi prodire
u ušnu školjku vlažan
topao iz tvoje nutrine

pokretanje jezika

otvaraju se usta
rezana sjekiricom

od noći
duž tijela
do bijele kralježnice
rana

budi se
slijepo u slijepom
miče se
rađa
ruka u ruci
rađa jezik u ustima
kosa
ruke u kosi prste

1961. (''Na površini...'')

NOVI ČOVJEK

Novi čovjek
to je onaj tamo
da ova
kanalizaciona cijev
propušta kroz sebe
sve

SMIJEH

Krletka je bila tako dugo zatvorena
da se u njoj izlegla ptica

ptica je tako dugo šutila
da se krletka otvorila

hrđajući u tišini
tišina je tako dugo trajala
da se iza crnih šipki
razlegao smijeh

BIJELE TUFNE

20. je kolovoza izašla iz kuće
i nije se vratila
osamdesetogodišnja starica
boluje od gubitka pamćenja
odjevena u modru haljinu
na bijele tufne

ako netko nešto zna
o sudbini nestale
moli se

(''Na površini...'')

***

moje mi tijelo
govori

ja nikada neću prestati
disati
ja nikada neću prestati
jesti probavljati voljeti

ja tvoje tijelo
neću prestati vidjeti

što ti sa mnom činiš
kamo me vodiš

zašto me želiš
objesiti na tu kuku
ispod crne tavanice

zašto me želiš izbaciti
kroz prozor nebodera

zašto me guraš
pod točkove

ostavi me ovdje
želim disati duboko
čisti zrak
moj jezik želi ući
u usta zrele djevojke

ako želiš ići u zemlju
idi sam
moje tijelo
govori sebi
ja ću živjeti
bez brige
bez tebe

moje me tijelo ostavlja
i odlazi
ka tvome tijelu
tvoje se
osmjehuje plače
pokazuje zube
govori

ja osim tijela imam
ali ti to ne vidiš
vidiš samo
ali da ja

moje tijelo
dodiruje tvoje
i govori
ja znam
ali moram dotaknuti
Tebe

naše ruke
naše usne
mudrije su od nas

(''Na površini...'')

NOĆNI SRAM

San mi donosi tvoje tijelo
poslušni san
cijelu tebe polaže
u moj zagrljaj

topla si živa
zadihan bacam sjeme
u tvoje sjene
udaljene za čitavu zemlju

Tvoje lice nada mnom
osmjehnuto moje ruke
na tvojoj kosi
plod puca izbačen iz noći
zadihan padam
oblijeva me java

Bijeli dan raste
i stvari nadolaze
na svoje mjesto lica
vraćaju
drhturiš u meni kao u mreži
velika bijela riba
na mojim udovima sneno
besplodno
sjeme
smirenje suze

ne srame se teku

(''Na površini...'')

SAN

Izgrizili su rupu
u dnevnom svjetlu
i pretrčavali
s piskom
kroz moje sne

zagleda se u mene
pacov
plave oči
za tjedan se
pojavio drugi

moj dom je bio
uprljan

sjajili su se hrbati
opustošenih knjiga

zid je dobio
novi izražaj
zagledao sam se dugo
u njegovu nijemu površinu

nada i vjera
počele su ispuštati
žalostan vonj

dlanovi znanaca
isklizali su
iz moje ruke
najednom oznojeni

(''Na površini...'')

DOŠLI SU DA VIDE PJESNIKA

došli su da vide pjesnika
i što su vidjeli?

vidjeli su čovjeka
koji sjedi na stolici
i zaklanja lice

i časak kasnije kaže
šteta što mi niste
došli prije dvadeset godina

tada je jedan od mladića
odgovorio
nije nas još bilo
na svijetu

osmotrio sam
četiri lica
odražena u zamagljenom zrcalu
moga života
i začuo sam
iz velike daljine
njihove glasove čiste i snažne

na čemu sada radite
što pišete

Odgovorio sam
ne radim ništa
pedeset godina sam sazrijevao
za tu tešku zadaću
da ''ne radim ništa''
radim NIŠTA
začuo sam smijeh
kada ne radim ništa
ja sam u središtu
vidim jasno one
koji su izabrali djelanje

vidim bilo kakvo djelanje
prije bilo kakvog mišljenja

bilo kakav Gustav
preobraća se
u bilo kakvog Konrada

čujem
kako bilo tko govori bilo što
bilo kome

bilokakvost obuhvaća mase i elite
a to je tek početak

(''Na površini...'')

OD USTA DO USTA

ideja

ima jezik
lijep i okretan
kao zmija
u raju

iz usta filozofa
izlazi čista daleka
od ''stvarnosti''
kao duša od tijela

tada je uzima
na jezik
političar svećenik
aktivist

prežvakava
i ispljuvava na glavu
građana

iz usta političara
ideju vadi
novinar
začinjava slinom
arogancijom
provokacijom
i izlučuje kroz sredstva
''javnih komunikacija''

ideja raste u ustima
ideja obuhvaća svakidašnjicu

izlazi na ulicu
ševrda
poput pijane prostitutke
na desno i na lijevo

ideja prelazi
iz ruke u ruku
na očigled
zanijemjelog svijeta
pretvara se
u oruđe zločina

a što čini filozof

on šuti i odlazi
ne osvrćući se
za sobom

kao da nije čuo riječi:

''Ono što ulazi u usta
ne čini čovjeka prljavim,
već ono što iz usta izlazi,
to ga čini prljavim...''

