Bespuća Šantićeve karme

Bile su to ovogodišnje Šantićeve večeri poezije, posljednje, ovogodišnje, i najmostarskije dosad. Alma Fazil-Obad, pročelnik za kulturu u Gradskoj upravi, odlučila je napraviti dvije večeri: jednu za mlade pjesnike, drugu za starije. Da, odlučila je još da se ovaj put ne zovu metuzalemi iz Sarajeva i ostale Bosne, da svi budu iz Hercegovine. Dakle i bez Gradimira Gojera koji je prošle godine, zajedno sa RtvMo (Radio Televizija Mostar, mala lokalna jednonacionalna nacionalistička televizija u službi jednog bivšeg gradonačelnika Mostara), pošto se par dana nažderavao i napijao na račun gradskog budžeta (građana Mostara), teatralno odigrao kraći «aantifašistički» performans o 2 nevaljala nacionalizma-fašizma, sve u ime nacionalizma-antifašizma koji već 15-ak godina podržava (znamo kojeg, ali ga nije korektno spomenuti kao nacionalizam).
Prva večer je bila topla i lijepa, nakon vrelog dana je 10-ak pjesnika recitovalo svoju poeziju pred preko 200 ljudi, u bašti Ćorovića kuće. Sjedala je bilo premalo, mnogi su stajali i slušali šta generacija kojoj su oteli djetinjstvo, mladost i godišnjicu mature, ima reći. A imali su šta reći, sav se njihov bol, nadanja, ljubav i nemir pretočio u riječi od kojih se prisutnima ježila koža i na toplini mostarske ljetne noći ledilo srce.
Druga večer je bila najbolja što je mogla biti sa vremešnom postavom koju su tek donekle izvukli odlični pjesnici Neđad Maksumić, Miro Petrović i Dragan Marjanović, te voditeljica programa Alma Fazil-Obad. Nije bilo lako, neki su se pjesnici pod teretom godina jedva penjali na binu. Neke od njih nije bilo lako slušati, tako da ih je nestrpljiva publika požurivala dok su se penjali na pozornicu i prekidala u bolećivom recitovanju.

Misli svatko da se zovem Zlatko.

Nakon inače jako dobrih Šantićevih, reagovala je malešna nacionalna televizija RtvMo. Zašto? Zato što je njen «kulturnjak» Šemsudin Zlatko Serdarević, čovjek zvani meko «ć»-tvrdo srce, čovjek koji se postidio svog «vlaškog» imena kad je rat počeo i dao si «podobno» ime «Šemsudin», našao izuzetim i nepitanim u organizaciji, i uskraćenim za otprilike 250 konvertibilnih maraka u ime honorara. U svezi i glede imena, sad je opet ponekad «Zlatko», nekad i Šemsudin i Zlatko, ovisno o ozračju i kontekstu u kome… Ali, vratimo se na temu.
Dakle, mala naci-televizija je proglasila Šantićeve večeri neuspjelim, loše organizovanim, katastrofalnim.
Dobro, aferim, rekao sam sebi. Mišljenje je kao dupe, svako ga ima. A onda se pojavio jeziv, još goebelsovskiji (nevjerovatno, zar ne?) audio-vizuelni pokaz i komentar, inkvizicijski uradak u kome je djevojka koja je te večeri pjevala u ansamblu «Mostarske kiše» izložena medijskom silovanju i javnom poniženju od strane male nacionalističke televizije.

