Malamir Malamov je skupljao kruške koje se popadale po travi kada je kapijica iza njegovih leđa zaškripala i u dvorište je upala Stojna, poštarica, koščata poput hijene i skoro toliko lijepa, s izraslim sivim zulufima i izlizanom plavim sakoom. Gurnula je ruku u svoju bezobličnu torbetinu prebačenu preko ramena i važno je rekla:
- Stiglo neš' za tebe, Malam!
Malamov je mrzio da ga tako zovu, to mu je zvučalo kao salam, ali je radoznalost nadvladala ljutnju i instinktivno je pružio dlan. Tko li ga se to sad sjetio u ovoj pustari?
- Buš častil? – nacerila se Stojna ne vadeći ruku.
Dao joj je jednu krušku. Uručila mu je kuvertu, obrisala voćku o rukav i zagrizla. Malamov je uočio logo francuskog kulturnog instituta u gornjem desnom kutu i vrlo značajno podigao obrve. Otkud su dovraga saznali njegovu adresu?... Kuverta je sadržavala informativnu brošuru otisnutu na skupom papiru i pismo adresirano na njega osobno. Pročitao ga je pažljivo. Kasnije ga je pročitao još jedanput s promijenjenim izrazom lica. Stojna je žvakala krušku ne skidajući pogled s njega. Niz bradu joj je curio bistri sok.
- Leeepe kruške... – ulizivački je provukla.
Malamov zaprepašteno treptao. Sagnuo se, podignuo sa zemlje još nekoliko voćki, ugurao joj ih u ruke i odlučno je izgurao prema vratima.
- Ako ti trebam neš, naš gdi sam... - doletio je njezin glas s ulice.
Samo mi još ti trebaš, procijedio je u sebi. Ušao je u kuću i sjeo do pećice. Odjednom ga je zdrmalo. Kako ga ne bi zdrmalo? Derrida dolazi u Bugarsku. Jacques Derrida glavom i bradom. Mislilac, filozof, dekonstruktivist, otac postmoderne. Derrida. Majko mila!
Prešao je pogledom preko police pretrpane knjigama. Na vidnom mjestu mudrovali su radovi Jacquesa Derride. Drske ideje, koje je ovaj sjajni um posadio u iscrpljeno tlo humanitaristike osvojile su Malamira Malamova još prije deset godina. U to vrijeme bio je još mladi obećavajući književnik. Komunizam je bio upravo šmugnuo s povijesne scene poput prdeža, a imena koja su se donedavno samo šaputala po kutovima fakulteta već su preplavile stranice tiska. Malamov se odmah upustio u nadoknađivanje propuštenog. Nove ideje strovalile su mu se na netaknuti mozak poput malja. Dugi niz godina borio se hrabro sa složenom francuskom mišlju dok se na kraju nije pretvorio u jednog od njezinih najboljih tumača. U međuvremenu se njegova financijska situacija naglo pogoršala, a žena mu je zbrisala u Italiju zajedno s njihovom kćeri jedinicom. Malamov je odlučio iznajmiti svoj sofijski stan i preseliti se u očevu kuću na selu. Prenio je cijelu svoju biblioteku, prodao perilicu da bi se mogao snabdjeti s jednim polovnim računalom i počeo je živjeti jednostavno i zdravo na obroncima Balkana poput svojih dostojanstvenih predaka. S vremena na vrijeme njegovi dubokoumni tekstovi pojavljivali su se u specijaliziranim časopisima da podsjete na njegovo postojanje. Malo ih je čitalo, ali im se većina očito divila. Dokaz je bio tu. Pozivaju ga na simpozij na kojem sudjeluje sam Derrida...
Malamov se uhvatio za glavu. Derrida – u Sofiji? Ma daj... Tamo gdje je živio Derrida ugnijezdili su se još i Lacan, Baudrillard, Ricoeur, Foucault – od svojih olimpijskih vrhova ovi novi bogovi odašiljali su signale čovječanstvu koje je bila u stanju rastumačiti jedino nekolicina posvećenih. Ovo saznanje o posvećenosti i istovremeno o bezopasnoj udaljenosti pričinjavalo mu je neki neobjašnjivi duševni komfor. Ali sada se sve poremetilo. Bilo je nečeg veoma uznemiravajućeg u ovom dolasku. Smrdjelo je na inspekciju. Možda je Derrida bio ljut. Možda mu je netko prišapnuo da u ovoj mizernoj vukojebini laici i pomahnitali aboridžini tumače njegove tekstove vrlo slobodno, pa je eto on stigao da napravi reda. Da osobno usmjeri svoje namjesnike i da odstrani šarlatane koji su kvarili njegov nauk.
Je li to bila čast ili zamka?
U jednom trenutku Malamir Malamov došao je u iskušenje baciti pismo u vatru i zaboraviti cijelu stvar. Ali je poslije skužio da se tako nešto ne može zaboraviti. Kopkalo bi ga to da zadnjeg dana. Pizda, pizda! Ne, on nije bio takav. Ispravio bi se pred Derridom po svaku cijenu. Zalog je bio vrlo velik. Od sada je bilo jasno da to ne može biti obični simpozij. Sama činjenica da se održava u hotelu Hilton, a ne u nekom neuglednom sveučilišnom auditoriju, govorila je već dovoljno o stilu i razini događaja. Tu su se obično sretali državnici i predstavnici poslovne elite kako bi bistrili budućnost Jugoistočne Europe. To je bio znak. Morao se pripremiti i to ozbiljno.
