I u pola pet ili u pola sedam, bilo navečer ili ujutro, bilo koji dan u tjednu, godina ili godišnje doba, osjećaj je uvijek bio isti. Baš takav, jedinstven, neovisan o bilo kojem faktoru, vanjskom ili unutarnjem, ništa ga nikada nije mijenjalo. Bio je čvrst, postojan, nepromjenjiv i bilo ga je nemoguće definirati riječima ili bilo kojim drugim znakovima. Ne zato jer se to nije dalo, vjerujem da je to bilo moguće, no dati ga nekom na uvid bas onim znakovima koje ta određena osoba shvaća i raspoznaje, bilo je teško. Ne mogu znati pomoću kojih znakova funkcioniraju drugi. A stvoriti ili otkriti, ako već postoji, neki jedinstveni sustav raspoznavanja takvih osjećaja, ja nisam znala. Svjetovi su se dodirivali i međusobno otkrivali unutar ovog jednog svima poznatog Svijeta, no ne i svima razumljivog. Moja osoba, bila je osobnost sa više lica. Možda dva čvrsta, ali znam da ih je znalo biti puno više. No vremena za ostvarenje svake od tih osobnosti nije bilo. Tražila sam sklad, sredinu u kojoj bi sve spojila u jednu koliko toliko normalnu prihvatljivu osobu. No koliko god da se ja trudila, bez obzira što učinila i kakva bila, drugi me nisu prihvaćali. Nisam bila krojena po mjeri ovoga svijeta i to je bilo toliko jasno. Hodala sam tako čvrstog odrješitog hoda, jasnog pogleda, uspravnog držanja i takvom su me svi vidjeli. No ona sjenka koja je hodala usporedo sa mnom, bila je suznih očiju, klecavih koljena i ispruženih ruku. To nitko nije primjećivao. Žudila sam za osobom koja bi to vidjela, koja bi vidjela mene. Dosada na takvu nisam naišla.

Kada je sve počelo? Zapravo trebala bi definirati što točno, no opet to je preteško zbog nepoznavanja univerzalnog koda koji bi svima bio poznat. Počelo je u djetinjstvu. Čim sam postala svjesna sebe, bila sam stara tek nekoliko godina, shvatila sam da okviri ponašanja u svijetu nisu oni u koje bi se ja mogla ugodno smjestiti. I tako je bilo i još uvijek je.

1. DATI PRILIKU LJUDIMA

Moje prvo, ujedno i jedino, jako važno skidanje oklopa, ljušture u kojoj čučim cijeli svoj život, proteklo je neopisivo bolno. Zapravo, priznajem, nije neopisivo, sve mogu pokušati opisati. Bilo je bolno. Jako bolno. Osjećala sam se kao Kafkin Gregor Samsa kada ga pogodi jabuka (u mojem slučaju to su bile dvije jabuke iz ruku osoba za koje sam mislila da smo bliski), te mu se komad jabuke zaglavi u njegovom mesu i od koje on pogiba. Naravno u tmini spuštenih roleta, mračnom kutku prašnjave i hladne sobice. To sam bila ja. Moj pokušaj preobraženja završio je kao i junak Preobražaja. Odlučila sam dati priliku ljudima. Kako je oslobađajuće to zvučalo. Kako se uzvišenom ta ideja činila. Moj novi odnos, moj novi nazor prema drugima i prema životu. Toliko čvrsto sam odlučila provesti svoju metamorfozu do kraja da sam ignorirala nagovještaje katastrofe koji su mi tako često dolazili pred oči. Moja predviđanja uvijek su bila točna. Ono što sam osjećala i slutila uvijek se dogodilo. No ovaj puta odlučila sam da ako ću vjerovati ljudima to se neće dogoditi, te sam zanemarila svoju intuiciju. U početku sve je bilo odlično. Imala sam prijateljicu do koje mi je bilo stalo i mislila sam da i ona osjeća isto. Postupno sam se otvarala i činilo se kao da ništa ne može poći po zlu. Da bi sve bilo još nevjerojatnije u tom mom novom nazoru prema životu i optimizmu koji zapravo nikad nisam dijelila, on, sa kojim sam imala već neku prošlost u kojoj se zapravo nikad ništa nije dogodilo no ona je jednom završila i to na nepovoljan način za mene, on, osoba pod imenom kratkim i zvonkim, T.. odlučio je napraviti nešto što sam ja uvijek priželjkivala i u što više nisam polagala nikakve nade da će se to jednom i dogoditi. I eto, poljubio me je. Jednom. Sasvim nebitno za njega. Meni je značilo i previše. I tada je sve krenulo nizbrdo. Moj pokušaj davanja sebe drugima i vjerovanje u iskrene ljudske osjećaje i djela tu je počeo lagano kliziti u propast. Nisam toga bila svjesna. Iako sam nesvjesno znala što se događa, ja sam te misli potiskivala i davala mjesta novoj nadi u ljudske odnose. Pojedinosti nisu bitne. Previše su bolne da bi ponovno to sve proživljavala iznoseći ih. Mogu samo reći to, da su se dvije meni drage osobe u mom pokušaju polaganja nade u njih, svaku zasebno, položili te moje nade jedno u drugo pogodivši me trulim jabukama kada sam se probudila iz opće anestezije u bolničkoj postelji. Tada, to me nije dotuklo. Moje stanje bilo je grozno, ono zdravstveno, fizičko, bilo je teško i bolno. Moje psihičko stanje bilo je još teže, bila sam pred živčanim slomom, sama, okružena nepoznatim osobama, sa cjevčicom koja mi je izlazila iz vrata i onemogućavala mi kako kretanje tako i pretjerano plakanje. Odstranila sam komade jabuka iz svoga emotivnog tkiva i mislila o drugim stvarima koje su mi predstavljale trenutno sve u životu. Maštala sam o tome kako jedva čekam da počnem pisati diplomski rad i kako moram jako puno vježbati francuski kako bi mogla tamo otići na ljeto i sve u miru, daleko od njih, preboljeti. On više nije imao imena. Njegovo zvonko ime posula sam pepelom i ono je za mene postalo nijemo. Ona, dobila je pak sasvim novo ime. La putasse.

