Iako zbog ovog teksta rizikujem da se nikad ne pojavim u Graciji, barem ne dok je Ozren Kebo urednik, roman pomenutog publiciste i odnedavno romanopisca je djelo koje zaslužuje da se na njega malo skrene pažnja.

Glavni junak (ili bolje rečeno, anti-junak) romana Kako je lijepa moja Vectra je Osman K., ponosni pater familias (žena se zove Vidra; jel samo meni čudno ovo ime?), erotoman i čovjek koji je opsjednut svojim automobilom. Njegov najbolji prijatelj je Marinko, a za cilj i zaplet romana, glavni protagonista si postavlja da zavede njegovu ženu Anju.

Osman K. je valjda nekakva parodija Bošnjaka, jer on je „biće koja gaji averziju prema radu, dobru i boljitku“ (p.110), čovjek koji smatra da je auto „smisao života“ (p.75), onaj „koji se sa svima slaže“ (p. 110). Pored toga, on je „genije“ koji „zaslužuje da opslužuje, odnosno, da njega opslužuju najmanje dvije ženke“ (p.45), „svetogrđem“ smatra kad mu žena izjavi da hoće polagati vozački a inače ga oduševljvaju stavovi izvjesne Kler Gol koja kaže „žena – to je jedna velika nula“ (p.132).

Ukratko, Omsn K. je zamišljen kao jedna sirovina. Međutim, već na početku je jasno da autor ima problema sa karakterizacijom glavnog junaka. Osim ako ga nije želio napraviti šizofrenim. Jer, navedena sociološka kreatura čita „najmanje četiri sata dnevno“ (p.17), ne propušta nijednu priliku da čitaoce podsjeti da je „ljubitelj lijepe pisane riječi“ (p.83) pa se žali kada na pijaci izgubi dva sata jer je to vrijeme izgubljeno za pisanje (sic! što bi rekao Osman K.). Kako, probijajući se dalje kroz tekst saznajemo, on je još i „vodeći moderni teoretičar po pitanju Opel Vectre; umjereni hulitelj; esejist; estetičar; peripatetičar; ezoterik; hedonist; osporavatelj dominantnih teorija; manipulator svim i svačim.“ (p.179)

Osman K., čijih je „70 posto dnevnih misli upućeno autu“ a „25 posto pički“ (p.220), se suvereno razmeće latinskim poslovicama i riječima kao što je ketman, vehementan, eklekticizam, biće, bitak, suština i diskurs, profanum vulgus itd.

Bošnji Osmanu K. je poznata američka pop-kultura, pa tako zna kome su njujorški „noiseri Sonic Youth“ (p.166) posvetili album Goo (ovo mi liči na karakterističnu tvorbu pisca & publiciste Selvedina Avdića, ali nije moje da se bavim forenzičkom lingvistikom).

Osim toga, O.K. naširoko esejizira i ima mišljenje (doduše, vrlo glupo) o Goetheovom Wertheru, Rousseauovim Ispovijestima itd. Štoviše, glavni junak u poglavlju O, ti prebijela građevino, koja se ljuljaš na svojim temeljima (p.156), analizira stihove à la Marko Vešović. Pored D'Annunzia i Ricarda Castilla, tu je i pjesnik ili pjesnikinja koja se zove Gabrielle Rosseti. Hm, kako to da sam skoro magistrirala književnost a da ne znam ko je ta persona? Znam da postoji pjesnikinja po imenu Christina Rossetti... Ah, da! Pa, možda je O.K. mislio na njenog brata, pjesnika Dantea Gabriela Rossettija, pjesnika, slikara i prevodioca! U tom slučaju, ispalo mu je jedno od pjesnikovih imena (i to značajno, jer ga je u literaturi koristio kao hommage autoru Božanstvene komedije), pogriješio je u drugom imenu (također, Gabrielle je generalno žensko ime), i pogrešno je napisao prezime.

Pored toga, Osmanu nije jasno zašto ovakva jedna ovako „elokventna i tačna poezija“ nema mjesta u lektirama za 3. razred osnovne škole. E, moj Osmane...

