BEOGRAD ZORANA GREBENAREVIĆA

Pitanje o tome da li iza tvrde opne stvarnosti leži nešto drugo, po mogućnosti dublje, smislenije ili naprosto «stvarnije» danas jedva da pronalazi medij u kojem ga se može formulirati. Ono je baština jednog minulog svijeta i tzv. klasičnog čovjeka i njegove filozofije odnosno metafizike. U tom je smislu potraga za odgovorom, nekad stvar privilegiranih, danas postala gotovo stvar outsidera. Pored toga, složili se ili ne s time da je riječ o iskonskoj težnji, ne može se poreći da je njezino ispunjenje uvijek bilo rezervirano za na neki način privilegirane pojedince ili čak epohe. No u onoj mjeri u kojoj se temeljno pitanje odnosi na način obitavanja, odnosno na svojevrsnu odluku o tome kako trebamo živjeti, riječ je bez sumnje o svačijem problemu. To da li je prostor u kojem obitavamo dovoljan naprosto za preživljavanje ili povrh toga on omogućuje ispunjenje jedne više manifestacije poriva za životom ne bi smjelo nikoga ostaviti ravnodušnim. A ako se problem postavi na taj način, dolazi se i do pitanja o perspektivi iz koje promatramo, i po mogućnosti izgrađujemo, svijet u kojem obitavamo.

Beograd Zorana Grebenarevića provocira nas na veoma neposredan način da si takva pitanja postavimo, jer ako pri pokušaju da ga doživimo, i ujedno razumijemo, prihvatimo perspektivu gore spomenutog problema, onda ga moramo staviti u kontekst koji mu je naizgled tuđ. Jer riječ je o suvremenom gradu koji je sklopio suvremeni umjetnik, a on je kao takav lišen metafizike, odnosno kanona u okviru kojega može postaviti svoju viziju onoga što leži u osnovi stvarnosti grada, dakle odgovor na prešutno pitanje: što je to grad? To pitanje bitan je segment težnje koju nazivamo metafizikom. Ono je praktički zaključilo filozofiju antike: Platon je svoja dva najutjecajnija djela posvetio dvama gradovima, jednom koji je bio i jednom koji bi morao biti. Njegov učenik Aristotel, premda u stvarnost Atlantide i kraljevine filozofa nije vjerovao, dosljedan logičkom kanonu koji je sam stvorio zaključio je da čovjek postoji samo ukoliko je građanin, biće između zvijeri i Boga. Plotin, ozloglašen zbog svoje apolitičnosti i nedostatka društvene svijesti, pokušao je pod patronatom imperatora Galijena metafizički grad stvarno i sagraditi. Pa premda se imperator predomislio, ostalo nam je svjedočanstvo o tome da čak i mistik – po defeniciji izgnanik iz povijesti – treba dom.

No koliko nam ti spomenici starog svijeta mogu biti od pomoći da dokučimo djelo ovog suvremenog umjetnika i metafiziku njegovog grada? Odgovor je da – na sreću ili na žalost – drugo oruđe ili drugu perspektivu osim zaostavštine minulog svijeta niti ne posjedujemo. To ne znači, naravno, da Grebenarevićev Beograd treba promatrati kao pogled unatrag u jedan minuli ili zamišljeni grad, što bi nam svakako lako moglo pasti na um. Tada bi sigurno u prizor pred nama učitavali nešto što pripada nama, a ne njemu. Ono što u ovom Beogradu od ploha u bojama vidimo ovisi o perspektivi koju mi sami kao promatrači zauzimamo. Od svih faktora koji na nju utječu, u širokom rasponu od filozofijskog do estetičkog obrazovanja, ovdje ćemo izdvojiti onaj najneposredniji – jednostavnu činjenicu da živimo u gradu, da smo građani ili bi to htjeli biti.

Polazeći od toga, ono prvo što svakom prosječnom stanovniku grada mora zapeti za oko jest nedostatak nečega što bitno određuje i uvjetuje, a na kraju i ograničava, perspektivu ili horizont njegove svakodnevice. Iz Grebenarevićevog Beograda izostaje praznina. Oskudica koju ona sobom nosi je nedostatak koji ispunjava običan dan i zbog toga se bez nje ne može živjeti, kao ni zamisliti neki drugačiji okvir osim onoga koji je nedovršen, odnosno nedorečen. A nedorečena perspektiva je hipnotizirana fiksiranom točkom koju prati na njezinom putu u daljinu, kao prolaznika koji nestaje iz vida.

Ali Beograd pred nama je dovršen, odnosno ispunjen prizor. Kao takav on je produkt intuicije koja se u tolikoj mjeri saživila sa svojim uzorom da s lakoćom apstrahira materijalnu uvjetovanost urbaniteta – onoga što na neki način čini grad neprijateljem života – i svela ga na elemente koji su s distance diskontinuiranog gibanja – nehajnog prolaženja i mimoilaženja – nevidljivi. Zbog toga ispravna perspektiva promatrača mora zadovoljiti sasvim konkretan egzistencijalni uvjet. On mora odustati od navike praznog hoda koji kruži oko točke bez da konačno zatvara svoju putanju. U tom smislu se pod tom drugačijom perspektivom ne misli na nešto udaljeno ili radikalno odvojeno od svakodnevnog doživljaja svijeta. Ona je prije pristanak na blagu, nenametljivu, provokaciju koju umjetnik izlučuje iz svog uzora, odnosno stvarnosti koju njegovo djelo izražava. To je perspektiva koja zadržava pogled, ali odbija da ga veže. Ona zahtjeva odricanje od očiglednog, koje se samo po formi, ali nipošto i po intenzitetu, razlikuje od asketizma spoznaje na koji su nekad davno svoje suvremenike – sugrađane – pozivali osviješteni ljudi starog svijeta i u pravilu baštinili njihov prezir.

