Gdje
si, Vanja?
Jesi li otišla zauvijek, Vanja?
Jesi li ponijela sa sobom moj šal?
Vrati mi ga.
Vanja, ti si nestala odjednom.
Ni noć u gradu punom neona,
ni snijeg na crvenim obrazima,
ništa mi nisi ostavila svoje.
Lažljivice!
Ni jednog tvog poljupca
na mojim bedrima,
prstiju tvojih na usnama nemam.
A dobro znaš, ne volim se kupati sama.
Pjena klizi niz moje grudi.
Gdje su sad tvoje ruke, Vanja?
Lampa, oči , ljubavnica
Lampa je na noćnom ormariću.
Ne gasi je.
Ti ionako dolaziš samo ponekad.
Dolaziš po svoje zvijezde
( kradeš ih sa mog struka).
Daj da vidim oči
u kojima sam ljubavnica
(ostavi svjetlo).
Ispijat ćemo kaleže
putenog soka, s mojih bedara
s mojih grudi, mojih usana
i vrata.
Ne gasi svjetlo, dragi.
Ne pomišljaj da sam ljuta.
Uzmi odmah svoje zvijezde,
uzmi ih s mog krhkog struka.
Ženska poezija danas
Drago ti je da sam se oslobodila, Branimire!
Psujem i spominjem klitoris u pjesmama.
Tako je danas i strašno mi je drago, Branimire.
(A ako napišem još jednom tvoje ime ovo će biti plagijat).
Oprosti mi, nisam mogla odoljeti,
glava mi je puna pročitanih stihova
i ja uvijek uspoređujem i mjerim ove svoje s njima.
To ti je, Branimire
kao da njuškaš moje gaćice
i onda odeš do moje kolegice
i pronjuškaš njene
jer nema ništa intimnije od poezije.
Slikar i ja
Uvijek sam razmišljala u svojoj glavi
da ću završiti s nekim slikarom
u njegovom ateljeu
( on me slika, jebe, slika pa jebe)
Sasvim bi me prebojao ili
napravio od mene kolaž.
Kist bi namakao kapljicama vlastitog znoja.
U boju pa u znoj,
platno, kožu.
Uresio bi me po svom instinktu
i takva bih se našla na izložbi njegovih
najuspješnijih djela.
|