Površnost O.K. se ne završava ovdje. Možda pravilno zna napisati ime francuskog filozofa Jean Jacquesa Rousseaua, ali katastrofalno griješi na „posfestum“ (p.148), u slučaju poznate slike „Monalize“ (p.83), ili famozne marke Le'vis 501 (p.167).

Zatim piše Barbara Straisend (p.197) umjesto Barbra Streisand (kod god voli ovu američku pjevačicu zna da je ona Barbra, bez drugog slova a), a također nije sasvim ni dosljedan u pisanju imena jer na istoj stranici, recimo piše Weininger (etimološki) i Šopenhauer (fonetski), s tim da dvojicu poljskih književnika Vitolda Gombrovič (p. 158) i Czeslawa Milosza (p. 185) piše također ortografski različito.

„Suptilni“ O.K. koji nipošto „nije neotesan“ (p.134) smatra da bi „najdominantnija osobina neke žene trebalo da je krotkost“, ali on svoju suprugu Vidru smatra „uvaženom“ i ne voli „izanđale šale na račun braka“.

Također, čovjek čije je „neurološko stanje uredno“ (p.25) tvrdi da kad žene plaču, one su to i „zaslužile„ („Pa, dokle više?“, p.36), ali istovremeno voli Simone de Beauvoire, poznatu feministkinju i autoricu kultne knjige Drugi spol (i čak smatra da je bila superiorna Sartrea).

Ali, ako je i šizofren, O.K. je društveno („Ljudi kopaju po kontejnerima a ona se vozika u Passatu“, p.124), i farmakološki, odnosno, antiglobalistički vrlo osviješten („WHO je propisala dnevnu i semičnu količinu vitamina ... Ali, šta će mi to? Da bih punio nezasitne fondove Bayera i Plive“, p.105).

Ipak, poslastica je to da navodno ograničeni O.K. svoje stavove štedro potkrepljuje citatima i referencama na slijedeće autore i autorice: Ivu Andrića, Giovannia Boccaccia, Claudea Simonea, Musu Ćazima Ćatića, Danila Kiša, Friedricha Engelsa, Maria Vargasa Llosu, Marqisea de Sadea, Oscara Wildea, Francoisa Rabelaisa, Simone de Beauvoire, Veselka Tenžeru, Nikolu Teslu, Leonarda da Vincija, Alana Forda, Martina Heideggera, Mao Ce Tunga, Anais Nin, Henryja Millera, L.N. Tolstoja, Gustavea Flauberta, Dantea-Gabriela Rossettija, Goethea, Michela Foucaulta, Michelangela, Rousseaua, Alana Finkelkrauta, Einsteina, Picassa, Clintona, Josipa Broza Tita, Morrisa Desmonda, Azedina Alayu, Lenjina, Jamesa Joycea, Michela Tourniera, Brodskog, H.K. Andersena, Jean Loup Sieffa... a bliska su mu i djela čiji su glavni junaci Humbert Humbert, Odisej, Uliks, Don Rigoberto, Werther, Jozef K., Raskoljnikov itd. Ma, Osmanu na erudiciji može da zavidi čitava familija Filipović (sarajevski ogranak)! A da ipak ne bi bilo zabune o njegovoj renesansnoj širini, on na 202. strani predlaže čitav spisak „krucijalnih djela ljudske kulture“ (a kakva je kultura ako nije ljudska? Bakterijska?).

Autor se toliko trudi da istakne svoje navodno (odnosno, površno) poznavanje istorije književnosti i umjetnosti da postiže suprotan efekat. Jer, čak ako i ne sumnjamo da je O.K. pročitao sva ova djela, očito mu nedostaje spoznaja (i dobronamjeran savjet) da istinskog pisca ne čini pročitana literatura.

Osman također ima svoju viziju reforme školstva što vidimo u poglavlju Desant na Anju u deset slika (p.130), gdje renesansno obrazovani Bošnjo navodi i djela iz kojih crpi argumente za svoj osvajački pohod. Osman K. se, kao pravi – kako bi to rekao akademski obrazovan umjetnik Damir Nikšić – skolar konsultira sa slijedećim djelima i autorima (čija imena navodim kako stoji u knjizi):„Muške fanatazije“ Klausa Theweleita, „Pol i karakter“ Otta Weiningera, sa Arturom Šopehnauerom, Françoise Gilot i sa „Dnevnicima“ izvjesne Kler Gol (žene čija je mržnja prema vlastitom spolu zaista beskrajna). Potom se historijski potkovan Osman baca u lament zašto ta ista djeca u školama koje rade po „arhaičnim obrascima“, uče o Kosovskom boju, Bici na Neretvi, Prvom svjetskom ratu, 11. septembru, umjesto da analizraju erotsku poeziju.

