Godina Vuka

Oprostite, moj gospodine!
Obećajem ... neću dugo.
Htjela bi samo na trenutak
stvarnost moju i Vašu, staviti na vagu.
Ne ljutite se, moj gospodine!
Oprostite zbog kaputa.
Nisam smijela nanj' naslonit' ruku.
Zaboravih,
da je Vaša koža veoma skupa.

Dođite, gospodine!
Stavimo na vagu svjetove naše.
Sve ovce moje
i vukove vaše.

Ne, ne vodite me u te vrtove obilja
radi kojih raj
na otužno stratište liči,
i kome zaboga...
i gdje ste zaboga...
Na kojoj ste stranici ubili Boga?
U kojoj dječjoj priči ?
( anđele smo prodali, ali ima jedna babaroga )

E moj gospodine!
Dođite.
Tu, vjerujem, nije još kročila
Vaša skupocjena noga.
Stigli smo.
Na zgarište doma moga.
Tu zagrizite posljednji Vam zalogaj
No, ne pravite se fini.
Vidite...
Ima još...tu, oko zgloba.

Kažete « nađimo se na pola puta? «
Moj gospodine!
Njega nema. Porušen je taj most.
Odavno ste moj gospodine
oglodali i tu posljednju kost.

Dođite, gospodine,
da stavimo na vagu svjetove naše,
sve krvi moje
i sve noževe Vaše.

I hvala na strpljenju. Hvala još jednom.
Evo ruka.

Zalogaj slastan.
Godina Vuka.

Zagrebi površinu kože
može li to tvoje oko podnijeti?
Ispod se tuge množe
moglo bi te ponijeti.

Zagrebi površinu kože,
al' prije skini šminku, ukosnice, naušnice.
Nema smisla da taj sklad naruže
dubine gdje se suze talože.

Zagrebi površinu kože.
I skini te skupe cipele.
Jednom kad osjetiš krv pod prstima
primakni ih bliže, k ustima.

To je okus seljaka, lutalice, žene sa ulice, mora i dokova.
Okus života.
Bez okova.

Budiš se u osam, kao i obično.
Navlačiš sivo odijelo ( vani blješti sunce ).
Oduvijek si volio kontraste.

Puštaš Louis Amstronga,
da zavrti jutro.

Košulja, kravata.
Remen sto sam ti poklonila prošlog Božića,
vraćaš u ormar. ( rekao si da je predivan ).
Oduvijek si cijenio dobru laž.

Kremom zasjajiš kosu,
dva poteza sa strane i pramen na čelo.
Posljednji touch.

Paukovi se spuštaju sa zidova
u moja bijela njedra.

Ne mršti se.
Boje se isprepliću i to je poznata stvar.
To što su nijanse malčice drečave
nevažan je detalj.

Ne mršti se.
Ne govorim ti stoga što ti ne pristaje.
Znaš da volim
kad ti bore uobliče
dobro znane vitraje.

Prošao bi za mudrost, da te smješak ne izdaje.

Ne mršti se,
nisi ni ti išta bolji
od onih što ovo platno života sakate.
Boje se plaho povlače,
preko prstiju do krvlju umrljane košulje.

Ðavolji presedan.
Sjekirom u vene urezan.

No, ruku na srce,
umjetnost je slobodna forma.
Ulaz? Naglašeno slobodan.

Primakni se bliže.
Nisu li to tvoji zubi zatomili krik?
Pogled kukavički spušten ka tlu.
Dok nam život siluju,
ti, na drugom kraju ulice, okrećeš obraz.
Gasiš cigaretu,
na izlizanom stepeništu.

Na istom si ukletom mjestu,
zajedno sa onima što ih prezireš.
Oni lažu, ti prešućuješ.

Zato, ne mršti se.
Primakni se malo bliže.
Pronađi se i pljuni u vlastito lice.

Upute su čitke.
Ne boj se, nije kao što se priča.
Izdajice ne gore u paklu.

Malčice ulijevo,
od pakla naniže.

Osjećam ih u blizini.
Za stolom dok kaplju riječi na bijeli papir.
Dok prelazim ulicu, tu su, gdje se moja sjena prostire.
Njihov dah za mojim vratom, mrzne ono malo prisebnosti što čuvam.

Noću, kad zaspim, kraj mog uzglavlja bdiju.
Ako im umaknem, sustići će me brzinom koja zaustavlja dah.
Ako ih otrgnem, istrgat ću srce, oči i dlanove.
Ako im se prepustim, potonut ću i neću se više pronaći.

