Grenoble, proljeće 2004.

NOMINATIV

Imenujem te jednostavno:
Plamen, kamen, amen ili
Složeno: Bog koji jesi ni na
Nebesih ni na zemlji već u

Riječi imenu djelu, na vjeru
Me uzimaš kao i ja tebi mjeru
Imenujem te ni ženskim ni muškim
Ni srednjim nego jezikom vječnim

Ti si glas, glazba, kazna
Dodir namir i treba li reći svemir
Kad ne bi bilo onog što tako nejednako

Zovemo nebo i u njemu neki svebog
Ti si i manir što izručuje, što izlučuje
Rukopis svoj, na rani krasopis moj

GENITIV

Bez tebe kao i bez njega diobeno
Pripadno izvorno ili nestvarno:
Od kojega jesi roda od istoga noža
Zadaješ bol trpiš douleur

Nitko neće kao svoj svoga
U slavenskim pripadanjima
Ili odsustvima moći reći:
Nemam boga, kao da je to isto

Što i nemam sata na ruci ni
Narukvice ni ogrlice ni križa ni
Mjeseca ni zvijezde pete ili šeste

Koje li štete Onaj višnji gore
Najvoli mene donju kad pjeva
Il urla: nema boga, boga ima

DATIV

Ovaj bi trebao biti najdarežljiviji
Dajem tebi koji daješ meni i
Opet nas dvoje svima njima:
Zlatu zrcalima zori, ta znamo

Nakon dažda svi bogati smo
I dobrano budni: rasipljemo se
Suvišnostima ili ništavnostima
To je tako blizu blisko tako

Rekla bih putujem tebi u duhu
Vraćam ti se u uzduhu uhu muku
Dajem ti ruku i sve njene milosti

Njenim te grubostima njenim visostima
Nagrađujem, al’ i to je tako blisko sredstvu
Il’ mjestu: ostavljam načinu da djeluje, da vjeruje

AKUZATIV

Ovim te optužujem, to isto je
Kao da kažem : Volim te
Ili Volim tebe a ne njega
Ili nju, neposlušnu Lunu

On ima svoj objekt pažnje
Svoj predmet želje reklo bi se
Zbilju samu : kojeg li čuda ona
Nezbilj voli a ozbilj trpi prvi

To je kao vodvilj u teatru
Dnevnom: vrše svoju volju
Da ne velim nuždu velju

Ni ja nisam bolja: ostajem
Žensko vječno što tečno mazi
Koga ili što: trag maga s istočna saga

VOKATIV

Njime te zazivljem klikujem
Zovem u snu i na javi, Bože
Nazivam kad nije vakat u
Cik zore il u mrklu noć

Molim se njime, Bože pomiluj
Svime, zaklinjem, preklinjem
Dovikujem ti ime kao da je
Svačije imena mi božjega

Njime te tužim i oplakujem
Uzvikujem i požurujem kao
Što se brza u govoru pismu

Ili ljubavi na sva vrata na sve
Prste kroz sve vrste druge i pruge
Duge i verse kratke nebeske duge

LOKATIV

Na svakom na mjestu koje smjesta
Djeluje kao sam Deus ex machina
Kao Zeus ex Olympus što pali namah
Stare vatre te utvare trošne mahale

U svakoj u riječi u frazi u stihu
U sliku u slovu svakom kad
Predajem se zovu tijela zvijera
Tjelesa jezika smjenjuju se sa

Sanjanim i stvarnim mjestima na
Na kojima žeđasmo se dragi moj
I dobri Bože, koji sačuvaj me od

Navade napasti da brbljam u suton
Od nagrade da pjevušim uz svjetla
Zoru da bdijem u noć punu vune - Lune

INSTRUMENTAL

Ti i ja smo jedno drugome sredstvo:
Ja tebe koristim kao stari drevni sud
Ti mene kao mučenicu svoju
Jučer pjesnikinju sjutra monahinju

Danas ljubovcu sutra ljubeznicu
Ti i ja smo jedno drugome instrument
Ja čembalo ti gudalo ja tijelo ti jezik
Ja slučaja slučaj ti nužnosti nužda

Ti punina ja cjelina ti množina ja jedina
I dalje tako obratno svakako tebi krpice
Meni bakšiš - kao u novcu: papiruse mijenjamo

Za tringeld il’ onaj kusur što nam ga vraća
Usud u davnim dugovima vjernika
No, tko je od nas bogatiji: muk ili zvuk?