Autor je toliko odvažan da čak ismijava socijalističke maksime u vidu naslova poglavlja Neprijatelj nikad ne spava (p.181), Ravnopravnost svih naših naroda i narodnosti (p.209), ili onako, nasitno u smislu „porodica – osnovna ćelija našeg društva“ (p.64), „Učiti, učiti i samo učiti“ (p.83), a jedno pismo započinje sa Zdravo, respektabilna drugarice (p.20) itd., što je sve u redu, ali sa zakašnjenjem od barem dvadeset godina.

Dobre su šanse da O.K. ni u zatvorskoj seriji Oz ne bi prošao nezapaženo. On je vičan znalačkim traktatima o „ženskom gluteusu“, i to sve potkrijepljeno statistikama i trivijama koje bi možda i bile interesantne da su na nekom drugom mjestu (recimo, tinejdžerskim blogovima ili web-siteovima koje su kreirali tih 90 posto dupeljubaca). A to što mu znanje vezano za automobil nadilazi stručnost mehaničara Formule 1 i glavnog tehničara Renaulta zajedno, valjda je normalna stvar jer, čovjek naprosto voli svoju Vectru.

Treba imati na umu da je jedno istinsko divljenje prema ženama (v. Aristofan, Eugène Delacroix, Edouard Manet, D.H.Lawrence, John Keats, W.B.Yeats, H.Newton pa i Hugh Hefner i Sapfo etc.) a drugo je seksizam. Ukratko rečeno, oni koji se ženama dive tretiraju ih s poštovanjem, dok šovinisti ženski rod, u najboljem slučaju, patroniziraju, ponižavaju i, konačno, žele da joj ga zabiju u „tešku i tvrdu guzičetinu“ (p.38).

U svojoj knjizi The Beauty Myth Naomi Wolf se pita šta se ustvari dešava sa muškarcem koji želi da ima lijepu ženu, pri čemu mu je njena ljepota jedina meta. Autorica dalje piše:

„On time sabotira sam sebe, nema prijatelja, nema saveznika, nema uzajamnog povjerenja. Time je uspio da kupi paket nesigurnosti. No, on ipak dobija nešto: poštovanje drugih muškaraca koji takvu akviziciju smatraju impresivnom. Dakako, neki muškarci uistinu osjećaju seksualni naboj pri kontaktu sa ženom objektivne „ljepote“, kao što neke žene seksualno uzbuđuju novac ili moć. No, često je to statusni simbol, neka vrsta egzibicionizma koja muškarca navodi da uživa u tome da zamišlja da ga njegovi prijatelji zamišljaju dok radi to što radi. Neke muškarce seksualno uzbuđuje miris kožne unutrašnjosti Mercedesa. (Ili Opela. op. A.T.) Ne radi se o tome da to uzbuđenje nije stvarno, već je utemeljeno na značenju koje drugi muškarci pripisuju toj kožnoj garnituri.“

Što bi rekla Janice Joplin, Oh Lord, won't you buy me a Merzedes Benz.

Ako je za većinu stvari Bouvard i Pecuchet u jednom liku, Osman K. zato zna minimalno pet stručnih naziva za „njeno veličanstvo pičku“ & regiju („rima pudendi, Mons Veneris, vagina, labia majori, labia minori“, p.39).