U HOTELU

čujem ševu
ispod stropa

na struni se
čovjek ljulja
crni

takva je bila
jesen zima
proljeće
jesenasto

sve daleko
kao maglina

kao starinska
ljubav prema ženi

čija su usta
počinula na pjesnikovu dlanu

usta krhka
kao leptirovo krilo

ništa ne traje vječito
prolazi sve što je bilo
lijepo i strašno

POMRAČENJE SVJETLA

''anđeli ne znaju
što je to vrijeme''

Dragi Milosze
zahvaljujući Vama počeo sam čitati
pod stare dane
Swedenborga

niti me studi niti me grije
teško se probijam kroz njegove sne
sumnjičim ga

knjigu o nebu i paklu
bacam na zemlju
tonem u san

najzanimljivije je to
što su mu pred kraj života
izrasli
po treći put
zubi

njegovi me razgovori s anđelima
vrijeđaju
ima u tome nešto
nepristojno

to mutno tamno svjetlo teče
sa sjevera
iz Štokholma
iz Uppsale
tamo anđelima mrznu oči i krila

''Emerson je Swedenborgu dao
mjesto između Platona i Napoleona''

šteta što Swedenborgovo pisanje
nisu mogli osuditi Aristotel
i Toma iz Akvina

ispostavljam sebi
svjedodžbu siromaštva
ali ne mogu
gasiti svjetlo razuma
tretiranog tako sramotno
pred kraj našeg stoljeća

DRUGO OZBILJNO UPOZORENJE

iznenađen svojom mudrošću
i šarmom
lakomisleni roditelj pjesmice

ne odoli iskušenju

zamijeti oblačić na nebu
kamen na putu
rupicu u apsolutu

ništa ne ostavi u miru

o oblačiću namah cvrkutić
da oblačić i nije oblačić
studeni kamenčić grije
u apsolutu riječju vrti
dok se ne dovrti sve do smrti
onda

kako bi bilo dublje
pomiješa sve
s filosofijicinom ''dubinom''

te igrarije

i dalje dobro prodaje
na krakovskom trgu
kod spomenika Adamu

ej nije dobro Ništa neće biti
ali Wojciech Fortuna
nemojmo to nikada
zaboraviti
znači i pored svega
Wojciech Fortuna

toliko
vi dnevniče
iz Warszawe

ZRCALO

poslije godina huke
nepotrebnih pitanja
i odgovora
okružila me je tišina

tišina je zrcalo
mojih pjesama
njihovi odrazi šute

Rembrant
u začetku starosti
bezub
prežvakava me
smije se
otkriven
u Wallraf Muzeju

zašto ne postade
nijemim slikarom
Nikiforom Krynickim

obrisi uništeni vremenom
crtaju naše zajedničko
lice

lice koje sada vidim
vidio sam na početku
ali ga nisam očekivao
zrcalo ga skrilo u sebe
živo mlado

sada pocrnilo
mrtvo
umire
bez odraza
svjetla daha

TOTENTANZ - BAROKNA PJESMICA

Profesoru Czeslawu Hermasu
s osmijehom i simpatijom...

dobio sam noćas
poziv na ples
hop! danas danas!

ležim tiho u krilu tmice
gole ostaju moje košćice
hop! danas danas!

obavijen u poplun noći
zalud tražim pomoći
hop! danas danas!

život moj cotavi
smrt čeka na zabavi
hop! danas danas!

bojim se - što se i očekuje od poete
gaćama je tresao i sam Vukodlak Goethe
hop! danas danas!

prestrašen jako iz kreveta našao se u fotelji
zelen od straha u žutoj košulji
hop! danas danas!

prolazi zima opet stiže proljeće
a meni u trbuhu krči i fauna polijeće
hop! danas danas!

živi se teško u grobu smjesti
da zaspem brojim sve svoje kosti
hop! danas danas!

ispijam tri votke tražim zaborava
ali se votka u vodu letejsku pretvara
hop! danas danas!

sjedim za stolom preko puta svome skeletu
zagledan u crnu neprodubljenu Letu
hop! danas danas!

čujem kako se život u meni prelijeva
a smrt na mene čeka i zijeva
hop! danas danas!

pisano zadnjeg dana
godine Gospodnje 1997
u gradu Wroclawu

UNDE MALUM?

Odakle dolazi zlo?
kako to odakle

od čovjeka
uvijek od čovjeka
i samo od čovjeka

čovjek je slučajnost
u radu prirode
pogreška

ako se ljudski rod
izvuče
vlastoručno
iz faune i flore

zemlji će se vratiti
sav sjaj njezine ljepote

prirodi njezina čistost
i nevinost

nijedno stvorenje osim čovjeka
ne služi se riječju
koja može biti oruđem zločina

riječju koja laže
ranjava zaražava

zlo ne dolazi od nedostatka
niti od ništavila

zlo dolazi od čovjeka
i samo od čovjeka

mi smo u misli - kako kaže Kant -
a samim tim i od tada u bitku
drugačiji od čiste Prirode