Sve je bilo iza mene. Moja nova vjera u život i u ljude pogodila me je svojom najgorom bljuvotinom ravno u lice. Napravila sam novi oklop, dosada najveći i najčvršći. Osjećala sam kao da me je to iskustvo samo jačalo. No zaboravljeni komadić jabuke koji je zapeo negdje između velike i male srčane klijetke nije mi dopustio da zvonka misao postane u potpunosti nijema. Ono što je uslijedilo još traje u svojem nedefiniranom i pomalo deformiranom obliku. Ne razumijem ni ja pa ne želim to ni opisivati. Time su ponovno svi moji pokušaji pali u vodu.

Što sam naučila? Da li je bolje živjeti sam za sebe kao usamljenik u svojim mislima i jedino što treba dati drugima svesti na puki obrazac uljudnih neophodnih ljudskih odnosa? Ili je bolje opeći se više puta u svojem stremljenju ka povjerenju u ljude i napokon jednom i pronaći nekoga toga vrijednoga? Odgovor nisam znala. Pošto imam dvije ličnosti uvijek imam i dvije strane, uvijek dva odgovora. Jedan koji je možda trenutno više moj od onog drugog je to da ne treba polagati nade u druge već u sebe samog, a ta druga osoba sa svojim razumijevanjem možda će jednoga dana pokucati na vrata, a možda i neće. Ako neće, svejedno ću imati sebe i mislim da nema opasnosti od nikakve pretjerane rastrojenosti. Drugi odgovor bio bi onaj koji zagovara optimizam i otvaranje prema životu i drugima jer jedino tako možemo spoznati sebe same. No tu postoji velika opasnost od pretjeranih razočaranja. Ali to ne treba doživljavati previše tragično, jer ako smo svjesni kako se ovaj život ne bi smio doživljavati previše ozbiljno, onda i naši postupci, a i postupci drugih osoba ne mogu nam biti tolika prijetnja jer su jednostavno nebitni. Naravno ja nisam znala koji nazor u potpunosti izabrati. Ponekad mi je bilo svejedno, a ponekad sam i previše patila zbog tuđe osobnosti. To je bilo dosta novo za mene. Toliko godina sam radila na svojem pokušaju otvaranja prema drugima i kada sam odlučila vjerovati drugima ispala sam naivna budala. Klaun kojem se svi smiju iza leđa. Oni koji mu se ne smiju, ti ga sažalijevaju. Baš tako, klaun uvijek ima dva lica. Samo treba izabrati koje se vama više sviđa.

Ne želim pisati, ne želim slijediti tok svojih misli jer su one zbrkane, nesuvisle, nerazumljive i skroz pomahnitale. Nadasve tužne, odbačene i usamljene. Vani su usporeno i bezbrižno, ravnodušno padali zaleđeni komadići svih mojih želja. Rasplinuli su se svaki posebno kada su pali na tlo. Tuga je bila ponovljena. Uopće nije bitan rečenični sklad, kada je sve ostalo u rasulu. Osobe oko mene predstavljale su muku. Sve se je odvijalo oko njih, a baš ništa oko mene.

