STARI, NAPUŠTENI BUNAR

 

Sjedila je sama u sobi. Sin i snaha su bili na poslu, unuci u školi. Tako joj je, u neumoljivoj samoći i tišini, prolazio svaki ubogi “radni” dan. Vikendima je, doduše, bilo malo bolje, mada bi tada, usljed sve te iznenadne dinamike, obično vladala prava furtutma izazvana neprikidnim kupovinama po trgovinama, vječnom galamom i svadjom po kući. Ili bi sin laj’o na ženu, ili bi žena siktala na sina, ili bi oboje, udruženim snagama, naizmjenično, istresali svoje frustracije na djecu, koja su opet sama po sebi, poput svojih američkih vršnjaka, bila razmažena do krajnjih granica. Jedino su nju, ruku na srce, štedili od svega toga i pazili su da je ne uvlače u taj“začarani krug” kol’ko god je to bilo u njihovoj moći. Nije joj, ni materijalno gledano, ništa falilo. Sin i snaha ( više ona nego on) su pazili da ima svega. Svaki mjesec bi joj kupovali il’ košulju, il’ kakvu lijepu bluzu, papuče, bilo šta…

Niko joj nije nikad ništa prigovarao, pustili su je da (od)živi “svoj” život i da ga kroji onako kako ga ona zamisli, ali nju to nije zadovoljavalo, nego naprotiv, još više ju je pogadjalo i ljutilo. K’o da su - mislila je - digli ‘nako ruke od mene i čekaju da podjem za djedom kako to red nalaže i Bog zapovjeda.

Od kako joj je muž umro, nije pronalazila svoj mir, život je postao poprilično monoton i težak. Nikog da porazgovara, da se izjada, da se izgalami, posvadja. Prije je imala njega, pa su njih dvoje, makar i šutili po nekoliko dana, bili dovoljni jedno drugome. Nakon toliko godina zajedničkog života znali su se u dušu. Odlezeći zauvjek on je sebično (tako je osjećala) odnio taj njihov dio sa sobom. Ona je ostala - nevino osudjena da ostatak života provede sama. Pitala se često ko je tu izvukao deblji kraj.

Upalila je televiziju. Mjenjala je kanale, svih sedamdeset i kusur, znajući unaprijed da neće naći ništa što bi zaokupilo njenu pažnju na makar desetak minuta. Bila su dva meksička programa koje je nekako najčešće gledala. Njihove serije su je podsjećale na one “naše”. Sin joj se nedavno malo podsmjehnuo oko toga govoreći joj kao kud baš od svih ovih ti nadje baš meksičke. Ona mu je uzvratila da je njoj svejedno kojim se jezikom priča. Engleski ili španjolski, njoj posve isto. Čak je počela uvjeravati samu sebe (normalno, to nije rekla ni sinu ni snahi) da, ako se dobro skoncentriše, može dosta toga i razumjeti iz tih srceparajućih meksičkih sapunica.

Nekad bi popila kafu. Nema s kim. Ovo dvoje kupuju kafu u nekim kartonskim čašama. Srču iz tih čaša kafu na slamčice. Pravdaju se da nemaju vremena da divane satima k’o prije. Ona nije nikad probalo “to” iz kartonskih čaša. Jedva se navikla na ovu “filterušu”. Napravi ona sebi 2-3 šolje, pa to cijedi satima dok se kafa ne o’ladi. Šećer sipa kašičicom. Sin i snaha ne kupuju kocku, a ona neće da ih pita, kad već ne mogu sami da se sjete. Eto, nekad bi pogledala u fildžan, onako k’o zbog neke nostalgije, al’ ne može. Ove kafe ne ostavljaju nikakav talog . Sve se pije do posljednje kapi ovdje “na zapadu”.

Prije je i štrikala i heklala. Znala je igrati table il’ žandara sa komšijama za dugih zimskih noći. Ovdje nekako nema volje, kupovala je igle i predivo po stotinu puta, al’ nikako da krene sa prvim bodom. Unuke je par puta pokušala da nauči “tablića”, da malo razvijaju svoje glavice, uče sabiranje, al’ džaba, njima to brzo dosadi. Ne odmiču od onih igrica, povazdan bulje u ekran i igraju. Sjede tako, nit’ se kreću, samo se debljaju. Neće ona da se mješa u odgoj. Nek’ svako odgaja svoje.

