|
Kuda
da idem u kišni dan,
kuda tim putem, sasvim sam?
Uveče
me niko ne čeka,
nigde ni tračka svetla.
Vidi, noga je skrenula s puta,
taj put ne vodi nikuda.
Taj
put ne vodi do istog grada,
o kome sam sanjao od nekada.
Taj put ne vodi me do nje,
do nje promaših sve staze.
I
kuda da idem u kišni dan.
Od poslednjeg praga prognan.
Svejedno
kuda: Već se mrači,
sve staze iste su u tami.
NEMA TE
Nema
te u glasu vetra, ni u rasutim planinama,
ni u cvetu, i ako zovu ptice, ne dozivaju tebe,
nema te u goloti zemlje, ni u teškom mirisu trave,
i ako sadiš cveće da bi mirisalo tebi, cveće miriše sebi.
I ako gradiš put, put će ti pričati o sebi,
i podigneš li dom, ispuniš ga skupim predmetima,
jednog dana će te primiti kao stranca
i predmeti će pričati o sebi svojim jezikom, za tebe podsmešljivim.
Laž je, da studenac postoji zato da bi u njemu utolio svoju žeđ,
i reka zato, da bi te okupala u hladnom naručju.
Laž je, da će te stvari tešiti mirnim sećanjem,
jer će jednog dana ustati protiv tebe sav tvoj svet.
Jednog
dana će stvari promeniti imena,
i tada će kamen biti mržnja, vetar pretnja,
ulica strah, ptice će ti zabijati u čelo
oštre klinove glasova, reka će biti očajanje,
tvoji predmeti će biti tvoja krivica i tvoji tužioci.
Svet će biti srušen. Svet će biti bez imena.
Ali,
tada će ti sigurno biti svejedno. Sedećeš u napuštenom kutku.
Zatvorićeš oči da ne bi ništa video. Pre svega da ne bi video
svoju izgubljenost u izgubljenosti izumrlog sveta.
Da ne bi pomislio, da bilo šta
moraš da učiniš, bilo gde da kročiš nogom.
A tvoje noge će biti tanke kao noge pauka..
Samo će tvoja glava biti velika. Tvoja glava, koja će cvetati
belo, kao magnolija. Dugo ćeš tražiti ime za sebe u beloj jami,
ali tada će biti bolje ako nađeš ime za kraj,
nego za nastavak.
CREDO
Volim
trule, raspadnute stvari,
usahle cvetove,
mrak koji miriše na krv
i šuplji huk sove.
Skrivene, tihe korake
i jecaje, koji krkljaju u noći
čoveka, koji više ni na šta ne čeka,
i njegov suv kašalj u noći.
Volim sve bolesno, sve gnjilo,
tamu i nemirni strah,
ubijanja mračnu silu
i groze ledeni dah.
Sve što se smeje kao moja duša,
i čemu više od toga smejati se ne da,
što stoji u uglu i sluša,
kada će taj tren da se okonča.
VELIKI CRNI BIK
Veliki
crni bik riče ujutru.
Veliki crni biče, koga zoveš?
Prazni su pašnjaci.
Prazna su brda.
Prazni su klisure.
Prazne kao odjek tvog zova.
Veliki
crni bik riče ujutru.
Kao da šiklja teška, crna krv
pod vrhovima tamnih smreka.
Kao da se nad šumom na istoku
izjutra otvara
krvavo oko bika.
Veliki crni biče, koga zoveš?
Je li slast slušati,
kako ti se vraća kao odjek
tvoj mukli zov?
Veliki
crni biče, breskrvno je jutro.
Tvoj glas pada u klance
kao raskidana jata
crnih vrana.
Niko ne čuje tvoju samoću.
Nikoga ne možeš da napojiš
crnom krvlju svog glasa.
Ućuti, veliki, crni biče.
Veliki
crni bik riče ujutru.
Sunce na istoku brusi
bleštavu mesarsku sekiru.
DVE VRANE
Preko
polja, preko polja,
vrane dve, crne dve,
letele su.
Gra,
gra,
hladna su polja.
Bura
ide, preko polja,
preko voda, preko gora,
zima bela.
Gra,
gra
bura ide sa gora.
