Avgustovsko predvečerje ima posebnu moć i čudnu snagu. Još je toplo, a opet nekako svježije, novo, a trošno. Ima mirise koji me vraćaju puno godina nazad. Ima i miris i boju. Večeras, ove večeri avgusta, vraćam se iznova i u ono ljeto davno, u tihi sumrak kad sam konačno shvatila da će svi jednom umrijeti, čak i moja majka, a bilo mi je šest godina.
Od te noći živim sa zebnjom da ću jednom izgubiti najmilije. Plakala sam uz kreket žaba koje me plaše, jecala što ljudi jednom zauvijek nestanu. Te noći, kad me mjesečina trgla iz sna, čula sam tiho naricanje mlade žene na prozoru, udovice, moje tetke, koja žali mladog i voljenog čovjeka što ga zemlja već pokriva. Nisam se mrdala u postelji, da me ne čuje i iako dijete, osjetila sam njenu tugu koju nije nikome kazivala, samo sad gleda ka mjesecu u noć i govori riječi razdiruće boli.
Zarekoh se da kad porastem neću dati da ljudi umiru i da drugi zato neizmjerno pate, a ne kazuju, kao ona, moja tetka. Gubim bitke svakim danom. A ona, moja tetka, mnogo godina kasnije, izgubiće sina jedinca, u ratu koji niko nikada nije ni slutio i tada će saznati da tuga i bol uvijek može biti još veća.
Sama sam večeras: naš tim na Koševu igra sa dalekim timom iz Ukrajine. Igrači su stigli iz zemlje gdje je stepa kao tuga, duga... Stadion vrije, a u meni tuga.
Kao onda, one večeri avgusta kada sam bila izbjegla - od rata, od svega, samo ne od sebe. Sama u dalekoj varošici prije više od decenije, na jugu daleke zemlje, u sobi koja me stezala i gušila, a iz koje nisam mogla da izađem. Morala sam biti tu, u sobi u bijelom. Zubarska ordinacija, posao koji ne zaslužujem, za koji sam imala previše škole, i nisam ga birala, ali hrani me. Posao koji i nije loš za izbjeglu ženu sa djetetom.
»Oči boje duge sad mi trebaju...» svira ove noći sporta na Koševu, avgusta 2007, baš kao i te večeri prije dvanaest godina, u dalekoj varoši, kad sam asistirala dobroćudnom zubaru.
Bio je dobar čovjek i sam od jada sazdan nakon vječnog odlaska kćeri, još djevojčice. Bilo mu je žao mene, mlade žene od rata izbjegle, sa bolešljivim sinom. Tamo gdje svi rade od jutra do večeri, na jugu daleke zemlje.
Padao je mrak, a tada tuge počnu da rastu u svakome čeljadetu. Čistila sam razna kliješta, borere, namještala staklene kutijice sa zubarskim svakojakim materijalom, amalgamom. Naizgled mirna i vrijedna, a ovamo sve bukti od jada i čežnje.
«Oči boje duge»... tada sam prvi put čula te note: oči plave, zelene, crne ili bilo koje... nijedne nisu bile moje.
Tada u dalekom gradiću, blizu do kraja svega.
Nije bilo nade da se haos zaustavi, da stane rat i da se vratim doma, da opet sve iznova počne. Nije bilo nade da sretnem njegove oči, da zaigra vjeđa, da struja poput bljeska klizne niz moje mršavo tijelo žene. U tom predvečerju kada je dan za moju tugu bio previše kratak. Trajali su ti sati, dok radim po ordinaciji, da barem ruke nešto rade. I u tome trenu neko je možda od granate pao u mome gradu, a muzika sa radija traje li traje, pjesma o dugi i o tugi ne da mira. Oči boje duge i plima što diže se i guši u meni ženu, nečiju dragu, nečiju voljenu, tada ničiju...
Sama, u to daleko avgustovsko predvečerje 95-te, dok je u mojem gradu rat divljao i krv se razlivala po ulicama, parkovima, napuštenim igralištima, došao je on ponovo u moje oko. Vidjela sam opet i srela se sa nemirnim pogledom boje duge, jednom davno poslan, tamo na kapiji fakulteta - tu sam ga prvi put vidjela u maslinastozelenoj jakni, a potom u bašti hotela Evropa. Tamo u mojem gradu, dok sam gledala sjaj duge i stari bezistan naizmjenice, da oči mi od ljepote ne pregore. Ja, tada mlada djevojka, sva od snova, studentica, tanka i čista, u hladu starog hotela Evropa, koji je nekoliko godina kasnije, u ratu, gorio.
U meni je opet tako jasan i živ taj sunčani avgustovski dan kad sam ga srela, a za to vrijeme neko izdiše na ulicama moga grada. Tu u dalekoj zemlji, izbjegla i sama, nisam te noći mislila na moje prijatelje koji odlaze u svježe grobove. Slušajući pjesmu o dubokim očima i pomažući oko plombe, sjetila sam se savršenog mira zbog blizine čaršije i poznatih zvukova sa okolnih bogomolja, mirisa ćevapa. Tamo, usred čaršije, treperila sam kao breza dok me je gledao, i nježno i muški. Prekrasni bijeli zubi bili su mu navezeni u široki osmijeh. Osjetila sam miris ljubičica koje mi je dao. Punački dječak ih je nosio od stola do stola hotelske bašte. Znao je da će me usrećiti samo sa malo sitnog novca.
Naviru sjećanja kada je otišao od mene posljednji put, u daljine koje su ga odvele u tuđi zagrljaj. Te oči nemirne otišle su od mene i sve su duge potom prešle preko moga grada, a da ih ja nisam vidjela:od tuge. Na stanici je mahnuo, autobus je sa perona odlazio, ostalo je samo oko kao šarena duga.
Zašto baš ta pjesma - oči boje duge sad mi trebaju - tada, kada je bilo daleko sve što je moje, i kada je sve gorilo plamenom i ječalo nezdrživim bolom. Tamo, gdje je moj dom, gdje moji svakim danom svoju mladost pokrivaju zemljom, a ja u avgustovsko veče gorim od neispjevane pjesme i neizgledane duge, od tuge, od treperenja. Zar je to važno.....bašta hotela Evropa koji je zapaljen. Zar je više išta važno što je bilo, kad ne mogu podnijeti ono što će biti jer me je strah.
Opet sam u noći avgusta i fudbala, daleko od izbjeglištva, od rata, od studentskih dana, od djetinjstva. U noći sporta, kad na stadionu Koševo niko ne pomišlja na stari hotel, na jad, tugu, na bol i jecaj. Da nije ove pjesme na radiju koja me vraća u djetinjstvo i mladost i u daleku varoš, na jug daleke zemlje.
A možda sam imala pravo da budem žena, da žalim za neostvarenim snovima, za očima koje su otišle zauvijek od mene, mnogo ranije... ili je za sve ovo kriv samo avgust.