NA RUBOVIMA POEZIJE

Poslije stvaranja pjesme
bivam pometen
izbačen
na rubove poezije

u samo središte života

u starosti sam shvatio
da je svijet ''čudan''
ali život nije san
ludaka

netko me je - to je bilo na početku -
želio izvesti
iz toga labirinta
daj ovamo ruku svoju
i stavi je u moju
i ne gubi vjeru
rekao mi je
ali sam već zaboravio
tko je to bio
kada je to bilo

poslije stvaranja pjesme
bivam udaljen
izbačen
na rubove poezije

na rubovima vladaju
grozničava živost
buka i pometenost
ključa život

samo je nutrina poezije
nepokretna prazna

ulaz u nutrinu
otvoren je
za sviju

izlaza nema

stoga se pjesnici tražeći
hvataju u zamku

na mamac
''ljepota'' ''dobro čovječanstva''
slava večeri uz svijeće
oči žena
lovore odličja vijence

gube se pjesnici
upadaju u greške u ludilo
u politiku
postaju tajni savjetnici
mlađi komornici dvora
lakeji
ministri
glasnogovornici ''istine''
pa čak razvrata
bacaju se s prozora
raskomadani na asfaltu
poput glazbenih instrumenata
mladi ne znaju
gdje su se našli
gdje je Krim a gdje Rim
(o! k...o! gdje je lova?)
pjevana i pjevajuća poezija

posredujući
između gore i dole

bavim se puno godina
tom profesijom
za koju sam izabran i
pozvan
''a koja se zove poezija''

predao sam se oklijevajući
''toj najosobnijoj
od svih ljudskih djelatnosti,
jedinoj što služi
da se postane svjesnim smrti''

pomalo sramna stvar
može biti da nisam bio
upotrebljiv - bio sam ni za što -
imao sam dvije lijeve ruke
do danas pišem samo rukom
rukom stavljam slova
štedim na točkama

moja lijeva ruka
to je moj lijevi anđeo
onaj što nije znao
onaj koji odlijeće

moja desna ruka
ona je samo oruđe za rad
služi za brisanje znoja s čela
pisanje pjesama

na rubovima poezije
pod pokrivkom smrti
sentimentalne
ključaju život i poezija
puna ukusa
dobrog i lošeg

izvjetrava sol zemlje
riječi
postaju beskućnice

1997.

PROFESOROV NOŽIĆ

Kiša u Krakowu

kiša u Krakowu
kiša
pada na wawelskoga zmaja
na kosti gorostasa
na Kosciuszkov brežuljak
na Mickiewiczev spomenik
na Ludilo Podkowinskog
na gospodina Dulskog
na hejnal s mariackog tornja

kiša
kiša u Krakowu
pada na bjelinu Stijene
na zelene livade
na Maršalov grob
pod srebrnim zvonima
na pješačko sivilo

sjedaju oblaci
steru se iznad Krakowa
kiša
kiša pada
na oči Wyspianskog
na slijepe vitraže

blago oko plavetnila
grom iz vedra neba
dugonoge gospođice na koturaljkama
zatvaraju šarene kišobrane

razvedrava se
pomalja se
sunce
obilazim samostane
tražim ples smrti

u hotelskoj sobi
pokušavam zadržati
pjesmu što odlijeće

na list papira
pripeo sam leptirića
modroga
mrlju plavetnila

kiša kiša kiša
u Krakowu
čitam Norwida
slatko je zaspati
slađe je biti od kamena

laku noć moji dragi
laku noć
živi i umrli pjesnici
laku noć poezijo

srpanj 2000.

Tajna pjesme

nekada negdje
vrlo davno
čitao sam Eminowiczevu
pjesmu
ime
pjesnikovo sam zaboravio

bilo je to prije rata

zatim

tijekom pola stoljeća
nisam se sreo s pjesmama
pjesnikovim

padao mi je na pamet
svakih nekoliko godina
i odlazio u zaborav

Šah?

da tu sam pjesmu
čitao u ''Pionu''

šah? ne šah
šah
valjda se šahovska pjesma
motala po mojoj glavi
poput kolatora kod kantora
(još mi je samo to falilo)

prije dvije godine
našao sam se u Krakowu
s Czeslawom Miloszem
u Garderobi Ludwika Solskog

gospođa Renata nam je (bila je to njena ideja)
postavljala različita pitanja
koja se tiču poezije mladosti okupacije

najednom sam izravno zapitao
sjećate li se pjesnika Eminowicza

Milosz se sjećao

''Eminowicz? zvao se Ludwik''

zatim smo razgovarali o Staffu i Fiku
Czechowiczu Przybosiu i Wazyku

prošla je godina
pregledavao sam Bilješke iz korisnih knjiga
i na strani 204 sam našao pjesmu
Ludwika Eminowicza U podne
čudan pjesnik
čudna pjesma ni dobra ni loša
iščezavajući pjesnik
živio je u godinama 1880-1946

''Jurim sumanuto...Zlatni žar ispunjava
nebo o plamteće spojke obješeno''...

gospodine Ludwik gospodine Eminowiczu
sačekajte
ne žurite se toliko
nemojte bježati
prije nas
ka toj slabašnoj besmrtnosti
u nekakvom rječniku
ili antologiji

u listopadu godine 2000
bio sam na Sajmu knjiga u Frankfurtu
(Frankfurt am Main)
osam stotina izdavača
a možda osam tisuća
izložilo je sto tisuća novih naslova
miliun knjiga
pojavio se tamo ne samo
''papa njemačke književnosti i kritike''
pet stotina pjesnika ( oba spola)
čitali su svoje pjesme
ja ja lesen macht schon
(schreiben macht haSlich) - odgov. znake
ali najveći je uspjeh imao
Boris Jeljcin sa svojim bestsellerom
šampanjcem votkom i kavijarom

i ja sam tamo bio sa zbirčicom
ispio sam čašu vina
s Leszekom Kolakowskim

S Miloszem sam čitao pjesme
ispred nas je trčala Nike

najednom je u moju glavu
pokucao Eminowicz
''Jurim sumanuto zlatni žar ispunjava
nebo o plamteće spojke obješeno''
osmijehnuo sam sam sebi
Nike je trčala za nama
s nezdravim flekama
a ja sam mislio o Eminowiczevoj pjesmi
u ''Pionu'' (Šah?)

nekada negdje
vrlo davno
čitao sam tu pjesmu

2000-2001.

