* * *

"Nema nikakve sumnje da, od onog časa kad jezik proglasimo nacionalnim simbolom, a naciju zajednicom "krvi i tla", prevladava, ne samo u Hrvatskoj, ekskluzivno shvaćanje jezičnih zajednica, prema kojem su jezik i etnicitet tako međusobno isprepleteni i dubinski povezani da dva čovjeka različitih nacionalnosti (Hrvat i Srbin iz Karlovca, na primjer) moraju govoriti različitim jezicima i onda kad se te razlike ne mogu zapaziti, a dva čovjeka iste etničke pripadnosti (Hrvat iz Međimurja i onaj s Visa, recimo) govore istim jezikom i onda kad im posve očite jezične razlike gotovo onemogućuju međusobnu jezičnu komunikaciju. (2002.)"

* * *

"Konstrukcija nacionalnog identiteta - to je banalno i kazati - uvijek se sastoji i od projekcije suvremenih interesa i odnosa snaga u prošlosti, pa to vrijedi i za jezični identitet kad se on ugrađuje u naciju. Tako je danas, pod utjecajem dominantne ideologije, bez ikakve sumnje, uobičajeno smatrati da svi Hrvati od dolaska u svoje današnje prostore u najmanju ruku, a možda i od nekih mitskih iranskih vremena, govore hrvatski s punom sviješću o tome da je njihov jezik upravo hrvatski jezik i da oduvijek i zauvijek predstavlja garanciju njihova ne samo jezičnog nego i nacionalnog identiteta. (2002.)"

* * *

"Pomalo me, uvjetno rečeno, zbunjuje to da kod nas ima relativno puno pametnih ljudi koji znaju mnogo o suvremenim teorijama nacije i etniciteta, da su prevedene gotovo sve temeljne knjige koje govore o toj problematici, da su i mnogi naši znanstvenici o tome pisali, a da je usprkos svemu tome horizont političkog mišljenja - i na desnici, gdje se to uglavnom može očekivati, ali i na onoj strani koja se percipira kao lijeva i gdje je to, prema zapadnim iskustvima, manje očekivano - u potpunosti određen zastarjelim apsolutiziranjem nacije i nacionalnoga. To znači da se znanstveni diskurs odvija zapravo u zrakopraznom društvenom prostoru, a ujedno nam ukazuje i na to da imaju pravo oni koji tvrde da kod nas relevantne prave političke ljevice uopće nema. (2002.)"

* * *

"U situacijama u kojima se jezik smatra najvećim simbolom nacionalnog, s identifikacijom nacije i jezika širi se ili se bar pokušava proširiti simbolička dimenzija jezika, dokle god se protežu zacrtane etničke granice, i tada se jezik koristi kao sredstvo svakodnevne političke borbe. Dolazimo do pretpostavke da je jezik nedodirljiv i da njegova standardna forma garantira koheziju koja je toliko bitna da svatko tko se usudi dirnuti u nju, dira u samu bit nacionalnog i etničkog, pa nas uvjeravaju da moramo paziti kako govorimo i pišemo, inače nećemo biti dobri Hrvati. Nitko nam ne otkriva da je norma zapravo konvencija, i da u odnosu prema njoj svatko mora sačuvati određeni stupanj slobode, znati da postoje situacije gdje je dopušteno kršiti nametnutu kolektivnost. Jezik se ovdje rabi za neki oblik transmisije moći; kad uvedete pravila koja znate samo vi, onda imate moć. Djelomično potčinjene uputite u tajnu, ali uvijek ostavljate mogućnost da kažete da je nešto krivo, i da zato među potčinjenima postoje krivci. U zaborav pada činjenica da jezička zajednica ne ovisi o etničkim granicama, da je to uvjetna projekcija. (2005.)"

* * *

"Pažljivi promatrač društvenih fenomena sada bi, kao pravi znalac, napisao cijeli opširan esej prepun iskričavih primjedbi (i ne bi zacijelo imao krivo) o tome kako u modernom, mobitelskom svijetu komunikacija gubi svoj iskonski sadržaj, jer prestaje smisleno povezivati ljude u zajednice, kako se transformira u puku formu (koju nam još k tome prodaju za određen broj kuna i lipa po minuti) i kako sve to, kroz nametnute, do apsurda ogoljene i za svakog jednake sadržaje, zadobiva posve totalitarne, orwellovski kontrolirane dimenzije; te kako su to simptomi društva koje u svojem raspadu traži vanjsku moć i silu koje bi ga tobože morale održati na okupu. No možda bi trebalo postaviti mnogo jednostavnija pitanja. Na primjer: kako oni smiju uopće pomisliti da su i naše glave ispunjene praznom slamom pa nam servirati ovakve poruke? I još prije toga: budući da mi te poruke čitamo, gledamo, slušamo, pa čak i o njima pišemo, i - što je najbitnije - budući da neprestano kupujemo ono što nam nude, nemaju li oni ipak u osnovi pravo? (2006.)"

* * *

"Kad spominjete globalizaciju i jezik ekonomske propagande, kao da se negdje u pozadini nazire bauk one tvrde verzije Marxova i Engelsova tumačenja svijeta u kojoj ekonomija u krajnoj konsekvenciji determinira sve ostale oblike odnosa među ljudima, pa tako i komunikaciju samu. Ali, ako pogledamo u kolikoj su mjeri naši komunikacijski kanali, ne samo u području javnoga nego i privatnoga, od novina, radija i televizije do telefona i mobitela prije svega mjesta ostvarivanja ekonomske dobiti (poput onih poziva za 0 kuna koji se na kraju ipak uvijek masno plaćaju, ili poput dnevnih listova u kojima okrećemo desetke stranica ispunjenih reklamama u nadi da ćemo među njima pronaći neku vijest ili komentar, a na koncu s užasom otkrijemo da se i tu radi o plaćenom oglasu) i ako, s druge strane, vidimo koliko obrasci raznih bla-bla komuniciranja dubinski utječu na naša vlastita jezična iskazivanja, možda ona dva bradata starca - i u nedopustivo suženoj interpretaciji njihovih stajališta - nisu bila u krivu. Usprkos tome, ne vjerujem da će procesi globalizacije bilo na koji način utjecati na promjene hrvatske jezične politike: jedna je od njezinih konstanta, kao u svakoj dobroj konzervativnoj nacionalističkoj politici, osobito kad se radi o domenama simboličkoga, njezina autarkičnost, samodovoljnost, da ne kažem autističnost, dakle gubljenje svakog interesa za sve drugo osim za ono što sama proglasi bitnim. Ili, jednostavnije rečeno: što je ta globalizacija u usporedbi s neću i ne ću? (2007.)"