Bura
ide sa gora,
glad ide preko polja,
polja belih.
Gra,
gra,
još uvek nigde doma.
CVEĆE NOĆI
Brao
sam cveće noći,
brao na njivi prokletih,
brao čitave duge noći,
otrov je bio u tužnim cvetovima.
Pio
sam piće strasti,
pio sam piće otrovno,
pio ga u trenu slasti,
zauzvrat dušu prodao.
Ako
nad planinom rže
vranac i bije kopitama,
i crna mu griva vijori,
đavo ga ne može ukrotiti.
Ići
će preko ovih polja,
ići će preko njive prokletih:
vatra u očima treperi,
i vatra u grudima ugrejanim.
Možda
ću biti sam usred noći,
kad bude divljao preko mene,
možda će samo latice noći
biti krvlju orošene.
KAO PRITAJENI BOL
I
na čaršavu još leži
miris tvoje kože,
i crnom rukom me miluje
usred noći.
I
na jastuku miriše
Kao buket ruzmarina,
kao pritajeni bol
još i tvoja kosa.
Kada
zemlju prekrije noć,
kada se mir naginje ka uzglavlju,
trgne me kao zver iz sna
opasna snaga.
Poput
šupljine je lice noći.
I iz nje, poskok sećanja
puzi tamno u dubinu,
gde leži srce.
GAVRAN
Guta
ranojutarnje oči zvezda.
Najslađi deo noćnog lica,
koje se hladi na visokim jastucima.
Na njega se spusti, na postelju noćnu,
i kljuca, kljuca.
Kada
leti, leti kroz samoću.
Kao kroz šupljinu u šupljini,
koja ide sa njim i usput se obnavlja.
Kada
se spusti nisko,
krila oponašaju
glas vetra. Kose.
Kako da je dunuo vetar s planine.
Kako da kosa kosi vazduh.
Ponekad
leti u paru.
I tada je njegov let
pad u krugove samoće.
Ona koja ga prati,
na tihoj je razdaljini.
Ne dodiruju se krilima.
U prostorima dva prstena
lete.
Peva
na tri načina.
Na tri različita jezika.
Svi su samima sebi namenjeni.
Za sopstveno uho, za razgovor sa sobom.
Ne oponaša, taj kukasti ptić.
Ako oponaša, onda sebe,
onda svoje glasove, komplikovan
govor vijugavih poziva.
Kada
leti nisko,
na krilima mu svetluca
crni prkos kraljevstva
tajne.
HRPICA PEPELA
Dugo
nosiš vatru u ustima,
dugo je skrivaš.
Iza koštanog praga zuba.
Stežeš je među belom crtom usana.
Znaš,
da niko ne sme da nanjuši
dim iz tvojih usta.
Pamtiš, da vrane ubijaju belu vranu.
Zato zatvoriš usta.
I sakriješ ključ.
Ali,
ojednom, osetiš u ustima reč.
Šupljina tvoje glave odjekuje od nje.
Onda
počneš da tražiš ključ od svojih usta.
Dugo ga tražiš.
Kada ga nađeš, otključaš lišaj svojih usana.
Otključaš rđu svojih zuba.
Onda tražiš jezik.
Ali, jezika nema.
Onda hoćeš da izgovoriš reč.
Ali usta su ti puna pepela.
I
umesto reči, skotrlja se
hrpica pepela među garež
u tvoje grlo.
Zato odbaciš zarđali ključ.
Onda
od zemlje načiniš novi jezik.
Jezik, koji govori zemljane reči.
VRATA
Iza
velikih vrata su još jedna vrata.
Iza još jednih vrata su još jedna vrata. Manja.
Iza manjih vrata su još jedna vrata. Još manja.
Iza najmanjih vrata su najmanja vrata. Najmanja.
Iza
najmanjih vrata su još jedna vrata.
Ta vrata su vratanca.
Iza
vratanaca je bašta.
U bašti je manja bašta.
U manjoj bašti je još manja bašta.
U još manjoj bašti je najmanja bašta.
U
najmanjoj bašti je baštica.
U
baštici je cvet. Jedan jedini, mirisan.
Taj cvet je za tebe. Najlepši i najveći.
|