Opet sam se o sebe spotaknuo.
Ječim prazno i tako se praznim.
Laganim korakom hodim na povjetarcu namjera i vremenskih nepogoda; trudeći se jače, više bulaznim.
Ukopan u prošlost, ljuljam se i posmatram opadanje lišća.
Da sam bio lošiji, ne bih bio bolji; da sam pričao, manje bih šutio.
Okrećem se i vrtim u jednome mjestu; kako usporavam, tako jasnije i vidim.
Sam nisam samo kad jesam, pogotovu kad pokušavam da ne razmišljam.
Tijelo mi je odveć ojačalo: lažan je to pokazatelj spremnosti za školske izlete.
Ionako nisam bio nigdje, samo sam se dobrovoljno projicirao u neistražene referentne sisteme.
Mobilni se mjesto mene javlja: poništen sam efektom blizine i daljine.
Oteo sam sebe od sebe i iživljavam se nad njim.
Jaučem samo kad se natjeram na to.
Augmentativan je prizor moje vanjštine u ogledalu, deminutivan na fotografijama.
Priručnim bolestima se poštapam, ojačan željom za zaustavljanjem.
Gromoglasno šutim kad nabrajam svoje karakteristike.
Rane rane buduće rane hrane.
Alibi mi je život za smrt.
Navikavam se na isparavanje ambicija trenirajući doživljaj usporenog protoka vremena.
In illo tempore- in loco- in medias res- in memoriam.
Crko je od muke!- Slučajna rečenica.
In posse- in esse, in vivo!
Ni prvi, a niti posljednji put opažen trenutak ne postaje stvarnost.
Vraća se i povraća iz zabluđenih prostora plan o izgrađivanju sopstvene projekcije.
Oni što govore da čuju svoj glas, ne čuju ni sami sebe; oni što govore da ne čuju svoj glas, ne čuju ih drugi.
Najdalje u sjedinjenju dva bića odlazi se šutnjom, koja razbija sujetu kao korištena cigla neopreznu glavu.
Sumanuto stremeći ka približavanju sebi ostvaruje se kontakt sa vozilom u pokretu.

“U ozbiljnu igru nije uvučen ničiji život,
a da prije toga vlastiti nije u većoj mjeri rizikovan”,
Aleksa Buha, Na tragu nove antropologije.

Čovjek je izašao iz kontejnera; pazeći da ne uprlja cipele, ogledao se u lokvi. Namjestio je kravatu, protresao sako, ovlaš mahnuo rukom preko hlača. Kad sam došao na nekoliko koraka od njega, krenuo je. Kako smo se kretali u istom smjeru, bio sam prinuđen da ga pratim. Bio je srednjeg rasta, zrelih godina, gradje osrednje. Koračao je samouvjereno, gledajući pred sebe. Bilo je očigledno da dobro poznaje okolinu i da zna kamo ide. Skretao je istim uličicama kojima sam ja namjeravao proći. Održavalo se ono isto početno rastojanje između nas jer, igrom slučaja, kretali smo se istom brzinom. Kupio je novine na kiosku na kom ih i ja kupujem pa je rastojanje između nas, umjesto da se poveća, ostalo približno isto.
Kad sam skrenuo, izlazeći sa njegove putanje, pridružio mu se saputnik, slične građe i približno istih godina, slično odjeven. Rukovali su se i krenuli dalje; zaintrigiran, nastavio sam za njima. Koračali su bez riječi, gledajući pred sebe. Pažnje usmjerene na njih, vjerovatno sam tako i ja izgledao.
Stadoše ispred kontejnera. Pogledao sam oko sebe: bili smo u drugom predgrađu. Kucnuli su nekoliko puta o poklopac, na što se on podignu i oni uđoše, uvježbano prebacujući noge.
Dok se poklopac kontejnera spuštao, pokušao sam prisjetiti se kamo sam krenuo, no nisam uspio. Stajao sam još nekoliko trenutaka i gledao prema kontejneru pa, kako se ništa nije događalo, pođoh kući.

Kad se tiče ljudi, kafana je bila prazna. Prosijed mladić, umoran od potrage za praznom kafanom, sjeo je i naručio kafu. Konobar se činio iznenađen narudžbom, ali je ipak donio kafu, doduše čudnog mirisa i bez dodatne čaše vode. Kad mu je mladić mahnuo da bi platio, konobar pomirljivo reče: „Brum“, i naplati. Mladić se prisjeti da se i kafana zvala „Brum“ i stade razgledati njenu unutrašnjost. Iza šanka, na polici na kojoj su obično poredane različite flaše, bilo je nekoliko potpuno istih flaša sa natpisom „Brum“; nasuprot šanku, bila je postavljena neka vrsta uređaja za igru na sreću na čijem displeju je naizmjenično nestajala i pojavljivala se ista riječ koja je brujala i iz zvučnika u ćoškovima kafane a bila je identična sa imenom kafane iako je svaki put zvučala drugačije, a na polici za novine primjetio je samo jedan časopis, istog naziva. Mladić ga nije prelistao.
Kafa je doista bila neuobičajena jer, iako je bila pitka, do mladićevih ušiju dopriješe zloguki zvuci iz stomaka, poziv za put na mjesto gdje su svi ljudi isti. Mladić upita konobara gdje je lokacija tog mjesta, a konobar mu reče naziv kafane i pokaza rukom na vrata na kojima je bio ispisan naziv časopisa sa police za novine. Da ne bi izgledao sumnjivo, mladić zahvalnim tonom reče konobaru: „Brum“, na što ovaj s olakšanjem otpuhnu i tonom razumjevanja reče: „Brum“. Zadovoljan što se sporazumio sa konobarom, mladić prođe kroz vrata sa natpisom naziva kafane, tiho šapćući tu istu riječ, sa različitim intonacijama, kao da se igra.