Danas, kad je nenametljivost siguran znak slabosti, a strogost, kojom zrače oštre konture ovog grada, suvišan napor, Beograd zahtjeva mnogo od onih kojima je namijenjen. No to nije njegov problem, nego prokletstvo vremena u kojem je nastao i ljubavi prema tami i neredu kojom je to vrijeme zaraženo i duboko nagriženo. Distanca je postala konačni uvjet preživljavanja, a Grebenarovićev Beograd je izraz života koji taj uvjet ignorira. Ako to imamo u vidu, moramo zaključiti da u onoj mjeri u kojoj netko odbija conditio sine qua non postojanja, on postaje outsider od svijeta u kojem obitava. Treba li misliti da je zbog toga izopćen? Svakako, ukoliko je Lijepo i Istinito na „drugoj strani“, iza tvrde opne stvarnosti koja u sebi ne sadrži ni osnovni logički uvjet svojeg postojanja, i čiji je jedini argument strah koji u našem tijelu budi njezina oporost. Ali za čovjeka osloboditi perspektivu od ograničenja distance ne znači pobjeći od stvarnosti, nego položiti pravo na vlastitu baštinu, na pravo građanstva svijeta koji mu nije tuđ. U tom smislu se ovaj grad ne opire pogledu, odnosno ne ostavlja u promatraču nenamirenu potrebu za ispunjenjem, nenamirenu glad koja čovjeka u njegovoj svakodnevici uvijek tjera naprijed iz dana u dan, sve do zadnjeg dana i onda preko ruba, kada više nema vremena da se postavi pitanje gdje i kada je trebalo stati i gledati. Beograd je izgrađen bez ruba preko kojega bi njegov građanin trebao konačno skliznuti. Ako je zbog toga riječ o gradu koji ne postoji, nego bi trebao biti ili je nekoć, neznano kada, bio, onda je on jedan trenutak u snu koji je logički suvisliji od jave i koji traje još od antike.

A ako je Beograd izraz duboke stvarnosti i sadašnjosti jednog grada, i jednog proživljenog građanstva, onda je ova umjetnost napor u izoštravanju pogleda za nešto što se od većine nas toliko duboko sakrilo, da smo zaboravili da nam nedostaje. I da to pokušamo nazvati pravim imenom, da li bi našli adekvatnu riječ? Kad bi je našli, da li bi iza nje ležao upravo onaj osjećaj koji je tako teško izvući na svjetlo dana, jer ga nije probudila punina nego oskudica? Onda je bolje da šutimo i ostavimo prazninu da bude ono što jest – dakle, ništa – i stupimo u vrijeme koje je svakako jednom davno bilo, ali ipak, barem u ovom gradu, nikad nije prošlo.

Ukoliko je Beograd grad koji je, kao i većina gradova danas, na odlasku, onda je njegov odlazak povratak, a dekadencija njegovog plesa koji se nema gdje i kad završiti vjernost vremenu. Vjernost vremenu znači svijest da je svaki čovjek osuđen na prolaženje. I strogost računanja koju smo izmislili da svoju ulogu u igri svijeta učinimo plemenitijom od drugih je utjeha koja nam to skriva. Naš je život gubljenje iz vida, odlazak iz perspektive. Zato onaj koji zakorači u ovakav prizor, ništa ne gubi osim jednog nehajnog pogleda, pogleda prolaznika. Biti točka koja nestaje znači živjeti pod okom ograničenog, nemilosrdnog, promatrača. Možda zbog toga šetnja kroz ovaj grad traži odricanje. Ali to je odricanje od onoga što ionako nitko nema, odricanje od lažnog prava na to da se postavljaju granice, i da se jedno plemenito propadanje – jedno nenametljivo nestajanje iz vida – nazove promašajem. Onaj koji hoda s one strane uskog pogleda i njegove surovosti možda više nema vidljivi lik i neku određenu boju koja ga čini stvarnim. Ali njegov je okvir otvoren za sve boje koje možemo zamisliti, pa i za boje Beograda. I njegova šetnja nema kraja, a kada se on konačno izgubi iz vida, ona više neće imati ni početak. To je šetnja gradom od kojeg je imperator Galijen možda s pravom odustao. Jer čežnja za domom malobrojnih Plotinovih potomaka možda bi prije našla svoj dom u neposrednoj iskrenosti istinskih boja koje traže svoj put kroz krš jednog vremena zaljubljenog u tamu. Ne možemo sumnjati da su boje Beograda taj put našle odavno, možda još u danas skoro zaboravljenom vremenu kada su ljudi nehajno ignorirali tamu.

Red je, dakle, da pustimo ovaj grad da sam govori svojim nijemim, neposrednim, jezikom ploha u bojama. Nenametljiv kakav jest, on nas možda provocira na san o širokom pogledu kojem se pruža jedan otvoreni svijet i jedan otvoreni grad. Ali prije će biti da on takav svijet i takav grad slika u bojama koje ovome odista pripadaju. Strogi kanon koji oblikuje njihovu podlogu govori tome u prilog. Ako je tako, onda te boje zrače nadom.