PROFESOROV NOŽIĆ

I
VLAKOVI

teretni vlak
stočni vagoni
vrlo dug red

ide kroz polja i šume
kroz zelene livade
ide po zelenoj travi
tako tiho da se čuje zujanje pčela
ide kroz oblake
kroz zlatne iskre
žute zvončiće
nezaboravak
Vergismeinnicht

taj vlak
ne odlazi
iz moga sjećanja

pero hrđa

odlijeće sve ljepši u svjetlu
probuđenog proljeća
gotovo nepoznat Robigus
demon hrđe - drugi po redu među bogovima -
proždire tračnice šine
parovlaka

pero hrđa
odlijeće ljulja se uzdiže
iznad zemlje ševa
mrlja hrđe na plavetnilu
osipa se
pada na zemlju

odlijeće
u tople krajeve

Robigus
onaj što je u vremena starodavna
probavljao metale
- premda ne imađaše zlata -
proždire ključeve
i katance
mačeve šipke noževe
oštrice giljotina sječiva

šine koje idu
paralelno
ne približujući se jedna drugoj
mlada žena
sa zastavicom u ruci
daje znakove
i nestaje
u zaboravu

iz Mađarske je pred kraj rata
otišao zlatni vlak
otišao u nepoznato
''zlatni''? tako su ga zvali
američki časnici
u To umiješani
ništa ne znaju
ništa nisu čuli
uostalom izumiru

zlatni vlakovi jantarne odaje
potopljeni kontinenti
Noeva arka
možda su moji mađarski prijatelji
nešto čuli o tome vlaku
možda je sačuvan Kursbuch
zadnji red vožnje
iz okupirane Budimpešte

stojim u posljednjem vagonu
Inter Regnum - vlaka
za Berlin
i čujem kako u blizini dijete
viče
''O, drvo bježi!..
u šume dub...''
vlak sa sobom podiže djecu

vadim oznaku iz knjige
Norwidova pjesma
prebacujem
most
koji povezuje prošlost
s budućnošću

Prošlost, to je danas,
samo što dalje...
Ono iza kola je selo,
Ne tamo nešto što bilo,
Gdje ljudi nikada nisu bivali!

teretni vlakovi
stočni vagoni
u boji jetre i krvi
dugi ''nizovi''
natovareni banalnim Zlom
banalnim strahom
očajem
banalnom djecom ženama
djevojčicama
u samom proljeću života

čujete li taj vapaj
za jedan gutljaj
za jedan gutljaj vode
moli čovječanstvo
jedan gutljaj
banalne vode

prebacujem
most koji veže prošlost
s budućnošću

šine idu
paralelno
vlakovi prelijeću
kao crne ptice
završavaju svoj prelet
u ognjenoj peći
iz koje se ne
izvija pjesma
u prazno nebo
vlak završava

svoj hod
pretvara se
u spomenik

kroz polja livade i šume
kroz planine doline
juri tiho tiše
kameni vlak
stoji nad provalijom
ako ga oživi vriska
mržnje
rasista nacionalista
fundamentalista
obrušit će se kao lavina
ne na ''čovječanstvo''
na čovjeka

II
KOLUMBOVO JAJE

poslije puno godina sjedim s Mieczyslawom
za doručkom
završava se XX stoljeće

režem kruh na dasci
mažem maslacem
još mrva soli

''Tadzio, jedeš previše kruha...''

smijem se volim kruh
''znaš - odgovaram -
komadić svježeg kruha
komadić okrajka
namazan maslacem
ili mašću s čvarcima
s malo papra''

Mietek diže oči prema nebu

ja grizem koricu kruha
znam! sol je nezdrava
i pecivo je nezdravo
(bijelo pecivo)
i šećer! to je smrt...

sjećaš se ''šećer okrepljuje?!
valjda je to bio Wankowicz
Wankowicz...Wankowicz
bili smo ''velika sila''
šećer više ne okrepljuje...

hoćeš li jaje na meko
pita Mieczyslaw
ako pojedeš
jaje za doručak to je osnova

Mieczyslaw stoji kraj štednjaka

Tadzio! dok kuham jaje
ništa mi ne govori

jer...

e! jer...opet sam zaboravio
koliko se minuta već kuhalo

zar nemaš kakvu uru sat
vremenomjer pa ulazimo
u XX stoljeće supermarketi interneti
postoje neki pješčani satovi pješčani satovi
uvijek to brkam
u modernim kućanstvima
u Njemačkoj
imaju razne strojeve satove
sve to zvoni daje signale alarmira!
imaju takve mudre spravice
u kojima se kuha cijelo jaje
bez ljuske
u mikrovalnim pećnicama a možda
kratkovalnim ništa o tome
ne znam mi ćemo Mieciu jesti
virtualna jaja bez žumnjca
jer žumanjca su nezdrava
mi još ne nego naši unuci

Tadzio! shvati da kuhanje
jajeta zahtijeva pozornost
pa čak i koncentraciju
zasigurno će biti na tvrdo

Nijemci Nijemci oni su mehanizirani
mehanično jaje
mehanična ili čak metalna
glazba to nije za nas

i što?!
što?
ako to nešto kao tvoje jaje
ubrzo ugledamo
naučio sam otvarati jaje
od tebe
ja žličicom ljuskicu
ali ti jednim odlučnim
pokretom otkidaš nožem
vrh jajeta
jasno jajeta u čaši
ne grebeš žličicom noktom

kako tvoje?

