Grčkorimska Starina je poznavala ljubav, ali gotovo uvijek kao bolnu strast koja je unatoč svemu bila vrijedna da ju se doživi i da bude sama po sebi poželjna. Tu su nam istinu ostavili u naslijeđe aleksandrijski i rimski pjesnici, nu ona nije ništa izgubila od svoga značaja: ljubav je želja za potpunošću, i na taj način odgovara dubokoj ljudskoj potrebi. Androgeni mit je psihološka stvarnost: svi mi, i muškarci i žene, tražimo svoju izgubljenu polovicu. Međutim, stari svijet je oskudijevao za jednom doktrinom o ljubavi, za jednim sklopom ideja, iskustava i ponašanja utjelovljenih u zajednici u kojoj bi svi članovi bili njezini baštinici. Teorija koja je mogla ispuniti tu funkciju, platonski eros, još više je odrodila ljubav i pretvorila ju u filozofski i kontemplativan erotizam iz kojeg je, k tomu, bila isključena žena. Napokon se u XII. stoljeću, u Francuskoj, pojavljuje ljubav, nu ne više kao pojedinačan zanos, izuzetak ili zabluda, nego kao ideal uzvišenog života. Pojava “dvorske ljubavi” (amor cortés) ima nečeg čudesnog, jer nije bila posljedica religiozne prodike niti filozofske doktrine. To je bila tvorevina skupine pjesnika na jugu stare Galije, u krilu jednog prilično uskog kruga unutar feudalnog plemstva. Nije nikla u nekom velikom carstvu, niti je bila plod neke stare civilizacije: potekla je iz jedne skupine polunezavisnih vlastelina, u jednom vremenu političke nestabilnosti, ali ogromne duhovne plodnosti. Bila je to objava, proljeće. To XII. stoljeće je bilo stoljeće rađanja Europe; u tomu dobu se pojavljuje ono što će se poslije nazvati velikim tvorevinama naše uljudbe, među kojima su dvije najznamenitije: lirska poezija i ljubav kao oblik života. Pjesnici su odkrili “dvorsku ljubav”. Odkrili su ju zato što je to bila skrivena težnja toga društva.

Književnost o “dvorskoj ljubavi” je vrlo opsežna, nu ovdje ću dotaći samo nekoliko mjesta koja držim bitnima za ovu temu. U nekim drugim tekstovima sam se bavio ovom temom, kao i drugim dvjema srodnima: ljubavi u Danteovoj poeziji i španjolskom baroknom lirikom; u ovom eseju ne ću se više vraćati na ove dvije teme. Termin “dvorska ljubav” odražava srednjovjekovnu razliku između dvora i sela. To nije više neotesana ljubav - kopulacija i prokreacija - nego uzvišen osjećaj, svojstven vlastelinskim dvorovima. Pjesnici to nisu zvali “dvorska ljubav”; upotrebljavali su drugi izraz: fin’amors, to jest pročišćena, profinjena, izvrstna ljubav. Ljubav koja nije imala za svrhu puki tjelesni užitak niti reprodukciji. Asketizam i estetika. Premda je među tim pjesnicima bilo značajnih osoba, ono što je doista bitno jest njihovo zajedničko djelo. Osobne razlike, premda duboke, nisu bile prepreke da svi djele iste vrijednosti i istu doktrinu. U manje od dva stoljeća ovi pjesnici su stvorili ljubavni kodeks koji je još uvijek na snazi po mnogim svojim vidovima i namrijeli su nam temeljne oblike Zapadne lirike. Tri napomene o provansalskoj poeziji: najveći dio poema ima za temu ljubav; ta ljubav je ljubav između muškarca i žene; poeme su napisane pučkim jezikom. Dante daje prednost tomu izboru pučkog jezika, a ne latinskog: pjesnici su željeli da ih gospe mogu razumjeti (Vita Nuova). Te pjesme nisu za čitanje, nego za slušanje uz glazbenu pratnju u dvorištu (cour) dvorca nekog velikog gospodara. Ta sretna kombinacija između govorne riječi i glazbe mogla se steći samo u jednom aristokratskom društvu, prijateljski naklonjenom rafiniranim užicima, koje je bilo sastavljeno od plemenitih muškaraca i žena. I u ovomu leži njezina velika povijesna novost: platonski banket je okupljao samo muškarce, a društva koja se mogu naslutiti u Katulovim i Propercijevim poemama bila su zabave libertina, dvorjana i aristokrata - ljubitelja slobodna života poput Clodie.

Različite povijesne okolnosti učinile su mogućim rođenje “dvorske ljubavi”. Na prvom mjestu je postojanje feudalnih dvorova relativno neovisnih i bogatih. Osim toga, XII. vijek je bilo doba obilja: napredna poljopriveda cvijeta, to je početak urbane ekonomije te trgovačke aktivnosti ne samo između europskih regija, nego i Istoka. To je bilo doba otvoreno prema vani: zahvaljujući Križarima Europljani su došli u bliskiji dodir s Istokom, s njegovim bogatstvima i njegovim znanostvenim dostignućima; preko arapske kulture ponovno su otkrili Aristotela, medicinu i grčkorimsku znanost. Među provansalskim pjesnicima bilo je onih koji su sudjelovali u Križaskim vojnama. Njezin utemeljitelj; Vilim Akvitanski, boravio je u Siriji a kasnije u Španjolskoj. Odnosi s ovom posljednjom bili su posebno plodni, kako u političkim odnosima i trgovini tako i u običajima; nije bilo rijetko naći na gospodskim feudalnim dvorovima arapske plesačice i pjevačice iz Al-Andalusa. Početkom XII. stoljeća jug Francuske je bio povlašteno mjesto gdje su se križali najrazličitiji utjecaji, od onih sjevernih naroda pa do istočnih. Ta različitost je oplodila duhove i proizvela jedinstvenu kulturu, koju nije pretjerano nazvati prvom europskom civilizacijom.