RTv napastvovanje

Dok je Šemsudin (nekada i ponekad Zlatko) Serdarević baratao sa svojih cirka 100-150 riječi i u maniru svoje RtvMo, tendenciozno i maliciozno rešetao organizatorku večeri, Almu Fazil-Obad, desilo se javno Tv silovanje. Naime, kamera je, kružeći po okupljenim prizmatično-romboidnim glavama ispirjelih pjesnika, uporište našla na otprilike 4 milimetra ženskih gaćica koje su, dok je hor izvodio pjesmu, virile iznad pantalona djevojke iz Mostarskih Kiša, benda koji je inače prije rata vodio slavni KPJ antifašist i dokazani profesionalni Mostarac, danas Englez-Mišo Marić. Ta 4 milimetra gaćica mlade i lijepe, i sada već nesretne djevojke, uzorne studentkinje i poliglota, koja je skupa s bendom pjevala šantićevu «Eminu», prikazivana su s više daljina i uglova, komentarisana i korištena kao dokaz srozavanja Šantićevih večeri poezije.
Rekoh sebi - vidi sad to! Dobro što rastežu mene i Almu, odrasli smo bar, zreli, i uštavljeni od rata i poraća, nek nas mrzi ako mu se da, ali ta mala monstrumu nije ništa kriva. Ja gurbeta nekad i prcnem, više iz zabave nego iz zloće, a on malu u ovako patrijahalnoj i zatucanoj sredini bukvalno proglašava kurvom. Nisam mogao vjerovati pa sam nazvao par ljudi koji gledaju malu jednostranu i tendecioznu naci-televiziju. I, uvjerio sam se da nisam sanjao. Onda me i Alma zove i pita jesam li vidio ono. A, nažalost, jesam. Vidili su i prijatelji djevojke, i ona, i njeni profesori, roditelji i rodbina. Vidio cijeli podrugljivi i zluradi Mostar. Onda sam rekao da ću ići i popričati sa Šemsudinom (nekada Zlatkom) ili sa njegovim ljigavim poslodavcem, Alijom Behramom, čovjekom koji je na jao neobičan način privatizirao RtvMo i iz zgrade poslije rata istjerao vaspitače i štićenike Mostarskog doma za djecu bez roditeljskog staranja, i kome je neko izgleda dao mandat za nesmetano širenje mržnje u ime patriotizma.
Ipak, rekao sam sebi da će to biti ok. Jer, da sam otišao pričati s njima, možda bi ispalo još gore. Mogli bi to prikazati kao napad jednočlane četničke formacije i srbočetnički fašistički genocidni ničim izazvani napad agresora na uvijek nevinu i bespomoćnu žrtvu.
Osim toga, stvar je utuživa. Naime, već je na sudu. Pa, budemo vidli kak bude.
Doduše, znao sam da Nezavisna Komisija za Medije, iliti Regulatorna Agencija za Komunikacije (RAK-ime puno govori), nema sluha za medijsko nasilje. Bitno im je da se ne čuje riječ sa «K» ili «P», nije važno što se čitavi entiteti i narodi zovu «fašističkim» i «genocidnim», što televizije svako malo nekoga medijski linčuju, iskasape ili makar rane, sve u ime Bosne i antifašizma.
Ali, mala nije sama na svojoj strani. Na kraju krajeva, ako sud ništa ne učini, ima mene. Ja sam za razgovor s ljigavcima uvijek spreman. Mada, vjerujem da će sud reći zadnju o ovome. Stvar je čista, gadost lako dokaziva, tojest snimljena Tužba je podnesena, pa ćemo vidit.
A onda… Evo šta se onda dogodilo:

Sve dok ne dirnu Nikolu

Nasukavanje

Ja, rab božji Veselin Gatalo, po rođenju Srbin i Hercegovac a po opredjeljenju pisac i pjesnik kome ne pada na pamet da se zakači sa Emirom Kusturicom da bi ga najzad primili u Društvo pisaca BiH (radije bih se, naime, zakrvio sa Podbulahom Sidranom, a i hoću ako mi stane na prste), inače rođen u vrijeme kad je veća sramota bilo imati nego nemati, valjuškao sam se jednog jutra u mreži svih mreža, surfao na našem dragom Internetu. I izbaci me daska tastature na oštru poetsku hrid zvanu Mišo Marić (link http://www.bosanskaposta.no/vise.php?articlePage=4&article_id=338&category_id=2 ), nasuka me nesretnika na čovjeka koji priznaje da nije pročitao djelo za koje sam, kaže nezasluženo, dobio nagradu Aleksa Šantić. Kaže da je nagrađena zbirka Vrijeme mesinganih perli jedina poezija koju sam napisao. Nije, dakle, čitao «Kmezave narednike» (TKD Šahinpašić 2006) niti «Amore al primo binocolo» (Edizione Obliquo, Italija), ali mu ne želim zamjeriti nešto što nije uradio. Znam da neće čitati ni novu zbirku koju upravo pripremam.
Uslijed priče o tome kakav je ko čovjek, spominje i da sam premlad za nagradu. Napominjem da je on, dok je bio puno mlađi od mene, na nejakim dječjim nogama Mostarskih Kiša prenosio slavu NOB-a, bez kucanja ulazio u prostorije Centralnog Komiteta, imao solidan stan, putovao po svijetu i pio i žderao na račun svih nas smrtnika koji smo u pomno odabranim filmovima čeznutljivo gledali leviske i sanjali vjetnamsku jaknu, i vjerovali u folušku o Che Gevari i svjetskoj revoluciji. Nisam Vam rekao, ali ja, za razliku od Vas prije rata (ne sumnjam i sada, u Londonu), živim u napola razvaljenoj i vlažnoj staroj kući mojih tetaka, kući koja više naliči šupi, već osam godina, usred toga «antifašizma» iz koga me od prvoga dana dolaska u tu istu kuću «antifašisti» nastoje otjerati, sa ženom i teško bolesnim djetetom, i za život imam samo ono što naplatim pišući-dakle ne od «antifašizma» koji Vas je stvorio i učinio dobro potkoženim disidentima. Ko bi rekao da sam samo ove godine u Hrvatskoj dobio nagradu za najbolji žanrovski roman, ili nagradu Aleksa Šantić za poeziju, a?
Pita se Mišo Marić i zašto nagradu nisu dobili Mile Stojić, Pero Zubac, Ivan Kordić. Sebe je, skromno, izostavio. Mada mislim da ovo i piše zbog… Ma, ništa.
Ja odgovaram: zato što u žiriju nisu bili on, Alija Kebo i Peđa Matvejević, antifašisti od zanata.

Pero, Zubac (pitala me jesam li Hrvat, ne znamo šta joj je rekao)

Pero Zubac (jedan od nenagrađenih) kaže: Pominju me kao pjesnika koji je zaslužio Nagradu, što prija. Da mi je dodijeli Grad Mostar, radovalo bi me. Ali samo od Srba - ja je nikad ne bih primio.
Ja kažem: Pero, poštujem vašu odluku, jer znam da od Srba ne biste ni dobili nagradu. Jer, nije srpski nacionalizam taj koji Mišo i vi podržavate.
Dalje, Mišo veli: Nakon svih događanja predložio mi je kolega i prijatelj Alija Behram da pripremim rubriku za čitaoce “Bosanske pošte.” Nije mislio samo na Mostarce. Obojica vjerujemo da nema niti jednog koji čita “Poštu” a da nije zapjevao, ili bar rado poslušao “Eminu”. I kojem, u zlovrijeme, pod rodnim prozorima nisu arlaukali: “Marš odavde!”
Ja, rab božji (Srbin, Hercegovac, valjda time i dupli fašista…) kažem: Emina je ljubavna pjesma. Političko značenje joj leži kao i vama antifašizam. A ja sam slušao “Marš odavde” od onih koji su rušili pa ponovo vraćali šantićev spomenik (kao, ekstremisti HOS-a ga srušili, ma hajde!), i poslije vašeg odlaska u London (onda kad je došao dur guzici), gdje ste i spjevali stih “U Londonu usred mraka/sija zvjezda petokraka…”, valjda u spomen privilegijama i lagodnom životu koji ste imali u SFRJ.