Zatvorit ću oči i nijekati da postoje.
I dok me progone, nijekat ću njihove korake.
Možda,
Možda, jednom zaborave.

Tražio me dan .
Da me uhvati u stupicu, gurajući mi riječi koje ne želim ćuti.
Koje ne želim izgovoriti.
Poklanjao ljude ostavljajući ih pod prozorom.
Ne razumijem ta slova što paraju zrak.
Jedno po jedno odbijaju se o zid. Sad mrtve leže pod mojim stopalima.
Al' dolaze druge.
I kad prekrijem se dlanovima, još šapat odnekud dopire.
Gura me, plazi, pritišće mi vrat.

Pomislih : noć će biti blaža.

Kad okova me željeznom samoćom. Samoćom proznom.
Sad sam slomljeni krik pod vlastitim stopalima.
Pod prozorom tek sjena i šešir.
I zveket lanaca u daljini.

te noći
izvršila sam umorstvo.

previše nas. u meni.
isprepleteni poput paukova
u zanosnom ljubavnom činu.

nedostatno mene. u tom mučnom bivstvu.
ostade misao. njena puka suština.

ne zavaravam se.
pitanja se množe, odgovori naviru.
kada se spusti i posljednje zrno pijeska
povratka nema.
pijuni ginu prvi.
vrijeme teče i prekriva me.

još uvijek si nedostajem

priklonit ću se povorci ljudi
sto marširaju kroz grad
neznam sto znače njihove halje
ni što proklamira njihov glas
zar je važno?
ptice oduvijek lete na jug.

usvojiti ću konkretne radnje.
onako usput.
posao, brak, djeca, učlaniti se u briđ klub.
ljudi će kimati glavom
ja ću plesati u krug.
Zar je važno?

Kikiriki dodajte u vrečici.
I da nije preslan.

Postoje riječi...

izvrnem ih, presavijem, rastegnem
rasčupam, slomim, zalijepim
i obojam u drečavo lila.

Nije dobro. Oči ti se oblače u sivo.

Uzimam ih natrag
trgam na komadiće
kapam bijelo ljepilo (za drvo)
pred zoru izniče cvijet od gipsa
vlati trave na umazanim rukama.

Nije dobro. Dah mi se ubrzava.

Pod teretom stopala razbijam (s)cvijet
slova se kao mravi množe.

Nije dobro. Ne hvatam nit.

Izvrćem ih, presavijam, rastežem,
čupam, slamam, lijepim
bojim u drečavo lila.

Postoje riječi...
da,
postoje riječi što se odbijaju o prozor.

Nije dobro.
Horizont povlači crtu.

Ravno do dna.

u glavi se roje tisuću moljaca
nagrizaju misli

zakrpe ne drže
otrov sto se slijeva ni razum ne ispire

na rasteru događanja
usamljenost se uzdiže
preko stranice se razljeva
ostavljajući trag osušene gorčine
na stolu
zidu, prstima
koje prinosim usnama.

nije vrijeme za promjene
oblačim stare cipele,
i triput okrećem ključ.

ako pred zoru potonem
neće me pronaći.

skrivena u krhotini misli
iscrtala sam krug.

uzalud.
ljudi mi prilaze, namiguju, plaze.

Iz vlastitih misli nemam više kud.

I vlastite me misli napuštaju.

Skidaju okove nemara sa svojih nježnih zglobova
i šutke odlaze.

Teku.
Sad su rijeka koja klizi davno zaboravljenim putima.
Rukavcima moje prošlosti.
Dotiću čađ zaboravljenih dana.

I vlastite me misli prestižu.

Obilaze ljude.

Odnose vremenom skorene suze.
Prizivaju Gorčine i Sanje moje,
duboko u more.

U more.
I vlastite me misli izdaju.

Možda zbog tišine
koja danas neumorno šuti.
Tako glasno
da mi ponestaje dah.

I nije stoga čudno
što vidim tvoj očajan krik
kojim dozivaš moje ime.

I što ti oči čujem
kako zamišljeno odvode oblake
negdje na pučinu.

Jedino ne znam za boje.

Možda zbog sebe
što ne raspoznajem više ljeto od zime,
što ne znam da dijelim jabuke i kruške.
Možda je sve to ipak zbog tebe.
Tebe, što ne voliš ni ljeto ni zimu.
Tebe što prezireš i jabuke i kruške.
I saznanje da ih u košari nosim.

I stoga nije čudno
što ne znam za boje.