„Neviđenu dramu u krevetu“ sa strane 240. bih kandidovala za najspektakularniji opis seksa. Šta tačno mislim pod ovim najspektakularniji, procijenite sami. Dakle, „ponosni vlasnik Opel Vectre (...) tako ju je maestralno uzjahao i tako suvereno jaše, gusla, kopulira, taslači, da to više nije seks nego ljubav, ili još bolje – poezija, čista poezija, sonet, brodet, pjesnički susreti, okrugli stol, diskurs, litota, gender, Njitranska škola, izotopija, egzotopija, autoreferencijalnost, gnoseologija, autarkija, indeterminizam, hilozoizam, eudaimonizam, đela mašalah, Još Poljska ni propala, metajezik... Puf!“

Osim što papagajska mantra o superlativima glavnog junaka vrlo brzo u romanu postaje odbojna, roman krasi i bezbroj klišeja o muško-ženskim (kao razgovor koje vode Armin i njegova Bračna družica) i žensko-ženskim (p.60-1) odnosima koji osciliraju između trača, depiliranja i iščekivanja seksualnog čina, sve to potkrijepljeno pseudo naučnim obrazloženjima tipa „Moja istraživanja pokazala su da je za uspješno isparkiravanje potrebna moždana masa od najmanje 1.570 grama.“ (p.35) Pa? Kit je životinja sa najvećim mozgom na planeti, no to ne znači da je i najpametnija.

Ni mikro-plan nije bez problema, tako da bih način pripovijedanja i opisa ponajprije nazvala rentgenskim. Zaboga, glavni junak ni „kahvu“ ne može da popije kao normalan čovjek, već to doživljava na slijedeći način (p. 247): „Otvaram usta. Srčem. Kahva preko usne šupljine i grla dospijeva u jednjak. Tamo se kratko zadržava i, obogaćena enzimima, prolazi do probavnog trakta. Tamo će biti još enzima.“ (Sva sreća pa nismo dočekali i „finalni proizvod“, jer se roman na kraju strane i završava.) Ova skoro swiftovska dekonstrukcija je neizbježna i u opisu žena pa tako „u crnke vire dlake, od pupka pa sve do gaća dolje“, a „gibanje“ Anjicinog „para dojki“ dovodi u pitanje osnovne principe klasične fizike: gravitaciju, masu, volumen, ubrzanje, sinusoidno poskakivanje prilikom trčanja. I tako to.“ (p.83)

Da odmah razjasnim šta je problem s ovim hm...romanom. Literatura je prepuna svakakvih freakova s još raznovrsnijim devijacijama. Od djela Edmunda Spensera The Faerie Queene iz 1590., do Dostojevskog i Breta Eastona Ellisa. Ruth Rendell je, recimo, u tome majstorica. Međutim, problem je u tome što gospodin Kebo glavnog junaka – šovinistu i seksistu – pokušava prikazati simpatičnim. Jer, iz svake stranice iskaču opravdanja tipa jebi ga, jarane, takvi smo. Autor, dakle, svjesno igra na kartu šovinizma, jer šovinizam je kod nas jedan od načina samopotvrđivanja u društvu (u čemu ne zaostaju ni žene). Mada, ni ta činjenica dobrom piscu ne bi bila hendikep. Pedofilija je, bez sumnje, gora od muškog šovinizma, ali Lolita je odličan roman. Osim toga, bio on meni simpatičan ili ne, glavni junak je naprosto neuvjerljiv, što se manifestira u vidu već navedenih bipolarnih tendencija i stavova. Dakle, eventualni protu-argument u smislu da je autor tek prikazao (možda razotkrio?!) određen tip koji je dominantan u našem društvu je naprosto smiješan.

Respektabilni autor očito smatra da mu je jača strana duhovitost koju kombinira s ironijom. Međutim, imajući u vidu ranije dijagnosticiranu neuvjerljivost, odnosno, neuračunljivost, Kako je lijepa moja Vectra je knjiga u kojoj su gnusno zloupotrebljena velika književna imena, a neki od citata brutalno istrgnuti iz njihovog konteksta. No to je i zbirka šovinističkih pseudoduhovitosti koja inaugurira već postojeće stereotipe o ženama tipa „Davno je rečeno da ženu ne treba slušati šta govori; treba je pažljivo posmatrati dok ćakula.“ (p.59)

Autorica Elissa Helms je to u svom tekstu Alisa u Zemlji čuda: Istražujući o ženama i rodu u Bosni (Zeničke sveske, br.1. p. 77-8.) fino sažela:

„Dakle, prizivanje civilizacijskih stereotipa nije korišteno samo kao odgovor isključivo na rodnu segregaciju, ekstremno pokrivanje ili drugu vrstu patrijarhalne kontrole nad ženama. Nego i za suprotno. Često sam imala priliku vidjeti urbane, obrazovane muškarce (pa i neke žene) kako se uživljavaju u ulogu primitivnog, običnog balkanskog / bosanskog seljaka ne bi li prikazali macho ponašanje, očekivanja i tradicionalne (patrijarhalne) rodne uloge, pa i nasilje nad ženama. Ove su uloge najčešće predstavljene u polušali, u stilu ‘viceva o Muji i Sulji’. Ne možemo ne smijati se beznadežnom neznanju ovih seljaka-anegdotskih protagonista i njihovih primitivnih mentaliteta, ali oni su tu također i da ismiju pretencioznost ‘civiliziranog’ svijeta.“

Nema sumnje da je autor, kako se to popularno kaže, urban. Prije ovog romana, bila sam skloni tvrdnji i da je relativno obrazovan. Ali da se s guštom uživio u ulogu bosanskog seljaka, u to nema sumnje. (U polušali, naravno.) Elissa Helms dalje pojašnjava koliko je ustvari zamagljenja granica između modernog i mizoginog:

„U slučaju današnje Bosne izgleda da je slavljenje primitivnog dijelom povezano s pritiskom međunarodne zajednice za pridržavanje standarda ljudskih prava, zakonitosti i demokracije s jedne strane, i s druge, muške zebnje zbog teškoća u održavanju njihove uloge hranitelja (u teškim ekonomskim prilikama), nadiranja žena u do sada dominantne muške prostore kao što su politika, policija i novi, često profitabilan, nevladin sektor. Humorno identificiranje s ruralnim, primitivnim praksama omogućava muškarcu da povrati osjećaj muškog ponosa, ismijava međunarodnu zajednicu (uključujući i mene kao feminističku istraživačicu sa ‘Zapada’), ali svakako zadržavajući njegovu pozitivnu samoidentifikaciju kao urbanog, produhovljenog i ‘modernog’ čovjeka.‘Moderni’ stavovi, međutim, ne moraju značiti otklon od patrijarhalnih predrasuda o ženskim ulogama ili gole mizoginije.“

Autor se zbilja svojski – za potrebe knjige ili za vlastitu dušu – potrudio da uredno prepiše i skupi neke od najmizoginijih citata koji postoje. Međutim, za ovim ne zaostaju ni njegove vlastite umotvorine.

Dalje slijedi pasus na kojem bi mu pozavidio i sam Aristotel i koji predlažem za neki od uvodnika magazina Gracije, čisto iz eksperimentalno-naučnih razloga. Ona koja pogodi kojem literanom junaku pripadaju ove riječi, dobija džepno izdanje knjige Logika za početnike.

Dakle, nesvršeni književni lik Osman K. suvereno kaže: „Davno sam naučio da u ovim muško-ženskim relacijama ne postoji iskreno ne. Svako ne tek je latentno da. Ne je obavezna uvertira za da. Da bi bilo pravo i kvalitetno, svakom da prethodi jedno lažno ne. Valja samo naći pravi put. Na pravi put može izaći samo pravo muškarac. Taj sam.“

Zaista impresivno. A koji bi to bio put? Kroz grmlje? Jer, ne znači da klasično je opravdanje i podstrek svakog silovatelja, nasilnika, zlostavljača, sociopate, ukratko svakog seksualnog prestupnika. Ali, ako ste imali ikakve dvojbe da ne stvarno znači ne, ova simpatična, duhovita, bezazlena knjižica će vas razuvjeriti. Jer, halo, žene ionako „stalno umišljaju da će biti silovane“! (p.133)