Pojava “dvorske ljubavi" bila bi neobjašnjiva bez razvoja položaja žene. Ta promjena je nadasve utjecala na plemkinje, koje su uživale veću slobodu od svojih baka u mračnim stoljećima. Različite okolnosti išle su u prilog toga razvoja. Jedna je bila na religioznom polju: kršćanstvo je dalo ženi dostojanstvo nepoznato u paganizmu. Druga, germansko naslijeđe: već je Tacit pisao s divljenjem kako su germanske žene bile mnogo slobodnije od rimskih (De Germania). I napokon, stanje feudalnog svijeta. Brak među feudalcima nije bio utemeljen na ljubavi, nego na političkom, ekonomskom i strateškom interesu. U tom svijetu neprekidnih ratova, kadkada i u udaljenim zemljama, otsustva su bila česta i gospodari su morali prepustiti svojima suprugama upravu nad svojim zemljama. Vjernost jedne i druge strane nije bila bogznakako stroga i obilovali su primjeri izvanbračnih veza. Odprilike u to doba je nastala čuvena arturska legenda o vjerolomnim ljubavima kraljice Ginevre s Lancelotom, te isto tako nesretna sudbina Tristana i Izolde, žrtava kažnjive strasti. S druge strane, te dame su pripadale moćnim obiteljima i mnoge se nisu ustručavale usprotviti se svojim muževima. Vilim Akvitanski je morao pretrpjeti poniženje da ga ostavi druga žena, koja se povukla u jedan samostan i u savezu s nekim biskupom nije mirovala dok ga nije uspjela ekskomunicirati. Među ženama toga doba ističe se lik Eleonore Akvitanske, žene dvojice kraljeva, majke Rikarda Lavljeg Srca i zaštitnice pjesnika. Mnoge su aristokratske dame, također, bile trubadurice; već sam spomenuo groficu Dia, čuvenu trobairitz. Žene su u tomu feudalnom dobu uživale slobodu koju su kasnije izgubile zajedničkom djelovanjem Crkve i apsolutističke monarhije. Fenomen Aleksandrije i Rima se ponovio: povijest ljubavi je nerazdvojna od povijesti ženine slobode.

Nije lako odrediti koje su ideje i doktrine utjecale na pojavu “dvorske ljubavi”. U svakom slučaju bilo ih je malo. Provansalska poezija se rodila u jednom duboko kršćanskom društvu. Dakako, u mnogim bitnim točakama “dvorska ljubav” se udaljuje od crkvenog nauka, i uz to mu se još i opire. Oblikovanje pjesnika, njihova kultura i njihova vjerovanja su bila kršćanska, ali mnogi od njihovih ideala i mnoge od njihovih težnji su bile u suprotnosti s rimokatoličkim dogmama. Bili su iskreni vjernici, nu u isto vrijeme su sudjelovali u jednom svjetovnom kultu, koji nije bio u skladu s rimskim. Ne čini se da ih je to proturječje uznemirilo, barem ne u početku; no to nije prošlo nezapaženo sa strane crkvenih auktoriteta, koji su uvijek osuđivali “dvorsku ljubav". Što se tiče utjecaja grčkorimske Starine: on je bio beznačajan. Provansalski pjesnici su poznavali latinske pjesnike na nejasan i nepotpun način. Naravno da je postojala neolatinska književnost klerika koji su pisali “ljubavne epistule” na Ovidijev način; i kako kaže René Nelli: “nisu imali utjecaja na prve trubadure, ni u stilu ni u idejama o ljubavi”. Različiti kritičari tvrde da je prozodija latinskog liturgijskog pjesništva utjecala na metriku i oblik strofa provansalske lirike. Moguće je. U svakom slučaju, religiozne teme te poezije nisu mogle utjecati na provansalske erotske pjesme. I na kraju: platonizam, veliki erotski i duhovni kvasac Zapada. Premda nije bilo izravnog utjecaja platoničkih doktrina na ljubav, vjerojatno je da su stanoviti pojmovi tih ideja arapskim posredstvom dospjeli do provansalskih pjesnika. Ta hipoteza zahtijeva poseban osvrt.

Govoreći o vezama između arapske i okcitanske “udvornosti” (“cortesía”), René Nilli kaže: “Najdublji, najraniji i najodlučniji utjecaj je bio iz muslimanske Španjolske. Križarski ratovi u Španjolskoj više su naučili provansalske barune, nego križarski ratovi na Istoku”. Većina poznavatelja dopušta da su provansalski pjesnici usvojili dvije popularne poetske arapsko-andaluške forme: zehel i hardžu. Potom spominjem drugu, značajniju, posudbu koja je imala dublje posljedice ne samo u poeziji, nego i u običajima i u vjerovanjima: obrat u tradicionalnom položaju između ljubavnika i njegove gospe. Os feudalnog društva je bila okomita veza, koja je bila istovremeno pravna i sveta, između gospodara i vazala. U muslimanskoj Španjolskoj emiri i veliki feudalni gospodari su se proglašavali slugama svojih ljubavnica. Provansalski pjesnici su prihvatili taj arapski običaj, preokrenuli su tradicionalni odnos među spolovima i nazivaju gospu svojom gospodaricom i priznaju se njihovim slugama. U jednom mnogo otvorenijem društvu od onog hispano-arapskog, u kojem su žene uživale nezamislive veće slobode u usporedbi sa ženama pod islamom, ova promjena je bila istinski prevrat. Ona je izmješale tradiciju posvećene slike između muškarca i žene, napala je običaje te stekla mjesto u jezičnom blagu, a preko govora promijenila je sliku svijeta. Oponašajući običaj pjesnika iz Al-Andalusa, koji su nazivali svoje ljubavnice sajjidí (moj gospodin) i maulanga (moj gospodar), Provansalci su nazivali svoje dame midons (meus dominus). Taj se običaj protegao do naših dana. Maskulinizacija u postupku prema damama težila je isticanju promjene hijerarhije u seksu: žena je zauzimala nadmoćniji položaj, dok je ljubavnik zauzimao položaj vazala. Ljubav je razorna...

