Znajući da čulnošću prepušten neistini
brodim
Poznati mirisi i zvuci
Ljetna dalmatinska vreva
Samo čudo čine kom izmičem

Upravljam, režući vale.

Spajaju se
uzdah poslije
Ponovno veze im vjetar
remeti
Usud, prirodnost.

Zatvorenih očiju upijajući
zrake pri zalasku
Klanjamo se
jedno drugome
Sunce i ja
Praveći tako zaklon
Zaklon od istine

Pomisao proizvodi skok!

Posvuda naokolo samo red
u neznanju
doticaju
s površinom uzbuđenje
dublje
hladnije

Sve dublje
do dna koje se ne nazire
padam nasmiješen.

Pa bi i ljubav, kada bi smo joj to rekli
Krenula da nas traži dolje

Traćenje vremena

Pazeći da na povrijedim Isusa ležim
Neznanca stranoga imena more je dovelo na stijenu
Uklesana poruka, suncem i solju umoren kamen
Izdišem misli i udišem
Isti onaj tračak uzaludne nade
Ispod, sva istina.

Kamo, Bože?
U neprestanom okretu?

Pa i krajnja glupost kao izazov posluži.
Posljedica se čeka kao najveća radost.

Što može pružiti klin duboko zariven u oko
Što može pružiti sva sreća ovoga svijeta dolje
Na vrhu, na dnu?

Da li izraz lica nimfe koja neprizvanu prošlost nameće
Probudit će stare porive?
Izronit ću, bez očekivanja
Za nečim novim
Novo Sunce i Mjesec
Nova mora i nove ljubavi
Novi ja?

Težnja za istinom jača od mene samoga
prepuštenog
Ljubav prema ženi - žarišna točka
Bijelo platno – oslikat ću ga

Znam da u istom plamenu sagorjet će
Skupa sa mnom

Trenutak zalaska
Mirno more
Isprepleteni prsti
Tijelo pretvoreno u nježnost
Trenutak iz koga treba da se začne svijet

Koliko kukavicama vina treba
Da zaborave
Predodređenost
Omađijani naizglednim slučajnostima
Varajmo se
Varajmo sebe, drugima istinu dajmo.

Koliko puta prođoh ovim poljem
Svaku novu šetnju novim
Suptilnim utjecajima
Rezultatima naših djela
Maskirajući nevješto.

Ničega našeg u neznanju
Svega Božjeg u potpunoj službi.
Nemoj!

Da barem postoji strah
Da nam čuda barem dopuste
Povjerovati u njih
Slagati sebe
Drugima istina

Riješiti se okusa soli s njenih grudi?
Poremetiti sve te prekidače kojima čulno razara moć promišljanja?
Dotaći točku njezinoga ekstatičnoga vriska
U njemu razliti brazgotinu po morskoj kori
Vinuti se
Ispratiti dan onako kako nas je On dočekao.

Sve lijepe trenutke vratit ću Mu, jer
Potrošeno je
Nepotrošivo
Dokučeno je
Nedokučivo
Uhvaćeno je
Neuhvatljivo

Dok odvezujem barku osjećajući mrtvilo konopa
I mirise, okuse, blještavilo, mirnoću sunčeve utjehe na koži
Znajući kamo će nas vjetrovi odvesti
Gole, preplanule, čeznutljive

Dovoljan je jedan dodir
Jedan njezin osmijeh iskren i lažan

Dovoljno je vlastitu požudu
Izmjestiti

Dušo, zar Božja blagost ne donosi sreću?

Nisu li sretniji ronioci čije uši prepune vode mogu samo šum vremena čuti?
Nisu li sretniji slijepci čiji snovi obojeni zvucima vladaju svjetovima?
Nije li leptirova šetnja po koži nestvarnog nebeskog princa ono čemu težimo?

Privezujući debeli konop načet vremenom
Umirujući barku
Gledajući nimfu zadovoljenu kako čeka novi izazov ne bi li mu se
Prepustila
Ugledao sam Mjesec.

Jedino istinsko što sam mogao da joj ponudim.