Ono što je paradoksalno jeste da, dok je Ozren Kebo autor ovog mizoginog štiva, istovremeno je i urednik jednog od najčitanijih ženskih magazina. Da je ovdašnja ženska populacija malo senzibilnija na rodnu problematiku, pitala bih se kako reaguju na one-linere tipa “Marinko njoj ostavi svaki put pet maraka bakšiša a ona ga njemu požrtvovano podoji“ (p.90), „Još ne sluti da ću je opaliti“ (p.49), „Svako malo kratila je pubične dlake, uz pomoć ogledala proučavala dubinu svoje nutrine, igrala se sa dražesnim sikiljem, bekeljeći se od zadovoljstva“ (p.61), „Ja samo hoću da joj ga metnem.“ (p.50) itd. Možda se autor nada da će i čitateljice osvojiti svojim dokazanim osvajačkim metodama baziranim na poznavanju žena što je demonstrirao u pasusu: „Sastavite dvije žene, turite im pod nos dva fildžana kahve, pridodajte red-dva najfinije čokolade, sklonite se ustranu, kao što se sklonio moj prijatelji Zijo dok su njegova nena i njegova rodica kahvenisale, i saznat ćete neku od najvažnijih strateških istina našeg vremena.“ (p.73) Imajući u vidu da u našem javnom diskursu nene i tetke odavno visoko kotiraju kao relevantne istorijsko-književne reference, bilo je vrijeme da od njih saznamo i pokoju antropološku istinu.

Julian Barnes je u svom kratkom romanu The Pedant In The Kitchen pokazao kako romaneskna forma može dobro da funkcionira u kontekstu žargona, u ovom slučaju gastronomskog. No, tu se prvenstveno radi o zavodljivoj radnji ispričanoj iz perspektive duhovitog naratora. Da se razumijemo, naravno da je i opsesija autom legitimna književna tema, (dijametralno suprotan rezultat vidjeti kod Miljenka Jergovića).

Radnja romana Kako je lijepa moja Vectra je naprosto dosadna a likovi su – osim, naravno, šizofrenog i iritantnog Osmana – plošni i bezbojni.

Autor je toliko opsjednut tzv. citatnošću, tako da time šteti samoj radnji i naraciji, a glavnom junaku je tolika referentnost još neprimjerenija. Usprkos postojanju referenci koje su na svakom drugom mjestu dostojne pažnje, O.K. uspijeva da roman pretvori u zbirku besmislenih i nabacanih citata praćenih nesuvislom radnjom, a svog junaka u književnog frankenštajna. Knjiga je očito pisana s namjerom da bude bestseller ili barem „knjiga za plažu“, ali sumnjam da bi i brodolomnici iz serije Lost uzeli u ruke ovu knjigu.

Osim toga, „genijalni sofist“ O.K. kao da živi u nekoj vanvremenskoj dimenziji, jer jedine reference na to da se roman dešava, kako bi to rekao O.K., hic et nunc, njegovo je vozikanje u Vectri, odlazak u Mercator, spomen Skenderije, Lagumdžije (dobrodošli u literaturu), Tuđmana itd. A tu su i naivna politička naklapanja u smislu da se junak žali što je nacionalni ključ „rješenje za sve vitalne probleme“, misao koja je za nekog ko citira Kiša prilično degradirajuća.

Općenito u romanu kojeg je njegov autor očito zamislio kao realistički ima stvari koje nepotrebno bodu oči. Već sam ukazala da je ime jedne od glavnih junakinja (Vidra), u najmanju ruku, vrlo neobično, što se ne bi moglo reći za sva ostala imena (Osman, Anja, Marinko). Kad smo već kod Marinka, onda bi neka više psihoanalitičko-lakanovski nastrojena kritičarka mogla napisati i kompletan esej posvećen izboru upravo ovog imena. Ja ću se zadovoljiti slijedećim: kao pasionirana čitateljica svega postojećeg, pa i novinskih impresuma, primijetila sam jednu neobičnu pojavu u svim magazinima koje je O.K. uređivao ili uređuje. Uvijek bi se, naime, nekako zajedno sa Kebom u tim istim impresumima pojavljivao i stanoviti Marinko, za kojeg niko u sarajevskim novinarskim krugovima nije ni čuo i koji, po pravilu, ne piše nikakve tekstove. U Startu je to (bio) Marinko Rotkvić, a u Graciji Marinko Prcić. Obzirom da je prezime prvog, naročito u kontekstu imena, očita aluzija na poznatog interpretatora novokomponovane muzike Marinka Rokvića, a da je prezime drugog također više lascivna igra riječi nego je stvarno prezime, ja ovdje izlazim sa tezom da su oba ova Marinka tek dva alter ega gospodina Kebe. Ako griješim neka me demantiraju sva trojica. Kakve ovo posljedice ima na roman, ostavljam čitateljkama da odluče. Uostalom, da parafaraziram uglednu novinarku Adnu Dobojlić, uzimam sebi za pravo da kažem da je jedina intervencija koja bi mogla spasiti autora sramote nastale ovim djelom – opcija cut.

