| |
TATINE
OČI
Upozorenje
čitaocu: od ove priče dobićete ogromne količine visokokvalitetnog
ludila
Primedba autora koji je nakon ispisivanja priče pobegao vrišteći
u noć, čupajući svoju retku kosu
Moje
oči su crvene, jarkocrvene, nisu kao vaše, jer su vaše oči žive,
a ja sam vampir. Svejedno, slep sam, a vidim vas, pak, u mraku,
potpunom mraku – zaključio sam jednog dana, probudivši se i ugledavši
svoju plazma lampu i dok je muzika između dva gramofona koje je
čerečila mikseta bludnica poigravala po taktu malih munja, nasmejao
sam se ušima: munjaju seve. Ne -go -šta, govoriti naopako, pa
će te razumeti. Sve od tad razumeju i crvene oči i malo ektoplazmične
slasti u očima poraženog čoveka koga je žena napustila. Jeste,
ali ostavila mi je krevet i sto, pravi sto od alabastera, od koga
sam načinio šahovske figurice od terakote. Međutim (a uvek je
presudno ovo međutim), uskoro mi je preostalo jedno potpuno samoizlečenje
od ženine trudnoće koja mi je sela na stomak i ja sam pozvao dr
Brauna da se pozabavim sobom, svojom ženom i nerođenim detetom.On
je naš porodični lekar, znate. Želeo sam da saznam sta nije u
redu sa mojim očima, a pritom, ovako slep – bolje vidim. Dr Braun
se nasmešio, tapšući me po isčašenom ramenu od pada sa kreveta
na kome sam obnevideo oplođujući svoju ženu koja je, namah ostavši
trudna, sela u mercedes benz i otišla da ispovrati mala bebasta
vlakna. No, slepilo je daljnji korak u evoluciji, pa joj je stomak
rastao brzinom kojom kosmički brod bude lansiran do Neptuna zajedno
sa šest nasumično pokupljenih Indijanaca što crpu energiju zvezda.
Moja žena je trudna! Kako se rodio naš sin koji će zavladati svetom,
ispričaću vam: slistio je mali crveni šećer, pojeo parčiće masne
materice svoje rozmari majke, zaogrnuo se placentom i disao ispod
njenih kapilar –cevčica. Beše vani slankasta mesečina, tako da
je glavna sestra, oblih kukova i mršave zadnjice držala mesecobran
ispred spiralnog prilaza moje žene. Doveli smo i guslare. Dr Braun
je platio trubadure. I tako je uz gusle i slankastu mesečinu,
pevajući "Oh, šta bih ja bez moje Euridike" dr Braun
držeći u rukama klješta vec rascvetala od miliona tuđih porođenih
utroba, porodio i moju ženu. Beba je bila obložena plavičastim
ivicama propalih darvinovih vlakana, što se može objasniti time
da je neko zapalio šibicu u prostoriji i po hemijskom zakonu Superkibernetske
Solucije na malom prostoru između nervnog odeljenja i odeljenja
za malefactor zlotvorčiće, sve se toliko oplavilo, pomodrilo,
i u spletu sa mojim crvenim, postalo je gusto bordo. I novim,
gustobordim očima i veoma gordim usled toga što sam postao ćale,
usnih po prvi put san jedne večnosti, pitke i goluždrave kao parče
mog malog porođenog meseca koji je obrubljen nečim slankastim.
I kojeg sam mogao mirisati, nikako videti. Slep i dalje bejah.
Tomas
Braun je porođajnim klještima rastvorio diližansu moje žene, na
neki način tužan i kao da viri kroz mesecobran, pomutio je dve
ružičaste krvi jednim udarcem vrteći jedan kraj noge i zarotiravši
drugu nogu okrenuo je bebu i izvukao je napolje, podlo se cereći.
II
Dr
Florensija Mejflauer džepnom lampom osvetljavala je prilaz pored
leševa beba (pravi nekro bebarnik), jedan inficirani banket na
kome je spavala i probudila se. Maramica kojom je oblikovala uglove
svojih ispupčenih usana bila je oblivena krvlju. Svetlost zamire.