U srcu negdje ipak stoji platno.
Ipak, kad zatvorim oči
vidim djevojčicu sa kistom u ruci.

I paletu duginih boja.

Tebe tamo nema.

A ti prezireš sve što nije tvoje.

Slika sam što mijenja oblik
ovisno o kutu promatranja.

Sat otkucava ponoć.

Prosipam se preko teškog
baroknog okvira, poput pepela.

Ovisno o promatraču
dijelim se i oduzimam.

I nikada, nikada
nećeš me skupiti u dlan.

Uvijek mi se nekako vrati isti stari film.
Kao bumerang. U lošoj sceni . Otrcan.

Dobijemo li zaista sve sto smo zaslužili?
Gladni , žedni , bolesni ... što ih čeka u pripremi?
Što li to dobiju?
Paket maramica
i pretplatu na doživotnu robiju?

Isti stari film.
Loš scenarij,
režiser na kliničkom promatranju.
Pomiješao tip scene važne.
Pa umjesto da sanjam zvijezde
redovito otplaćujem kazne.

Suzama.
Svojim revnim muzama.
Ima li u svemiru zaista nekog pravednog reda?
Komunisti, pacifisti, šovinisti, globalisti ...
Je li to ta ispravna verzija?

Više mi izgleda kao životna perverzija.
Dobar stari kič.
Uvijek pali za mase.
Malo šminke, malo osmijeh, dve –tri riječi Immanuela Kanta.
I veliko pivo.

Dobrodošli iza kulisa.
Na moj nesuvisli nivo.

Gušeći tišinu kroz smijeh
crtam varke kroz hladan dah,
na dlan.

Ostavljam tragove na dinama soli
nataložene potocima tuđih nemara.

Skupit ću i kosti što su zaostale
preteške bremenu s(a)vjesti

Na krhotinam stakla
još su svježe kapi krvi.

Skupi sat na tvom zapešću,
prosipa pepeo
vrteći svijet unatrag.

Za tvojim stolom raskošna gozba
orkestar svira gostima u čast.

Obukao si najbolje odijelo
skrojeno po mjeri
kože pod tvojim noktima.

Sa kristalne čaše kapi krvi
nakapaju stol.
Jezikom skupljaš ostatke sa dna
Izvanredna berba...

hijene hraniš kostima.

Zarobljena u međuprostoru vlastitih inačica
plutam ponad paučine od tame i noćnih krijesnica.

Tama oblači svoju halju i nježno mi šapuće mrtve riječi.
Godi mi taj mir.

Obamrla tumaram vlažnim ulicama
i ne osjećam strah od vlastitih koraka.

Lelujam među poznatim i nepoznatim licima.
I ništa me ne dira.

Kao da sam slobodna.

Ne zamjeraj mi,
ne želim iz te ljušture van.

Kamo bih ja to krenula?
Sjever il' jug?

More putnika me mimoilazi.
I još pokoja krijesnica zasvijetli.

Ja stojim na mjestu i vrtim se u krug.

Mjesec se propinje najavljujući jutro.
Odašilje purpurne trake što se lome preko metalnog parka.

Obasjava travke od mjedi.

Lišće se uznemiri te odletje na jug.

Ptice rasprostrte podno kamenih stabala,
izgovaraju riječi.

Iza ugla, sunce,
oponaša halogena svjetla bordela kraj ceste.

Djeca odraslih očiju jašu na uznemirenom vjetru.

Koloporter nudi prazne listove za komad sjećanja.
Tek pokoja mačka zareži.

Kiša više ne dolazi.
Presahle su suze kojim bi oplakala svijet.

Svi susjedi ubogi
svi blagonakloni rođaci
sve tetke dobronamjerne
svi poslodavci velikodušni
svi znanci malodušni.
Zanemarite moje sjene stas.

Svi pogledi prijeteći,
svi jezici leteći
sve suze vabilice
svi vi, moje ljubljene varalice
Oglušite se na moj glas.

Svi nebeski ukori,
svi duševni nabori,
sve žalopojke i hvalospjevi.
Sve se najednom skupilo u jednu tanku liniju boli.

Podno usana.
Trnjem utkana.

Pričati ćemo o nevažnim stvarima,
o vremenu recimo.
Ljudi vole kad se izgovaraju besmislene riječi
poput: dobro je, vedro i sutra je novi dan.

Nasmješit ću se, zatreperit trepavicama
prekrižiti nogu preko noge.

Ti, nasuprot mene, uputit ćes mi nehajan pogled.