moje dobro
ni pretvrdo ni premeko

a što si ti radio...vidio sam da si
probijao jaje prije bacanja
u vodu
nečim špicastim...iglom?
nisam znao za tu metodu
do danas
e, pa, baš! moje je tvrdo

valjda upotrebljavaš previše soli

e! znaš jaje na meko
bez papra i soli...
postoje neka pravila...a što se tiče
vremena kuhanja moja je tetka imala
jednu mjeru dok izmoliš tri
zdravomarije kuha se na meko

ali to nije mjera za ateiste

i to kaže ateist?

kakav tamo ateist...zar si ti vidio
u Poljskoj pravog ateistu ili nihilistu

bili su slobodnomisleći ateisti
materijalisti komunisti aktivisti
marksisti pa čak i trockisti
i što?!

e, pa to! što su se sve nogama udarali
kako bi stigli hodočašće
ljudi kulture i umjetnosti
od Warszawe do Czestochowe
kod nas je uvijek tako bilo
Svatko je imao svoga Židova ili svećenika
u svakome sjedi svećenik Robak
Jankiel i Konrad Wallenrod

odakle tu Konrad Wallenrod?

ne želim te prepadati ali si presolio...

znaš postoje rupe u sjećanju znam
čuj kad bi mi glavu odrezao
ne mogu se sjetiti
što je bilo s tim Kolumbovim jajetom
Kolumbo je postavio jaje? kako je ono bilo
stavio je jaje da ''vrhom'' stoji na stolu
trebalo bi pogledati što o tome kaže Kopalinski

ti imaš svoju metodu a ja svoju

kajgana s kobasicom ili slaninom
više ne dolazi u obzir

sjetio sam se što je Norwid rekao
na Matejkinoj izložbi u Parizu
godine 1876 (valjda) znaš već sam
dvije godine do ušiju u Norwidu želim napisati knjižicu
lekciju o Norwidu ili lekcije u Norwidu
Norwid je o Matejkinoj slici rekao
- to mi se izgubilo premda znam
o Matejki gotovo sve -
Norwid je rekao ''narodna kajgana''
radilo se o ''Zigmutovskom zvonu''
ne znam gdje je sada ta slika
u Palais de l Industrie (godine 1873)
Narodna kajgana! među nama govoreći
ni Europa ni Amerika ne znaju
što je to prava kajgana
a kad smo kod toga...kako ti ide s Norwidom
ne ide...a zapravo ide kao iz kamena
Umjetnost je kao zastava na djelu ljudskih veza

on je izuzetan...

III
SJENE

bili smo popodne
na groblju kod Hane
Hana je otišla prije pet godina
Mieczyslaw je ostao sam

Robigus demon hrđe
hrđom prevlači prošlost
pokriva riječi i oči
osmijehe
mrtvih
pero

idemo dalje ka grobu
Przybosiove Bronie
na pogreb su stigli
kćeri i unuci
iz Pariza New Yorka

Julian je želio da starija
bude vrtlarkom voćarkom
zacijelo je maštao o tome kako će
u starosti imati svoju jabučicu
kako će pisati
avangardne pjesme
u sjeni jabuke

u sjeni drveta

kako će dalje voditi
svoju stvar - stvar crnošumsku (x)
ali
grad masa mašina
napravili su avangardistima
žalosno iznenađenje
pretvorili su se u zamke

krenuli su transporti

teretni vagoni i stočni vagoni
tovari izbanaliziranog zla
krenuli su s istoka
zapada
juga i sjevera

teretne ''kompozicije''
natovarene banalnim strahom
banalnim očajem

do dana današnjeg po licima
starih žena
teku banalne suze

poslije rata plakale su predivne slike
i plakale su žive
žene

plakale su figure plakali su ljudi

IV
OTKRIĆE NOŽIĆA

Mieczyslaw mi je u pismu
iz 1998 godine
na moju molbu da mi objasni
odakle se našao nožić

je li ga sam napravio
je li ga našao
je li ga ukrao
ili iskopao iz zemlje
(željezna epoha)
je li pao s neba
(pa čuda se događaju)

Mieczyslaw:
mislio sam još
o tome svome nožu
od komada bureta.
Nošen je u porubu
prugaste pidžame
jer su oduzimali
i to se moglo skupo plaiti...
Tako je dakle imao ne samo
upotrebnu funkciju
već puno složeniju
(vrijedilo bi o tome još popričati)...

Robigus pokriva hrđom
i polako proždire
gvozdeni nožić

ugledao sam ga prvi put
na Profesorovom radnom stolu
negdje polovicom XX stoljeća

čudan nožić - pomislio sam

niti je nož za rezanje papira
niti je za guljenje krumpira
niti je za ribu niti za meso

ležao je između Matejke i Rodakowskog
između Kantora Jaremianka i Sterna
među listovima papira
između Aline Szapocznikow
Brzowskog ( ''Tadzom'', ''Taziom'')
i Nowoselskog među
referatima i ''bilješkama''
''čudan nožić'' pomislio sam
uzeo sam ga u ruku
ostavio na mjesto