Sada možemo pristupiti teškoj temi platonizma. U arapskoj erotici najuzvišenija ljubav je čista; svi pisci rasprava uzvisuju suzdržanost i hvale neporočne i čiste ljubavi. Radi se o jednoj ideji platonističkog porijekla, premda ju je preinačila islamska teologija. Poznat je utjecaj grčke filozofije na arapsku misao. Fal’asifatun (arapska riječ za filozofa) su vrlo rano raspolagali Aristotelovim djelima, te nekim platoničkim i neoplatoničkim traktatima. Postoji čitav niz arapskih filozofa prožetih neoplatonizmom. Korisno je razlikovati one koji zamišljaju ljubav kao put prema božanstvenom i one koji ju ograničavaju na ljudske okvire, ali s jednim prozorom otvorenim prema gornjim sferama. Za islamsku ortodksiju mistični put koji traži sjedinjenjem s Bogom je krivovjerje: udaljenost između Stvoritelja i stvorenoga je nepremostiva. Unatoč toj zabrani jedno od duhovnih bogatstava islama je sufijska mistika, koja itekako prihvaća sjedinjenje s Bogom. Među pjesnicima i sufijskim mističarima neki su bili mučenici i umrli su zbog svojih ideja. Ortodoksnom smjeru pripadao je Muhammad ibn-Dawud, pravnik i pjesnik iz Bagdada. Njegov slučaj je jedinstven; ibn-Dawud je, uz ostalo, bio autor jedne knjige, Kitab uz-zahra (Knjiga o cvijetu), koja je rasprava o ljubavi i u kojoj je jasno vidljiv utjecaj Gozbe i Fedre: ljubav se rađa iz pogleda na lijepo tijelo, stupnjevi ljubavi idu od fizičkog k duhovnom, ljepota ljubljenog je poput puta prema kontemplaciji vječnih oblika. Ipak je ostao vjeran ortodoksiji, pa ibn-Dawud odbacuje spajanje s Bogom: božanstvenost, vječna drugost, je nedostižna.

Stoljeće poslije, u umajidskoj Cordobi, filozof i pjesnik ibn Hazm, jedna od najprivlačnijih figura Al-Andalusa, piše jedan mali traktat o ljubavi, Tauku-l-Hamama (Golubičina ogrlica), danas preveden na gotovo sve europske jezike. Za ibn Hazma ljubav se rađa, kao i kod Platona, pogledom na fizičku ljepotu. Još govori, premda manje sustavno, o stupnjevima ljubavi koja idu od fizičkog prema duhovnom. Ibn Hazm spominje jedan odlomak iz ibn Dawuda, a koji je zapravo navod iz Gozbe: “Moje mišljenje (o prirodi ljubavi) je da se ona sastoji od spajanja dijelova duša koje lutaju razdvojene u odnosu na ono što su bile prije u svojoj uzvišenoj esenciji, ali ne kako to tvrdi ibn Dawud (neka mu Bog bude milostiv!) kada kaže, oslanjajući se na mišljenje stanovitog filozofa, da su duše 'podijeljene sfere', nego prema odnosu koji su imale prije u svojemu uzvišenom svijetu...” Filozof je Platon, a “podijeljene sfere” smjeraju na razgovor o androginu u Gozbi. Ideja da se duše traže na ovome svijetu zbog odnosa kojega su imale prije spuštanja na zemlju i utjelovljenja u jednom tijelu, također je iz Platonova naslijeđa: to je reminiscencija.

Ima drugih odjeka Fedre u Golubičinoj ogrlici: “Vidim ljudski lik, ali kada razmislim podrobnije, vjerujem da vidim tijelo koje dolazi iz nebeskog svijeta Sfera”. Kontemplacija ljepote je epifanija. Osim toga, našao sam drugi odjek ibn Hazma, ali ne kod provansalskih pjesnika nego kod Dantea. U prvom poglavlju Golubičine ogrlice se čita: "Ljubav je po sebi slučajnost i ne može zbog toga biti oslonac drugim slučajnostima” (prvo poglavlje: “O biti ljubavi”). U poglavlju XXV. Danteovog djela Vita Nuova to se kaže gotovo istim riječima: “Ljubav ne postoji u sebi kao supstancija: ona je slučajnost jedne supstancije”. I u jednom i drugom slučaju smisao je jasan: ljubav nije ni anđeo ni ljudsko biće (inteligentna bestjelesna supstancija ili inteligentna tjelesna supstancija), nego nešto što se događa ljudima: strast, slučajnost. Razlikovanje između supstancije i slučajnosti je više aristotelijanska nego platonistička, međutim ono što želim istaknuti je uznemirujuća podudarnost između ibn Hazma i Dantea. Čini mi se da se tijekom vremena sve više i više potvrđuje ideja Miguela Asín Palaciosa, prvog koji je otkrio nazočnost arapske misli u Danteovoj poeziji.

Jesu li provansalski pjesnici poznavali ibn Hazmovu raspravu? Premda je nemoguće dati siguran odgovor, ipak ima naznaka, kako se čini, da postoji utjecaj te arapske rasprave na fin’amors. Više od sto pedest godina kasnije Andrés de Capellán piše, na molbu Maríe de Champañe, kćeri Leonore od Akvitanije, jednu raspravu o ljubavi: De arte honesta amandi, gdje ponavlja ideje i obrasce koji se javljaju u Golubičinoj ogrlici. Nije sasvim neosnovano predpostaviti da su provansalski pjesnici, prije nego je Andrés de Capellán (1185.) napisao svoju raspravu o ljubavi, poznavali, makar djelomično, ideje o arapskoj erotici istovremeno kada su preuzeli metričke forme i ljubavni vokabular arapske poezije. Sličnosti su brojne: kult prema fizičkoj ljepoti, stupnjevi ljubavi, pohvala čistoći - način pročišćenja želje, a da nije svrha sama sebi - i vizija ljubavi kao objave nadljudske stvarnosti, ali ne kao put koji vodi Bogu. Ovo posljednje je odlučujuće: ni “dvorska ljubav” ni erotika ibn Hazma nisu mistika. U obje ljubav je ljudska, isključivo ljudska, premda sadrži odjeke druge stvarnosti ili, kako kaže ibn Hazm, “svijeta Sfera”. Zaključujem: zapadno poimanje ljubavi pokazuje veću i dublju sličnost s arapskim i perzijskim poimanjem iste, nego s onim Indije i Dalekog Istoka. Nije čudno: obje su izvodi, ili točnije, odkloni od dviju monoteističkih religija i obje dijele vjerovanje u osobnu i vječnu dušu.