Povući dim cigarete i načeti temu jednako
nevažnu kao o vremenu.

Kad dođe vrijeme za to, pozdraviti ćemo se.
Jednako banalnim riječima koje često rasipamo.
To se očekuje.

Izaći ću, bez traga na duši.
Ostat ćeš, jednako obilježen istim.

Pamtit ćeš me jedino po osmjehu.
Pamtit ću te po nehajnom pogledu.
Rastvaram zavjese na prozoru stana,
i gledam u noć.

Možda će kišiti večeras.

I ti si me napustio.

Tvoja su leđa sad samo tamna fleka u daljini.

U tmini
ostajem ja.

Lijevi dlan, čavao, čekić.
Desni dlan, čavao, čekić.
Noga.
Jedna.
Druga.

Roza šeširić dodat ću sama.

Da cirkus bude veći.

Drveni okvir
i na njoj slika.
Negdje između ulaznih i izlaznih vrata,
mora da je ispala.

Ne bi čovjek rekao
koliko se mjesta nađe
između jednih te istih vrata.
Kad ih jedna ruka zatvara
a druga čini dio zatvorenog prostora.

Mora da je baš tu ostala.

Na slici moje oči i tvoje srce na rukama.

I sve bi bilo obično.
I ne bih sada drhtala.

Da ne kaplje krv sa mojih usana.

Ne podsmjehujem se tebi.
Sebi se rugam.

Ti ne bi uvidio razliku ni
kada bi mi usta odvojio od tijela.

Povečalo ti pružam na dar.

Evo, i zjenice ću skriti u đep kaputa,
pa mi u duplje zasadi detektor laži.

Ne strahujem.

Kad izniknu riječi
ti tražiti ćeš prizmu što ih izvrće.

Razlomit ćeš mi glas na slogove,
dah pažljivo skupit u vrečicu
trzaj tjela pospremiti u torbu.
I krenuti će obdukcija.

Ne strahujem.

Kad završiš,

Tražit ćeš me u dnevnom boravku,
Još samo po sjećanju.

Ti ipak ponesi cvijeće.

Ne podsmjehujem se tebi.
Sebi se rugam.

Koliko sam te samo čekala.

Pogledaj me.
uspori svoja kretanja,
zaustavi bilo, na čas.

Pogledaj me.

Gledaj me toliko dugo dok ti oči ne odrvene.
Toliko dugo dok ti paučina ne zakloni vid.
Toliko, dok ti se cipele ne natope potocima soli.

Kap po kap.

Tek tada,
gledat ćeš mene.
......

Režnjevi češnjaka oko mog vrata.
moje ruke,
oko tvog.

U grču.

Dodati ću svjetlo u ovu turobnu sobu.
Rastvoriti zavjese od tila.
Staviti tepih šarenih boja.
Napraviti detaljni plan.

Premjestit ću prozor da ne gleda na vrata.
Ucrtat znakove na sve četiri strane.
Baciti suho cvijeće iz stana.

Jednu crvenu svijeću kraj tvog uzglavlja
drugu kraj mog.

Pogrešna knjiga.

Dušnik se steže.
Hvatam zrak.

Kad se prisjećam djetinjstva (ok, nije ni bilo bog zna kakvo)
Sjećam se ponajviše glasova.
Ponekad žamora ljudi.
Ponekad tek šaputanja.

Kad se prisjećam udomitelja (ok, nisu ni bili bog zna što)
Sjećam se ponajmanje topline.

Zapravo nemam mnogo uspomena
na svoje odrastanje
(valjda jer nije ni bilo bog zna kakvo)

No u tom grčevitom stisku misli, vjerno se sjećam tog
Bijelog Zeca
i sebe kako veselo trčim za njim.

Alisi su lagali.
Sad to znam.
K vragu! Djeci uvijek lažu.

Plava ili crvena gljiva ?

Još uvijek se pitam.

• Skreni lijevo.
• Jedi zatvorenih usta!
• Ulica je pusta – gdje ćeš?
• Stavi šal pod ovratnik kaputa!
• Jedi više, nešto si blijeda.
• Ne smij se preglasno, danas je srijeda!
• Ispravi leđa, makni kosu s lica!
• Strašno! Tako dobra učenica pa radi kao konobarica?!
• Zaboravi bajke, bitna je lov !
• Ne mršti se, lice se bora!
• Slušaj što ti kažu
• Vlada je nova.
• Ne grizi nokte, obuci majicu plavu
• Kakav si to šešir bacila na glavu?!
• Skini traper, obuci sako...