HTJETI ILI NE

Htjela bih jednostavno reći :
Na privremenom sam radu na zemlji
S neba višnjega sišla, ja suradnica
Božja, desna mu ruka il’ lijevi rukavac

Kao ljevoruka sreća htjela bih
Silno zapjevati služeći podzemlje
Kerbere i kelnere što laju i poslužuju
Il’ brane zemaljske stvari, hoću reći tvari

Tako bih htjela zazviždati među
Prstima i osloniti se na šum mrmora
Mora koje jednako pljušti gubeći bitke

S vremenom - zamjenom, htjela bih
Uskočiti u vazda istu vodu u preslano
Iskustvo u drevno znanje : sidra i jedra

BITI: BOK UZ BOK

Biti s tobom Gospode bok uz bok
To je kao bog uz log, a možda
I ljepše nego face en face
Licem u lice, tete a tete, koji

Šutljiv, mučaljiv i bezjezičan
Izdaješ se za svejezičnog moćnika
Nanio si tolike nepravde, ne bivajući
Tamo gdje te trebaju, očekuju, traže

Biti s tobom na ti, to je kao reći
Nekom gospodinu vremešnu : oče, kad
Prije ustade iz onostranosti, neopažen

I nečujan, slab i svemoćan u svitka bitku
I tko da bude dok ti jesi, kad ti nijesi
Nitko do budni il’ mudri pjesnik nebesnik

MOĆI

To je tako blizu i naizgled tako moguće
Uspraviti se ići pravo putem svojim
Posustajati zamoren i vraćati se kući
Naposljetku, moći, znači smjeti se

Ustati s klecala i približiti tebi
Koji nisi različit: jednak put
Iste rane, slično razapinjanje
Kože ili šatora pod kapom

Nebeskom, no zašto ponijeti na plećima
Naizgled isti kamen isti znamen
Ukrstiti moći to je poći u gluhoj u noći

Ususret neizvjesnom ljudskom mesu
I njegovim pobjedama porazima bitkama
Puti ljudskoj što brižna sluti : daleki su puti

IMATI

Imati, to je kao proklinjati: imao pa imao još više
No, nema veće kazne od imanja pjevanja
Dara mi božjega koji piše ove retke, imati
Kao nemati, za sve one što oskudni su u

Posjedima pojmova riječi i njihovim prilikama
Što nedužne smjenjuju se u duhu tvojem i mojem
Uzastopno brodeći u čunu oblu udvojeni nekom
Srebrninom voda i daleki od naprahanih

Nafrakanih zacaklenih nemanja vremena
Oni su nam za stopama ti bogoliki
Isljednici: smeta im imanje nasljedno

Ni po babu ni po stričevima ni po duhu
Ni po bogovima već po volji sluha jedinoga
Duha sveta il’ privida leće : čuj kako cijelac meće

MILOVATI

Gospode, pomiluj, i ne zaboravi na
Mene koja sam ti druga, družica
I u volji i nevolji niko od nas dvoje
Nije bolji: tebi kraljevstvo nebesko

Meni pusti snovi o istome: zemljice
Tvrde, nebesa fina kano paučina, muza
Mrka, miluj me stoga tim jedinim što imaš
Riječju koja bješe na početku i na kraju

Riječima što besmislene misli spajaju
Koje li vajde, koja li hasnosti od milosti
Sljedbenice njene, samilosti puste kad

Nijedna dorasla nije zadatku tešku
Iskamčiti, isprositi od tvrda od škrta neba i
Vapijuće u pustinji poškropiti kapljama srebra

ZNATI

Znaj, i ja sam Ciganka što
Traži svoj dom a boga moli
Da ga ne nađe: svađe željna
Na mjesečinu lajem, ujedam