Već iz inicijala glavnog junaka i nekih podudarnosti između glavnog protagoniste/naratora i autora, jasno je da je izbor ich-forme u ovom slučaju nešto više od puke književne konvencije. Osman K. je – kako je primijećeno i u recenziji njegovog dugogodišnjeg prijatelja & kolege – manje-više Ozren K. Iako se on u Bilješki o autoru, na neki način pere i ograđuje od stavova glavnog lika, sama potreba za tako neuobičajenim postupkom ukazuje na već potenciranu suštinsku bliskost Osmana i Ozrena.

U ovom slučaju mi je naročito zanimljiva autorova tendencija koja se tiče pokušaja praktične primjene znanja. Kako u svom eseju koji se bavi ovom temom kaže Bertrand Russell, postepena promjena stava prema praktičnoj upotrebi znanja se desila sa procesom mehanizacije. Tako ljudi kroz ovih posljednjih sto pedeset godina „konstantno preispituju vrijednost 'korisnog' znanja, i došli su do zaključka da je jedino znanje koje vrijedi posjedovati ono koje je primjenjivo na neke dijelove ekonomskog života zajednice.“

Prisjetiću se ovom prilikom jedne anegdote s prve godine komparativne književnosti: u prizemlju bifea Filozofskog fakulteta, tadašnji asistent Almir Bašović je nekolicini okupljenih entuzijasta (valjda u jeku rasprave o književnim teorijama) snuždeno rekao: Ma, nema vam hljeba od književnosti. Ja stvarno ne znam...Nema sumnje da su se neki studenti tužno sjetili Terra Nostre i Rječnika simbola i zapitali se šta će im to. Neki se vjerovatno to još uvijek pitaju.

Naravno, niko ne tvrdi da se od književnosti može živjeti, ali nije li dužnost tih takozvanih autoriteta da, ako ništa, pobude bar zrno radoznalosti i koju kreativnu misao? Da ih, kako kaže Russell, podstaknu na contemplative habit of mind i upute da je znanje „dobro samo po sebi i sredstvo pomoću kojeg se stvara širi i humaniji pogled na život općenito.“

Vjerovatno se i Ozren Kebo u jednom trenutku svog života zapitao šta da se radi sa svim tim citatima i imenima. Jesti se ne mogu, voziti najmanje, pa onda, što da ne, napišimo roman. Kad bi ovo bila normalna zemlja, on bi se možda prijavio na neki kviz, a ovako mu se učinilo zgodnim da rečenice koje je godinama podvlačio ubaci u svoje djelo.

Da je autor stvarno uživao i istinski pročitao autore kojima se tako razmeće, već bi do sad došao do spoznaje da je znanje „radost duha“ i stalni podstrek na slobodu, i individualnu i u umjetnosti. I možda bi mu sinulo da je znanje, kako kaže Russell „intelektualna oprema gentlemana“.

Također, nije li krajnje vrijeme da lokalni skribomani shvate da ono što dobro zvuči u kafani ili na sijelu nije takvo i na papiru. Razumljivo je da je ovakva knjiga imala pozitivne prikaze u svim sedmičnim i dvosedmičnim izdanjima. Jer, stvar je fenomenološka i više se tiče logistike koja ovakve lumene proizvodi, od čaršijskih laskavaca do nekoliko polupismenih kritičara – što nesvršenih studenata, što frustriranih, wannabe pisaca – koji ne znaju prepisati ni blurbove s knjige. Naravno, posebno mjesto u ovoj truloj hijerarhiji imaju izdavači, urednici & njihova svojta koji ovakve stvari štampaju i plasiraju, uvjereni da se radi o „bosanskom književnom brandu.“

Dakle, suprotno autorovim inicijalima, ovo nije okej, usprkos tome što je knjiga posvećena (autorovoj) ženi, jer bez obzira šta O.K. mislio o tome, nije „lahko praviti briljantnu knjigu“, pa sve i da je čitao, ne četiri, već četrnaest sati dnevno.