U pjesmi „Rado ide Srbin u vojnike (Pička)“ grupa Let 3 nametljivo rabi usporedbu kao stilsku figuru, koja se u mnogim estetičkim krugovima smatra uvelike profanom. No, uznastojimo li funkcionalistički promotriti njihove susljedne usporedbe poput „pička kao mrva kruva“, „(iz pičke) želatina kao zguslo more slano“, „kao Empire State Building“, „kao sarma“ itd. lako možemo uočiti sustav u kojemu pička funkcionira kao kruh naš svagdanji, a što za ljude koji žive uz „more slano“, ili pak imaju neki Empire State Building (ESP), ili bar piramidu (u čijoj se okolici služi sarma na razne načine) predstavlja turizam kao osnovna gospodarska djelatnost.

Uspoređujući pičku s turizmom, odnosno postavljajući je kao osnovnu pretpostavku turizma, kao opći okvir toga (bar ekonomski, materijalistički gledano) temelja ljudske egzistencije – kako lokalno (riječko more) tako i globalno (ESP kao metafora globalizacijskog prosperiteta) – Let 3 ovom, po mnogima jeftinom stilskom figurom izravno ukazuje na nešto bitno, na jednu pra-osnovu, na arhetipski fenomen ljudske egzistencije. Da se u ovoj sofisticiranoj pjesmi ne radi o pukom nabrajanju ili, kako bi Hegel rekao, „pukom komešanju (bloße Treiben)“, Let 3 u figurativnom crescendu ove numere izrijekom upućuje na najprodubljeniju tradiciju klasičnoga njemačkog idealizma: „pička kao čista duša“! Kantovsko temeljno pitanje o mogućnosti sintetičkih sudova a priori, svršava u kritici praktičkoga uma, koji kao „čisto htijenje“ jest čista duša i kao takva „dobra po sebi“. I filozofskome je laiku ovdje jasan zaključak na koji Let 3 najdobronamjernije upućuje: pička je dobra po sebi.

No, vratimo se Kantu – kojega nismo mogli zaobići razmatrajući pičku kao čistu dušu. Kantovo samo ime, s jedne strane, i njegova filozofijska transcendentalna tradicija, s druge, upućuju na filozofiju, odnosno analizu jezika u najširemu smislu. Ime, odnosno riječ KANT upućuje na engleskom jeziku nužno i nedvosmisleno na pičku, koju kao termin mnogi smatraju opscenim i uvredljivim/agresivnim, dok je drugi pak smatraju naprosto „neformalnim, ali ne i vulgarnim“ . Među ove druge spadaju i neki/e feministi/ce . Je li pička opasna? Tko se boji pičke? Treba li je zabraniti? Zašto se neke boriteljice za ženska prava opredjeljuju za uporabu riječi pička u javnosti, dok su drugi tomu protivni? Zašto jedne – posve kantovski - misle kako je pička dobra po sebi, dok drugi/e misle kako je ona po sebi loša?

Smjestimo li se udobno u lokalni kontekst raspadnute SFRJ i pogledamo li standardizirane, službene rječnike, primjerice onaj Matice srpske i Matice hrvatske iz 1959./1960, Matice srpske iz 1971, Senahida Halilovića iz 1996, Leksikon Jugoslavenskog leksikografskog zavoda iz 1974, te Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz 1999, vidjet ćemo da pička službeno ne postoji. Ona nije proglašena opscenom ili agresivnom, kako je slučaj u anglosaksonskoj jezičnoj tradiciji, nego je naprosto nema.
[U Vukovom izdanju Srpskog Rječnika iz 1818. godine, koji sadrži u sebi 26.270 reči koje je Vuk čuo u narodnom govoru, ova reč se pominje. Pominje se i ona druga. (Prim. D.G.)]

No, činjenica je da se pička nadaje jeziku (da se poslužimo Heideggerovim stilom), da se dodir pičke i jezika u živome govoru, u živome spontanom općenju ostvaruje nesmetano i na sveopće zadovoljstvo, da u „svijetu života (Lebenswelt)“ ne postoji sankcija za takvo što (eventualno higijenski, puristički naputci, tipični za sve koji se bave jezikom), da običan svijet ne zna za tu sankciju, nego da ona, sankcija, postoji samo kao tekst, postoji samo kao daleki, pisani trag u turobnim zakutcima nepristupačnih prostora, negdje, u odsutnosti živog, radosnog općenja. U toj tamnoj odsutnosti života pička ne samo što ne postoji nego je (ma kako paradoksalno zvučalo) i zabranjena, sankcionirana. Nju u vlastitoj tami slute kao tamu, ili kao bolno svjetlo, te je odbacuju prije negoli je upoznaju u njenoj punini, čak prije negoli je elementarno upoznaju. U jednome konglomeratu Freuda, Descartesa i Richelieua neobjašnjive etiologije uspostavlja se imperativ: „Ona ne postoji. Zabranimo je!“

U takvome historijskom kontekstu lako je shvatiti kako nastaje zloćudna napast koja se okomljuje na pičku – RAK . RAK je izjeda, panično i bez strasti nastojeći je zatrti u njenome pokušaju da pobije RAKov aksiom da ona ne postoji, da – sve i ako postoji – nije poželjna, mada je bitna i neophodna, mada je „u interesu uklanjanja moći koja je združena s njenom uporabom“ . Ne ugrožava li RAK pičku upravo zbog toga što smatra kako ona ugrožava njega?!

Pička u živom dodiru s jezikom, a napose s muzikom, liječi jezik i onoga tko se njime umije i želi služiti istinski i fundamentalno, u dubini ljudskoga bića. Brojna empirijska istraživanja ukazuju na to kako su mnogi u izravnom i radikalnom susretu s pičkom naprosto progledali, ili kako narodna predaja kaže „skinuli mrak s očiju“. Pička oslobađa od mraka. Pička bi mogla osloboditi mraka, izliječiti i sam RAK, koji pak u svojem prirodnom hodu – unatrag – odbija taj lijek, odbija život i nastavlja borbu protivu onoga čemu ne može dopustiti niti elementarni status opstojnosti, niti legitimnosti.

Ne stoji li pička u perspektivi RAKa kao vjetrenjača?

“Many consider cunt obscene and therefore highly offensive, though as with all verbal profanities, others regard it merely as informal but not vulgar slang”
“Some feminists seek to reclaim cunt as an acceptable word for the female genitalia, in the interest of removing the power associated with its use.”

Svaku namjeru da se moja uporaba riječi RAK u ovome tekstu dovede u svezu s Regulatornom agencijom za komunikacije smatram vrlo zlonamjernom insinuacijom i podmetanjem te se unaprijed i izrijekom ograđujem od takvih tumačenja.

“It is there I saw that actually saying “vagina”, “cunt”, “coño”, pička“ ... etc... can be so ’liberating’ for many women..”