Svu tvoju tamnu put jezikom
Otrovnice, no znaj , ipak duša mi
Golubinja, al’ tko da sluša tko da
Kuša lepet pod krilima njedrima

I kad petama vjetra dodajem nijedna
Mi neće biti ravna u znanju i ravnanju
Samo slavna Carmen zna dobro koliko

Je nesna koliko dima nužno za žurno
Za kružno vrćenje kugle, vraćanje čudne
Vračanje mudre a prebrze ciganske fuge

OSTAVITI

Tamo smo ostavili tišinu jer
Sad druga buka vlada, mi smo
Samotnici šutnje što tako bučna je
Zasićena ostacima naših prošlosti

Staklo zvecka a led u čašama topi
Našu hladnoću: još ono nježno zvono
Bliske katedrale upućuje na daleke izvore
Venama našim kolaju druga neka vremena

Dani neki drugi i samo donekle sve svemu
Je nalik: trublje, zublje, harmonike i pušači
Neki muškarci sami koliko i nepoznati

Ostavljeni, varani i sami varaju se da ništa
Ne mijenja se zbiljski, ne ostaju nikome dužni
Tek na halji dana krpe, hrpe neznanog nemira

IĆI

Idem putem istim koji prevalili
Su toliki prije mene i kojim ići će
Toliki za mnom: idem istom stazom
Jezikom kojim išli su toliki davni moji

Oci i očevi, od mnogih drugih satkani
Istim sluhom istim uhom sačinjeni istim
Bože mi prosti načinom začinjani, tek
Idoh onako kako mogah, ne kako trebah

Dobrano me zasmeta pjana bujica i psovke
Koje čuh u mirluh doba i bez volje svoje
Idoh možda i tamo gdje ne smjedoh: u

Granično i zagranično, plativši dobro
Vozarine kartu: stoga ti koji štiješ ne smiješ
Ići za putima mojima i ne traži ono što draži

REĆI

Reknem li ti da si mi ipak drag
Usprkos svemu nerazjašnjenom
Među nama, Bože, mislit ćeš da
To kažem samo da bih rekla lijepe riječi

Koje ništa ne stoje i ne obvezuju ni na što
Reći tebi da si ono što jesi, a rabu tvome
Da svećenik je ništavila, to je i kao mome
Hramu reći da je zdanje zalud podignuto

Svi to dobro znamo i zato te ne tražimo ni svjetlom
Ni lučom ni zakonom ni molitvom ni monoklom
Nego riječju koju rječnici tvoji ćute muklo i ponizno

Reći ćeš: možda je bolje tako predano trpjeti
Pisati i ono što valja reći gromovniku, da ne
Prene se i ne opomene na nebeske dane i sne

TI

S drugim licem započinjem, s tobom
Imena mi božjega, ti koji bi da si sve
A zamjeriti mi nećeš , ništavan si kao
Smrtnik svaki, protočan a lomljiv

Neobujmljiv i nedodorljiv, lišen smisla
Ti, koji dade drugima zamjene u odsustvu
Boljih uzeo si loše poslanice i gore poslanike
Tko da te popravi, tko da izmijeni tvoju

Slabu računicu: ili hoćeš svjetlo sjajno
Zamijeniti noći tamnom, zoru ponoćnim satom
Tebi sasvim svejedno je tko pjeva a tko svira

Tko blefira a tko konce mrsi, tko misu vrši
Izručio si i sebe samog svim svecima pjevcima
Bez ustezanja ti gospoduješ oni bogougode, bogouhode

ON

Je li on tvoj tamni dvojnik ljubopitljiv
I ljubomoran , u ljubičastu perivoju
Naprahan da skrije podočnjake, rezove
Na tijelu i perju: od crnila je težak olovno

Korak mu je trom i rado bi ti poletio ususret
Da mu nije dosta neba: otisnuo je nove tabake
Otisnuo se od obala, pučina mu ravna do koljena
Ravnodušno mu i more, tome vječnome kitu

