...
tvoj prostor ispunjava
tišina
izrezani komadi mene nečujni
boje promukle od pjevanja
...
zrak miriše na akvarel
bijeli
isječci prolaze kao prolaze mirno
mene zapljuskuju otvorene pore
mrmljaju o brodovima plove
daleko školjke masline nepomičnost
horizonta nedosegnuta stvarnost
more je crna crta
...
gazim
jedino me traži mrak
očima utrnulim od nesanice
da li se smijem ili vrištim
bosonoga po makiji šljunku pijesku
ostavljam tragove
...
trčali smo uz vjetar
pored rijeke
sive hladne s betonskim mostovima
s kojih sam često skakala u snovima
zelenim od trave na kojoj smo ležali
gledali kako gavran nisko leti šutke
oponašajući ritam popodneva konture oblaka
koje si želio ubrzati otkriti sunce
na zalasku
...
slutim kamenje bose
noge
trče dohvatiti plimu oblizati suze
teku nijemo bez krika nijemo
galebovi slijeću na vodu plutaju
moji udovi bez cilja
...
stružem žbuku s tvojih
zidova
da utažim glad
ranjenih prstiju noktiju
završavam dan
...
tmurno jutro donosi
opet
strah od prolaznosti u mojim kostima
nisam budna zapravo
pokreće me jedino nemir
...
zaroni
zatvori se zajedno sa školjkama
one snivaju
...
oprosti
ljuta sam jer neću srknuti more
iz dlana
svijet je stiješnjen između malodušja
i voznog reda vlakova
školjke nanizane oko zapešća
prsti promrzli dok palim cigaretu
nema proljeća
pod plahtom tražim zaklon od vjetra
prepuštam se snovima kao davljenju
moraš me jako stisnuti
jako
i voljeti otvorenih očiju
dok ne zavrištim
dok ne popuca staklo
...
mogu li te dirati
granama nevidljivim
korijenjem lebdeći između trave i svoda
čijim stazama plovi otpalo lišće |