Poetski gazija Alija Kebo

Alija Kebo kaže: “Šantićeve večeri poezije su devalvirane toliko da su od nekadašnje ugledne, prestižne, prepoznatljive jugoslovenske kulturne manifestacije, postale lokalna, gotovo provincijska manifestacija. A to Šantić nije zaslužio – on nije “pjesnik mjesnih zajednica,” nego veliki pjesnički bard čija je vrijednost odavno verifikovana. Začudo, iz ovogodišnje organizacije isključena je i Podružnica pisaca Hercegovačko-neretvanskog kantona koja je, uzgred, ranije bila glavni suorganizator manifestacije!”
Ja velim: Hvala, gospodine Kebo. Bar mi niste rekli kao u vašoj nadahnutoj pjesmi „Majka te kukom po Neretvi tražila“. Oprostite što se, za razliku od Vas i ovih koji povremeno nadođu u moj grad, krećem cijelim Mostarom, ne samo „antifašističkom“ polovinom. Toliko o lokalizmu i zatvaranju. Toliko ste multikulturni da vam se nije dalo živjeti sa „drugima“ i „drugačijima“ pa ste po povratku iz mrske Amerike od Grada dobili i stan pride, da među mrske dušmane na „drugoj strani“ ne morate radolaziti.

Kanadski Mugda što stigne svugda

Mugdim Karabeg iz slobodarskog Čikaga, piše: “Šantić je poetski plamen bez granica. Sada ga čine majušnim, beznačajnim, uskomostarskim i samo srpskim, što ne odgovara istini. Vratimo Mostaru svemostarskog Šantića i one Večeri koje su uvijek bile kulturna priredba evropskog nivoa na kojim su odzvanjale najtananije melodije lire ljudskih duša, koje su stvarale nove kvalitete trajnih vrijednosti oplemenjujući Mostar, ugrađujući svaki put po jednu novu ciglu u rastuće zdanje onog što se podrazumijevalo kad se pomene Grad. A time, istovremeno, uzdižući i duhovnost čovjeka u cjelini, ma gdje bio i živjeo, ma koje nacije, vjere i rase bio.”
Ja kažem: Aferim Mugda, što je srpskiji, to je beznačajniji, jelde? Ma, u pravu ste Mugdime, i ne treba davati nagrade pripadnicima agresorskog naroda, niti dozvoliti da ih takvi daju.