Zaborav je stvarno dalek. Koja konstatacija! Sumnja u meni još je uvijek nagrizala moje srce. Uvlačila se je u svaku poru mojeg odnosa sa T.. i onemogućavala jedan novi svijet, odriješen svih zavjera prošlosti, da se napokon stvori. No, to nije išlo tako. Nije uopće išlo u tome smjeru. Izdaja je bila za mene najgora moguća stvar. Ikada. I zauvijek. Htjela sam dalje, no kada bi pogledala u svoje srce vidjela bih bol koja je tamo ukorijenjena, a kojoj je T.. uzrok, i nisam mogla dalje. Pokušavala sam krenuti dalje, ostavivši svoj bolan teret ne tako davne prošlosti iza sebe, no neka slabo vidljiva sjena uvijek mi ga je vraćala nazad. Taj moj teret, breme izdaje koju ne znam da li ću ikada moći preboljeti.

2. ODLAZAK

Nakon teškog promišljanja došao je konačan trenutak da shvatim. I eto, nema mjesta brizi. Sve je u redu, nemam zbog čega odustati od svojih planova. To je to. Kada sam shvatila da to jednostavno moram učiniti. Valjalo je otići. Bio je to zadnji susret prije nego što će se sve promijeniti vjerojatno u nepovrat. Finalni trenutak spoznaje uslijedio je nakon što se on pokupio spavati u pola 11 navečer. Ja, očekivala sam neki dodir prije spavanja, koji bi potrajao oko sat vremena. Barem toliko pošto je ovo bio zadnji ovakav susret prije mog odlaska. Naravno, još ćemo se vidjeti prije, no ne u ovakvim okolnostima. I eto, to je bilo to. A ja sam se u sebi grizla i mučila zbog svoje odluke. Zbog svojeg odlaska. Nepotrebno, jer ovo je ono što on osjeća iskreno: samo prijateljstvo. Ništa više. I naravno dodir koji mu treba kad se napije. Ništa drugo. A ja sam obukla novo seksi donje rublje koje bi mu se jako svidjelo. No prilika za to je propuštena. Ili bolje rečeno, odbačena. Za tjedan dana je valjalo otići. Istu tu rečenicu sam napisala ljetos kada sam se vraćala u ovu stvarnost. A sada sam odlazila u taj nestvaran tek otkriven, novi svijet mogućnosti. Za tjedan dana sletjet ću u neki novi početak svijeta. Ono što sam prolazila cijelo vrijeme prije samog odlaska bilo je zaista teško. On mi je to samo otežavao, pa se u meni stvorila sumnja da griješim. Ali ovim današnjim činom ona je zauvijek zaboravljena. Ja sam zapravo u pravu. Odlazim. U grad svijetlosti. Po nove mogućnosti. Nadam se ostvarenju mojih želja.

Osjećaji koji su me obuzeli bili su iskrivljeni i pojačani, potpomognuti aromom hmelja sa alkoholom. Nisam znala što bi mogla osjećati sutra. A tek što ću osjećati kada sjednem u avion. Mogla sam samo zamisliti da ću tada proživjeti sve osjećaje od protekle dvije godine. Nisam bila tužna sada. Ali bila sam svjesna da će mi sutra biti teško. Bila sam zbunjena. Odlučila sam prihvatiti poziv i upustiti se u pustolovinu. Nisam znala što me čeka, no znala sam da više ne želim ovo što imam. Željela sam ljubav a on mi je davao samo komadiće nekad postojećih emocija. Toliko su bile sitne i prepolovljene da ih uopće nisam mogla definirati. Odlučila sam da je gotova ta igra, a on je postao dostupan. Osjećala sam da je odlazak pogreška, no danas mi je otkrio svoje lice koje ne volim i koje je zapravo on sam.

Negdje sam pročitala da kada žena odluči napraviti neke promjene, uvijek počne od frizure. Možda sam to sada i izmislila, no stvarno ne znam a i nije bitno. Ja sam upravo to danas i učinila. Promijenila sam boju i oblik svoje kose. Htjela sam to učiniti još puno prije, no mislila sam da se to T.. neće svidjeti, a toliko jako sam željela da mu budem bitna…

Zapravo nisam znala što da mislim o svemu tome. O njemu, o našem odnosu, o mojem životu…

Došla sam do granice gdje su ljudi obično već bili odrasli. No ja, ja nisam bila takva. Bila sam zarobljena u hodnicima sjećanja i propalih snova..Nitko nije mogao znati što se kroji u mojem srcu. Očito su se svi držali one «što se ne vidi, toga nema». No stvarnost je drugačija, to je definitivno jasno. Što se ne vidi, toga ima, ali ja to ne želim otkriti.

