Ima negdje godinu dana, otkako sam sasvim slučajno, ako slučajnosti postoje, u ruke dobila materijal s pjesmama Nikole Bonifačića- Rožina (ovdje jednostavno Mika Rožina).
Znam da ne znate tko je Miko Rožin. Jer ne živite na mojem Otoku, a nitko vam nije dao priliku da o tom pokojnom krčkom-puntarskom pjesniku saznate. Naš, primorski, krčki dijalekt naime, nikada nije zvučao dovoljno «cool», poput recimo uvijek simpatičnog dalmatinskog narječja i popularne ikavice.
Znam i to, da smo si mi – Boduli i primorci, za to sami krivi. Kriva je naša inertnost, urođena nam zloba i nekakav kompleks manje vrijednosti kojega su nam valjda vjekovima uspješno usađivali… Naša navada da se uvijek i svugdje vrlo lako stapamo s većinom, čak i kada je ista u manjini.
Iz ovog je razloga, i tko zna iz kojega još; a zapravo nije niti bitno, jedini čakavski pjesnik kojega će se svatko sjetiti (nadam se), Mijo Mirković (poznatiji kao Mate Balota), a uz njega još će netko vjerojatno pamtiti i pjesnika Draga Gervaisa, ako po ničem drugom, a ono po pjesmici iz nekadašnjih udžbenika, «Pod Učkun kućice bele».
Drugi su čakavski pjesnici i pjesnici iz mojega kraja, široj javnosti ostajali najčešće potpuno nepoznati. Šteta! I nepravda.
A možda sam ja, koja vraćam dug!
Uz pristanak g-đe Ruže Bonifačić, kćerke pok. Mika Rožina; dugo godina nakon smrti ovog velikog romantika i ljubitelja otoka Krka i njegove kulturne i ine baštine, sa zadovoljstvom upoznajem čitateljstvo Balkanskog književnog glasnika s nekolicinom njegovih pjesama (što na dijalektu, što na standardu), te ostavljam na slobodnu prosudbu svakome koliko je bitno u životu biti blizu pravoga kotla, kako bi njegovim sadržajem omastio brk!Moja je posljednja opaska možda i bunt. Možda i gorčina u malim dozama. A možda samo bačena rukavica svom «trešu» kojim nas obasipaju s reklama i koji se na nas smiješi iz izloga knjižara!
Možda sam ja, koja vraćam dug…

***

NIKOLA BONIFAČIĆ- ROŽIN, pjesnik, dramski pisac, folklorist, etnolog i publicist (Punat, 1913. – Zagreb, 1995.). Osnovnu školu završio je u Puntu, gimnaziju kod franjevaca na otočiću Košljunu i u gradu Krku, te više razrede u Sušaku (Rijeka). U Zagrebu je studirao agronomiju te književnost.
Bio je nastavnik, korektor, bibliotekar, a najduže se zadržao u Institutu za narodnu umjetnost u Zagrebu. S područja etnologije i folkloristike objavio je niz stručnih i znanstvenih radova, te ostavio brojne rukopisne zbirke s terenskih istraživanja gotovo čitavoj Hrvatskoj…
Iako je u književnost ušao kao pjesnik, znao je reći da je ponajprije dramski pisac. Na pozornici su mu izvedena dramska djela: «U vrtlogu» (Zagreb, 1937. – nagrađeno Freudenreichovom, Bachovom i Demetrovom nagradom); «Zbogu» (aktovka, Punat 1940.), «Krsnik» (Zagreb, 1941.), «Marijica» (Punat, 1941.), «Cvrčak» (aktovka, Zagreb 1946.), «Trinajstić» (dječja dramska igra, Zagreb 1956.) i «Srce i orihi» (komedija, Punat i Rijeka 1961., New York 1983.).
Djela su mu prevođena na slovenski jezik i esperanto.
Pjesme je objavljivao u novinama «Naša sloga», «Radu JAZU», «Krčkom kalendaru», «Luči», «Republici», «Riječkoj reviji», «Maruliću» i «Quorumu».
Pisao je na književnom standardnom jeziku, a pjesme većinom na čakavskom dijalektu. Veliki dio njegovih književnih, folklorističkih i povijesnih radova, kao i opsežni dnevnici, ostali su u rukopisu.

