- Jovane… – obrati se Vođi visoki Crnac – Mjesečasti su sigurno čuli rafal. Trebamo se izgubiti. Preplivat ćemo rijeku, ovdje i sad. Za traženje nemamo vremena. Psina je imala ogrlicu… To znači da bi moglo biti i…
- Hej, hej! Ja sam još glavni. Ako ne vjeruješ, pitaj Jamajkanca – prekide ga dubokim glasom plećati izvadivši okvir iz automatske puške.
Iz torbaka izvadi još dva okvira i pridrža ih miškom. Izvuče samoljepljivu traku, uze i oblijepi šaržere tako da su dva bila okrenuta nasuprot trećem, onom u sredini. Jovan je teška srca samom sebi priznavao da je ovaj put crnac bio u pravu. Ali njegov Roki, suborac iz desetaka bitaka s ljudima i životinjama, vrijedio je više od riječi crnca, možda i više od logičnog promišljanja i volje Džameina Vilijamsa, Jamajkanca.
- Moja komanda izvršna! – reče Jovan na jeziku Starog Naroda, kako je običaj Orlastih nalagao da važne zapovijedi počinju. – Čekate me na drugoj strani, na našoj zemlji. Na sat hoda od rijeke.
- Koliko, kapetane? Danima nismo pošteno zaspali. Koliko da te čekamo? – upita ga jak muškarac u poznim tridesetima, gotovo bijele kratke kose i nordijskih crta lica.
- Dok ne vratim Rokija, naredniče. Kad zakolje velikog psa, stat će i čekati, kako sam ga naučio. Kao što ćete vi čekati mene. Ili… Ili prijeki sud. A onda, Jamajkanac i tigar. Bez obzira na to koliko ko bio drag Oleni. Ili upravo zbog toga.
Tada Crnac priđe i s visine od svojih šest i po stopa pogleda zapovjednika koji je bio za glavu niži i reče:
- Jovane, znamo da si velik ratnik i jedan iz Starog Naroda, ali ugrožavaš misiju. Prijeki sud i Jamajkančev tigar postoje i za takve kao što si ti. Ruskinja nema ništa s ovim. Ovo je misija prvog prioriteta.
Kapetan spusti obrve i skide pušku s ramena. Otkoči je, repetira i opet zakoči.
Progovori glasom dubokim poput sjevernih kanjona rijeke koja je tekla pored njih.
- Pazi, Crnčugo… Pazi dobro šta govoriš. Moj narod je bio ovdje prije nego što je tvoj otkriven. Moji su upotrebljavali pribor za jelo prije nego što su tvoji upotrebljavali ruke. Ovu pušku napravio je moj narod, kao i tu na tvojim leđima. Vratit ću se. Vratit ću se za koji sat. Za one koji me ne budu čekali, to će biti posljednji sati u životu. Ja i Roki pobrinut ćemo se za to.
Par trenutaka čuo se samo žubor rijeke. A onda je kapetan opet progovorio:
- Slušaj vamo, slušaj dobro! Moja komanda izvršna! Semjuela bacite u rijeku, krvavu mrlju pospite pijeskom, zatim forsiranje rijeke, sat hoda i čekanje. Suzdržite se od ušmrkavanja dok se ne vratim. Helmute, pobrini se za moju opremu. Vratit ću se prije nego što mislite!
Rekavši to, Jovan je nestao u raslinju u kojem su se prije nekoliko minuta izgubila dva psa.
Crnac pljunu u stranu i poče vaditi stvari iz odjeće poginuloga, krvlju umrljane cigarete, upaljač, nožić, kremenje, džepnu svjetiljku i još ponešto, pa sve stavi u svoje džepove. Potom uhvati mrtvaca za čizme i stade ga vući prema rijeci. Na šljunku je ostajao krvav trag. Nordijac odloži samostrel i uhvati ruke mrtvog ratnika. Podigoše ga, zaljuljaše i baciše. Tijelo pljusnu u rijeku.
Dvojica iz grupe promatrali su obalu. Ostali su nogama gurali pijesak na mrlje krvi iz tijela zaklanog ratnika. Azijat povuče uže i udari zarobljenika po nogama, na šta se ovaj pruži po riječnom kamenju. Novinar podiže izderano lice, iz gornje usne i nosa mu poteče krv i poče se slijevati pod ovratnik.
Azijat ga povuče za ovratnik i uspravi na koljena. Obrati mu se na lošem engleskom:
- Zbog ti dobar ratnik mrtav. Zbog ti Ludi Jovan hoće ubiti crno momče i mi. Mi svi moći poginuti zbog glupi čovjek dolaziti u Geto niko ga ne natjerati! Pfuj!
- Ksiao, dosta! – povika Crnac. – Imamo važnijeg posla. Nansen pliva prvi. S užetom. Veže ga za najbliže stablo. Za njim ide zarobljenik, vezan ispod pazuha. Pazi, ako se utopi, imat ćeš posla sa mnom prije nego stigneš Jamajkancu. Semjonić zadnji, kupi uže i pliva. Jesmo li se razumjeli?