Ode nekad u obližnji park, sjedne na prvu klupu i tako sjedeći zna provesti sate i sate razmisljajući o svemu i svačemu. Često joj misli prekidaju prolaznici, šetači, trkači. Svaki joj se nasmiješi i učtivo pozdravi. Ona im, smješeći se, otpozdravi sa : - Hi ! - i onda se, opet , uvuče u svoj samotnjački oklop vraćajući se svojoj Bosni pedeset i više godina unazad. Sjeti se svog sela, curovanja, prela, ašikovanja i svega lijepog. Rodila se i živjela u svom selu cijeli svoj život. Nekoliko država i vlasti (Od kralja Petra do Republike Srpske) se izmjenjalo i protutnjalo kroz njeno selo a da se ono ni “makelo” nije. Onda ju je sin “izvukao” jednog dana i odveo u tudjinu. Nije se moglo više opstati tamo a i muža više nije bilo...
Uzela je jabuku sa stola. Podje ju guliti - više od dosade nego zbog stvarne potrebe. Neće ju uspjeti pojesti...ma ni polovinu. Ovdje jabuke nemaju ukus. Izgledaju savršeno, k’o na reklamama… dok se ne probaju. Nekad joj se u ranu zoru “dozove” onaj miris jabuka koje su znale roditi ispred njihove kuće. Bile su to neke divljake, male, šugave, nimalo nalik na ove savršene, američke. A sad bi dala sve na Svijetu da zagrize još jednu šugavu, pa makar joj zadnja bila. Voljela je lubenice i groždje. Tamo pred vašer, groždje bi "zorilo", lubenice bi pucale od zrelosti i radosno bi se rezale na velike kriške i u slast jele, prethodno dobro ohladjene u koritu ispod pumpe. Kasnije bi i svinje dolazile na svoje jedući prošarane zelene kore (k’o neki dezert ) poslije regularnog napoja. Bilo je svega...imalo se.

Svaki put kad upali radio očekuje da se spiker obrati na našem jeziku. Svaki put se razočara. Stanica kol’ko hoćes a reklama jos više. Nadje ona tako jednu sa klasičnom muzikom pa pusti onako tiho i ta ozbiljna muzika nekako je najviše pasala njenom psihičkom stanju i raspoloženju. Pokušavali su je naučiti na internet da čita malo vijesti, ali nije pristajala, dal’ iz inata i otpora prema toj novoj tehnologiji ili od straha da će nesto pokvariti - ni sama nije znala. A odavno je i prestala vjerovati svim vrstama vijesti. Imali su par kaseta sa sevdalinkama pa je to, eto, znala ponekad puštati, ali bi ju to više ražalostilo nego oraspoložilo, te je stoga i to izbjegavala koliko god je mogla.

Pita se često šta je sa njenim selom. Zna da je napušteno. Nema žive duše. Godine su učinile svoje i priroda je ponovo preuzela nešto što joj je nekad davno bez pitanja oduzeto. Kažu da su se i divlje životinje, veprovi, medjedi, vukovi nastanili oko ruševina i da je postalo opasno zalaziti tamo. A bilo je lijepo živjeti u tom kraju. Tol'ko dugo i odjednom, u trenu, za jedan dan…nema više.

U početku, kad je tek došla, bila se trgla malo. Nije se odmah predala, probala je “normalno” da živi, pravila puru, pokljukušu, razljevak i sva druga jela “odozdo”. Djeca to nisu voljela. Onda je probala da pravi zimnicu. Kiselila je kupus, punila paprike, pravila šarenu salatu, htjela je čak i ajvar da kuva. Zuvar je. Al’ opet, kad je vidjela da to niko ne jede, da se tegle, da ona ne vidi, krišom bacaju u kantu, shvatila je da su joj to sve puštali zbog neke samilosti, da bi se ona zaokupili s nečim, da bi nekako izgledala važna samoj sebi. Pravila je i burek, onaj pravi, razvijala tijesto, nije kupovala one gotove kore. Unuci su jeli par puta, ali kad je vidjela da jedan od njih umace burek u kečap, toliko se, jadna, ražalostila da više nikad nije zamjesila nijedan.

Kruh je prestala praviti kad su kupili mašinu. “Ubjedili” su je da je tako bolje, da se ona ne umara svaki dan i da se posveti sebi. Plakala je danima poslije toga. ‘Nako iz čista mira znale su suze same od sebe krenuti i kotrljati se niz lice. Al’ vremenom i to je prestalo i nije joj se desilo već, eto , sad će i godina dana. Izgleda da je izašlo sve iz mene – razmišljala je nasamo – izašlo sve i presušilo k’o stari napusteni bunar. Eto, to sam postala. Stari napušteni bunar koji stoji tako iskorišten do kraja, ničemu ne služi i samo smeta svojim prisustvom.

Sin ju je našao ujutro kako nepomično leži u krevetu. Bila se već ohladila. Umrla je sa smješkom na licu. Smijeh je bio nekako tajanstven i misteriozan u isto vrijeme. Kao Mona Lizin. Nije ju vidio nasmijanu za svo ovo vrijeme što ga je provela ovdje u Americi. Pitao se šta je prouzrokovalo njen osmijeh. Izlazeći iz njene sobe i idući prema telefonu da nazove hitnu i policiju osjetio je neobičan, blagi miris koji je dolazio iz njene sobe. Podsjetio ga je na zavičaj. Bio je to miris onih malih zelenih divljaka koje su radjale svake godine ispred njihove kuće na selu.