Mostarski Miša poslje kiša

Mišo kaže još: Prošle godine Večeri su reducirane za pohod učesnika na Aleksin grob i buket ruža. A “Ostajte ovdje” poeta-učesnik komentarisao: “Ma, pusti Šantića, lako mu je bilo pune guzice srat‘. Ćaća trgovac, putuje se, štemalo se šta se stigne...” (Aleksa je umro kao podstanar kod sestre Perse, a od svih ovozemaljskih dobara ostavio samo literarna, P. A.) (naime, potrošio je sve na piće i kurve – op.a) Autoru prijedloga za redukciju buketa ruža i malopređašnjeg citata V. Gatalu - uručena je Šantićeva nagrada. Prihvatio ju je kao “izuzetno značajno priznanje” i dodao: “Volio bih da je živ moj djed Nikola. On je još kao dječak nosio krst na Šantićevoj sahrani... Ja nisam čak ni patriot (ovo je, čini se, bilo bolno. BH patriotizam je-znate... duga je to priča). Rekao sam sebi da ću ubuduće odbiti nagrade koje sa sobom ne nose novac. I slagao sebe. Hajde, nije prvi put...” (a ni zadnji, dodao bih ja. Zakleo sam se u vojsci da ću umrijeti za Jugu, kao i oni, pa eto, nisam).
Gornji citat izvađen iz vremena pošto sam (po ovom tekstu vidim, zasluženo) dobio nagradu.
Mišo dalje veli: Djelo nagrađenog pjesnika, osim navedene proze i poziva za podizanje spomenika Brus Liju, nisam čitao, nemam pravo suditi (to se da naslutiti). Ali sam pročitao nedjelo Gradske uprave, Prosvjete i žirija. (maločas spomenuo samo neke Srbe-op.a.) Prema kojem ne bi čudilo da dogodine manifestaciju pokrste u Šantićeve večeri i Budakove dane (ovo mi baš i nije najjasnije pa neću kometirati). Mostarski bedaci već su častili Milu Budaka, mizernog literatu a marljivog doglavnika NDH, s pola Ulice Šantićeva imena. Valjda za antologijski stih: “Srbe na vrbe! ” Stiče se ozbiljan dojam da se neko tamokarce (fin izraz iz Mišinog kraja, podalje od Mostara), s proštenjem, zajebava (što ti je pjesnik, a? Svaka mu je za lektire) i s Aleksom, i s Večerima, i s Nagradom, i s poezijom, i 105.godišnjom Prosvjetom, i sa živim i mrtvim Mostarcima (valjda to uključuje i mog pokojnog đeda Nikolu), i onih nesretnih 20 hiljada bh. Muslimana kojim je pred odlazak u muhadžerluk 1896. zavapio: “Ostajte ovdje!” (ne znam ljude, a ne zna ih ni on, a ne vjerujem ni da se vapilo-nije se ljudima dalo pod krst i križ), i sa članovima srpskih Gusala i hrvatskog Hrvoja koji su ga februara 1924. ponijeli s odra, i sa Nikolom koji mu je nosio krst (nije fino kad mi se pokojnog djeda neko takav sjeti. Možda je moj Nidžo trebao i dovu izučit, da bude “multikulturan”? Nije jadan znao šta će njega i Aleksu snaći), i s mujezinom koji je pjesniku Mostara, dok je posmrtna povorka prolazila pored cerničke džamije, proučio oproštajnu molitvu (ako ja ikad umrem, nemojte to raditi, mujezini dragi. Neću pogotovo da mi na grob dođe Emir Hadžihafizbegović i tunjavo kamže : „Vozdra, paša moj...)).
Dalje veli: A ako me pitate ima li nade nabolje, odgovor je: ima. Neki budući, stosrci Mostar nalik sebi ljubiće i slaviti svog Pjesnika sa istim dostojanstvom, ponosom i ljubavlju s kojim je Pjesnik ljubio i proslavio svoj Grad.

Naš brat Aleksa, moj đed Nikola i ja

Aleksa Šantić je bio veliki čovjek. i dobar pjesnik. Zato i nisam odbio nagradu, makar bila i bez para. Pogotovo jer su je dobili Davičo i Dizdar. Bio je Aleksa i žestok kurvar, hektolitre je alkohola u sebe sasuo za života. Ona mu je stvar i glave došla. Ipak, nije se ženio pa tako svojim načinom života unesrećio ženu i djecu kao rahmetli Mak Dizdar, pa ga zato još više cijenim. Samo, pjevao je o ljubavi, ne o svojoj i Emininoj naciji. Kad je spjevao „ostajte ovdje“, nije mu bilo žao muslimana, nego sugrađana. Nacionalizam je davati nacionalni prizvuk onome što je pjesnik pisao, makar se taj nacionalizam zvao multinacionalnim (a znamo da nije).
Nije meni svojstveno odgovarati ovakvim tipovima, znam. Ne osuđujte me zbog toga. Ne brinite, naći ćete razlog, nisam bogzna kakav čovjek, sav sam od mana. Ne pišem ja ovo zbog polomljenih rebara i razbijenog nosa iz koga mi je iskapao sav patriotizam, u vremenu kad je bolje bilo biti pseće nacije nego moje i Aleksine. Ali, spomenuo je moga djeda Nikolu Vasiljevića, pokoj mu lijepoj duši Nikad ga poganija usta nisu spomenula. To me natjera da se latim daske dugmare.
Pokoj ti duši, dragi đede. Pusti ovoga nesoja i mrču poganog, ne zna šta priča. Njegov mu se nacionalizam učinio nepopularnim i neisplativim, pa se drži tuđeg. Samo ti spavaj, neka ti je laka ova čemerna zemlja koja ni mrtve na miru ne ostavlja i po stoput im svaku kost prevrne da bi sebi digli numeru; ne bi li koju paru, baš ko Marko kap iz suhe drenovine, nekako iscijedili.