• Što je ? Što šutiš zlato ?

Ne napuštaj me na ovom užarenom asfaltu.
Vlastite me stope progone.
Ne napuštaj me u ovom prividu sunčanog dana.
Znam,
čim odeš,
inje će se zaplest o vrata stana.
Kap po kap
dah po dah
postati će zauvijek dio mene.

Ne napuštaj me u ovoj gomili ljudi.
Ne vidim im lica i ne čujem im glas.
Ruke im krvave
usne zgrčene drhtave.
Odeš li,
započet će karneval.

Osmjeh preko grča,
umazana lica,
licemjerje vreba podno sjajnih trepavica.

Ne napuštaj me.
Tijelo će mi strgati krvoločne zvijeri
dušu otuđiti ljudski nemari.

Odeš li, postatojat ću i mrijeti.
I povorka će krenuti.

Oslikali su nebo u crvenu boju
i stavili ga leći umjesto mora

More su izdigli visoko
i crnim plamom sada gori

Moj su krevet stavili na prozor
a zavjese na vrata stana

Kanarinac sjede za stol
izgovarajući riječi

Noću
u svoj ću kavez leći.

Bit će suza.
Samo jedna.
I ona će poteći.

Posrćem po ravnom pločniku.
Dvije lijeve noge,
dva umorna oka
i svjetlucavi ruž na usnama.

Izvrćem bol u radost
i pretaćem je u sivilo dana.

Na pozornici sam, plešem lakoćom labuda,
pjevušim,
smijem iz iz sveg glasa.

Aplauzi ispunjavaju dvoranu mog života.
Pustošeći mi dušu
svakim novim udarcem
dlana o dlan.

Gase se svijetla. Publika odlazi.
Zadovoljnih crta lica.
Ostajemo ja,
pozornica i prazna sjedala.

Posrćem po ravnom pozorištu.
Dvije lijeve noge.
Dva umorna oka.
Razmazani ruž na usnama.

I izgužvana ulaznica
pod drhtavim nogama.

Predstava je gotova – kaže mi lice iz ogledala.
A ja ne mogu da se sjetim
gdje sam te tužne oči već susrela.

I ništa nema smisla.
Veče se povlači bez odgovora.
Jutro dolazi bez pitanja.

Imam papir.
Imam olovku.
Dovoljno boli da zapalim svijet.
I bocu vina.
Da ubijem bol. U slučaju da svijet ne mari.

I ništa nema smisla.
Tugu ne mogu odvojiti od sebe same,
Ako je isčupam , isčupat ću srce, vrat, grudi, rame.

Evo ti papir.
Evo ti olovka.
Nacrtaj mi sreću, da joj vinom nazdravim.

Veče se povlači bez pitanja.
Jutro ne dolazi.

Olovka na stolu.
Papir u kutu izgužvani.

Svakog dana ti šapućem.
Svakog dana ti se smješim.
Svakog dana pišem ti po košulji,
po hlačama, po ruci.
Svakog dana plešem na prstima.
Svakog jutra oblačim roza haljinu.
Obući ću je i sutra.
Možda me se ipak sjetiš.

Odlazi, jeseni!
Sakupi to lišće rumeno
što rasprostrla si
mahom,
na moj prag.

I žute kestene odnesi.

Jeseni, ne dolazi!
Pokupi boje uspomena
i nekom drugom
oboji dom.

Ćujem u daljini
cvilež pasa....

Po posljednji put.

Jeseni,
kad nanovo stigneš u moj kraj
ti ne zastaj
kraj dvorišta moga.

I, jeseni
ne naginji se kroz prozor.

Zar ne vidiš?

Imam gosta.

volim te
dok ti pogledom milujem lice
volim te
dok ti sjenke razvlače umor na kapke
volim te
snažnog i gordog dok tražiš skrovište pod riječima
plahog
dok skrećeš pogled ne bi li te
mislima dotakla na tren

ne govorim
nikome o tom.

plaši me nježnost
koju osjećam.

skrivam se pod plaštom sreće
osmijehom kitim umorno lice
ne bi li me mislima dotakao na tren

ne govorim
ti o tom.

koliko te i zašto volim.

Nikad započeta knjiga
završava na prvoj strani.

Ona, koja ga je voljela.
On, koji to nije naslutio.

Ona, koja nije govorila.
On, koji je prešutio.

ne mislim o tom,
zaista ne mislim o tom – rekla je.

i zaplakala.