Mieczyslaw je otišao u kuhinju
da skuha čaj (a pravi jak čaj
crn kao esencija
razblažujem ga kuhanom vodom)

prošlo je opet dvadeset godina

''čudan nožić'' pomislio sam
ležao je između knjige o kubizmu
i dovršene kritike
sigurno njime otvara koverte
a u logoru je
gulio krumpire
ili se brijao

e, da - kazao je Profesor -
kore su moge spasiti
smrti od gladi

na naučnikovu stolu vladao je
red isto kao i u njegovoj glavi

znaš Miczyslawe napisat ću o tome nožiću
pjesmu
prolazile su godine
naša su djeca išla u školi
sazrijevala polagala mature

bila je godina 1968...1969
čovjek je zakoračio na mjesec točan datum ne znam
kod nas je bio čuveni ''ožujak''
mart ''pisci hvatajte se pera!''
netko mi je slomio pero...
noćio sam kod Mieczyslawa
stanovao je u zgradi akademije
lijepih umjetnosti
na Krakowskom Przedmiesciu
kišovita večer milicija zomo
automobili psi bijele palice
duge bijele palice u magli
šljemovi štitovi

drugoga sam dana sreo
u Galeriji Przybosia
što hoće ti studenti upitao je
kao da je bio iznenađen začuđen
zatim mi je počeo objašnjavati
teoriju naknadnih slika od Strzeminskog
''studenti''
rekao je kao za sebe

vratio sam se kući Mieczyslawova kći
Asia me je za ručkom upitala
''što da se radi?...'' ali mi se činilo
da zna bolje od Oca Majstora Przybosia
i od mene...što će raditi...
odgovorio sam ''sačuvati mir''
Asia se osmijehnula...izašla

Mieczyslaw je ležao u bolnici
probudio se iz narkoze
sjedio sam u njegovoj radnoj sobi
na zidovima poznate slike
Strumillo Nowosielski Brzowski
njegov autoportret iz vremena okupacije

nožić je ležao na novinama

na aerodromu sam čitao parole
pisci hvatajte se pera sionisti idite doma
(ili obratno?) poslije povratka
na rodnu zemlju
te su parole imale u sebi...ukus...
( ukus? čega?)
Aleksander Malachowski
me je zamolio da razgovaramo na TV
pričao sam o tome kako će taj korak
trag ljudske stope na mjesecu
promijeniti svijet i ljude...Naivan.

V
VLAKOVI ODLAZE DALJE

sada već po sjećanju

do Oswiecima Auschwitz
Teresina Gross-Rosen Dachau
do Majdanka Treblinki
Sobibora
do historije
slijepi kolosijeci
vlakovi odlaze iz malih stanica
sa velikih kolodvora
pretvorenih u muzeje Umjetnosti
Hamburg Pariz Berlin
tu umjetnici komponiraju svoje instalacije
vlakovi
parovlakovi hrđaju na
zatvorenim željezničkim linijama
Robigus pokriva hrđom
šine signale skretnice
nogometni navijači regruti
demoliraju vagone
slave najsretniji dan svoga života
povratak iz boja
drugi prisežu
ljube zastavu
vjereničini roditelji plaču
orkestar grmi marš

ali onaj se vlak
koji vidim
( pred očima moje duše)
pobunio
napustio željeznički kolosijek
šine svjetla
skretnice

ide po zelenim livadama
po poljskim putevima po travama
po mahovini
po vodi
po nebu
po oblacima
po duginom luku

je li to već Treblinka
pita me mlada
Djevojka
u punom cvatu mladosti
prisjećam se
njezinih usana
i očiju poput pregršti ljubičica
to je Ruža iz Radomska...
'' zvao sam je Ružom
budući ju je trebalo nazvati
dakle nazvana je''
kako se zvala
ne sjećam se

vlak ide
po jastucima
srebrne i zelene
mahovine
kroz šumske zavoje i prosjeke
kroz šume
pravednih i nepravednih

pa to je Alina mislim

kiparka Alina
učenica Xawera Dunikowskog
u stočnom vagonu
otvara prozor
naginje se cjeliva vjetar
zatvara prozor razbijen
bodljikavom žicom
sjedimo tako blizu
da se dodirujemo ramenima
''upalo mi je nešto u oko''
naginjem se
imam čist rupčić kažem
otvorite malo kapak
izvršit ćemo malu operaciju
bez anestezije
osmjehuje mi se kroz suze
ne bojte se molim
kažem
to je samo trunka

nisam jednom izveo
takvu operaciju
Vi ste mojim zamorčetom
( još ne zna da će postati
zamorče za opite)

već je gotovo kažem
suze će sve saprati
brišem joj oči
evo uzroka bola
pokazujem je oštro crno
zrnce ugljena

dozvolite mi da se predstavim
zovem se Tadeusz
a ja Ruža...idemo Mama i ja
iz Teresina do Treblinke
Mama je u restoran -vagonu
razdijelili su nas
taj vagon je na kraju

izlazimo u Treblinci
znate li da umirem od gladi
uistinu umirem
tako sam gladna
da bih pojela konja s kopitima
ili mrkvu
breskvu
srce od kupusa
...a Vi kamo idete? ako se može znati

ja? tamo nekamo u šumu
na gljive na borovnice
na svjež zrak

Ja sam Satir
djevojka se nasmijala

sada vam već mogu odati
izlazim na najbližoj stanici
mjesto gdje će odred stati zove se
''visoko drveće''

VI
POSLJEDNJI VLAK

pogledao sam na nožić
mogao je služiti za rezanje kruha
nožić iz gvozdenoga doba
- pomislio sam - iz logora smrti

Zadnje željezno doba
pobjegli su stid istina poštenje
na njihovo mjesto su došli
izdaja podmuklost prevara nasilje
lukavi čovjek je zemlju ispresijecao granicama
zemlju koja je dotad bila zajednička
svima kao samo svjetlo
sunce kao zrak...
Pojavilo se na svijetu okrutno gvožđe
i okrutnije od gvožđa - zlato...'' (x)

nožić
komadić obruča
od bureta piva ili drugog bureta
ima ručku
tako promišljeno
savijenu