Veselin Gatalo

I, svome sugrađaninu Miši - građaninu Londona, Mugdimu Karabegu u Kanadi, Aliji Kebi – doskora Amerikancu, Peri Zupcu (ko zna gdje) i ostalim fanovima, neke od 135 pjesama iz nagrađene zbirke. Uostalom, zašto se jedite? Dobit ćete i vi Šantićevu nagradu, i to ne posthumno. Uglavnom ste ionako već nadživjeli moju generaciju.

IZGONI

Gonjeni gonjenog goni
I svi se osvrću
Uplašeni plaši preplašenog
I svi se plaše
Poniženi ponižava poniženog
U ime poniznosti
Tjerani tjera tjeranog
U bezumnim potjerama
Ranjeni ranjava ranjenog
Rukama izranjavljenim
Ubica još jednom ubija ubijenog
Ubistvenim ponavljanjima

Nesretne vojske nesretnom zemljom hode
A mrtvima više ništa nije jasno

LOV

Šuma
naježena izvlači vlažne prste korijenja iz zemlje
spušta zelene grane od nevjerice
Otvara začuđena usta iznajmljena vjevericama
Šuma
šapuće grmljem
romori čvornovatim granjem
o zadihanom trkaču sa čeličnim zubima za pojasom
što nogama siječe tepih od jutarnje magle
preskačući ostrvca od mravljih nastambi
Kaže
da nije moguće
da neko u njoj lovi čovjeka

PSI

Stotinu zuba naprema četiri
Šesnaest nogu naprema dvije
Legije špicastih očnjaka
u iskeženim čeljustima
Šezdeset oštrih kandži
na vitkim udovima
Četiri čelična očnjaka
za kožnim pojasom
što steže žilavo tkivo
tvrdo od želje da traje
čekaju najbržeg

EMIGRANT

U redu je, nisam zabrinut
Ja samo tako razmišljam
Neka te ne plaši
Što u snu govorim drugim jezicima
I tuđim glasovima
Neka te ne brine što režim sa psima
I što su mi ruke uvijek na naslonu stolice
Kao da ću upravo jurnuti
I što ne volim blizinu ljudi u uniformi
I što ne volim kad me neko predugo gleda
Ne brini što se nikad ne smijem od srca
I nemoj misliti da je to zato što nemam srce
Kao oni što se umiju smijati od srca
Nemoj da te plaši to što više volim šume nego gradove
I što pse volim više nego ljude
Ne boj se
Ja sam samo lud

UCIJENJENI

Došlo je naše vrijeme
Rekoše
I uzeše mu kola
Ovo je naš grad
Rekoše
I istjeraše ga iz stana
Ovo je sve naše
Rekli su
A ti si kriv
Što dosad nije bilo
I on je otišao
Praćen psovkom
Neizrecivom
Otišao
Sa mišlju postrojenom
U redove šutnje prevratničke


TAM-TAM

Ratni bubanj
je tjerao
golotrbu djecu
preko žitnih polja

Kačio čelične cijevi
o ramena mrgodnih očeva

Vezao crne marame
oko glava uplakanih majki

Od školskih dvorišta pravio
gnjezda puna načekane vatre

A sad
kad ga ne mogu izvuči
sitog od ljudskog mesa
neko bi još udarao
po koži napukloj od besmisla

