još maloprije, magla ti je
po čelu rosila,
s vjeđa se cijedila,

dok si ruke pružao, zanesen,
u nadi da ćeš doseći
što se ne da

izreći, a sad – najdublja
modri se punina, žari
sinjina, gori, gori!

TAKO DRAGA

okuplja se, bliže,
bliže, sad nježi,
sad reži (daje ti
od svoga),
sve sporije

diše, ne
dodiruje, usnama
titluje, dok te
samuje, tvoja je
ptica

zvijezda repatica,
pripija se, ledeno joj
čelo gori
u tvom – konstanta
jedan prema

četiri zida (tren i
Demona bude
prostor, tako draga,
otvara se, tako
sama)

KAD SE JAVI,

rijetko kad u prvom licu,
samo progovori, valjda je
tako više,

struktura koju zriješ,
dok si lomiš jezgro
samo

ispovijedi,
u neizdrživom svagdanjem
uvijek iznova: O,

ljepota užasa prolaznosti!
bolom kandirana
čemerika smisla, gorko-

slatka čežnja
(kad se Jutarnja javi, tko
govori)

TU-ZBRANO

razraslo se,
bez rubova,

tu-

zbrano, zastalo
u sjeni podneva

KADA TE UZME

prožetog srhom
raspe te
po Svemu,

zatim saziva
zrnca zraka,
pa pribija,

pa u žalost,
pa se privija,
pa jutro,

pa svuče,
kosti,
i kosti!

vuče,
pa saspe
u sebe, nisi

misionar Tišine,
možda ti se čini
da si Njeno

sidrište, ne znaš
zašto te je okom
u oko, u svoje

zalomila, u muk
oslijepila, za sebe
uzela