U to doba bio sam bez love. Jedva sam spajao kraj s krajem i kada me nazvao moj jedini kum jako sam se obradovao.
Rafo je bio nakladnik, jedan u mnoštvu vlasnika malenih firmi koje su jedva tavorile stisnute u škarama velikih izdavača i novinskih kuća koje su pak, uz dnevna izdanja, masovno prodavale jeftine knjige.
Vodio je moj kum svoju firmu pametno, igrao samo na sigurno. Ne bi li fiksne troškove smanjio na minimum marljivo je radio sve, od prijevoda do grafičke pripreme. Ne kažem da je bio škrt, ne, velim samo to da se tada jedino tako i moglo radit, a da ni danas nije ništa bolje.
Bio je moj kum Rafael i direktor i tajnik i urednik i knjigovođa i blagajnik, skladištar, distributer, vozač i.. i tako, nazove on mene jednoga dana i kaže da se pripremim za pisanje romana.

Svake godine Ministarstvo kulture, između inih projekata, natječajem daje novčanu potporu piscima, neku vrst stipendije. Veli ovako: u tom i tom roku pisca ćemo financirat, ali on zato mora napisati knjigu. Traži se kraći sinopsis i mišljenje/kritike dva eminentna književnika, a stručna komisija će izvršiti odabir. Moj je Rafo dobar s članovima komisije, s nekima od njih je studirao, a s drugima pak bio čak i kućni prijatelj.
- Nema problema kume, tvoj nam roman prolazi sigurno. U komisiji su ove godine Marko i stari Jurković. Mislim da je tu i Roso s fakulteta, a predsjednik je isto naš, Matija. Znaš ga, sin starog Ergovića. To će nam biti dosta. Slušaj, moj ti je savjet da ideš na tromjesečnu jer je za godišnju stipendiju prevelika gužva. Dvadesetak tisuća bit će ti više nego dovoljno. Rastegneš to pametno na šest do osam mjeseci i to je to. Možda još dobijemo i donaciju neke banke i puna šaka brade. Osim toga, stari moj, pa ti pišeš zaista dobro!

Zahvalio sam i obećao razmislit. Ma što razmislit, izbora baš i nisam imao! Pisanje je bilo moj život. A živjeti od pisanja? Pet-šest knjiga poezije, dva romana i nastupi na Trećem programu radija za sitne pare. I uz sve to honorar za neke sitne dodatne poslove. Ne, danas se definitivno od književnosti ne živi, barem ne kod nas. Sjetih se nedavnog razgovora s poznanikom, živućom književnom legendom i nepopravljivim cinikom: «Pitate me, mladiću, zašto se moja djeca ne bave književnošću? Hm, pa zar nije dovoljna jedna crna ovca u obitelji?»
Eto, tako i ja. Književnost je moj osobni odabir i odlučio sam gurat do kraja, tu za mene povratka nije bilo.
I zato sam, naravno, pristao napisati taj roman.

* * *

Dva mjeseca kasnije problem. Nisam napisao niti trećinu od zamišljenog kada je sve stalo. Bio sam zadovoljan dotad napisanim ali..
Dalje jednostavno nije išlo. Nikako. Cijeli tjedan nisam napisao niti kartice i već se polako u mene počelo uvlačiti malodušje. Do tada, samo sam čuo da postoje te rupe ili, kako ih već drugi zovu, stvaralačke krize, kada sve odjedanput iz čista mira stane. Što više forsiraš to je teže napisati i retka. Eto, sada sam i to doživio, napokon zahvatilo i mene!
U tom strahu i plimi nadolazeće panike, baš kad sam pomislio poslati sve k vragu, na nekoj književnoj večeri, u nekoj biblioteci u centru sretnem Mirnu, staru prijateljicu. Dugo se nismo vidjeli, od prerane smrti i pogreba Alda, njena muža. Sjeli smo, popili kavu i podijelili jade prošlih vremena.
Ona je, skoro u pedesetim izgledala izvrsno. Garderoba, šminka, poza..
Osim toga, bila je imućna i mučili su je jedino mladi muškarci koji su oblijetali oko nje, bolje rečeno, oko njezina imetka. Bila je toga svjesna i upravo zato duboko u duši kao žena povrijeđena, no godine se nisu mogle vratit, a novcem je ipak mogla dobit ono što inače nikad ne bi. Barem ne u ovoj životnoj dobi. Da, pretpostavih, njoj su to ipak bile slatke muke.