“Dvorska ljubav” cvjeta u isto doba i na istom prostoru gdje se javlja i širi katarsko krivovjerje. Zahvaljujući propovijedima o jednakosti i čistoći, te ispravnom životu svojih biskupa, katarizam je brzo osvojio široke slojeve puka. Katarska teologija je zadivila učene, građanstvo i plemiće. Njihove kritike Rimske crkve osokolile su pučanstvo, već umorno od zlouporabe klera i miješanja papinskih legata. Ambiciozni velikaši, koji su se željeli domoći crkvenih dobara i koji su se osjetili ugroženi francuskom monarhijom, također su potpomogli širenje nove vjere. Potom, zajednički osjećaj za koji ne znam je li ga dobro nazvati nacionalističkim: ponos i svijest da dijele jedan jezik, iste običaje i jednu kulturu. Te raširen, ali moćan osjećaj: onaj o pripadnosti jednoj zajednici, Okcitaniji, zemlji gdje se govori langue d’oc i koja je suparnica zemlji gdje se govori langue d’oil. Dva društva, dvije čuvstvenosti su iskristalizirale dva načina izgovora riječi oui (da), te čestice koja nas određuje ne po tomu što niječemo, nego po tomu što potvrđujemo i po onomu što jesmo. Ukorijenivši se u Okcitaniji, katarska religija se poistovijetila s jezikom i kulturom te zemlje. Mnogi od velikaša i gospâ, koji su štitili trubadure, gajili su simpatiju za ovu doktrinu. Premda je bilo malo katara-trubadura (i nijedan od njih nije pisao ljubavnu poeziju), prirodno je da je postojala stanovita veza između “dvorske ljubavi” i katarskih vjerovanja. Ali, nezadovoljan s tom bezazlenom istinom, Denis de Rougemont je otišao još dalje: mislio je da su se provansalski pjesnici nadahnuli katarskom doktrinom i da iz nje dolaze njihove temeljne ideje. Pomnom dedukcijom došao je do zaključka da je zapadna ljubav bila krivovjerje - krivovjerje koje nije znalo da je krivovjerje. De Rougemontova ideja je zavodljiva i priznajem da sam i sâm stanovito vrijeme, ne bez protivljenja, bio pristaša takve ideje. Sada više nisam, i odmah ću objasniti svoje razloge.

Više od krivovjerja, katarizam je bio religija, ali njezino temeljno vjerovanje je dualizam koji se opire kršćanskoj vjeri u svim njezinim modalitetima, od rimskog katolicizma do bizantske sabornosti. Njegovi korijeni su bili u Perziji, kolijevci religioznog dualizma. Katari su izražavali ne samo suživot dvaju načela, svjetla i tame, nego su u svojoj krajnjoj inačici, albigeneškoj, izaražavali načelo dvaju stvaranja. Kao i različite gnostičke sekte prvih stoljećâ, vjerovali su da je zemlju stvorio izopačen demiurg (Satan) i da je tvar u svojoj biti zla. Također su vjerovali u seobu duša, osuđivali su nasilje, bili su vegeterijanci, propovijedali su čistoću (reprodukcija je bila grijeh), nisu osuđivali samoubojstvo i dijelili su svoju Crkvu na “savršene” i obične vjernike. Rast katarske Crkve na jugu Francuske i sjeveru Italije je bio začuđujuć i neobjašnjiv fenomen: dualizam je naš spontani odgovor na strahote i nepravde donjeg svijeta. Bog ne može biti tvorac svijeta podložnog slučaju, vremenu, boli i smrti: samo je demon mogao stvriti svijet umrljan krvlju i kojim upravlja nepravda.

Nijedno od tih vjerovanja nema ni najmanje sličnost s vjerovanjma tvoraca “dvorske ljubavi”. Dapače, mora se reći suprotno: postoje proturječja među njima. Katarizam osuđuje tvar i ta optužba se proteže na svaku profanu ljubav. Zato se na brak gledalo kao na grijeh: stvarati djecu od mesa bilo je širenje tvari, nastavak djela demiurga, Satane. Za zajednicu vjerujućih, brak se podnosio kao pis aller, nužno zlo. Fin’amors ga također osuđuje, ali iz razloga sasvim suprotnog: brak se gotovo uvijek sklapa bez ženine privole, radi materijalnih, političkih ili obiteljskih probitaka. Zbog toga trubadur uzvisuje izvanbračnu vezu, pod uvjetom da ne bude nadahnuta pukom pohotnošću i da bude posvećena ljubavi. Katar osuđuje ljubav, uključujući i najčišću, jer ljubav veže dušu za tvar; prva zapovijest “udvornosti” bila je ljubav prema lijepom tijelu. Ono što je bilo sveto za pjesnike, to je bio grijeh za katare.

Slika stubâ postoji u gotovo svim kultovima. Sadržava dvije ideje: uspona i posvećenja. Kao prvo, ljubav je uzdizanje, promjena stanja: ljubavnici nadvisuju, barem u prvom trenu, svoje svjetovno stanje i doslovno se sele na drugi svijet. Drugo, upoznaju skrivenu stvarnost. Radi se o jednoj neintelektualnoj spoznaji: ono što promatra i spoznaje nije duhovno oko, kao kod Platona, nego oko srca. Mora se dodati drugo objašnjenje, koje proistječe ne iz religiozne tradicije ni filosofije, nego iz feudalne stvarnosti: “služenje” voljenoj. Poput vazala, ljubavnik služi svojoj ljubljenoj. “Služenje” ima nekoliko stupnjeva: počinje promatranjem tijela i lica voljene i nastavlja se, prema obredu, razmjenom znakova, pjesama, razgovorâ. Gdje i kada završava? Ako se čitaju tekstovi, može se potvrditi da barem u prvom razdoblju provansalske poezije nije bilo moguće zabune: vrhunac ljubavi je bio tjelesni užitak. To je bila viteška poezija koju su pisali velikaši i upućivali ju gospama svoje socijalne klase. U drugom razdoblju pojavljuju se pjesnici profesionalci: mnogi od njih nisu pripadali plemstvu i živjeli su od svojih poema. Jedni idu od zamka do zamka, a drugi su pod zaštitom nekog velikog feudalca ili gospe visoka roda. U početku je pjesnička mašta, koja je pretvorila gospodara u vazala svoje gospe, prestala biti konvencija i odražavala je socijalnu stvarnost: pjesnici su gotovo uvijek bili nižeg roda od gospâ za koje su sastavljali svoje pjesme. Bilo je prirodno da se naglasi idealno suzvučje ljubavnih odnosa, premda uvijek povezano za osobu gospe. Osobu: njezinu dušu i tijelo.