Močvarna laboratorija, mračna u svojoj superiornosti. Hiperaktivno
diše, izgarajući pod perspektivom narednog dana, neophodnih pregleda
sveže pristiglih psihijatrijskih slučajeva, nekih drugih bolesnika,
malo ćudljivijih od trudnica i žena koje se propinju na porođajnim
stolovima vezane konopcima i sajlama dr Brauna (Tomas Braun doktorirao
je 58-me, a psihijatriju specijalizovao 86-te, na temu "Automatske
bodlje za slepe"), klještima osakaćene bebe koje izlaze iz
rajsferšlusa svojih majki i očeva, Klješta. Lice, parčići materice,
funkcionalni parčici materice, nepomične masnice, opet parčići
nepomične masnice na funkcionalnoj materici, neidentifikovane
rane na rajferšlusima očeva i majki, osakaćene bebe. Gotovo da
joj se desilo da se oklizne u vlastitom odrazu. Naginje se na
drugu stranu kako se ne bi ugledala i samim tim rastrgla rukama
ono sto je nekada bilo njeno lice. Kao asistent dr Brauna, a i
sama porođena njegovom zločinackom rukom, upila je u svoje lice
sve te male dečje bore, male klizave kantice što se bore za vazduh
dok ih glavna sestra drzi za koštanu srž. Mučiliste novorođene
dece koju je video njen zemaljski otac (ah, nadali su se za nju
da ce biti sin, no sad ionako žene vladaju svetom, pa je odlučeno
da ostane u životu i pomaže dr Braunu, svom izistinskom tati.
Mislite da ona tvrdi postojanje TO-a? Mislite da TO negira svojim
postojanjem sve, pa i sebe samo – u potpunosti? Međutim, TO postoji.
I TO je proždire kao nepomični pauk koji gamiže u tek poluosvetljenoj
prostoriji kroz koju povremeno proteče bilo vazduh bilo nečiji
muk. Jer Florensija beše milosrdna srca, đavolov klon sa genetskom
greškom. Zbog toga je izabrala psihijatriju kao oblast preko koje
ce zavladati svetom, pošto je izistinski volela ljude i želela
je da im pomaže. Humanista!
Izveštaj dr Mejflauer
...Delimično se pridržavam priče jednog hipohondra slušajući ga
jednim uvetom, a drugim uvetom pokušavam da ostvarim prevenciju.
Štitim se od te neumitne zaraze koju širi artičoka u njegovim
ustima, koju on žvaće. Ne, to je samo otrovna pečurka. Toliko
gljiva je Florensija videla raskuštranih na talasastim zidovima
mrtvačnice u koju je, katkad, zalazila sa žarom i profesionalnom
radoznalošću. Bila je nekrofil sladokusac. Hermetičke senke. Uglačana
svetla. Palčevi sa ceduljicama... – sanjarila je.
Kuc, kuc!
PRVI PACIJENT:
- Ja sam izgradio čitav svoj svet na ruskom. I sve što činim,
ja činim upravo na ruskom. – pripaljuje cigaretu.
FLORENS:
- U-uključuje li to i ruske klasike?
PRVI PACIJENT:
- O ne, nemojte vi ulaziti u ta područja koja su još uvek neistražena,
molim vas. I ne dirajte mi Gogolja! – zavrišti pacijent – Ja bih
vas zamolio da pročitate esej o hromom bačvaru. – Dodaje nešto
smirenijim glasom. – Ima tu nekakve melodije… muzike, kako hoćete.
Ali! Vrisak lašti njegovo pegavo lice i secka ga na trake koje
se mute sa svetlošću stroboskopa psihijatrijske ordinacije. –
Sasvim je dovoljno što me drugi ne razumeju, ali to od vas nisam
očekivao – on zaškilji pun nekakve nade koju je Florens pripisivala
virusologiji odbrambenog sistema ludaka sa neobičnim pitanjima.
FLORENS:
- Recite mi sve što znate o hromom bačvaru i mesecu – i okrete
se tako brzo leđima pacijentu koji je ličio na rusku plavu pseudo
mačku, kao da je očekivala da će je neko zauvek zaustaviti u tom
pokušaju.
