Hiljadu devetsto osamdeset i sedme imao sam jedanaest godina i nekad u ljeto, pred grupom mališana, u dvorištu osnovne škole Petar Dokić u Maglaju, održao sam svoju prvu mađioničarsku predstavu. Nepunu godinu dana poslije, u Hlebinama, nakon što nam je Ivan Generalić svima poklonio po jednu reprodukciju svojih najpoznatijih slika, a Enes Čengić svoje posljednje dvije knjige pod zajedničkim naslovom «Ćopićev humor i zbilja», pokazao sam trik sa školske predstave Dušku Trifunoviću i Peri Zupcu, koji su mi potom savjetovali da se kanim ćorava posla i latim pisanja, «jer je u tome moja budućnost». Kao klinac često viđan na ovakvim manifestacijama, uživao sam dodatnu naklonost ostale djece, nagrađene na natječaju, jer su me tete iz Malih novina i malobrojni sarajevski pjesnici i pisci prepoznavali: «Evo našeg malog», na što sam se poprilično čudio, sjećajući se zbunjenosti pjesnikinje Ljubice Ostojić sa kojom sam tih godina, po sličnom osnovu, zajedno putovao u Beograd na otvorenje novog RTV doma. Nikada nije čula za Maglaj, a pitala me je i «da li u mom gradu ima konja», na što sam se malkice uvrijedio.

Da mi sada netko postavi isto pitanje, odgovorio bih mu potvrdno, vadeći sa na pjesništvo, cugu i PTSD, ako bi broj nogu u konačnici predstavljao problem.

Ratna noga mlatnula me je u tur hiljadu devetsto devedeset i druge, u prelijepom, mirisnom maju i moje pjesništvo uzdigla na viši nivo već prvoga dana sukoba. Prva djevojčica koju sam poljubio i čija je pojava uznijela sav moj svijet do tada najuzvišenijeg položaja, nije se pojavila u dogovoreno vrijeme «na našem mjestu», niti je te večeri itko iz njenoga doma odgovorio na mojih pedesetak telefonskih poziva. Sutradan nije bila u školi, niti je itko znao što je s njom. Ali, za moju brigu nije bilo mjesta, jer sam istoga dana i ja sa porodicom napustio magloviti gradić i pitomu podozrensku kotlinu kojom vijuga rijeka Bosna.

Počelo je divljanje.

Čvrsto sam nosio misao na svoju budućnost, vjerujući formuli Duška i Pere, sve dok krvavi cirkus nije uzeo maha, i nad mojom, adolescentskom sviješću u zaborav poslao sve davne ambicije, prizvavši sasvim nova utočišta izgrađena na, čak djetetu očito lažnim, prolaznim vrijednostima.

Hiljadu devetsto devedeset i četvrte pročitao sam Crnu bajku i nekoliko pjesama mi se dopalo ali to nisam smio nikome reći i sam se čudeći (ima čuda, nema čuda) vlastitoj drskosti. Poslije, čitajući i slušajući Vešovića, shvatio sam koliko je sve moglo biti drugačije da je autor Bajke imao istinskoga smisla za poeziju i da je umjesto zanimanja grupnog terapeuta na neuropsihijatrijskoj klinici «Nedo Zec» odabrao posao u vrtiću «Vuk»...

Nedavno sam, pri posjetu doktorici, zbog kontrole moje rasturene kičme, od nje po tko zna koji put čuo ono otrcano «sjećaš li se», što je u mnoštvu drugih, sasvim solidan komentar na sikhu i desnu ruku u vrećici, blijeda površinska znamenja brahmaćarije, učenika vedske duhovne škole u celibatu. Valjda je u njenom osmijehu bilo nečega Duškovog ili Perinog, čim mi se kao reakcija javilo sjećanje na njih dvojicu iza Generalićeve kuće u Hlebinama, kako kao dva klinca čuče i posmatraju nestanak loptice za stolni tenis iz plastičnog pehara u mojoj ruci.

«Da, sjećam se», odgovorio sam doktorici pri izlasku iz ordinacije i ne skidajući osmijeh s lica, na brzaka svratio do frizerke (s velikom tugom je odsjekla sikhu koju je njegovala posljednje tri godine), već osjećajući dubinu i ispraznost međuprostora ašrame, prepun snažne djetinje sreće, a potom sam potrčao kući, zanemarivši loše stanje svoje polovne kičme, ne bih li položio prste na tipkovnicu i u tišini pisao.
I evo, sjedim i mislim – bit će to sasvim solidna ljubavna pjesma što nadglasat će njištanje divljih konja.
Biće to pjesma koju će svi čuti.
I sjetiti se.