Ne smije se zaboraviti da je ritual “dvorske ljubavi” bio pjesnička mašta, pravilo ophođenja i idealizacija socijalne stvarnosti. Tako da je nemoguće znati kako i do koje mjere su se izvršavale njihove upute. Također se mora uzeti u obzir da su za vrijeme drugog razdoblja “dvorske ljubavi”, razdoblja njezina vrhunca, većina trubadura bili profesionalni pjesnici i njihove pjesme su izražavale ne toliko osobno proživljeno iskustvo koliko etičku i estetičku doktrinu. Sastavljajući svoje ljubavne pjesme, izvršavali su socijalnu funkciju. Međutim, isto tako je očevidno da osjećaji i ideje koje se pojavljuju u njihovim pjesmama odgovaraju, u neku ruku, onomu što su mislili, osjećali i proživljavali gospoda, gospe i duhovnici feudalnih dvorova. Uz ovaj izuzetak nabrojat ću tri stupnja ljubavnih “služitelja”: tražitelj, molitelj i prihvaćenik. Gospa, prihvaćajući svog ljubavnika, ljubi ga i time završava njegova služba. Međutim, postoji i četvrti stupanj: tjelesni ljubavnik (drutz). Mnogi trubaduri nisu dopuštali da se dođe na fach (na samo djelo: spolni čin). Ta se suzdržljivost, bez sumnje, dugovala promjeni položaja trubadura koji su se pretvorili u pjesnike profesionalce; njihove poeme nisu odražavale njihove osjećaje, osim toga bila je prevelika udaljenost koja ih je dijelila od gospâ. Kadkada nije bio u pitanju samo položaj, nego i dob: one, ili oni, bili su stari. Napokon, mislilo se da posjedovanje ubija želju i ljubav. Ipak Martin de Riquer pokazuje da je moderna kritika “razjasnila da fin’amors može težiti fizičkom sjedinjenju... Da takva težnja nije postojala, ne bi imao ni najmanje značenje rod nazvan alba, koja pretpostavlja već izvršen čin fizičkog spajanja ljubavnika”. Usput, te pjesme, svježe kao zora, obasjale su europsku liriku od Shakespeareovih slavuja do Lope de Veginih ševa:

Par slavuja
pjeva čitavu noć,
a ja sa svojom krasnom drugom
ležim pod cvjetnim granama,
dok stražar s vrha tornja
ne zaviče:
idemo, ljubavnici, vrijeme je,
zora se kotrlja s brda!

Ideja da je ljubav posvećenje, povlači za sobom ideju da je i iskušenje. Prije fizičke konzumacije postoji jedna srednja etapa, koja se naziva assag ili assai: ljubavno iskušenje. Mnoge pjesme smjeraju na taj običaj, između ostalih jedna od grofice de Dia i druga od jedne manje poznate trobairitz, Azalais de Porcairaguese. Ova posljednja se izričito osvrće na assai: “Lijepi prijatelju... Uskoro ćemo doći do iskušenja (tost en venrem a l’assai) - i izručujem se na vašu milost”. S druge strane, assai je sadržavao različite stupnjeve: nazočnost kod gospina buđenja ili lijeganja; promatranje njezine golotinje (žensko tijelo je mikrokozmos i na njegovu obličju se vidi čitava priroda, sa svojim dolinama, brežuljcima i šumarcima); i napokon ulazak u krevet i predavanje različitim milovanjima, a da se ne dođe do svršetka (coitus interruptus).

Naša poema Razón de amor, koja u svojim prvim stihovima izričito smjera na “dvorsku ljubav", nudi čaroban opis stupnja assai. Prekrasan umjetni vrt: “prijatno mjesto”. Izvor, stabla u cvatu, ptice, ruže, perunike, kadulja, ljubičice, mirisne trave: mirisno proljeće. Pojavljuje se jedan mladić: to je “učenik”, dolazi iz Francuske ili Italije, traži nekoga i liježe pored vrela; vruće je, skida odjeću i pije hladnu vodu s vrela. Stiže djevojka izvanredne ljepote, ljupko se opisuju njezino fizičko obličje i njezina odjeća: svileni plašt i haljina, na glavi zaštita od sunca, na rukama rukavice. Djevojka hoda, bere cvijeće i pritom pjeva neku ljubavnu pjesmu. On se diže i kreće joj u susret: pita ju; “poznaje li ljubav”, ona mu odgovara potvrdno, ali da još nije upoznala svog prijatelja. Na kraju se prepoznaju po prstenju koje su poslali jedno drugom: ona je ta koju on očekuje, a on je taj kojega ona traži. Oboje su privrženici “udvornosti”. Prilaze jedan drugome, grle se, lijegaju “so el olivar” (pod maslinu), ona skida ogrtač i ljubi ga u oči i usta (“tan gran sabor de mí había/sol fablar non me podía”). Tako se grleći, provode dugo vremena zajedno (“un grant pieza allí estando/de nuestro amor ementando”), sve dok se ona, uz mnoge zakletve o vječnoj ljubavi, ne mora oprostiti i nerado otići. Mladić ostaje sam: “Deque la ví fuera del huerto/por poco non fui muerto”.