Elfrida Matuč-Mahulja

Pet je kontinenti: črni, beli, žuti,
črljeni, zeleni, još ni poznat šesti,
ne znamo mu boju, ni kadi se mesti,
ta pečat ki tvrdi zakrižane puti.

Na rubcu mornarskon sidron ni naznančen,
o njen ne pravlja brod potegnjen već na kraj,
ma on bi moral bit, da kako cvitni maj,
naš život načini tvrdo zagromačen.

Je zvezda al missec? Krv ga ćuti bliže.
Glej, zi žulja pupa, koru kruha sladi,
i kaluba nosi, kad se more jadi,
on je naša sanja, ka nas gori dviže.

A za rug je rekal niki munjen študent,
da je krčki otok jur šesti kontinent.

Pred mrtvačnicom grm sa žutim cvjetovima.
Bože, koliko je sunca u njima,
a koliko mraka u meni.

Dvije breze, dvije srebrne čuvarice
u mojoj noći. Zvijezdu pale.
Bojim se zatvoriti oči,
gorim u zagrljaju sna.

Čipkasti rub šume zaklanja grad.
Misao se probija do dječjih igračaka,
vjevericu i ježića tražim,
u cvjetnoj priči srca,
dok nad mrtvačnicom osluškujem
topot,
bilo oznojene ruke na bijeloj plahti.

Iz kore se proljeće vedri.
Što pupa u meni kao vjetar silovito?
Majko, ženo, djeco,
nebo i zemljo,
čega da se uhvatim,
da vjetar sa mnom ne tresne u prozore,
upale oči mrtvačnice.

Zagreb, Jordanovac, 24. 3. 1968.

Vije nas vetar,
i sada kad me pot obliva
tebi gre moja misal skrovita,
ka si na drugon kraju svita.

Tvoje listi ke san spasil od ognja,
va no vrime črno,
svedoče mi da smo zajedno nosili sanje zrno
-otok zlatni-
to nas je dvizalo nad pakal ratni
i to mi rič dava da ti se javin,
i ku god o sebi pravin.

Sve ča bin otel reć,
ne moren zreć ovin kolo mene,
kin je život moj glas prez krika
i svitlo – oči vedroga čovika.

Dunboka je popolnoći ura,
mat, žena i dica spe,
a ja se z velimi očimi gledan od febre tepal,
za istinu san se samoga sebe prepal,
kako me je nakrivela bura.

Na gomili iluzij stojin
sam kako strašilo,
a nigda mi je zlamenje lipo:
vera, ufanje i ljubav,
kolo vrata bilo.

Vera: Kako i Dižmuš razbojnik,
kidan se na križu svojih ran,
i ne čujen glas utihe i spasenja.

Ufanje: Hital san sidra livo i desno,
i nigdir ni tihe drage zakriljenja.

Ljubav: Još se samo rumeni cvit
va mojoj tankoj ruki,
na jednoj sliki va mostiru,
koga opasuje konopčić skrušenja.

Pokidal me je život da se pita,
i va von času potpune samoće,
prez krabunosnice,
prevraćan svoje uspihi i slaboće.

Žmarile su boje ushićenja,
čelo su nabrale misli i muke,
i zi svega žarnog trepećenja
sklijale su moje dice nježne ruke.

Va vrimenu smutnon
strašno se bojin
da ki ne pokida žilji te s moga pepela,
pa su nakriž badnjene va moj zglbin.

Misal me žmanjuje va vu črnu crtu,
dok se zora javlja s ticami va vrtu.

Zač se probijan droz noć,
kad mi je od sunca poć?

Trpljenje va pitanju,
ni odgovora, ni sna,
zavitlanon va gašenju i svitanju.
Ma, nima ni vrha ni dna!

Zagreb, Jordanovac 13. 4. 1968.

Mene je već u djetinjstvu
neka ruka povukla preko puta.
Strah mi je zadržavao noge,
a znatiželja dala krila.

Od onda vuku me staze,
preko brda i dola,
i jedra nose
po burnom kanalu.

Ne znam gdje ću odahnuti,
odbijaju namještene ovacije
i most izbjegavam
kojim robot želi preskočiti

Šesti kontinent.

Iz ciklusa bez naslova, 22. 07. 1980.