Dejan Enev rođen je 1960.g. u Sofiji. Završio je Englesku gimnaziju u Sofiji i Bugarsku filologiju na Sofijskom univerzitetu «Sv. Kliment Ohridski». Oženjen, s dvoje djece. Njegova supruga, Kamelija Grbeva je liječnica, internist i reumatologog. Radio kao ličilac u Kinocentru, noćni sanitar na psihijatrijskom odjelu Medicinske akademije i kirurgije u IV. Gradskoj bolnici, učitelj, tekstopisac u reklamnoj agenciji i novinar. Trenutačno radi u kulturnoj redakciji lista «Sada». Objavio je sedam zbornika s pričama «Štivo za noćni vlak» (1987), «Konjsko evanđelje» (1992), «Lovac na ljude» (1994), za koju je dobio Godišnju nagradu za beletristiku «Hristo Botev» i koja je prevedena na norveški (1997), «Klanje pijetla» (1997), «Pismo-glava» (2000) – Nacionalna nagrada za bugarsku književnost «Hristo G. Danov» i Godišnja književna nagrada Saveza bugarskih pisaca «Gospode pomiluj» (2004) – Velika nagrada za novu bugarsku prozu «Helikon» i «Svi na nosu « (2006) – zbornik sa 61 odabranom pričom. Njegove zbirke priča osvojile su mnoge nagrade i prevedene su na njemački, danski, engleski i norveški jezik. Krajem prošle godine dobio je nagradu lista «Trud» za kratku priču «Zlatni lanac»

Dejan Enev, sa "svojom muzom"

 