Profesorovo žena Hania je otišla

kada Profesor sjedi zatvorenih očiju
šuti misli piše
priprema predavanje
odlazi od kritike
prema matematici i filozofiji
a možda logike i mistike
prisjeća se što je radio
s nožićem u logoru
rezao dijelio kruh
čuvao svaku mrvicu
krumpire nije gulio
(ali kore nije bacao
jer su mogle spasiti nekoga
smrti od gladi)

prolazile su godine
brojimo
zajedno imamo
sto i šezdeset godina
završilo se XX stoljeće

Profesor sam stanuje radi ne spava
sluša glazbu
doputovao sam iz Radomska
u Ustron
iz sjećanja iz prošlosti

doputovao sam u Ustron
u srpnju 2000 godine iz Wroclawa
Krakowa preko Wadowica
htio sam vidjeti rodno mjesto pjesnika Jawienia
ugledao sam dirnut njegova brda oblake
rodnu kuću školu siromašnu crkvu

(x) Ovidije ''Promjene''

OSVIT DANA I NOĆ S CRVENOM RUŽOM

dali ste mi Gospođo ružu
crvenu
u sredini skoro crnu
jesenju

ocrtava se oštro
u praznoj bijeloj sobi
kao da ju je izrezao
skalpelom
doktor
Gottfried Benn

noću ruža
mirisom opisuje
svoj oblik i težinu

budi me
trnjem

izbačen
iz sna na javu
još drhturavu tečnu
vidim je

kupa se u suncu
rascvjetava
borbena je

ne trpi
u svom okolišu
ni slavuja
ni poeziju

Hafis umdichtend hat Goethe gedichtet
''unmoglich scheint immer die Rose
unbegreiflich die Nachtigall''

sljedećega dana
u osvit
iznio sam ružu
u drugu sobu

mogao sam se napokon
posvetiti pjesmi

u nazočnosti ruže
nestajao je
u očima
siguran počeo je dobivati
rumenilo
oživljen se pokrenuo

primijetio sam da je poezija
ljubomorna na ružu
ruža je ljubomorna na poeziju

poslije nekoliko sati
provedenih s muzom

ugledao sam crnu ružu
koja se ogledala u zrcalu

nije gubila ništa od dostojanstva
i značaja

uzeo sam ružu
njezin odraz iz zrcala
promijenio je u riječ

i na taj način
završio sam
stvar

2001.

KAPIJA

Lasicate ogni speranza
Voi chi entrate

odbacite svaku nadu
vi koji tu ulazite

natpis iznad pakla
u Danteovoj Božanstvenoj komediji

hrabrosti

iza te kapije
nema pakla

pakao su demontirali
teolozi
i psiholozi dubine

zamijenjen je u alegoriju
iz razloga humanitarnih
i odgojnih

hrabrosti
iza te kapije nastaje
još jednom ovo isto

dvojica pijanih grobara
sjede iznad rake
piju bezalkoholno pivo
grizu kobasicu
namiguju nam
igraju Adamovom lobanjom
nogomet
ispod križa

raka čeka
na sutrašnjeg mrtvaca
već mu uzimaju mjeru
hrabrosti

ovdje ćemo sačekati na posljednji
sud

u raci se skuplja voda
plivaju čikovi

hrabrosti

iza te kapije
neće biti povijesti
ni dobra ni poezije

a što će biti
nepoznati gospodine?

bit će kamenje

kamen
na kamenu
na kamenu kamen
a na tome kamenu
još jedan
kamen

2000.

AVETINJSKA LAĐA

dan je kraći
sunčani sat stoji
u kiši bez vremena

sanatorij se pomalja
iz oblaka
poput divovske putničke lađe

stupovi crnog drveća
otiču vodom i mjesečenim

ljulja se
gasi prozor za prozorom
utapa u tami
u snu

samo dolje
pod zemljom
u staroj peći đavao pali
u ''Malom paklu''

nemojte se bojati
to je samo noćni lokal
kafeterija

izbavljeni osuđeni
s pečatima na licima
ližu ostatke života

vrućica se diže
i sve se vrtloži
u plesu smrti
''um die dunklen Stellen der Frau''*

avetinjska se lađa
nasukava na sprudu

* papa njemačke književnosti - Marcel Reich - Ranicki

KAZNA

Već danas
u ovom času
život bez vjere je presuda
predmeti postaju bogovi
tijelo postaje bog
bezobziran je to i slijep bog
svoga vjernika guta probavlja
i izlučuje

POVRATAK

Među mojim ostvarenjima postoje ona
s kojima se ne mogu pomiriti
prolaze godine
ne mogu se s njima pomiriti
i ne mogu ih se odreći
loša su ali su moja
ja sam ih rodio
žive daleko od mene
ali doći će trenutak kada će se sva
sjatiti oko mene
ona uspjela i ona neuspjela
invalidi i savršeni
ismijani i odbačeni

sjatit će se u jedno

LJUBAV 1944.

goli bespomoćni
usta na ustima
s otvorenim
široko očima
osluškujući
plovili smo
kroz more
suza i krvi

1954.

VIKAO SAM U NOĆI

vikao sam u noći

mrtvi su stajali
u mojim očima
tiho osmijehnuti
bodlja tame
ulazila je u mene
hladna mrtva

otvorila je
moju nutrinu

kolovoz 1955.

MOJA POEZIJA

ništa ne tumači
ništa ne objašnjava
ničega se ne odriče
ne obuhvaća sobom cjelinu
ne ispunjava nadu

ne stvara nova pravila igre
ne sudjeluje u zabavi
ima označeno mjesto
koje joj valja ispuniti

ako nije ezoteričnim govorom
ako ne govori originalno
ako ne začuđuje
očevidno tako treba biti

povinuje se vlastitoj obavezi
vlastitim mogućnostima
i ograničenjima
gubi sama sa sobom

ne javlja se na mjestu druge
i ne može biti drugom zastupljena
otvorena prema svima
oslobođena tajne

ima puno zadaća
s kojima ne izlazi na kraj

1965.