Ispričao sam joj sve pa i posljednje probleme oko mojih iščezlih muza. Ona je, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, rekla:
- Stari, znaš kaj, moraš se maknut iz ove ludnice. Ovaj grad, to je ono što nas ubija. Evo, ja ti dam ključeve moje kuće u Dajli. Kupili smo je i uredili točno prije dve godine. To ti je u Istri, kod Novigrada. Tamo ćeš se preporodit. Ja sam ti, nakon sprovoda, tri mjeseca bila dole i to me je zvleklo. Kužiš, to me je stvarno zvleklo. Znaš ono.. more, mir, samoća, priroda, nigde žive duše. Dragi moj, da nije bilo Dajle ja bi ponorila. To moraš videti, ja ti to jednostavno nemrem opisat. Ak ti to ne pomogne onda stvarno.. – nije završila, samo me pogledala onako kao što dobre prijateljice znaju, prijateljski i lažno prijekorno.
- Čuj, ništ me nemoj gledat, nemaš izbora! Kupi prnje i izvoli sutra doći k meni po ključeve od kuće! Ostani dole kolko god hoćeš!
Tako je i bilo. Pokupio sam u svoju sportsku torbu ono malo rublja, svoj stari laptop i par knjiga. Ujutro sam svratio do Mirne po posljednje upute, a već popodne bio sam u autobusu.

* * *

Lijepa je Istra, ne može se usporedit s jugom. Tu je sve, nekako neobično za Jadran, zeleno i bogato. Trstika i bujna trava rastu na desetak metara od mora pa bi, da nema plave pučine i galebova, čovjek pomislio da je na nekom ogromnom jezeru. Sada, u svibnju, sve je bilo pusto i tiho.
Iz nekog prospekta koji sam pronašao u kući saznao sam da je Mirnin ljetnikovac zapravo imanje negdašnjih vlasnika - talijanske obitelji Grissoni. Cijeli kompleks, dvorac i crkvica Sv. Ivana Krstitelja u sklopu samostana, neoklasične su gradnje. Od 1835. bio je u posjedu Benediktinaca, no nakon Drugog svjetskog rata zapao je pod državno vlasništvo. Jedno duže vrijeme tamo je bio dom za stare i nemoćne da bi na posljetku čitav kompleks ostao napušten. Tako zapuštenog i devastiranog ispod cijene kupio ga je Mirnin muž, preuredio i pretvorio u atraktivni privatni ljetnikovac. Na žalost, samo je jednu sezonu uživao u toj ljepoti.

Te sam večeri prvi put izašao u šetnju. Zvuk valova i vlastitih koraka po oblucima malene šljunčane plaže ispred vile smirivao me. Odavno zahrđale debele željezne alke na kamenom molu, nekad predviđene za vez većih barki, sada su bile prazne. Nebo na istoku već je bilo tamno, more mirno. Bilo je vrijeme večere i baš kada sam se namjeravao okrenuti i vratiti se ugledao sam je prvi put.
Ustvari, krajičkom oka primijetio sam neku sjenu. S lijeve strane, nekih dvjestotinjak metara na rtu Pašador, u rumenu odsjaju sunca na zalasku, stajala je figura. Njen se obris preklapao s odbljeskom mora, ali odmah sam primijetio da je to lik neke žene. Stajala je tako okrenuta prema pučini i mirno gledala u daljinu.
Neobično, pomislih. Još jedna usamljena duša. Okrenuo sam se i ušao u kameno zdanje.
Te sam večeri, u tišini hladnih kamenih zidova sobe, do dva sata ujutro napisao nekih desetak kartica. Probudio sam se u pet čudno svjež i odmoran, pa nastavio. Pisao sam bez prestanka do devet. Pojeo sam nešto na brzinu, pa nastavio dalje. Potpuno izgubivši osjećaj za vrijeme napokon sam preklopio laptop. Vani se smračilo.
Nekoliko dana samo sam pisao, jeo, spavao, budio se, pa opet pisao. Izašao bih malo protegnuti noge do mini-marketa u mjestu, prošetati po plaži, pa opet na posao. Dugo se nisam tako dobro osjećao, a nisam se mogao niti sjetiti kada sam toliko u tako malo vremena napisao. Taj sam tjedan radio koliko nisam u proteklih nekoliko mjeseci. Vratio mi se onaj stari, već pomalo zaboravljeni osjećaj, da mogu pisati koliko želim, a pisao sam s nekom neobičnom lakoćom i ushitom.

