| |
ASOCIJACIJA
NA TEMU „TITANICA“
S DVIJE KRPE I MRVICOM VOLJE
Divno je
biti ženom.
Ovo vjerojatno zvuči poput zaključka. No nije. Gornji je navod
činjenica. Koje mi, žene moramo biti svjesne svake sekunde svog
ženskog života. Čisto radi egzistencijalnog pitanja.
Divno je biti ženom čovjeka koji zna svirati gitaru. To je već
zaključak. Uz već ranije u glavu usađeno saznanje o činjenici
kako je divno već samo to što sam žena; proizvodim još i zaključak
za svoje vlastite bonus bodove.
Vani je sparno, teško bezzračno vrijeme. Tamo zapadno iz pravca
Učke povremeno sijevne. Grmljavina se ne čuje. Atmosfera je
poput one iz prvih petnaest dana kolovoza. Treba li vas podsjećati
da je to ono doba godine kad biste najradije izašli iz vlastite
kože; kako bi se nadisali.
Valja oprati prozore.
Valja pričekati večer.
Jer je to jedino tada moguće.
Naoružanje – spremno. Dvije krpe koje ne puštaju dlačice. Čista
voda. Definitivno jedino pravo sredstvo za uspješno pranje prozora.
Stolčić za nadoknadu nedostajuće visine koja mi je potrebna
za više dijelove velikih ostakljenih površina verande.
I volja.
Treba sve obaviti dok nje još ima, jer ta iznenada dođe, ali
još nenadanije nestane bez traga.
***
I onda krene pranje.
A iz unutrašnjosti stana krene mjuza. Santana. Europa.
Odjednom više nisam žena, niti me zanima divota tog životnog opredjeljenja.
Nisam ni svjesna da perem prozore. Niti da stojim na stolčiću,
na samom vrhu stepeništa što je previše za mene bolesnu od straha
od visine. Ni da mi je glava uronjena u svilenkastu paučinu, koje
uvijek ima…
Ja sam dijete. Dijete iz sedamdesetih. I gledam kako veliko crveno
sunce zalazi za Učku. Skriva se od mog pogleda.
Ja sam dijete. Na ulici. Kojom sedamdeset i neke prolaze rijeke
namirisanih turista u večernjim toaletama – oh, kako bih htjela
biti kao oni! Mirišljava. I lijepa…
Ja sam dijete. Igram se u parku do kasno u noć, sedamdeset i neke
i nije me strah. Čujem majku kako me doziva. Javljam joj se… to
je dovoljno. Ja sam dijete i s drugom djecom slušam muziku sa
terasa hotela visoke kategorije kojih više nema…
Europa, Samba Pa Ti… pripijena tijela mirišući
divno, plešu uz osvjetljeni bazen… kojega više nema.
I odjednom „Titanic“. Igra asocijaje na temu sedamdesetih.
„Titanic“ tone. Duboko. U nepovrat. U crnu boju. Dok
muzika svira… sve nosi sa sobom, pa i sedamdesete… A ja, ja se
hvatam za čvrsti zid, da ne padnem. Sa svog stolčića iz devedesete.
Na kojemu piše da je čisto naš proizvod. Tada, je naime takvih
još bilo…, a čistoća je valjda bitna za zdravlje… pa je valjda
zato i nužno napomenuti da je proizvod „čisto naš“.
|
|
