Dušan Gojkov
28. oktobra 2003, Beograd

PS. Povodom objavljivanja itallijanskog izdanja Gunjačine knjige Laku noć, prijatelji u prevodu Srđe Orbanića, pod nazivom Buona notte, amici miei objavljujemo ovaj tekst o knjizi napisan pre nekoliko godina, kao i jedan odlomak iz knjige koja se i dalje na našem jeziku može naručiti preko ove adrese.

PRVO PISMO

Pula, 24.12.1991.

Draga…

Bože moj! Ne znam kako da te oslovim! Ne znam kojim imenom nazvati ženu s kojom sam se do jučer budio, ispijao prvu jutarnju kavu, planirao ostatak dana i života… Ne mogu te zvati imenom jer te tako nikad nisam ni zvao, a opet, nekako mi je neprimjereno tepati ti, onako kako smo to radili dok smo još bili živi. Vjerovala ili ne, strah me je napisati bilo što, kao da ću tom jednom nevinom riječju odrediti budućnost, sutrašnji dan… Strah me je svega. Znam da ćeš sačuvati ovo pismo, znam da će ih jednog dana čitati naša djeca, pa mi se na tren čini kao da pišem odgovor na neizrečene optužbe koje će tek jednog dalekog dana stupiti na snagu, pitati me što sam mislio sa svakim zarezom u pismu… Ne mogu odoljeti osjećaju da se pravdam za nešto za što nema opravdanja. A ne znam što je to! I ne znam tko je okrivljeni? Ako sam to ja, koji je sadržaj optužnice? Zašto su me okrivili? I gdje si u cijeloj ovoj naglavačke okrenutoj priči ti? Zapravo, ne znam što si mi ti sada? Ne znam u stvari više ništa. Ni o sebi, ni o tebi, ni o nama. Ne znam da li smo uopće postojali ili je sve bio jedan lijepi san koji je tako kratko trajao. Kao i sve što je lijepo. Konačno, ne znam ni o čemu pisati! No, znam jedno. Što god napišem, biti će iskreno, pa ma koliko bolno bilo.

Pa eto, tako, za početak priznajem da sam još prije mjesec dana dobio tvoju razglednicu iz Australije, s adresom stana gdje ste se ti i djeca smjestili i da sam sve ovo vrijeme skupljao snagu da nešto napišem. Mogao bih se koristiti sitnim, često tako neophodnim životnim lažima, pa reći da sam je dobio tek jučer, jer tko zna koliko pošta putuje u ova suluda vremena, ali opet, čemu takva laž? Kome ona od nas više išta znači? Zajedno sa svim drugim pravima, izgubili smo pravo i na to. Naprosto nema smisla. Barem na kraju svega, možemo si priuštiti beskrajnu iskrenost, kad su nam sve drugo ionako uzeli.

Neću do kraja života zaboraviti dan kad sam u poslijepodnevnim satima slučajno pogledao u poštanski sandučić i vidio da nešto ima unutra. Otključam ga i nađem tvoju, vašu razglednicu. Ah, da, konačno sam popravio bravu na tom starom sandučiću, na što si me ti godinama tjerala. A znaš zašto? Iz straha da ne bi netko uzeo tu razglednicu, bacio je, pokidao. A znao sam da će stići, prije ili kasnije. Što ćeš, strah ti je očito pokretač svega, pa tako i toga. A o potrebi opreza na ovim prostorima smo naučili sve, zar ne? I to na brzinu. U samo nekoliko mjeseci.

Isuse, što su nam napravili od života. Još prije pola godine smo imali život, onda nam ga preko noći ukradoše. Sjećam se svakog trenutka oko tvog odlaska s djecom k tvojim roditeljima u Srbiju, privremeno, najviše na mjesec dana, a vidi sada. Sin mi polazi u školu, u prvi razred, u nekoj dalekoj zemlji, nekom dalekom gradu, kojima ne znam točno ni nazive napisati ako prethodno ne gledam slovo po slovo. Kćerkica će mi progovoriti tko zna na čijem jeziku. Neće me znati ni zvati. Ako se ikada i vidimo više. Čuvaj mi ta dva mala nevina anđela.

Ovdje je noćas Badnja večer, sutra Božić, katolički, "moj", kojeg nemam. Obiteljski blagdan, kada cijela obitelj blaguje… Moj su uzeli. Ne znam što im je to trebalo i što će im moj Božić, ali, eto, imaju ga. Sada je samo njihov. Ja svog blagujem gledajući fotografije, pišući ovo, pokušavajući ostati pribran, da nekako to pisanje privedem kraju, a da se ne slomim. Da ne zaplačem. Znaš da to ne mogu. Od jedne suze danima me poslije glava boli. Ali zato želudac gori. Razara. Kad je najteže, odem u kupatilo, sklupčam se pored kade i čekam da prođe. Ne znam zašto baš tamo, ali svugdje drugdje je još gore. Valjda mi se čini da te je tamo najviše ostalo. Tamo na polici još uvijek stoji tvoj parfem, kozmetika, sitnice, ona čuda za vezanje kose, ne znam ni kako se zovu… Cigarete već odavno ne brojim, od tvog odlaska. Nisam prestao pušiti. A i kako ću, kad mi je još samo to ostalo u noćima kad san ne dolazi na oči, i ne samo na moje; zaobilazi cijeli kvart u kojem živim. I većinu ove tužne zemlje.