Malamov je ustanovio s ljutnjom da je pismo putovalo više od dvadeset dana. Bilo je pravo čudo da je uopće došlo do njega. Događaj bi trebao početi za dva tjedna. Prema pravilniku izlaganja mogu trajati do pet minuta – zahtjev koji mu ni u kojem slučaju nije olakšavao zadatak. Naprotiv. Pet minuta idealan je rok da zabljesneš u svojoj potpunoj gluposti. I krajnje nedovoljan da otkriješ dubinu svog uma. Osobito kad jedan Derrida stoji nasuprot tebe. Pokušao je zamisliti ironični osmijeh velikog Francuza... Bio je gori od giljotine!
Malamov je iste večeri usnuo košmar. Derrida je vrebao iza vrata dvorane u kojoj se odvijao simpozij i izbacivao svakoga tko je pokušao ući. Malamov mu ni lice nije uspio uhvatiti. Iz mraka su iskočile dvije snažne ruke sa zavrnutim rukavima, zgrabile ga i bacile dolje niz stepenice hotela. Probudio se sav u znoju. Jarka mjesečina upijala je prozor. «Na posao» uzviknuo je. Ali posao je zapeo. Malamov je neumorno čitao, vodio bilješke, lutao po prirodi, jednom se čak i napio s nadom da će otključati svoj misaoni proces. Uzalud! Nekoliko je puta htio odustati, ali se poslije ponovo predomišljao. Uključivao je kompjutor i buljio u ekran. Ali jedino što je vidio bio je Derridin ironični osmijeh. Tako je prošao cijeli tjedan. Tada mu je jedna žena iz sela donijela komad tikve, upravo izvađene iz pećnice. Malamov je udahnuo vruću paru i u duši mu se nastanio mir. Sjeo je za kompjutor i počeo pisati. Za dva dana napisao je čak pedeset stranica. Pročitao ih je – oduzele mu je više od sat vremena. Raspolagao je samo s pet minuta. Počeo je kratiti. Na kraju je sve izbacio. Simpozij se otvarao sutra. Bacio se ponovo na pisanje. Poslije je čitao sa satom u ruci. Rezao. Ponovo čitao. Izvana se začulo kukurikanje pijetla.
«Točno pet minuta!» likujući je ustanovio.
Iz jutarnje maglice isplovila je figura na biciklu. Začulo se promuklo zvonce. Krivudajući iskusno između rupa, Stojna se dokotrljala do autobusne stanice označene krivim zahrđalim kolcem. Malamov je osamljeno tapkao u mjestu. Zima je štipala njegove svježe obrijane obraze. Ona ga je odmjerila, onjušila i podigla obrve:
- Za kam si se ti tak udesil?
- Idem u Sofiju – mračno je objavio i pogledao na sat.
- Ee, badava ga čekaš – odmahnula je rukom – oni su otišli zorom u lov. Zeli su bus da se odvezu u šumicu...
- Ma kakav lov? – zapištao je Malamov. – A tko će mene odvesti na kolodvor? To je petnaest kilometara. Propustit ću vlak!
- E, a zakaj se ti nisi javil čoveku sinoć da putuješ? – negodovala je Stojna.
- Pa zar nema voznog reda? – uzviknuo je.
Mudro je zašutjela. Malamov se zagledao u njezino ružnjikavo lice, zatim se odlučno uhvatio za volan bicikla.
- Daj mi ga – rekao je. – Vraćam ti ga do večeras.
- Hm! – Stojna se pripila za otucani volan. – A kaj buš ti meni dal?
- Daću ja tebi... – neodređeno, ali uvjerljivo je promumljao Malamov istrgnuvši joj dvokotač iz ruku.
Smjestio se na sic i otprašio putem prema dolje. Vlak je polazio u 8.30. Uz malo više sreće mogao bi ga i uhvatiti. U krajnjem slučaju mogao bi uhvatiti putnički u 11.25 i stići na popodnevnu sesiju. Nije još odlučio hoće li ostati na večeri s Derridom. Nije znao francuski i bojao se da se ne osramoti. Bilo je važno pojaviti se među pozvanima... Kako god da pogledaš, to je bio pozitivan znak.
Volan je iznenada oštro poskočio. Malamir je izgubio kontrolu. Bicikl je sletio sa zavoja i survao se u jarak. Svijet mu se preokrenuo pred očima i na kraju ugasio. Osvijestio se na dnu kamenite presušene rječice. Noga mu je stajala neprirodno iskrivljena na jednu stranu. Tada je spazio vuka: stajao je samo na metar od njegove glave i gledao ga netremice svojim žutim očima. Nosnice su mu ispuštale paru. Malamir Malamov se nije smio pomaknuti. Odjednom su iznad ogoljelih drva odjeknuli pucnjevi. Životinja je podvila rep i nestala. Prevalio se na leđa i zabio pogled u jasno nebo. Lovci su ga pronašli tek navečer. Nalili su mu nekoliko gutljaja rakije u usta i utovarili u autobus zajedno s ostacima bicikla.
- Oporavit ćeš se ti još čovječe! – potapšao ga je vozač i upalio motor.