CRVENILO

Crveni krov se crveni
usred popaljenih kuća
Plava okna trepću od nevjerice
Vrata zamišljeno škripe
Kroz dimnjak izlazi dim samotne tuge
Jate roda prelijeću
visoko iznad stida crvenog krova

MRVICE

Ostavština
od mrvica hljeba
u džepovima
nada se
da će neki golub
siv od dana
ili crn od noći
sletjeti negdje blizu
ohrabren pruženom rukom

GOSPODINE…

Jesam gospodine, bio sam u ratu
Ne gospodine, nisam se borio
Borio sam se… ali…
Ali vi to ne biste razumjeli
A i kad biste razumjeli
Bojim se
Bojim se da biste razumjeli…
Oprostite gospodine
Neću vas više gnjaviti
Moja klupa u parku
I moj pas
Čekaju na mene

DOBA NOVOG GOVORA

Slušaj, stari
Pojma nemam zašto
Na bodljikavoj žici oko tvoga vrta
Nikad nema ptica
Iako si se borio
I ne znam zašto
Vrapci ne jedu tvoje zrnevlje
I zašto uopšte neće da ti priđu
Jer, znaš,
Vrapci pričaju skokovima

U SAZVIJEŽĐU HERETIKA

Bio sam
U svetom domu Onoga što sve vidi i sve zna
Pitao sam njegove sluge
Kako mogu oprostiti neoprostivo
Reči neizrecivo
Uraditi nedopustivo
A oni su mi rekli
Da ću završiti
Kao svi krivovjerci
Da ću se pržiti
U vrelom ulju božje friteze
I da će me On
Koji sve vidi i sve zna
I dalje voljeti

GOSPODA

Ismo se ni makli gospodo
jer mi se ne smijemo micati
mogli bismo nešto pokvariti
Mi vidimo vašu pohabanu odjeću
i neuhranjena lica
Boli nas to
Da, mi se vozimo u skupim automobilima
jer, znate,
vas treba predstavljati
Jer, ko zna šta bi svijet mislio o vama
da se mi vozimo trokolicama
Mi vidimo kako vam ne ide baš najbolje
ali se moramo praviti da ne vidimo
A to nije baš lako, znate,
pretvarati se
I mi vas puno volimo
I jako vas cijenimo
jer
zaboga
(oh, oprosti mi Bože
što Ti ime spomenuh bez potrebe)
Da nije tako
ne bismo vas ni zvali gospodom
I zato gospodo draga
strpite se još malo
jer mi vas nismo zaboravili

SOBA S POGLEDOM NA OLIMP

Zovem se Poncije Pilat, doktorice
I četvrti sam prokurator Judeje

Znam gdje su vrata za gore
i mračni prolaz za dole
jer bio sam svugdje

Znam kako se pali cigareta o rep komete
i kako iznutra zvuči pucketanje kostiju

Znam kako se stepenuje tama
i ko ujutro gasi mrak

I šteta bi bilo
da mi ne date sobu s milion prozora
s pogledom na Olimp

NASLJEDSTVO

Razbaštinjen davno
Pričom o olovnom vojniku
Ucijenjen nekad
Smrću djevojčice sa šibicama
Zaostao između stranica Žerminala
I u Kafkinom surovom svijetu
Ja, Drumski
Čekam svoje kazne

KASNO PREPOZNATA

Prepoznao sam te
u huku praznine
u jedu odbačeme igračke
ispod otvorenog prozora

Sanjao sam te
zajedno sa odjekom motorne pile
u od starosti namrgođenim šumama

Sanjao sam te
u urliku pobjesnjelog kućnog psa
što sam sebi bedro grize
vučjim ugrizima

Vidio sam te
u ogledalu rijeke
podmukle od otpadnih voda
nečiste od stajanja

ČOPORI

Prošao sam kroz čopor hijena
da te nađem
Gledao sam ispod oka čopor vučji
vučje smrti nagledan
Hodao sam,
miran naizgled
kroz klupko zmija dobrano probuđeno
Vjetar me izdao čoporu sabljozubih pasa
umornog i gladnog
usporenog mišlju o tebi

