|
PARIS
Na
stijeni, dahom Sredozemlja okovan, sebi sliči
na sina Japetovog. Zagledan u vale, Paris,
kazuje:
Ja
sada želim samo stoku da čuvam.
Ne, nikada više jabukom ljepotu da vagam. Nikada,
Jer kada zlatnu voćku držah u ruci
(o zalud mi riječi Afrodite)
ne slutih vojske što kreću na Troju,
ne slutih srdžbu Here i Atene.
I
znam. Vi nikada niste ni postojale, nikada ni na ovom
Ni na onom svijetu.
Osvanule ste u glavi pjesnika, vi ste buncanje obično.
I
ja sada želim samo stoku da čuvam
I da se od buncanja skrijem.
O
sakloni me
Zmija
i vrabaca, i vjetra oko Troje,
I
Kalhanta koji misteriju smišlja, ne radi Grka
No radi sebe i trpeze carske,
I
ljudi što iz jednog trbuha donese pobjedu i poraz
Pa najzad i tog konja koji odlučuje ono što ne zna.
O
MASTEJU
Danijeli Kambasković Sawers
Znamo
da je postojao nekad pisac Valgije Ruf,
Ali ništa mu od spisa nije došlo do nas.
Legenda
jedna kazuje da je sin mu Mastej
Skočio u vodu da spasi
Listove koje vjetar odnese njegovom ocu.
I
utopio se Mastej,
Pa istorija književnosti nema sad čime da vaga.
Da
bar znamo kakav je čitalac bio sin mu Mastej,
Slutili bi kakve elegije
Zgubi Valgije Ruf.
JEDNA RIJEČ JEDNOG JEZIKA
Jedan
čovjek je želio da izida kulu do neba.
i
dato mu je,
ali mu je rečeno da može pokušati
to što niko nije ostvario
uz uslov da zaboravi samo jednu riječ
koje se kasnije nikada neće sjetiti.
Čovjek
je pristao.
Počeo
je da zida, i zidao je, brzo, spretno,
kao niko prije njega,
ali je zaboravio riječ prozor.
I
nikada njegova kula nije dobila nijedan prozor.
I
još zida,
u svojoj želji zazidan,
zato ne vidi ni nebo ni zemlju.
SKICE
1.
Postoji takav točak
koji ne prelazi
nego
prolazi.
2.
I postoji takva voda:
Kad umočiš – postaje krv
Kad kane – pretvara se u mastilo.
3.
Ovo sam zapisao na poleđini
jedne pozivnice za zlo veče.
Znači,
okrenuo sam stranu.
RUŠEVINE
Herostrat,
Obućar iz Efesa,
Spalio je hram
Samo da bi ostao upamćen.
Danas,
međutim, ne bi imao takvu šansu.
Kao
da gledam ga
Čupa
kose nad zgarištima
I lije suze po kamenju hramova razidanih.
I
kune
Vladare
i vojskovođe
Sveštenike i kurve.
PORTRET ANGAŽOVANOG PESNIKA
Još
se priča na grčkim trgovima,
na palubama i pod Olimpom
da
je na stolovima, na posteljama, na poveljama
viđao prašinu.
Kažiprstom
je ostavljao reči.
Nekada:
očisti me.
A
nekada ime svoje.
Pisao
je
i nije znao da piše pesnik u njemu.
Ljudi
brisahu prašinu, tako i slova njegova imena,
time dodirivahu smisao poezije
i angažman.
Sakriven
osta pesnik.
I
Homer je s prahom sjedinjen.
Traži
se onaj koji čita,
Skriva se onaj koji piše.
LUBENICE
Leže
u vrtu,
Miruju
Pod suncem. Smišljaju slast.
Gle,
Ruka
uzornog oca
Kuckanjem bira
Koja će pod nož.
Zato
ja nikom vrata ne otvaram. |