Tekst koji je došao do nas ne izgleda potpun; možda je fragment mnogo dulje poeme. Postoje stanoviti elementi koji navode na pomisao da se radi o alegoriji. Među granama jabuke mladić otkriva dvije čaše. Jedna je srebrna i puna bistrog crvenog vina koje je vlasnica vrta ostavila za svog prijatelja. Je li to ista ona koja se zabavljala s mladićem “so el olivar” ili je druga, koju je spomenula djevojka koja ga također voli? Druga čaša je s ledenom vodom. Mladić priznaje da bi ju rado popio, ali se boji da ga ne začara. Nisam pokušao razmrsiti tu tajanstvenu poemu: naveo sam ju samo da pokažem primjerom ritual assai, iskušenje ljubavi.

Jasno je da između “dvorske ljubavi" i katarizma postoje dodirne točke, nu ima ih i s kršćanstvom i platoničkom tradicijom. Te srodnosti su prirodne; ono zadivljujuće i značajno je da se “dvorska ljubav", još od početka, očitovala na neovisan način i s obilježjima koja joj ne dopuštaju da ju se dovodi u vezu s katarskim vjerovanjima ili pak s dogmama Katoličke crkve. To je bilo krivovjerje, kako kršćanstva tako i katarskih vjerovanja, isto tako i platoničke filozofije o ljubavi. Bolje rečeno: bila je razdor, prekršaj. Kažem to jer je bila bitno sekularna, i doživljavali su ju i osjećali svjetovnjaci. Nazvao sam ju kultom jer je imala rituale i vjernike, međutim bila je kult ispred ili izvan Crkava i religija. To je jedan od obilježja koji djele erotizam od ljubavi. Erotizam može biti religiozan kao što se vidi u tantrizmu, i u nekim gnostičkim kršćanskim sektama; ljubav je uvijek ljudska. Tako da veličanje ljubavi nije bilo, niti je moglo biti, spojivo sa strogim katarskim dualizmom. Dakako, u trenutku velike krize katarizma, koja je povukla za sobom u ponor provansalsku civilizaciju, zemlju je zauzela vojska Simona de Montforta, svijest su onečistili inkvizitori tako da je razumljivo da su provansalski pjesnici, kao i ostatak pučanstva, pokazali simpatiju za katarska pitanja. Nije moglo biti drugačije: pod izlikom da iskorijenjuje jedno krivovjerje, francuski kralj Luis VIII. - uz pomoć pape Inocenta III., koji je objavio Križarski rat albigenezima - proširio je svoju vlast na jug i dokusurio Okcitaniju. U tim stravičnim danima svi su Okcitanci - katolici i katari, plemenitaši i građani, puk i pjesnici - bili žrtve vojske Simona de Montforta i dominikanskih inkvizitora. Međutim, nije besmisleno pretpostaviti da ne bi i katari, da su kakvim čudom preživjeli, osudili “dvorsku ljubav".

Razlozi Rimske crkve da osudi fin’amors, premda različiti od onih katarskih, nisu bili manje moćni. Prije svega držanje naspram braka. Za Crkvu ja brak jedan od sedam svetih sakramenata koje je uveo Isus Krist. Dirnuti u njegov integritet ili staviti u sumnju njegovu svetost, nije bio samo teški prekršaj: bilo je krivovjerje. Za privrženike “dvorske ljubavi" brak je bio nepravedan jaram koji ženu drži u ropstvu, dok je izvanbračna ljubav bila sveta i pružala je ljubavnicima duhovno dostojanstvo. Kao i Crkva, osuđivali su preljub zbog razvrata, ali su ga pretvarali u sakrament ako ga je pomazao misteriozni fluid fin’amorsa. Ni Crkva nije mogla odobriti obrede ljubavnog udvaranja; ako su prvi stupnjevi, premda griješni, mogli izgledati bezazleni, isto se nije moglo reći o različitim i krajnje senzualnim ceremonijama od kojih se sastojao assai. Crkva je osuđivala tjelesni odnos, makar bio i u braku, ako nije imao za svrhu produljenje vrste. “Dvorska ljubav" ne samo što je bila ravnodušna takvoj svrsi tjelesnog odnosa, nego su njezini obredi veličali tjelesni odnos vidno odvojen od reprodukcije.

Crkva je uzdigla čistoću na najviši stupanj vrline. Nagrada je bila u Onostranosti: to je božansku milost, a za najbolje je još i blaženstvo na nebu. Provansalski pjesnici su bez prestanka slavili tajanstveni zanos, istovremeno fizički i duhovni, i koji je bio najviša plaća ljubavi. Taj joi nije bio ni jednostavna radost ni užitak, nego stanje neobjašnjive sreće. Izrazi s kojima su neki pjesnici opisivali još dovodi na pomisao da se odnose na tjelesni užitak, premda profinjen zbog iščekivanja i mezure: “dvorska ljubav" nije bila nered, nego estetika osjećaja. Drugi govore o osjećaju sjedinjenja s prirodom preko promatranja gole ljubavnice, uspoređujući ga s osjećajem kojim smo opčinjeni pred nekim krajolikom proljetnog jutra. Za druge je, pak, to bilo uzdizanje duše slično zanosu mistika i ekstazi filozofa i kontemplativnih pjesnika. Sreća je u svojoj biti neizreciva; kod Provansalaca bila je neobična vrsta sreće i na taj način dvostruko neizreciva. Samo je poezija mogla smjerati na taj osjećaj. Druga definicija: joi nije bila nagrada postmortem, kao pristanak na apstinenciju, nego prirodna milost dodijeljena ljubavnicima koji su pročistili svoje želje.