Jedne sam večeri izašao na balkon udahnuti malo svježeg zraka. Noć je bila mirna, vedra i zvjezdana, bez mjesečine. Nekoliko je svijetlih točkica na crnoj pučini prokazivalo ribare u lovu. Pogled mi privuče pokret na kamenom molu nedaleko ispred zgrade. Kroz tamu učinilo mi se da neko na njemu stoji. Neka svjetla figura odudarala je od tamne pozadine mora. Podsjetilo me to na lik žene od prošlog tjedna, dolje u uvali. Na brzinu sam se obukao i sišao u dvorište. Nekoliko smokvi zaklanjalo mi je vidik, no dok sam se po mraku spustio stepenicama i došao do zida koji je odvajao imanje od obale, na molu nije više bilo nikoga. Uokolo, vladala je potpuna tišina i ja se vratih u kaštel. Nakon večere, pijuckajući malvaziju misli su mi bile zaokupljene čudnim događajem.

Još je desetak dana prošlo, no sada sam bio više zaokupljen blizinom one tajanstvene žene nego romanom. Za roman i nisam brinuo. Stotinjak kartica napisanog teksta bilo je i više od onoga što se tražilo. Moj je izdavač, za razliku od mene, mogao mirno spavati.
Tih bi dana izlazio u jutro, u veće i u podne i pogledom tražio ženski lik koji me toliko zaokupljao. Osjećao sam da je negdje u blizini. Zamišljao sam se kako joj prilazim, predstavljam se, započinjem razgovor.
Eh, kada bi je samo još jedanput vidio, razmišljao sam, da mi je još samo jedna šansa.
Tu noć nešto me probudilo, ni sâm nisam znao što. Uspravio sam se u krevetu i zagledao u tamu. Ništa.
Navukavši papuče izašao sam iz sobe i sišao niz velike drvene zavojite stepenice u prizemlje. Otvorio sam vrata i izašao van. U dvorištu nije bilo nikoga, samo je vjetar šuštao i donosio miris lovora posađenih u parku ispred zgrade. Prošetao sam malo uokolo, pa se vratio u zgradu. Penjući se na kat zastao sam na stepenicama. Potpuna tišina.
Otvorio sam vrata, ušao u sobu i odmah je ugledao. Ležala je u krevetu samo djelomično prekrivena tankom plahtom. Okrenuta bokom prema meni i s licem u sjeni duge kose, čekala je nepomično. Potražio sam, iznenađen, prekidač na zidu, no ona me ispružene ruke pozvala k sebi. U sobi kao da se još više smračilo. Prilazeći, vidio sam samo njene obrise. Sjeo sam na krevet, a njena me topla ruka obgrlila. Ma koliko se trudio nikako joj nisam mogao razaznati lice. Stavila je nježno ruku na moje lice i poljubila me. Usne su joj imale okus mandarine, a kosa joj je mirisala na tamjan.
Nikakvog razgovora nije bilo. Ustala je i nadvila se nad mene, a njena bujna kosa prosula se po mom licu. Samo tada, u djeliću sekunde vidio sam joj oči. Bile su tamne i duboke i jako, jako tužne.
Ono što sam te noći doživio nemoguće je opisati. U početku, na trenutke imao sam osjećaj da je to samo pohota, sirova strast i sirova seksualna želja, ali odmah nakon toga došla je nježnost. Nježnost i osjećaj čiste ljubavi. I tako se to smjenjivalo u valovima. Vrijeme je stalo i ja sam osjećao kako se opijam svim tim mirisima koji su me okruživali, njenim milovanjima, uzdasima i mekoćom prekrasna tijela.

