Prezirem četvrtinu nacije na antidepresivima. Ja sam oduvijek puštao bijes i ljutnju iz sebe van. Ni jednu borbu bilo šakama, bilo nožem, nisam pokušavao izbjeći još od djetinjstva. Nikada mi nije bilo žao zbog toga. Nemam čir na želucu niti bilo kakve druge bolesti.
Kada sam poslije svađe dohvatio tu sjekiru i lupao nemilice po Nešinom novom mercedesu parkiranom pored mojeg bio sam u transu. Nešo je samo gledao blijed i ukočen kako oštrica prodire kroz sjajni lak. Oštrica je uništavala lim i stiskala sve ono što je ispod. Komadić stakla frcali su uokolo.
Kad sam se vratio neko vrijeme smo samo šutjeli. Ubrzo smo se pomirili uz još jednu litru rakije. Drugi dan sam mu platio koliko je trebalo za popravak. Popili smo po piće u istoj birtiji.
Pod suncem su još uvijek svjetlucali komadići stakla na parkiralištu.

PATITE LI OD NESANICE I DALJE?

Da, patim. Liježem kasno, a nisam nimalo pospana. Zaspim tek pred jutro već u doba kada ptice počinju pjevati. Podočnjake ujutro prekrivam debelim slojem tekućeg pudera. Nakon što stavim maskaru, popijem svoj lijek kao dio kozmetičkog rituala.
Kada ste rekli da ću ih morati piti doživotno da li ste možda imali viziju koliko ću živjeti? Koliko će se još taloga nakupiti u meni, a neću znati kako ga izbaciti van?
Skuhati ću si jednu tursku kavu s puno taloga kada stignem kući, makar mi kažete da je bolje da je ne pijem.
“Naime, žene sintetiziraju serotonin 50 posto sporije od muškaraca, što dovodi do manjka tog neurotransmitera. Pretpostavlja se da se taj gubitak ne može nadoknaditi i da to uzrokuje češće depresije kod žena... Depresija se masovno širi i uskoro će izbiti na drugo mjesto svih oboljenja u svijetu: u Hrvatskoj je već danas 300 tisuća depresivnih.” (neke žute novine)

TRAMVAJ BROJ 13

Između Trga Republike i Kolodvora tramvaj je stvoren za kazalište. Na tom potezu čuo sam kako starac pjeva ustaške pjesme, djevojčica me pitala da li bih je silovao i vidio sam kako pijani navijači udaraju vozača.
Jutros ništa posebno - djevojci s debelim slojem pudera je ispala knjiga iz ruke zbog naglog kočenja. Muškarac u ranim pedesetim podigao joj je knjigu uz komentar i osmijeh: „To nije teška literatura kad ovako leti“. Ona ga je pogledala širom otvorenih očiju kao da se upravo prenula iz sna. Njeno „Hvala“ zvučalo je odsutno, uplašeno. Muškarac je izašao iz tramvaja i krenuo prema mercedesu parkiranom pokraj hotela. Djevojka izašla i čekala drugi tramvaj. Počela je čitati knjigu iz početka: „Prezirem četvrtinu nacije na antidepresivima. Ja sam oduvijek puštao bijes i ljutnju iz sebe van...“