Sve ove razlike su se spojile u najvećoj: uzdignuću žene; koja je od podložnice postala gospodarica. “Dvorska ljubav" je dopuštala gospama najcijenjeniju vlast: vlast nad vlastitim tijelom i dušom. Uzdizanje žene je bio prevrat ne samo u idealnom poretku u ljubavnim vezama između spolova, nego i u socijalnoj stvarnosti. Jasno je da “dvorska ljubav" nije dala ženama socijalna ili politička prava: nije bila pravna reforma, bila je promjena u gledanju na svijet. Poremetivši tradicionalni hijerarhijski poredak, težila je uravnoteženju socijalne podložnosti žene s njezinom nadmoćnošću na ljubavnom području. U tomu smislu to je bio korak prema jednakosti spolova. Međutim, u očima Crkve uzdizanje gospe je izgledalo kao istinsko obogotvorenje. Smrtni je grijeh: voljeti jedno stvorenje s ljubavlju koju moramo iskazivati Tvorcu. Idolatrija, bogohulna zbrka između zemaljskog i božanskog, prolaznog i vječnog. Razumijem da je de Rougemont vidio u ljubavi krivovjerje; isto tako razumijem da je W.H.Auden rekao kako je ljubav bila “bolest kršćanstva”. Za njih obojicu nije bilo, niti je moglo biti, zdravlja izvan Crkve. Ali razumjeti jednu ideju nije isto što i dijeliti njezine stavove: mislim da je baš suprotno.

U prvom slučaju, ljubav se pojavljuje u drugim civilizacijama: je li doista ljubav krivovjerje u budizmu, taoizmu, višnuizmu i Islamu? Što se tiče zapadne ljubavi: ono što teolozi i njihovi moderni sljedbenici zovu obogotvorenjem žene, bilo je u stvari priznanje. Svaka osoba je jedinstvena i zbog toga nije zloporaba jezika govoriti “o svetosti bića”. Izraz je, uostalom, kršćanskog porijekla. I te kako svako ljudsko biće, ne izuzevši ni najbijednijie, utjelovljuje tajnu koja se bez pretjerivanja može zvati svetom ili posvećenom. Za kršćane i muslimane velika tajna je pad: ljudski, ali i anđeoski. Veliki pad, veliki misterij, je bio pad najljepšeg anđela, zapovjednika nebeskih vojski: pad Lucifera. Luciferov pad predskazuje i sadrži ljudski pad. Ali Luciferov pad, koliko znamo, je neiskupljiv: njegova osuda je vječna. Nasuprot tomu, čovjek može otkupiti grješku, promijeniti pad u let. Ljubav je zahvalnost, u ljubljenoj osobi, na tomu daru leta koji ističe sva ljudska bića. Tajna ljudskog položaja leži u njegovoj slobodi: to je pad a to je let. I u tome također leži beskonačna zavodljivost koju nad nama vrši ljubav. Ne nudi nam put izbavljenja; niti je to idolatrija. Počinje s divljenjem prema jednoj osobi, slijedi ushićenje te doživljava vrhunac u strasti koja nas vodi u sreću ili nesreću. Ljubav je iskušenje koje oplemenjuje sve, i sretne i nesretne.

Svršetak “dvorske ljubavi” poklapa se sa svršetkom provansalske civilizacije. Posljednji su se pjesnici rasuli: jedni su se sklonili u Kataloniju i Španjolsku, drugi na Siciliju i sjever Italije. Ali prije smrti, provansalska poezija je oplodila Europu. Pod njezinim utjecajem keltske legende ciklusa kralja Artura su se promijenile i, zahvaljujući njihovoj popularnosti, “udvornost” se pretvorila u životnu ideju. Chrétien de Troyes bio je prvi koji je u tradicionalnu epsku materiju ugradio novu osjećajnost. Njegov roman u stihovima o Lancelotovoj nedopuštenoj ljubavi prema kraljici Ginevri mnogi su oponašali. Između ostalih djela ističe se Tristan i Izolda koje je sve do naših dana arhetip onoga što se nazivalo ljubav-strast. U pripovijesti o Tristanu ima barbarskih i magičnih elemenata koji joj daju tmurnu veličinu, ali koji ju odvajaju od ideala “udvornosti”. Za Provansalce, koji su u tome slijedili ibn Hazma i arapsku erotiku, ljubav je plod jednog vrlo rafiniranog društva; to nije tragična strast, usprkos patnjama i mukama zaljubljenih, jer je njezin konačni cilj joi, to jest ona sreća koja je rezultat spajanja užitka i kontemplacije, prirodnog i duhovnog svijeta. U ljubavi između Tristana i Izolde magični elementi - ljubavni napitak koji zabunom popiju ljubavnici - snažno pridonose u isticanju iracionalnih sila erotizma. Žrtvama tih sila, ljubavnicima, preostaje samo jedan izlaz: smrt. Sukob između te crne vizije strasti i vizije “udvornosti”, koja ju vidi kao pročišćavajući proces koji nas vodi prosvjetljenju, sadržava bit misterije ljubavi. Dvosruka fascinacija pred životom i smrti: ljubav je pad i let, izbor i potčinjavanje.

Utjecaj te književnosti, koja je miješala barbarske legende s “udvornošću”, bio je ogroman. Slavna epizoda Božanstvene komedije predočava moć koju je imala nad duhovima. Dante susreće u drugom krugu Pakla, onome gdje su smješteni razvratnici, Paola i Francescu. Na pjesnikovo pitanje, Francesca priča da su jednoga dana otkrili, dok su ona i Paolo čitali knjigu koja je opisivala ljubav Lancelota i Ginevre, uzajamnu ljubav koja ih je zahvatila i odvela u smrt. Kada su došli na dio gdje se Lancelot i Ginevra, svladani ljubavlju, prvi put ljube, prekinuli su čitanje i pogledali se zbunjeno. Tada:

questi, che mai da me non fia diviso,
la bocca me baciò tutto tremante.

Francesca kaže: quel giorno più non vi leggemo avante....

Mnogo se raspravljalo je li se Dante smilovao nad sudbinom nesretnog para ili nije. Jamačno je da je ostao potišten kada je čuo za njihovu sudbinu i kada ih je vidio u Paklu.

