| |
A
VI BI DA SAZNATE NEŠTO O MENI?
Željeli biste znati tko sam; golica vas da zavirite ispod ljubaznog
ali ipak hladnog osmjeha; s onu stranu pogleda koji je tako mračan
i neodređen. Malo-pomalo, počinje vas nervirati ta suzdržanost;
sad već pretpostavljate tko zna kakve tajne; dvostruki život ili
prošlost prepunu afera…
Ne zamjeram vam, vjerujte mi! I mene često goni puka znatiželja,
doduše, možda drugačije usmjerena, ali ipak ništa manje grozničava…
Pokušat ću odgovoriti na vašu znatiželju, ali ne i na vaša pitanja,
jer ona uglavnom promašuju suštinu i nisu u stanju otkriti ništa
bitno. Ono što me doista razgolićuje, nikad ne biste pretpostavili…
Zbog toga sam odlučila krenuti vam u susret, otkrivajući djeliće
mozaika koji je sklonjen ispod prozaičnih i prostih pločica od
klinkera.
Recimo, krenuli biste s formalnim pitanjima moje egzistencije,
ali ništa bitno ne biste saznali iz podataka o mjestu i godini
mog rođenja. Moja je generacija utjecala na mene jednako kao i
dinastija Ming… potpuno smo se mimoilazili!
Sljedeće se formalno pitanje odnosi na moje obrazovanje i društveni
status, ali ono što o tome vrijedi reći je šturo i neprecizno.
U stvari, ja ništa od onog što možda smatrate značajnim, i o čemu
biste me pitali, nisam stekla: ni titule, ni diplome, ni čast,
a ni bogatstvo! Ali sam mnogo toga izgubila, i upravo to me u
najvećoj mjeri određuje.
(O tome vam želim govoriti; o mojim gubicima, jer oni me opisuju
istinitije od bilo čega što, naizgled, posjedujem.)
Bračni status i ljubavne veze? Iznenadili biste se! Točno je,
moj život su obilježile tragične ljubavi, ali one ni izdaleka
ne sliče onome što očekujete! Veze s ljudima izbjegavam koliko
je samo moguće. One pak, neizbježne, koje su me unatoč tome dotakle,
ili su toliko kratke i površne da o njima ne vrijedi govoriti,
ili su tako duboko urezane u mene da o njima ne mogu govoriti!
Možda bi o meni najistinitije mogla svjedočiti Asja. Ona mi može
sagledati dušu, ali iz razloga koje ću vam kasnije otkriti, pomno
izbjegavam Asjin pogled.
Vjerojatno ćete se zgroziti ako vam kažem da u meni ima nešto
vještičje, i to je ono najbolje u meni! Prva je to otkrila Ramzes,
koja mi je jednog popodneva (dok sam sjedila zadubljena u neku
knjigu) iznenada skočila na rame. Elegantno je uspostavila ravnotežu
i odlučila da joj je posve udobno. Meni je bilo nešto manje udobno,
naročito kad bi se zaboravila i zabola mi pandže sve do kože,
ali voljela sam ju slušati kako prede, a u ovoj poziciji taj zvuk
je proizvodila točno pored mog uha, a to je bilo nešto što mi
je izazivalo trnce zadovoljstva. Ubrzo smo uspostavile jasne znakove:
svaki put kad bih se smjestila u fotelji s knjigom u ruci, Ramzes
je to shvatila kao poziv i smjestila mi se na rame. Bila je mirna
i pomno je pratila okretanje stranica, i tek ponekad bi spustila
šapu na knjigu, kao da mi pokazuje neko naročito važno mjesto,
čije značenje mi nikako ne bi smjelo promaći. Ne moram posebno
napominjati da je bila posve crna, dlake tako sjajne da bi – onako
nepomična – ličila na figuru od oniksa. Ime je dobila prerano,
prije nego što smo uspjeli nedvojbeno odrediti njezin spol, a
kad je zabuna konačno otkrivena, činilo mi se da joj ono već u
tolikoj mjeri pripada da bi bilo ravno zločinu sada joj ga oduzeti!
Mislim da sam je voljela više nego što bi se smjelo voljeti neko
smrtno stvorenje, a ona je pak meni bila odana mnogo više nego
što bi to ijedna mačka smjela biti. U tome je ležao korijen nevolja.
Prkosile smo sudbini; htjele smo ostvariti nešto više od onog
što nam je bilo dodijeljeno, i zbog toga smo platile cijenu!
Kad je Ramzes nestala, boljelo je kao da mi je netko iščupao srce!
