otkucava deset
jedna mastika s nogu
što nosi drhtavije ruke
i novu boru;
kišobran pod mišku
put pod noge – Ekonomija,
iste glave tamo: Meša, Isak i vrli šahisti.

„gdje je moja dama?“

stari gospodin Aljehin sjeda na klupu
u košulji koju mu ona nije ispeglala,
u odijelu koje ona nije očetkala
i cipelom,
koju ona nije očistila,
gasi cigaretu s mrvom života,
što čuči u njemu.

znan je i cijenjen po onome
što zovu mat;
i svaka nova pobjeda,
svaka osvojena kraljica –
- to je uzalud,
kad nema kome da se nasmiješi.

njegov oslonac u životu je kišobran
s drškom od hrastovine,
njegove dame vrata boje slonovače
više nema,
njenih bijelih ruku što ih on nazivaše
gnijezdom za najljepše ptice Rusije.

gospodin Aljehin će nakon partije
poći kući gospođi
koja nije tu,
napraviti ruski čaj za dvoje,
servirati u porculanskim šoljama
koje je ona kupila,
i poželjeti da ga,
baš kao i nju,

pojede crni kralj.

MOZAICI

kad nebo prestane da bude plavo
i lišće padne na zemlju,
lagano - poput tek usnulog dječaka
i njegove glavice na jastuku
onda, možda možeš reći da...

kada moje ime bude
tek skup glasova na prvoj stranici
poklonjene knjige;
već odavno bačene u obližnji kontejner
možda, možda budeš mogao izustiti da...

kad zaboraviš na sve dječije osmjehe
na jastuku u jutarnjem dahu vjetra,
svaki tihi poljubac moje ključne kosti
utiskan na fotelji koju zovem mojom;

i svaku ružu koju sam ubrala,
baš sve ivančice koje si ti ubrao
kada je obraz bio hladan a mjesec pun;
nenin ručak -
- kad to zaboraviš!

sunce na prozoru, mene na tvom prozoru!
sklupčanu poput pospane mačke;
ruke oko moga struka -
- o, kada to bude zaboravljeno!

šah - pogotovo šah!
partije odigrane kod ekonomskog fakulteta;
sve ljude koje vidimo sa stepenica katedrale
i sve što vidimo u hladnoj prostoriji
pravoslavne crkve,
svaki kaleidoskopski vitraž!
tada,
tek tada, možeš reći...

da si me zaboravio.