Kad se hladno, teško i kružno ujedine u kamenu
taj se kamen kreće i putuje svim onim zabranjenim
zemljama u koje se ni sami ne zapućujemo iako
smo nosioci kontinenata na kojima prebivaju.
Zemlje vlastitog trećeg svijeta tako još i danas
u meni obilazi samo takav kamen i tvrdim kako
mi nije namjera pratiti ga.
Ipak u onim nijemim minutama čuje se krckanje
i najmanjeg kamena, kao što se na osakaćenim mjestima
stvarnog planeta čuje rasipanje dječjih kostiju. Sve se to onda
naziva savješću, pa se govori o potrebama, o prekoračenjima
autoograničenja, dok su stvari i dalje bistre, jasne. Nema tu puno
praznog hoda ( ima li ga – postaje kružni,
dok nas kamen jednom ne sustigne s leđa ).

Zapažam nešto što i u snu zahtijeva vrijeme razvijanja i čekanja. Našla sam se neočekivano u izviđanju. San se ne može preduhitriti. – tvrdi Divna Zečević u svojoj poeziji. Doista, često se nađem kako pokušavam zagaziti što dalje i dublje od prilike koja će me sustići. Lakše mi je čekati nego pustiti je da me dočeka. Prilike stižu, odlaze ili ostaju nekim svojim ritmom. Umjetnost je pratiti ih, ali vještina ih je prestići i dočekati nasmijan. Ipak o preskakanju snova i prestizanju napetosti koja se samo u njima zbiva, mislim – ništa od toga. Tu sam priliku krivo ocijenila i čekala je na krivom putu.
Zato me tamo više neće biti. Bila sam žrtva grubih vjetrova, zato odsad sanjam snove,
ne štedim pozdrave, prestajem se boriti; nepoželjno ću zamoliti da ode.