Ne čekajući odgovor, Crnac uze debeli konopac s ramena i sveza ga za kao noga debelo stablo divlje jabuke. Provjeri čvor i povika:
- Moja komanda izvršna! Kreni!
Nordijac skoči u brzu rijeku. Činilo se kao da pliva uzvodno. U stvari, plivao je pod oštrim kutom, zbog matice koja ga je nastojala odnijeti ulijevo. Orlasti su gledali kako se plavi ratnik bori s brzom strujom.
Helmut i Azijat su se svađali oko toga ko će zadržati njegov ranac u slučaju da ga nabujala rijeka proguta ili razbije o obalno stijenje.

Otišavši pola milje daleko od Orlastih, Vuk je kapom trljao izbrijano tjeme i pitao se šta da učini. Sve mu je išlo naopako. Čika je izgubila pamet. Sad bježi od Glatkog psa, bježi da spasi glavu. Glatki je uporan, gonit će je dok se ne sruši. A onda će je razderati kao vuk patku. Ili neće. Čika je pametno pseto. Dovest će ga u situaciju gdje joj neće moći ništa. Odvući će ga nekamo gdje će gadno pseto zaglaviti metalni štap i ostati tu dok ne crkne od žeđi. Navest će ga pred kišu strijela Mjesečastih. Skočit će u šikaru iz koje Glatki neće lako izaći...
Možda je Čika pobjesnila, kao oni psi i lisice što noću izlaze iz velikih gradova, psi i lisice sa slinavim gubicama, što brzo polude i umru? Jednom će mu Dumo morati do kraja objasniti šta je to sekundarna radijacija, Nortonova bolest i kontaminacija, šta je uran, kemijska paranoja i radioaktivna prašina, zašto Ljudi-Štakori žive tako kratko, šta je mutacija i šta je to što život u velikim gradovima čini nemogućim za normalna ljudska bića. Možda ni Dumo to ne zna. Kao što ne zna zašto je grad Tula na slanom jezeru potonuo, pa sad samo vrhovi zgrada vire iz vode, a slanovodne vidre prave gnijezda po hodnicima potonulih zdanja.
Samo da Čika preživi Glatkog. Samo da je opet vidi. Više je nikad neće tresti za ogrlicu, više nikad neće jesti kad je ona gladna, nikad je više neće slati u opasne krađe.
Vuk skide kapu, spusti koljena na tlo, pomoli se tiho i prekrsti slijeva nadesno. Iz džepa izvuče plastični bijeli križ i poljubi ga. Ustade, otrese riječni pijesak s hlača i stavi kapu na glavu.
Čika će preživjeti. Bog zna da se Vuk ne moli bez razloga.
A sad treba preplivati rijeku, nekako oteti Novinara i odvesti ga starom Dumi. Ali kako će ga Čika pronaći? Ako Vuk prepliva rijeku, Čika će izgubiti trag. Mora ostaviti jak miris uz obalu. Sjede na tlo i skide čizme. Stopala dotaknuše fini pijesak. Zatim skide debele čarape i poče skakati po pržini. Tad mu sinu ideja. Ostavit će najjači miris, miris kojim se životinje nepogrešivo raspoznaju. Okrenu se prema rijeci i poče otkopčavati dugmad na vojničkim hlačama. Tanak mlaz mokraće kvasio je pijesak i ostavljao stazicu, dok se mladić kretao prema vodenom toku. Kad Čika vidi da miris nestaje u vodi, shvatit će da je Vuk preplivao rijeku i krenuti za njim. Čika je brza i jaka, brža i jača od brze rijeke.
Iza sebe začu lomljavu i zvuk metala koji neravnomjerno udara o kamenje. Miješao se taj zvuk sa žuborom rijeke, sa škripom pijeska i lomljavom niskog obalnog grmlja. Zgrabi dugački luk, namjesti strelicu i nategnu silikonsku tetivu svom snagom. Nanišani u pravcu zvukova. Iz buke i lomljave jurila je njegova Čika, ušiju položenih unazad i repa podvijenog među noge, cvileći od straha. Jurila je vođi svog čopora, da je spasi od bezdlake nemani.
Vuk još malo raširi noge i ukopa se čvršće u pijesak. Nategnu luk još nekoliko inča, tako jako da je zglobni luk gotovo izgubio prvobitni oblik.
Tko je zapravo taj Glatki!? To je samo pas upola manji od njegove jake i pametne Čike. Pas toliko glup da ujeda ruku koja ga hrani. Nanišani mišićava prsa drugog od dva psa što su mu se približavala brzinom bačenog kamena. Na tridesetak koraka odape strijelu koja se svom silinom zabi u žilavo tkivo.
Glatki pas posrnu i svom težinom se nabi na dugačku strijelu čiji mu vrh izađe kroz leđa. Zastade kao da je udario u nešto. Iz čeljusti mu prokapa blijeda krv. Pogleda čovjeka sitnim očima i pojuri prema njemu.