Slijedeći četvrtak biti će drugačiji od onoga na koji sam navikla. Priznajem da me je strah. Priznajem da mi je ova situacija nepoznata i ne znam što stoji iza toga. Ne znam da li je tvorac ovih događaja dobar ili zao. Samo se mogu nadati da će sve biti dobro. Nisam znala što očekivati. No mislila sam pozitivno jer inače ne bi imalo smisla uopće otići. Žudila sam za ljubavi, iako sam željela razumijevanje, no od toga sam davno odustala. Željela sam postojanost, iako nisam mogla zamisliti da postoje toliko jaki osjećaji. Poznavala sam samo djeliće emocija, neke intenzivne, neke destruktivne, no nikada sigurne i cjelovite. Nisam znala kako reagirati, no znala sam što ne želim, a to je značilo dovoljno da krenem. Da se krećem.

Iz zvučnika je zavijala melodija koje je bila popraćena ženskim glasom koji je sa žudnjom pjevao stihove Give me a reason to love you. I to je bilo to. Tako jednostavno, tako čisto, tako iskreno. No ja razlog nisam imala. T.. je spavao svojim dubokim, alkoholnim snom, i bila sam svjesna toga da imam priliku da promijenim tok svojega života. Ići ću sigurnim korakom u pustolovinu jer ova situacija sa mnom i T.., bila je bezizlazna. Bili smo zarobljeni u krugu koji je mrvio naš zdravi razum, i ukazala mi se prilika da se spasim.

Prihvatila sam je.

3. KRAJ

Ali kao što ni prehrambeni krug ne funkcionira sasvim savršeno u tome obliku, tako sam ja odlučila biti dio male vjerojatnosti narušavanja prirodne ravnoteže, i jednom zauvijek izašla sam iz kruga.

Bilo je očito da tadašnja situacija nije imala ni smisla, a time ni budućnosti. U tome slučaju, kada se sve počelo rušiti ja sam odlučila udaljiti se kako me ne bi krhotine ruševina ozlijedile. I tako sam bila odvažna i hrabra i prihvatila promjenu. Temperatura u Zagrebu je rasla, a ja sam plovila morskim bespućima. U početku sam teško disala, suze su me gušile i nisam se mogla osloboditi. Utjehu davala mi je priroda u kojoj sam provodila dane. Nadu davali su mi putovi kojima sam kročila u svojoj samoći, sa grupom ljudi kojima sam ja bila vodič, a ja zvijezdu vodilju nisam imala. Imala sam samu sebe, svoje misli i svoje želje. Tek tamo, u tišini i divljini, bila sam osuđena da se suočim sa samom sobom. I uz puno muke, prolivenog znoja i bolnih gležnjeva, prošla sam svojevrsnu katarzu. Putovi za mene više nisu bili teškoća koju treba što brže proći, već su oni postali smisao sami po sebi. Koračala sam šumama i to me oslobađalo. Pronalazila sam samu sebe, izgaženu i izmučenu dušu, ali samostalnu. Nisam ovisila o nikome, nitko nije uvjetovao moju sreću, ja sam bila jedini uvjet za njeno ostvarenje. I sve je postajalo jednostavnije i jasnije. Šetala sam tako iz dana u dan, obraćala se Bogu, drveću i životinjama, i osjetila sam kako okova više nema. Osjećala sam se slobodno. U misli su mi se uvukli stihovi Jacques Preverta i svakodnevno sam ih ponavljala sa smiješkom na licu. « Ljubav, kao i ja ide na svoj put i jednog dana naći ću je. » . . .

I sve se je promijenilo. Bio je dan 8. 7., velika vrućina, nova grupa Francuza je stigla, a ja sam ih čekala nasmiješena. Ni ne sluteći kakav me pakleni tjedan čeka s njima. Ali ne sluteći niti kakva me velika promjena na brodu čeka. Baš na mene. Stigla sam tamo u minici, jer je bilo jako vruće, i tada se počelo događati. Sve ono o čemu sam sanjala, sve ono čemu sam težila, tada je bilo u povojima.

Pred mojim očima stvorio se on.
…koji je postao dio mojeg života.