U LIBIJI

Mome bratu

Dok sam u autu čekao na crvenom na križanju Avenija «Todor Kableškov» i «Bugarska», zdesna mi je dopuzao ogroman, veličine Boinga, antarcitnocrni mercedes. Iznutra je izvirio nekakav tip u potkošulji, obrijan na nulu, s glavom, kao tikva velikom i spljoštenom, trodnevnom bradom i lancem oko vrata, dvostruko obavijenim i debelim kao tijelo zmije.
Pogledao me i odjednom se osmjehnuo. Istog trena sam ga prepoznao. Pa to je bio Veliki Saša. S njim sam nekad u Libiji išao u školu. Upalilo se zeleno i rubin crvena stop svjetla njegovog mercedesa za ne više od tri sekunde stopila su se u dnu avenije…
A ja sam nastavio besciljno voziti po sofijskim ulicama i prisjećati se …
Od 1972. do 1974. majka mi je radila kao pedijatrica u Libiji. Šesti i sedmi razred brat i ja smo završili u bugarskoj školi u Tripoliju. Taman je bila otvorena. Direktor je bio Ljuben Hristov, plovdivski nastavnik engleskog,.
Početkom sedamdesetih Libija je bila mirna država. Libijci su proizvodili samo šibice i pire od rajčica, a sve drugo su uvozili – ručnike i sir iz Bugarske, tehniku iz Japana, olovke i bilježnice iz Čehoslovačke. Kina u Tripoliju su radila non-stop, prikazivali su se «Doktor Živago» s Omarom Sharifom i Django s Giullianom Gemmom, unutra u dvorani mogle su se jesti kokice i sjemenke, ali karte su bile skupe, više od dvije lire; po aveniji «Istiklial» rasle su palme i drugo čudno drveće, možda čak i baobabi; ja, moj i brat i dvojica Saša – Mali i Veliki, kružili smo po centru nakon škole sve do ponoći, ponekad smo silazili do luke, često smo obilazili Suku, njihov ogromni natkriveni pazar, s njegovim srednjevjekovnim krivim kaldrmisanim uličicama, uglačanim od vremena poput jantara, učili smo se pušiti cigare «Lark» s ugljenim filterom, jeli ljute i užasno ukusne ovčje donere, pili smo Mirindu i pričali takve lovačke priče, da nas je netko slušao i da je taj netko imao detektor laži, detektor bi zamirisao na izgorjeli bakelit: Veliki Saša stalno je pričao kako će jednog dana voziti mercedes kao sunce! Mali Saša – kako će postati veliki orator! A ja – kako će mi knjige, koje ću bez sumnje napisati, izlaziti u velikim nakladama.
Mali Saša je bio u Libiji s mamom, koja je radila kao medicinska sestra u jednoj od bolnica u Tripoliju. Išla je na dežurstva svake druge noći. U Tripoliju skoro uopće nije bilo gradskog transporta, išlo se pješice i nas četvorica redovno smo pratili njegovu majku na noćno dežurstvo do bolnice. Iako je Tripoli bio miran grad, nije bilo baš uobičajeno da žena sama hoda po ulicama.
I naše majke su bile lijepe, ali vidiš, mama od Malog Saše bila je nešto drugo: lijepa kao da je izrezana iz časopisa – visoka, stasita i plava. A mi, prištičavi učenici sedmog razreda koji jedva da su nešto shvaćali, kad bismo hodali s njom po prašnjavoj stazi na putu do bolnice po periferiji Tripolija, automobili bi usporavali, vozači su kao ludi stiskali sirene, a mama Malog Saše se mislila kamo da gleda.
Jednog četvrtka smo čuli da će se u bugarskom klubu projektirati novi bugarski film. Svakog ponedjeljka i četvrtka u bugarskom klubu na otvorenom prikazivali su se filmovi i to besplatno. Domaćin, striček Hristo, raširio bi jednu, ne baš čistu, plahtu iznad bine u dnu dvorišta. To su obično bili stari filmovi u užasnom stanju. Čak ako im se radnja odvijala ljeti, u njima je padao snijeg. Ali usprkos tomu, iako se zvuk čuo ispod naših nogu, za dva sata pod otvorenim nebom, pod zviždukanjem lastavica, u mrklom mraku, osobito čim je film bio bugarski, mi smo zaboravljali sve drugo.
Istog tog četvrtka zbog filma nismo uspjeli ispratiti majku Malog Saše do bolnice na noćno dežurstvo.
Sljedećeg dana, petka, neradnog dana u Libiji, Mali Saša dotrčao je do nas u jedanaest prije podne. Sav je treperio. Zamuckivao je i nije mogao izgovoriti niti riječ. Samo je ponavljao:
- M-mm…
Moja mama ga je posjela, nalila mu svježe mlijeko i pomilovala ga po glavi. On ga je ispio, umirio se i uspio nam reći da mu se majka nije vratila s dežurstva. I da ne zna gdje je.
Veliki Saša živio je s ocem na katu iznad nas. Odmah smo im se javili. Striček Žoro bio je makedonski Bugarin iz Blagoevgrada, velik poput Šar planine, s licem izbušenim kao od sačmi boginjama i s hajdučkim brkovima. Sve nas je natovario u razdrndani opel, spojio dvije žice, upalio motor i krenuli smo prema bolnici. Tamo smo doznali da je majka najnormalnije krenula iz bolnice to jutro oko osam i pol. Protrnuli smo. Nismo znali što da radimo, gdje da tražimo majku Malog Saše. Moja majka radila je u drugoj bolnici. Svakom bolnicom u Tripoliju upravljao je direktor. Direktor bolnice u kojoj je radila moja mama bio je vrlo pametan čovjek, Muhamed, dr. Muhamed Smeda. Odlučili smo ga potražiti i pitati što da radimo. Moja mama jednom je išla kod njih pregledati bebu i kroz maglu se sjećala gdje živi. Na kraju smo ga otkrili – u jednom od luksuznih kvartova Tripolija, sasvim utonulih u zelenilo, s vodoskocima. Tu su prije živjeli predstavnici talijanske kolonijalne vlasti. Dr. Muhamed Smeda primio je problem k srcu. Povukao je moju majku i stričeka Žoru u stranu i njih su troje dugo razgovarali i o nečemu diskutirali. Kroz to vrijeme Veliki Saša nešto je mumljao i busao da se tuče s cijelim svijetom jer mu je Mali Saša bio najbolji prijatelj, ali kad smo mu zaškripali zubima, primirio se.
Veliki su na kraju odlučili da pokušaju povezati se preko dr. Muhameda Smede sa samim Muamarom Gadafijem. Doktor je imao pristup do njega. A i moja majka jednom je liječila jednog od njegovih sinova, tada dijete od 9-10 godina.
Kako je završila ta priča?
Ne sjećam se. Očito uspješno, čim se ne sjećam ničeg fatalnog i dramatičnog. Zapravo, tek sad obilazeći besciljno autom po sofijskim ulicama nakon susreta s Velikim Sašom, postao sam svjestan da mi ne pamtimo same priče. Pamtimo naša očekivanja povezano s događajima, našu brigu, naš smijeh. Ali sjetio sam se nečeg drugog: nakon ovog slučaja Mali Saša je počeo jako zamuckivati i nikad se to nije popravilo, a nas trojica –moj brat i veliki Saša i ja – malo pomalo smo ga izolirali jer nije više mogao pričati lovačke priče. A takav nam ničemu nije služio.
Čega sam se još sjetio dok sam se vozikao po Sofiji – sa sigurnošću onog čudnog drveća po «Istiklijalu», centralnoj aveniji u Tripoliju, koja su najvjerojatnije bila baobabi, a i lastavica na zelenom nebu Tripolija... Zasmijao sam se. Tada, u sedmom razredu, mislio sam da bugarske lastavice zimuju upravo u Libiji.
Pribrao sam se kod kuće, otvorio sam si pivo i upalio televizor. Negdje pri kraju emisije priopćili su da su još jedan put odložili suđenje naših šest medicinskih sestara tamo. E, kako su se izmučili ti ljudi, pomislio sam.
Telefon je zazvonio. To je bio moj brat.
Što radiš, buraz? – upitao je.
Što bih radio. Pijem ovdje jedno pivo. Mislio sam malo poslije sjesti i napisati nešto o Libiji. Znaš li koga sam vidio danas? Velikog Sašu. Vozi mercedes kao sunce. Postao je mafiozo. Kroz glavu su mi navrle uspomene.
Nema veze – reče mi brat – ajde. Javio sam se samo da te čujem.
- Ajde - rekoh.
Poklopio sam slušalicu i otišao po novo pivo. I odjednom sam zamislio, protivno svakoj logici, protivno svim geopolitikama, kako će tekst koji ću napisati o Libiji pročitati sam Muamar Gadafi. I kako će nakon toga pustiti šest Bugarkinja da se vrate.
S druge strane, s električnih žica već se čuo cvrkut. Tamo su se počele okupljati lastavice. Nakon nekoliko dana, na Veliku Gospu, odletjet će u Libiju.