Vuk instinktivno stavi luk i desnu šaku između iskeženih čeljusti što su se u skokovima približavale i svog golog vrata. Čelični štap koji je pas vukao za sobom, udarao je po pijesku i kamenju, kao raštimovani saz Mjesečastih. U trenu kad mu se činilo da već osjeća smrdljivi dah na vratu, žutog psa udari zlatno-crna životinja i obori ga na tlo. Glatki se osovi na noge i okrenu prema Čiki.
Vuk je znao da se sukob Čike i Glatkog može završiti samo na jedan način, na način koji nije smio dopustiti. Baci luk, skoči i brzinom divlje mačke zgrabi čelični štap okačen kratkim i debelim lancem na ogrlicu životinje. Držao je pobjesnjelu zvijer dvije stope daleko.
Čika se borila vučji; skočila bi, zagrizla i odmakla se. Činilo se da pas i ne osjeća ugrize dvostruko veće kučke na vratu i leđima, kidisao je na čovjeka, gurao, grizao i vukao čeličnu šipku, urlao i kezio očnjake prema ruci na štapu. Kučka je kidala komade glatke kože i krvavog mesa, grizla patrljak repa, u rese pretvarala podrezane uši. Sve to, i strijela koja je potpuno prošla kroz tijelo životinje, kao da zvijeri nisu nimalo naudili.
- Čika, pusti! – povika Vuk na jeziku Starog Naroda. Naučio ju je da reagira i na naredbe na naškom. Ponekad, u mraku, kratki pokreti i izraz lica ne bi se najbolje vidjeli, tiho režanje nikad nije jasno kao govor. Kučka se odmakne nekoliko koraka. Vuk poče vući štap s razjarenim psom prema rijeci. Zagazi u nju do pojasa i pritisnu štap tako da se glava Glatkog našla pod vodom.
Ptice s visokih grana obalske vrbe, gledale su kako čovjek ubija psa, kao što su nešto ranije promatrale kako pas ubija čovjeka. Čika sjede na čupavi rep i obliza krvavi nos. Nije bila bijesna, na njušci i zlatnom krznu je bila samo krv, ne i bijela pjena.
Nakon kratkog vremena, štap se prestao trzati. Vuk sačeka još malo. Nije ga bilo strah, samo je htio biti siguran. Izvuče životinju na pijesak.
Čika skoči i zari zube u mrski vrat, na što je Vuk odgurnu i protrese za ogrlicu. Prvi put je vidio ovu zvijer iz takve blizine. Nije znao nikog tko je sam, u borbi, ubio jednog Glatkog. I to bez puške i bombi, jednom strijelom i rukama. Vuk je veliki ratnik.
Čovjekovi prsti prelazili su preko glatkog mišićja i široke glave. Poštovao je snagu, ljudsku i životinjsku. I divio joj se. A ovo što je beživotno ležalo pred njim je do maločas bila čista snaga, mišići, dugi očnjaci i kandže.
Izvadi bodež iz pojasa i, s dosta muke, iskopa očnjake iz čeljusti. Čudio se što pas triput manji od Čike može imati veće zube i širu glavu od nje. Strpa još krvave zube u džep košulje, bodež obrisa o leđa mrtve životinje i vrati za pojas. Sad mu Dumo neće moći kazati da laže kad mu bude pričao kako je ubio Glatkog psa. Kako su on i Čika ubili Glatkog psa.
Vuk se trgnu. Potpuno je zaboravio Novinara. Gubi vrijeme vadeći pseće zube, a Orlasti kreću prema konjima. Kad dođu do konja, više ih neće vidjeti, odjahat će u pravcu u kojem sunce izlazi, nitko nije brz kao konj.
Sa šest-sedam ratnika lakše je izaći na kraj nego s desecima stotina Jamajkančevih ljudi u Trebindžskoj tvrđavi nad kojom lete orlovi s planine Liotar.
Zabi metalni štap gotovo vertikalno, duboko u pijesak, tako da je izgledalo kao da mrtva životinja sjedi na stražnjim nogama i gleda nešto na tlu. Lešinari se dugo neće početi skupljati nad nekoć opasnom životinjom, sve dok ne otklone i najmanju sumnju da je živa. A dotle će Glatki zamišljeno sjediti i svojom sjenom plašiti druga bića što dođu da se napiju vode na rijeci.
Čovjek otrese pijesak s ruku i kamuflažnih hlača, navuče čarape i čizme, potrča i skoči u rijeku. Plivao je dijagonalno, prkoseći matici. Za njim skoči i pas. Kučku je voda nosila dijagonalno nizvodno i izbacila je nekoliko stotina koraka dalje. Uzverala se, zadihana i mokra, na strmu stijenu, istog trenutka skočila s nje i pojurila za Vukom.
Susreli su se na kosom proplanku iza kojeg ih je progutala gusta šuma.