U dobroj teologiji sudbina griješnika nam može izazvati samo gađenje i odvratnost. Suprotno bi bila blasfemija: sumnja u nebesku pravdu. Međutim, i Dante je bio griješnik i njegovi grijesi su bili prije svega ljubavni grijesi, kao što ga Beatrice na to podsjeća više nego jednom. Možda je zbog toga, a i zbog simpatije koju je gajio prema Francesci, - bio je prijatelj njezine obitelji - tek malo promijenio pripovijest: u pripovijesti Ginevra je prva poljubila Lancelota. Dante je pokušao u sebi ujediniti teologa i pjesnika, ali mu nije uvijek uspijevalo. Kao svi pjesnici stila dolce stil novo, poznavao je Provansalce i divio im se. U odlomku o Paolu i Francesci dva puta smjera na doktrinu “dvorske ljubavi”. Prvi put je to utjecaj njegova učitelja, Guida Guinzellija, koji je ljubav vidio kao aristokraciju srca: “Amor, ch’al cor gentil ratto s'aprende...”(‘ Ljubav, u plemenitu srcu brzo se primi'). Ljubav je duhovna bratovština i samo oni čiste duše mogu doista voljeti. Drugi put ponavlja izrjeku Andrésa Kapelana: “Amor, ch’a nullo amato amar perdona...” Ljubav naređuje a plemenita duša ne može odbiti nalog. Ne iskupljuje li se Francesca za griješnu ljubav kada ponavlja tu izrjeku? I nije li to iskupljivanje novi grijeh? Što je o svemu tomu mislio Dante?

Dante je radikalno promijenio “dvorsku ljubav“, uklopivši ju u skolastičku teologiju. Tako je smanjio protuslovlje između ljubavi i kršćanstva. Uvodeći spasonosni ženski lik, Beatrice, kao posrednicu između neba i zemlje, promijenio je narav odnosa između ljubavnika i gospe. Beatrice je i dalje zauzimala nadmoćno mjesto, međutim veza između nje i Dantea je promjenila prirodu. Neki su se pitali: je li to bila doista ljubav? Ako nije, zašto se ona zauzimala za jednog posebnog grješnika? Ljubav je isključiva; milosrđe nije davanje prednosti jednoj osobi pred drugom, to je grijeh protiv samog milosrđa. Tako je Dante i dalje bio opčinjen “dvorskom ljubavlju”. Na polju ljubavi, Beatrice ispunjava analognu funkciju Djeve Marije na polju općeg vjerovanja. Dakle, Beatrice je univerzalna posrednica: namiče ljubav jednoj osobi. U njezinom liku postoji dvosmislenost: Beatrice je ljubav i milosrđe. Dodajem drugu, ne manje tešku dvosmislenost: Beatrice je udana. Ponovno Dante slijedi “dvorsku ljubav”, čak i u jednom od njezinih smjelijih prekršaja kršćanskog morala. Kako drukčije opravdati brižljivost kojom Beatrice bdije nad Danteovim duhovnim zdravljem, ako ne pod utjecajem ljubavi?

I Laura, Petrarcina ljubavnica, je bila udana. (Jamačno, rane ideje Markiza de Sadea). Ne radi se, naravno, o podudarnosti: oba pjesnika su bila vjerna arhetipu “dvorske ljubavi”. Stvar je posebno rječita ako se pomisli da Dante i Petrarca nisu bili samo pjesnici različitog genija, nego su i njihovi pojmovi o ljubavi bili različiti. Petrarca je manje moćan duh od Dantea; njegova poezija ne obuhvaća sveobuhvatnost ljudske sudbine, obješene na vremenskoj niti između dviju vječnosti. Međutim, njegova koncepcija ljubavi je modernija: njegova draga nije glasnica niti otkriva nadnaravne tajne. Njezina ljubav je idealna, a ne nebeska; Laura je gospa, ne svetica. Petrarcine poeme ne objavljuju nadnaravne vizije: one su suptilna analiza strasti. Pjesnik uživa u oprečnostima - vatra i led, svjetlo i tama, let i pad, užitak i bol - jer je on sâm scena gdje se bore suprotstavljene strasti.

Dante ili ravna crta; Petrarca ili neprekinuta krivudava crta. Njegove ga oprjeke zaustavljaju, dok ga nove ne stavljaju ponovno u pokret. Svaki sonet je jedna prozračna arhitektura, koja se rasipa da bi se ponovno pojavila u drugome sonetu. Canzoniere, za razliku od Commedie, nije izvješće o lutanju i uspinjanju; Petrarca živi i opisuje beskrajnu raspravu sa samim sobom i u samom sebi. On je prvi moderni pjesnik; što će reći, prvi koji je svjestan svojih opreka i prvi koji ih pretvara u tvorivo svoje poezije. Gotovo svu europsku poeziju o ljubavi možemo prosuditi kao niz parafraza, varijacija i zloporaba Canzoniera. Mnogi pjesnici su nadvisili Petrarcu na jednom ili drugom polju, nu nikada na cjelokupnom. Pritom mislim na Ronsarda, Donnea, Queveda, Lope de Vegu i, općenito, na velike renesansne i barokne pjesnike. Na kraju svog života Petrarca je, prema onomu što nam priča u svojim ispovjestima (Secretum), patio od duhovne krize i odrekao se ljubavi; držao ju je zastranjenjem koje je dovelo u pogibelj njegovo spasenje. Njegov učitelj je bio Sveti Augustin, drugi veliki strastvenik, još čulniji od njega. To povlačenje je također jedna poruka: priznanje ljubavnih moći.

Provansalska ostavština bila je dvostruka: to su poetske forme i ideje o ljubavi. Preko Dantea, Petrarce i njihovih sljedbenika pa do nadrealističkih pjesnika XX. vijeka, ta je tradicija doprla do nas. Živi ne samo u najuzvišenijim oblicima zapadne umjetnosti i književnosti, nego i u pjesmama, filmovima i narodnim mitovima. U početku je prijenos bio izravan: Dante je govorio limuzenskim jezikom i u Čistilištu, kada se pojavljuje Arnaut Daniel čini ga da i on u jednom stihu govori provansalskim jezikom. I Cavalcanti, koji je putovao jugom Francuske, znao je provansalski. Isto je bilo sa svim pjesnicima te generacije. Premda danas ima samo nekoliko skupina ljudi koji govore langue d’oc, tradicija koju je stvorilo provansalsko pjesništvo nije nestala. Povijest ”dvorske ljubavi”, njezina preobrazba nije samo povijest naše umjetnosti i književnosti: to je povijest naše osjećajnosti i mitova koji su zapalili mnoge mašte od XII. stoljeća do naših dana. To je povijest Zapadne civilizacije.