Nisam mogla vjerovati da bi me dragovoljno napustila (nešto joj
se moralo dogoditi, nešto strašno i nikad otkriveno!), i nisam
mogla vjerovati da bi ikad više itko mogao zauzeti njezino mjesto.
I nije, ali u mom srcu je ipak bilo još mjesta za koja nisam ni
znala da postoje, sve dok se nisu pojavili Sunion, C.C. i Pandora.
Sunion je bio je divlje, neobuzdano žut, poput gorućeg sunca nad
čuvenim grčkim poluotokom po kojemu je dobio ime. Podsjećao me
na ljetno popodne u kojemu sam među stupovima hrama boga Posejdona
naišla na hromog lorda Byrona. Sunion mi je bio poslan kako bih
se ponovo naučila igrati. (Gotovo sam to zaboravila uz mračnu
i tajanstvenu Ramzes.) Izvodio je ludorije, nasmijavao me i zabavljao,
a tražio je tek da ga ponekad pomazim sklupčanog na mojim koljenima.
Kad sam se ponovo naučila smijati od srca, kao da je ispunio svoju
zadaću, jednog je dana netragom nestao. Žalila sam i za njim,
ali ne toliko kao za Ramzes. On je bio zabavljač, kozer koji je
ispunio zadatak i sad žuri dalje, u nove pustolovine; na nove
zabave. Nisam mogla zamisliti da bi se njemu nešto loše moglo
desiti! Bio je prepun svjetla i topline, i to ga je štitilo. On
je bio malo žuto sunce, i gdje god da se pojavio, morao je biti
dobrodošao.
C. C. je bio nešto posve drugo. Crn, s jednim bijelim pramenom
ispod brade, djelovao je markantno i dostojanstveno kao kakav
ozbiljan gospodin. Sličio je pomalo strogom poslovnom čovjeku
iz Santa Barbare (pa smo i njegovo ime izgovarali Ce-Ce), ali
ubrzo je otkrivena njegova prava narav, te je preimenovan u Divlje
Srce. Bio je toliko plah i oprezan da je to graničilo sa paranojom.
Morala sam mu pažljivo prilaziti, tepajući mu umirujućim glasom,
jer bi ga samo jedan nagliji pokret nagnao u paničan bijeg. Svaki
put kad bih ispružila ruku prema njemu, shvatio je to kao prijetnju,
i tek nakon mnogo uvjeravanja, laskanja i umiljavanja, dozvolio
bi mi da ga pomilujem. Trzao se na svaki glasniji zvuk, a na pojavu
nepoznatih osoba zavlačio se u najdalji kut u kući i dršćući,
šćućuren čekao da uljezi odu i da ga nakon dugotrajnog uvjeravanja
uspijem izmamiti iz skrovišta. Posve sam sigurna, Divlje Srce
je došao u moj život da me nauči strpljenju i blagosti. Bila sam
spremna učiti, a usput sam, možda i neprimjetno, poprimala njegov
plahi oprez. (Ili mu je to možda bio pravi cilj?)
Nakon njegovog odlaska (trebam li reći da je bio neizbježan?!)
pojavila se Pandora, i ja nisam odmah bila svjesna da je njome
zatvoren krug. Učinilo mi se tek da je to konačna potvrda da svoju
ljubav mogu pokloniti samo pripadnicima mačjeg roda. Pandora je
u sebi nosila sve karakteristike svojih prethodnika. Oprezna,
ali ne i plašljiva kao Divlje Srce; razigrana, ali nikad tako
luckasta kao Sunion, i konačno, tajanstvena, ali ne i zastrašujuće
mračna kao Ramzes, bila je u stvari – idealna mačka. Plava boja
njezine dlake odavala je ruski aristokratski duh, a odnosila se
prema meni s urođenom snishodljivošću, kao da mi svojom kraljevskom
milošću blagonaklono poklanja svaki trenutak koji provodimo zajedno.
Samouvjerena i posve samostalna, nije se trudila da prikrije stvarni
odnos snaga. Podsjećala me je svakog dana da ja nju trebam mnogo
više nego ona mene. I samo jednom kad sam se drznula postaviti
se u ulogu koja mi nije pristajala (ulogu njene vlasnice!) nije
se mnogo dvoumila oko primjerene kazne. Otputovala sam na tri
dana i ostavila je na brizi ljubaznim susjedima. Kad sam se vratila,
Pandore više nije bilo.
Poslije Ramzes, bila sam sigurna da nikog više neću tako voljeti.