PRVI PACIJENT:
- Da, da! Vi vidite vezu između hromog bačvara i gradskog prevoza.
Naime, postoji u svakom autobusu po jedan hromi bačvar. To objašnjava
poraznu činjenicu da vozači autobusa nikada ne rade kad je pun
mesec. Razlog – oni ga prave – tako što prilepe svoju šaku na
poslužavnik i jedni druge gađaju dok ne pogode mesec. Potom mesec
padne u more i more se zatalasa. Otud plima i oseka.
FLORENS:
- Imate li nameru da svetu otkrijete vaše saznanje?
PRVI PACIJENT:
- Skromnost me sprečava, pa i budalastost. Principi. Govore da
sam lud, ali ja nisam, ne … Ja samo imam pakosno srce.
FLORENS:
- Oh, široka ruska dušo, terapija je sledeća: poslaću vas u jedan
beli sobičak sa mnoštvo ogledala. Biće i nesto inkorporirane paučine,
i uz njenu krošnju će se možda uspinjati kakav ponositi paučić,
a vi ga fiksirajte, meditirajte. Soba je prazna, ali doneću vam
primerak Rata i Mira, pa možete sesti na njega i lepo se opustiti.
Ceo tom, da biste ste se što vise uzdigli iznad situcije i bolje
osmotrili paučića. Znate, knjige, recimo one koje se izaberu za
sedenje se postavljaju na način koji može da prati sve te geometrijske
tačke oko paučića koji zapravo upravlja svemirom (znate, male
stvari čine velike, a ne obratno) i obavezno su tamne, a zašto,
ne bih vam znala objasniti, izuzev da možda odbijaju da suncu
pogledaju u oči, osim ako niste slepi. Jer u odrazu ogledala čoveka
koji nije slep samo je veštačko svetlo. Nema tu pravoga
sjaja. Ako želite mozemo vas i oslepeti? Uvek možete staviti svoje
oči na pijedestal za oči koji ćemo vam posebno doneti i vratiti
vid po vašoj volji. Demokratija je ovo. Knjige nas izabiraju
zapravo, ali način na koji će se sesti na njih je jedino vaš,
ali zapamtite – knjige jesu naši neprijatelji. Buntovnici
kao što ste vi, i to ruski buntovnik kao vi, najčešće popušta
pred njihovim zahtevima, i na taj način nikada se zapravo ne odmore.
Ali, za nekog poput vas su izmišljena blistava ogledala,
kao nekakva vrsta anegdotskih riznica u mentalnoj bolnici za radoznale,
da se u njima vekovima ogledate, da se u njima sabijete, zatvorite,
dakle, mesto je potpuno nebitno. Ogledala su uvek prikladna za
stajanje. Poštujte ogledala, ako već nećete da (ih) čitate.
Provešćete u toj sobi deset nanosekundi i možete ići. Slobodni
ste.
PRVI PACIJENT:
- Hvala, o blagoslovena. Ja samo moram da dodam da ništa protiv
autobusa nemam, zapravo imam protiv automobila. Trebalo bi sprovesti
revoluciju protiv automobila, suzbiti sav taj otrov, kao amazonke,
do krvi! – uze svoju torbicu sa lukom i kukuruzom i nakon terapije
ogledalima, išeta se iz ludnice, prođe puteljkom i izbi pravo
na pijacu. Zdrav čovek. Sledećeg časa Florens Mejflauer je napravila
seriju fotografija sa kamere koja se nalazila ispod pacijentove
stolice na čijoj sredini je bila izbušena rupa, tako da se kroz
okvir njegovih pantalona moglo pogledati sve što je unutra.
i umetnula ih u svoj pozamašni crveni novčanik. Pacijentova Otkrića
su bezbedna od sveta. A ona zna da čuva tu veliku tajnu koju je
ruski buntovnik otkrio slučajno sedeći na knjigama čije su korice
napokon popustile i progovorile. Napisati na otpusnoj listi: Apsolutno
mentalno zdravlje. Zagledala se u daljinu svojim prodornim gustobordim
očima koje su shvatale sve. Behu to tatine oči.
|
|