Probudio sam se polako, lijeno. Popodnevne zrake sunca probijale su se kroz tanku zavjesu koja je lagano lelujala na otvorenu prozoru. Crvene zrake sunca bacale su dugačke sjene na kameni zid iznad kreveta. Bio sam sâm.
Lutao sam još nekoliko dana tražeći je zelenim poljima imanja, šetnicom lungomare kilometar-dva uz obalu popločenu kamenim škriljama. Duboko u sebi znao sam da je više nikada neću vidjeti. Kao što su puste bile šljunčane plaže i polja imanja, tako sam i ja osjećao ogromnu prazninu u grudima. Sve mi se više činilo da sam one noći samo sanjao, da su se mašta i vino boje krvi poigrali mojim umom, srcem i osjećajima.
Vratio sam se u Zagreb.

* * *

- I, Edo? Kaj veliš?
Mirna me radoznalo gledala. Sjedili smo uz kavu na osunčanom Cvjetnom trgu.
- A što da ti kažem? Spasila si me. Ono dolje je raj, pravi raj. Da sam cijelo vrijeme tamo, pisao bih tri romana godišnje. Onaj mir, more, sunce i zelena polja. Čudo jedno. Čovjek bi tamo poželio i umrijeti.
- E da. Ima dolje nešto, znaš.. – zastala je i pogledala me u oči - vidiš, nisam te pitala. A jesi dolje možda nekog susreo mislim, nekog posebnog? –gledala me punom pažnjom, iščekujući.
- Kako to misliš?
- Ah! Znači jesi! Vidio si je! – usklikne pobjednički.
- Jesam - oborio sam pogled i sve joj ispričao.
Naravno, sve osim one burne noći. Uostalom, niti sâm nisam više bio siguran što se i da li se tada nešto zaista i dogodilo.
Jedno je vrijeme šutjela, a onda otvorila torbicu i izvadila kutiju s cigaretama. Izvukla je jednu tanku i dugu, a ja sam se dohvatio upaljača da joj pripalim. Povukla je dim pa ga polako, s uživanjem ispustila.
- Vidiš, žena koju si najvjerojatnije vidio zove se Marianna. Marianna Grissoni, prekrasna mlada žena grofa Francesca Grissonija. Godine 1833. njen je maleni sin u dobi od dvije godine umro od kolere. Ona to nije mogla podnijeti i godinu dana kasnije našli su je mrtvu u moru uvale u Dajli, nedaleko rta Pašador. Vjerojatno je, u silnoj boli za djetetom presudila sama sebi. Grof je nakon tragedije zavjetovao imanje Benediktincima i otišao.

Prisjetio sam se ponovno one nezaboravne noći i ponovo osjetio neku težinu u grudima. Težinu teškog gubitka. Sjetio sam se i malvazije te večeri, pa napokon odlučim sve zajedno mudro prešutjeti. Posegnuo sam u džep i izvadio malu zlatnu rinčicu. Bila je izrađena u obliku sunca sa zrakama koje su se širile uokolo.
- Vidi što sam dolje našao, u spavaćoj sobi pored kreveta. Sigurno je tvoja.
Ona pogleda rinčicu na mom dlanu, mene, pa odmahne glavom.
- Nije to moje, stari moj. A, ne! Ja takve nemam – uzela je i pažljivo zagledala komadić nakita.
- Jesi vidio iza kuće, na fasadi ispod krova, onaj mali kameni grb? Nisi? E pa ljubavi, baš ovakvo sunce uklesano je u obiteljski grb Grissonijevih - gledala me pažljivo i ispitivački.
Šutio sam zbunjen i nekako omamljen.
- Edo moj, bez brige. Mnogi su u Dajli viđali prelijepu Mariannu, nisi ti jedini. I svašta su ljudi tamo doživjeli. Ta ti je priča dolje jako dobro poznata. Čuj, ako si je i ti vidio kako veliš – nasmijala se vragolasto – eto ti dobre priče. Eto ti inspiracije za tvoj novi roman!