Čujem kako zvona s katedrale otkucavaju ponoćku. Što bi dobri, stari Hemingway rekao sada da sjedi sa mnom i da sluša njihovu jeku kako se probija kroz zidove, kosti, mozak… Sad tek razumijem njegov kraj. Znaš da se nisam nasmijao od kada ste otišli. Nemam čemu. Uzmem ponekad gitaru, držim je ali ne sviram. Nemam komu. A i koju bih pjesmu svirao? Upravo slušam našu pjesmu, «Noći u bijelom satenu» Moody Bluesa, i razmišljam: u kakav su saten obavili naše noći? Zasigurno ne u bijeli. U crni, neprozirni, krvavi…

Zvali se me neki prijatelji na božićni ručak, ali sam ih odbio. Ne mogu podnijeti te sažaljive poglede, ne želim da me žale. Nemaju pravo na to. Ovdje je već pukla priča da si ti pobjegla s djecom, svojima u Srbiju, da smo se razveli; savjetuju mi da pokušam nekako vratiti djecu, da ih ne odgajaju četnici… Moja mama po običaju prednjači u tome. Sreća da je daleko od ovog grada. Da se ubiješ. Protiv tebe drvlje i kamenje. Pa i tvoje dojučerašnje prijateljice, kojima si stotine puta skuhala kavu. Neke sam poslao u majčinu, a onda sam se umorio i počeo izbjegavati ljude. Uglavnom sam ili u stanu ili u vojarni (tako ti sad zovu kasarnu). Roditelji su mi bukvalno poludjeli. Otac je na mojoj strani, a za majku ti rekoh; ona ili divlja ili plače. Kaže da od sramote ne smije izići na ulicu. Ja sam joj odgovorio da je i vrijeme da malo bude i u kući, na što je potpuno otkačila. Od tada ne priča sa mnom. Još sam joj dodao da srećom ima i drugog sina koji se oženio Hrvaticom, nažalost, privremeno. Brat mi se razveo prije par mjeseci. I sad možeš misliti kako je njoj dolje u Dalmaciji, gdje ti je ratna atmosfera dogurala do usijanja. Tako ti je ona odjednom ostala bez sva četiri unuka. Što zbog pogrešne nacionalnosti, što zbog nedostatka ljubavi. Brat me, naravno, apsolutno podržava. Doduše, ne znam u čemu? Koji je to moj sutrašnji cilj da bi me itko u njemu mogao podržati?

Lupetam, zar ne? A što da radim? Nikad nisam bio pretjerano vičan pisanju, to je bila tvoja domena. Ovih sam dana po tko zna koji put pročitao one divne ljubavne pjesme koji si mi napisala još na početku, dok se nismo oženili. Gledam tvoju robu uredno složenu u ormaru i svaki put me zatekne prazna stolica sa strane, znaš onu pored ormara, na koju si uvijek odlagala odjeću koju trenutno nosiš, koju si taj dan presvlačila. Ujutro se probudim i prvo nju vidim, sve se nadajući da će baš to jutro na njoj osvanuti kostim, košulja koje si sinoć skinula. Uzalud. Dva puta sam je micao iz spavaće sobe i opet vraćao. Ne mogu bez nje, pa makar i prazna bila. Kao da dio tebe mičem od sebe. Na kraju sam prešao spavati u dnevnu sobu, na trosjed. Nisam mogao više.

U dječju sobicu ne ulazim. Nemam snage. Jednu sam večer tamo proveo i prolupao. Sutra sam napravio pravi lom na poslu i zamalo me nisu izbacili iz vojske. Bolje da ti ne pričam što je bilo. Ne razumiju oni ništa. Ne žele razumjeti. Oni samo po cijele dane pričaju o domovini, o žrtvovanju za nju, pa sam ja svog nadređenog taj dan upitao: imaju li i moja djeca pravo na tu domovinu? Barem na polovinu domovine, onaj dio koji im pripada po meni, kao ocu? I kako misle odrediti tu polovinu? Kako je to kad pravo na domovinu imaš samo na pola? Onda mi je on bezobrazno odbrusio da sam mogao ranije gledati s kim se ženim pa mi djeca danas ne bi bila polovična, na što je meni pao mrak na oči pa sam ga roknuo među oči čarne. I tu je negdje krenulo. Da nije bilo drugih, ubio bih ga. Jedva sam se izvukao iz svega toga.

Eto, tako nekako prolaze moji dani. Plešem na granici ludila, opasno se naginjem na pogrešnu stranu, makar, gdje god da se tu nagneš, jednako ćeš proći. Pogledam se u ogledalo i pitam se: tko sam ja? Hrvat, Dalmatinac, svojedobno oficir bivše Jugoslavenska ratne mornarice, sada časnik Zbora narodne garde, kako već ovu vojsku zovu. I nikoga ništa drugo ne interesira. Nikog nije briga da li sam i otac, što je s mojom djecom, suprugom, mojim osobnim životom? Nema toga. Sve osobno je ukinuto. Rat je. A rat je opravdanje za sve apsurde, a najviše onaj koji se odnosi na nedostatak ljudskosti. Ljubav se ne smije ni spomenuti, osim ako je upućena domovini. U ratu se samo ta ljubav priznaje.

Čitam zadnju tvoju rečenicu na razglednici, dopisanu sitnim, jedva vidljivim slovima: "Da li si još moj?".

Ovih dana odlazim na ratište. Strah me je. Svega. Ubijanja, smrti; svega. Piši mi, bez obzira hoću li ću se s njega vratiti. Piši mi o djeci, kako ste se smjestili, što mi sin radi, pita li za mene, što mu ti na to kažeš, je li mi kćerkica progovorila, piši mi o svemu. Nemoj dozvoliti da me zaborave. To bi mi bila veća kazna od svih smrti koje me čekaju po ratištima. A ja ću ti otpisati čim se vratim. I ako se ne vratim, isto ću ti otpisati. Na ovaj ili onaj način. Piši mi.