PONUDA

Otac sam
nekoliko ugašenih pogleda
i slomljenih vratnih pršljenova
Vlasnik sam
sanovnika punog noćnih mora
Znam sve stepenike
poređenja bola
i basamke tuge
Bio sam sin gladi i žeđi
pastorak sreće
Spreman sam ti dati sutrašnje jutro,
drveće kraj ceste i prah s leptirovih krila
Obećati kišu u jesen
i mraz u proljeće
samo
ako me zagrliš

NE BRINI

Ne brini, nisam sam
Poveo sam svoje pjesme
Da me podsjete da nisam sretan
Ponio sam smrt u obrvama
Da me ljudi ne gledaju u oči
U džepu nosim čelični zub
Koga se i sam bojim
Da mi čuva grudi za nečije druge ruke
Poveo sam svoje četiri sjenke
Četiri stare prijateljice
Što su bile sa mnom
Dok sam te čekao
Ispod četiri žute svjetiljke


REKVIJEM

Dali su mu odijelo s lišćem
I čeličnu cijev obloženu drvetom
I rekli:
Ti sad idi
A mi odosmo da ti pravimo spomenik
I nemoj nas sramotiti
A on je otišao
nezagrljen
Ne saznavši za onaj drhtaj
Što život donosi
Sa žudnjom za trajanjem
Zamračenom laži o smislu nestajanja

NOĆI PONAVLJAČA

Drečeće horde loših đaka
Ulaze u stanove
Tražeći svjetlucave stvari
Da ih nose i prodaju
Da kupe boce pića i kutije cigareta

Šarene horde ponavljača
Sa slikama na rukavima
Imale su svoju maturu

POSLIJE

Šuplje zgrade pričaju o bestrbušnosti
A ljudi beshljebni o kruhu nasušnome

Ulice lokvama šljapću
Snijeg novi čekaju
Da pokriju tragove stare


ISTINA

Na minut
Dvaput kamenovana
Triput utamničena
Osam puta strijeljana
Jednom pregažena
Šest puta prokleta
Sedam puta osuđena
Deset puta prezrena
Došla je opet
Da nam se nasmije

OBEĆANO

Ulice uprizorene slikama
Upalih očiju i zakrpljenih laktova
Rascvalih cipela i potrganih kragni
Stidljivo sakrivenih izgriženih noktiju
Mažu na krišku dana
Priču o zlatnim kašikama

NESRETNI I NESRETNUTI

Nesretni se nisu sreli
Da popiju kafu zajedno
Da uzmu cigaretu iz iste kutije

Da zaspu sa nečijim čelom na grudima

Da prošetaju s nečijom rukom na kaišu pantalona

Još nesretni i nesretnuti

MOJA FAMILIJA

Upoznaj Strah, mog mlađeg brata
koji je uvijek uz mene
i Tihu Jezu, stariju mi sestru
Pruži ruku Patnji, mojoj majci
Mojoj srednjoj sestri Tuzi pokloni cvijeće
jer ona me svuda prati
Mom najstarijem bratu Nemiru
daj svežanj granata bez osigurača,
on čezne za nečim takvim
Mom ocu, Bolu, sklanjaj se s puta
Mojoj najmlađoj sestri, Nadi samo se nasmiješi
Njoj ni za život ne treba mnogo
I tek tada, kad ih sve upoznaš
možemo zajedno poći
tamo gdje prestaje sada

MOJI LJUDI

Moji prijatelji
Rasuti ko perle
Neki usijani od zla
Neki topli od dobrote

Neki s nekim
Neki sami

Neki udova pokidanih mesinganim perlama

Neki skoro čitavi
Neki napukli od sjevernih vjetrova
I polarnih zima

Neki sami
Neki usamljeni
I nikad više djeca…