Poslije Pandore, uvjerila sam samu sebe da sam u stanju voljeti
samo mačke. Naravno, oba sam puta bila u krivu. Bila sam posve
nespremna za ono što je tek slijedilo, za veliku, fatalnu ljubav
mog života. Mislila sam da mi se to više ne može dogoditi – da
nekog zavolim tako bezglavo i bezuvjetno, i da dane počnem mjeriti
vremenskim jedinicama iščekivanja ponovnog susreta… U toj ljubavi
(koja je bila obostrana), bilo je nešto zlokobno od samog početka,
ali ja to nisam bila u stanju odmah prepoznati, vjerojatno zaslijepljena
silinom osjećaja. Gavrilo je osvojio moje srce od prvog susreta.
Svaki je njegov pogled prštao radošću i blistavim svjetlom, i
zbog toga nisam bila u stanju vidjeti tamnu sjenu koja se nadvila
nad nama. Možda ju je vidjela Asja; možda je to tvorilo onu tugaljivu
notu koja joj je zastirala oči. Je li znala?! To se pitam sve
vrijeme, lomeći se u sebi od želje da joj se približim, istovremeno
joj se brižno uklanjajući s puta. Je li mogla znati?! Toliko je
tuge u njoj; blagi luk njenih leđa svakim je danom sve više pogrbljen…
Zna li ona? Užasavam se odgovora, podjednako kao i susreta s njom!
Asja mi može proniknuti u dušu; pred njom ne bih mogla glumiti
ovu ulogu nehajnog promatrača. Zbog toga obaram pogled svaki put
kad prolazim pored nje, a čudna nas je igra sudbine dovela tako
blizu… Ona sad živi u susjedstvu, i gotovo ju svakog dana srećem.
Najčešće sjedi ispred kuće, a pogled joj je uperen u daljinu.
Ne primjećuje me. Ili se samo trudi da ostavi takav dojam. Možda
očekuje od mene da joj prva priđem, ali što? što bih joj mogla
reći nakon svega?! Da mi je žao? Prekasno je sada za isprike,
kao što je onda, kad smo se prvi put srele, bilo prerano za obećanja
koja ona od mene nije tražila. Ne znam što me je nagnalo da joj
se ipak približim i šapnem na uho to obećanje koje nisam bila
u stanju održati… Zapravo, održala sam samo pola obećanja, jer
tada, u tom neplaniranom i posve spontanom trenu iznenadne bliskosti,
ja sam ju zagrlila i rekla:
- Ne brini! Ja ću voljeti i čuvati tvog sina!
Njezin je pogled bio neizrecivo dubok i obvezujući. Govorio je
da prihvaća moje obećanje. Vjerovala mi je, a nisam zaslužila
to povjerenje.
Voljela sam ga, ali sva moja ljubav nije bila dovoljna da ga sačuva.
Nisam ga uspjela zaštititi. Neka se mračna ruka Sudbine ispružila
prema njemu već od dana njegova rođenja koji je zlokobno padao
baš na datum Gavrilove smrti. (Da, onog Gavrila!)
Bio je to Znak, a ja sam počinila nedopustivu grešku previdjevši
ga. Nisam mu smjela dati to ime. I nisam mu smjela dopustiti da
me toliko zavoli.
To je tako prokleto nepošteno! Bio je tako mlad; ništa još nije
stigao naučiti o životu… Da je barem stigao naučiti da se kloni
ceste, ali on nikad nije te jureće automobile doživljavao kao
opasnost! Imala sam dojam da ih gleda kao nešto s čime bi se moglo
igrati.
Ah, da! Jasno mi je, gubim se…
Željeli ste otkriti moguće motive? Pa, ako vam iz ovog dosad to
nije jasno, ne znam što bih više mogla reći. Žao mi je, da! ali
nisam sigurna je li to žaljenje od one vrste koju očekujete. Nije
trebalo ispasti ovako, ali ne kajem se! Da se barem suzdržala;
mogla se praviti da ne primjećuje moje suze, ako već nije mogla
suosjećati sa mnom… ali ona je, umjesto toga, hladno i bešćutno
rekla:
- Što ti je? Pa to je bio samo pas, nabavit ćeš novog!
Kakva je to osoba, pitam ja vas, koja može izgovoriti tako nešto?!
Bio je samo pas?! Da, ali pas koji me je volio svim srcem! Osim
toga, jednom je netko mudar rekao da ljubav kakvu očekujemo od
ljudi, u stvari možemo dobiti samo od pasa. Ja se barem nisam
zavaravala. Znala sam to oduvijek.
Ni sada se ne zavaravam, i ne plašim se suda – osim jednog, i
osude koja me možda očekuje u Asjinom pogledu. Sve drugo je posve
nevažno.
|
|