IKICA

Kada su već sve žene
iz transporta bile ošišane
četiri radnika s metlama
lipovim smeli su
na gomilu kose

Ispod čistih stakala
leže krute kose ugušenih
u gasnim komorama
u tim kosama su igle
i češljevi od kosti

Ne obasjava ih svjetlo
ne razbarušuje vjetar
ne dodiruje dlan
niti kiša niti usta

U velikim kovčezima
klupčaju se suhe kose
ugušenih i siva kikica
mišiji repić s mašnicom
koji u školi vuku zločesti dječaci.

Muzej - Oświęcim - Auschwitz (Osvjenćim - Aušvic), 1948.

PETRU

Petre kažem bez osmijeha
završi taj film o meni
o pogrebu poezije
o mome pogrebu

ali Petar ponavlja
s osmijehom
napiši
napiši pjesmu

napiši novu pjesmu
o letu u Jordan
o poetskoj večeri u Amanu
jer ono što si mi pričao
bilo je neobična pjesma
mrtvo more poezije

odlazi Petre
nosi se
iskušavatelju
zar još nisi shvatio

pompés funebres

ta pričao si mi
o ''pogrebu Jana Kochanowskog''
pompier pontifex
poljske poezije
nježno je zagrlio
kovčežić s relikvijama
Pjesnika

život poezije
pun je iznenađenja
nekoliko radinih grobara
u zemlji i inozemstvu
pokapaju me
u prvome drugome i
trećem
krugu

na pogrebu poezije
vlada nezdrava živost
skoro kao na buvljoj
pijaci

zapisao sam jednom
(kada?)
izreku Dostojevskog
kako tužno izgleda
francuska lirska pjesma
naš romantični leš nadut od poezije
u ovoj sezoni je
post - modernističan
recimo ironičan

zar ne razumiješ Petre

riječi moje žude
za vječitim počinkom
žele se vratiti
POČETKU

otkrio sam ti tajnu
otjelovljene riječi
ali ti si prečuo
upravo si okrenuo glavu
vani je zvonio tramvaj
a na televiziji se pojavio Paja Patak

buka halabuka
kakvu su nadigli pjesnici
bit će uzrokom njihove propasti

(''Reljef'')

TKO JE PJESNIK

pjesnik je onaj koji piše stihove
i onaj koji stihove ne piše

pjesnik je onaj koji kida okove
i onaj koji okove sebi stavlja

pjesnik je onaj koji vjeruje
i onaj koji povjerovati ne može

pjesnik je onaj koji je lagao
i onaj kojega su slagali

onaj koji je pao
i onaj koji se podiže

pjesnik je onaj koji odlazi
i onaj koji otići ne može

I ZAMISLITI

i zamisliti

da se nije
prevrnula kočija
kotač da nije otpao
os da nije pukla

ne bi bilo IX Simfonije

sa završnom kantatom
Ode radosti F. Schillera
Krojcerove Sonate

a također ni Ludwiga van Beethovena

i zamisliti što bi to bilo
da kotač nije otpao
os da nije pukla itd.

da čovjeka strah uhvati
kad na to pomisli

kako je dobro
što se uvijek nađe netko
da o tome razmisli istraži
napiše članak
čak i
raspravu

***

U spomen Konstantinu Puzyny

Vrijeme mi je
vrijeme hita

što sa sobom uzeti
na onu obalu
ništa

znači to je već
sve
mamo

da sinak
to je već sve

a znači samo toliko

samo toliko

znači to je cijeli šivot

da cijeli život

( 1989. Iz zbirke Reljef )

SADA

nekada
osjećao sam
svakoga trena
mogla me je napasti poezija
trčao sam bez daha
za slikom što se pokrenula

sada
dozvoljavam pjesmama
bježati od mene
slabiti zaboravljati
umirati

nikakvog pokreta
u pravcu ostvarenja

(Iz zbirke Reljef)

***

na početku jeste
riječ
velika radost stvaranja

poslije kraja pjesme
počinje
beskraj

oslušni

ona se preobražava
za posvećene
u Boga

ali pred pjesnikom se
otvara provalija

kad minu ljeta
bit će otkopan
očišćen od blata
zemaljske prašine

kamen s neba
lišen plamena
meteor

( Iz zbirke Reljef)

***

poezija ne uzima
uvijek oblik
pjesme

poslije pedeset godina
pisanja
poezija
se može ukazati
pjesniku
u obliku drveta
u letu
ptice
svjetla

uzima oblik
usana
gnijezdi se u šutnji

ili živi u pjesniku
oslobođena oblika i sadržaja

(Iz zbirke Reljef)

"USPJEH" I MOLBA

1.
moj arapski prijetelj
Hatif al Džanabi
nakon što je vidio Klopku
u kazalištu ''Studio''
poslao m i je pismo
pun ushićenja

želi mi
''dalje uspjehe''

povlačim kemijskom
po listu papira
kao štapićem
po pijesku

i mislim

Dragi Prijatelju Džanabi
upravo se pokušavam sakriti
od ''uspjeha''
između kuhinje i kupaone

svi zemljaci
u zemlji i inozemstvu
''doživješe uspje''

moja unučica Julija
postala je kraljica bala
u zabavištu

''uspjeh'' prijeti
svim
prstima u cipeli
u svako doba

2.