Zaplićem se
ispreplićem
Iluzija je moja stvarnost.
Mijenjam sjedalo
za klaunov nos.

Vole me.
Da. Mora da me vole.
Grče se od smijeha.
Ispunjavam njihov dan.

Mijenjam klaunov nos
za drečavu šminku
osmjeha protegnutog preko stisnutih usana.

Vole me.
Da. Mora da me vole.
Odobravaju udarcima dlanom o dlan.

Sve dok pratim njihove želje
Ispreplićem u zapisane norme
Dobro je.
Dobra sam.
Vole me.

Krivi potez kista
modra suza narušila je kič.

Druga, mnogo gorča,
rastopila mreže lutkarske.

Palac okreću dolje.

Započinje linč.

odvojim li dlanove od tvojih
čujem te noću kako grliš prazne jastuke
i boli me
što me tražiš, a nema me.

odvojim li svoje usne od tvojih
nailazim na studen što tvoje prekriva
zebu me snjegovi
sa tvojih promrzlih stopala
dok me tražiš
tamo gdje nisam ostala.

odvojim li oči od tvog pogleda
leptiri se skupljaju u kukuljice
i trepavice, nekad, meke i podatne
izrastaju u korov, šaš i granje.

hladno mi je
na mjestu gdje stojim.

mrzneš
ako se pomaknem.

Lutam u mraku
grleći
mirise
okuse
izblijedele uspomene
repove varki
privide.

Tko je sklonio oči moje?
Pitam se.

Povrh svega, što će im ?

Nije mnogo ostalo u njima.

Tek pokoji cvrkut ptica
al i njih je sve manje
crna šuma,
naizgled, pitoma njiva.

Vratite mi oči, kažem vam -
nema sna u njima.

Da ne lutam u tmini
prateći tuđe okove i lance

Tko je sklonio oči moje?
Nema mnogo u njima

Tek umoran pjev ptica
i sjena stabla.

Koje pada.

Povuci crtu
Napravi rez
Pusti da tinta zaprlja krv.

Osluškuj vjetar dok izvodi ples.
Odvoji maslačak od djetelinog lista
I ne očekuj da uvidiš znak.

Od zvijezda oslijepit ćeš
Ako dovoljno dugo
Koračas svijetom
Zagledan u njih.

Povuci crtu.
Dok vrijeme još drijema.

Vec slijedećeg trena
Zagušit će ti glas.

Povuci crtu
Napravi rez.
Pusti tintu da poteče.

Prigrli ništa, ukroti mrak
Bit ćeš svoj
I sav u svemu.

Obrati pažnju na posljednju kap.

u otrcanom kaputu
čuvam nesto nalik toplini
onu nježnost daleku

kad bi majka u prohladne dane
sklonila moj ozebli dlan
među svoje tople ruke.

u tom otrcanom kaputu
u džepu sa lijeve strane
čuvam nesto nalik sjeti

onu čežnju davnu
kada tražila sam te među ljudima stranim,
izgubljena
kao dijete.

znam, nije mnogo
i nije važno to što pričam.

al jutros su patke drhtale
nad ledom
i ja sam tražila nešto utjehi nalik
za sebe
za patke
za neke iste i one druge.

valjda nije mnogo
i nije važno to što pričam.

ni on sto bijaše sa mnom
ni zastao nit primjetio nije.

Kažem ti
Nisam hrabrost.
Ja sam varalica !
Kukavica !
Hrabroga lica.

Rekoh ti
Nisam nježnost
Ja sam lažljivica!
- znaš li onu o vuku ?
Ptica grabljivica!
Nježnih ruku.

Pogledaj me,
Nisam ljubav.
Ja sam samo sanjalica.
Ptica selica !
Lutalica !

Čuješ li ?

Za me nema stanica.

Napustila me vlastita misao.
Prekipjelo je. Negdje.
Ćula sam kako odlazi,
bučno, lišena trunke sućuti.

Za njom je, vezana tankom niti, otišla i riječ.
Nijemo.
Da se ne zamjeri.

Zatim ode i glas.

Sad sam već zahvalna.

Osakaćena,
Trzam se u mraku.

Suza, što se skupila u kutu oka, odbija put do obraza.
Drži se čvrsto dok mi natapa trepavice.
More suza se izvrće, kroz oko, preko grla, do najdubljeg dijela duše.

Ostade sjećanje. Smijulji se iz prikrajka.
Krvnik osvete.

Pogubljenje započinje.