S memorijom što pamti dno drevnih dana
I prevrtljivom srećom ulovljenom u mrežu
Možda on bolje zna božje i božansko tlo

Miriše po ljudskom a ono, oprosti na riječi,
Zlo je: On, tvoj demon anđele, tvoj duh čovječe
Nasukan je plićinom, okovan prazninom, taštinom

TKO

Tko se to izdaje za boga ili njegova doušnika
Perjanika, barjaktara il barem vladiku koji se
Brije na lijepe na dobre i na velike one riječi
Omeđene pojmovima nosata filozofa sofista

Ili kratkovida pjesnika što slikama upriličuje
U pojave razne pričine trajne zbilje bajne:
Tko bi da ti je drug ili družica uzme te pod
Ruku il’ za sijedu uhvati bradu puneći šake

Tko bi da ti je nalik neki pralik svet koliko i
Uklet : ima neku nervoznu divinu za pratilju
Prvu, već je sirota histerična od apstinencije

Tvoje, i kad nabija ti rogove s poganima tko
Bi da je prvi u čestice boli: tek crvi što deblo
Rastaču znaju da vatru piješ i svoje mniješ

NITKO

Nitko bez krivnje nije ni ti koji naizgled
Pjevaš sa mnom misleći da čist si
Kao julijsko nebo, jer onaj nitko
Kiklopski sad vije odisejska jedra

Brodi i navodi na lutanja koncu samo
Propuste nagnuća il smjerne samotnike
Koje ne čeka nijedno penelopsko tkanje
Ni masline ni sluge ni psi ni utok u vratima

Doma, nitko nije dorastao tajni opstanka
Ni lovci ni divljač ni prsti ni zrno ni domet
Kobaca il’ buljina što stare simbole pune

Nitko tajnu hoda pod nebesima ne zna
Ni mi koji prospavali smo vijek u tuđinama
Pljušteći svoje elegije nizašto ničemu nikome

ITKO

Ako itko pipne bez moga bez i
Tvoga znanja u poroznu sreću
Stihova ovih, ako ih naruši šumom
Neskladnim il’ zvonjavom poznom

Ako taj itko ikoga bude pitao za
Ruku od zdravlja što cijeli ono
Skrhano il’ blaži svo ono bolno
Ako se ikad itko pitao bude gdje

Kako kada s kime ili čime ta ruka
Vođena bi ili od kojeg roda od kojeg
Svoda, ti ne zalijeći se pustopašni

Čitaoče, Oče, u sinje u oblake ne lomi
Krila ni jezika ne razbijaj glave nit’ bila
Slušaj duh, osluškuj dah, damara znak

SVATKO

Svatko bi prorok da je il’ makar
Pjesnik, il’ pjesnikinja gromom
Ošinuta, no za to ne dostaje pero
Il’ nebo, oblaci pod nosom i magla

U okviru nekog okna: bogzna što
Svatko od nas sanja u svekolikoj
Svačijoj i ničijoj tintarnici noći i dana
Poganskih laži i barbarskih gozbi

Stvarno kad nestvarno je a znano
Neznano: svatko bi da je gromovnik
Gornji stolovnik prednji il’ njihova makar

Desna ljuba, svatko bi lučonoša da je
Il’ vatrogasac pridni zabluda naših, no dano ni lasno
Nije svakom ovo mukom upredeno vremena tkanje

NETKO

Netko će doći jednoga jutra il’
Večeri neke i reći tko smo kakvi smo
I odakle smo došli, netko će pripaliti
Cigaretu ili neku vatru ljuvenu i sasvim

Se zagledati u suton, možda pritom reći:
Kako sliči razlivenoj krvi u nebu, na usta će
Božja netko nepoznat pjevati sa mnom u
Sav glas ili tiho pjevušiti, začinjati salatu

Ili revoluciju, ili sasvim jednostavno flert
Netko će nujan i sam zamoliti gospoda
Da ga primi a ovaj će reći: rano je još

Prerano čovječe ludi, smjeran budi i bludi
I taj će netko možda biti i spašen i uplašen:
No, ima li tako zahvalnih pod vedrima neba?