FILIP
ERCEG
Filip
Erceg (1979.), rodio se u Slavonskom Brodu, osnovnu i srednju
školu završio u Bjelovaru, a na Fakultetu političkih znanosti
u Zagrebu diplomirao je politologiju. Sada je na poslijediplomskom
doktorskom studiju iz filozofije na FF u Zagrebu. Od 2000. do
2004. godine član je uredništva "Hrvatske ljevice" i
u to vrijeme bliski suradnik prof. dr. Stipe Šuvara. Piše pjesme,
prozu, eseje. Objavljivao u raznim listovima i publikacijama.
Jedan je od pokretača i glavnih urednika časopisa "Novi Plamen",
lista za politička, društvena i kulturna pitanja. Član je upravnog
odbora Zaklade "August Cesarec". Izdao je zbirku pjesama
"Krvav povoj rane" i knjigu "Od socijalizma do
pesimizma". Suradnik je Hrvatske književne enciklopedije
Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža". |
 |
| |
TKO
TO KAŽE, TKO TO LAŽE DA JE GOLI OTOK KRLEŽINA IDEJA?
U tjedniku
„Globus“, od 15. 02. 2008. godine, objavljen je intervju sa
Jovom Kapičićem, generalom UDBE i jednim od organizatora logora
Goli otok (taj intervju možete u celini vidjeti ovdje), koji
na upit novinarke Slavice Lukić, znade li čija je ideja da logor
za informbirovce bude baš Goli otok, odgovara: „Odluka o Golom
otoku donesena je u razgovorima s Titom, ali ja u njima nisam
sudjelovao. Znam samo da je ideja bila Krležina“. Novinarka
očigledno ostaje zatečena, pa postavlja sljedeće pitanje: „Jeste
li sigurni? Krleža nije bio u državnom aparatu, kako je mogao
utjecati na takve odluke?“ – ali drug Kapičić se ne da smesti:
„Da, ideja je Krležina, a nešto malo u tome je sudjelovao i
kipar Antun Augustinčić. Ali, Krleža je bio Titov pravi intimus
i sugerirao mu je da to bude Goli otok. Siguran sam u to, zapišite
ga crvenim slovima. To nam je rekao Ranković…“.
Doista da čovjek ne povjeruje svojim vlastitim ušima: Goli otok
je Krležina ideja, a da je Goli otok Krležina ideja, to nam
Kapičić otkriva „iz treće ruke“, po onoj bapskoj „rekla – kazala“,
jer tu „tajnu čuvanu 60 godina“ Kapičiću nije otkrio ni sam
Krleža, pa čak ni Tito, koji je, eto, bio Krležin intimus, već
drug Marko iliti Aleksandar Ranković, a i on to nije rekao samo
njemu, nego „nama“. Dakle, da je Goli otok Krležina ideja, to
je Kapičiću rekao njemu nadređeni Ranković, a nadređenom se
mora vjerovati, i on je u to siguran, čak toliko da nam poručuje
da to zapišemo crvenim slovima (zašto baš crvenim, a ne crnim
ili žutim?).
Naravno, novine željne senzacionalizma, odmah su tu „tajnu čuvanu
60 godina“ izbacili na naslovnu stranicu, i preko fotografije
Krleže i Tita (koji sjede jedno pored drugog i smiju se nekom
dobro ispričanom vicu: vjerojatno vicu druga Kapičića) udarili
naslov: GOLI OTOK JE KRLEŽINA IDEJA, dok pri dnu piše: „Jovo
Kapičić, general UDBE, organizator zloglasnog logora“…samo da
na trenutak ovdje zastanemo: dakle, ako je Goli otok zloglasni
logor, onda je njegov ideolog zločinac! (Ovo je školski primjer
tendencioznog i zlonamjernog novinarstva): „Krleža i Augustinčić
predložili su Titu da Staljinove pristaše zatoči na pustom otoku
i prisili ih da tucaju kamen“. Zanimljivo je, međutim, da su
i jedan i drugi ideolog Golog otoka (na kojem su najviše stradali
Srbi i Crnogorci, što njihovi nacionalisti konstantno ističu!)
- Hrvati. I to Hrvati umjetnici! Jedan je književnik, kojem
u Pavelićevoj NDH nije pala ni dlaka s glave, i koji, kao što
znamo, nije htio otići u partizane, a drugi je kipar, koji će
izraditi prvo portret poglavnika, a tek onda maršala, i prema
tome? Prema „vatikansko – kominternovskoj“ teorije zavjere,
tim kamufliranim Hrvatima nije bilo dosta što su Srbi u tolikom
broju izginuli za vrijeme NDH, nego ih je trebalo još potući
i poslije rata, i to samo zato što našoj pravoslavnoj „majčici
Rusiji“ nisu htjeli okrenuti leđa. No, šalu na stranu. Kako
na Goli otok gledaju srpski nacionalisti, jednako tako na Goli
otok gledaju i hrvatski nacionalisti. I kod nas je Goli otok
stratište, ali ne toliko srpskog ili crnogorskog naroda, koliko
hrvatskog (najveće stratište odmah nakon Bleiburga!). Pa ako
su već Krleža i Augustinčić za našu braću s onu stranu Drine
„ustaše“, onda su ovdje za nas na „zapadnom Balkanu“, bizarni
„jugo - komunisti“. Naime, hrvatskim nacionalistima, koji inače
od devedesetih naovamo kljucaju po Krležinom liku i djelu kao
crne vrane, ovaj intervju je sjeo kao kec na desetku. Tako naš
dežurni domobran Milan Ivkošić, u svojoj „Tjednoj inventuri“
(Večernji list, 23. 02.), piše: „Krleža je bio apologet socijalizma
i Tita, pa, dakle, i političke represije…Ako je, dakle, vjerojatno
laž da je Goli otok Krležina zamisao, istina je da su pretpostavka
i za Krležinu književnu diktaturu bili i taj i drugi politički
zatvori“. Sve bolje do boljeg. Od Ivkošića sada saznajemo da
je u Jugoslaviji postojala i Krležina književna diktatura! Njemu
se čini sasvim logičnim, da je apologet socijalizma ujedno i
apologet političke represije. (Kao da je zaboravio da je Krleža
mnogim disidentima pružio utočište u svojem Leksikografskom
zavodu, i da je možda i Titu savjetovao „Tuđmanu ne pakovati!“)
Bilo je očekivano da će ova „tajna čuvana 60 godina“ izazvati
određene reakcije i u drugim medijima. U emisiji „Pola ure kulture“
od 19. 02., koja je jednim dijelom bila posvećena i tom intervjuu
s Kapičićem, krležolog Velimir Visković kaže da mu je to tada,
kada je pročitao izgledalo kao humoreska. Naime, Krleža je tih
godina, kaže Visković, pripremao veliku izložbu jugoslavenskog
srednjovjekovne umjetnosti u Parizu, a radio je i na pokretanju
Jugoslavenske enciklopedije, i sigurno se nije zamarao s time
gdje bi trebalo zatočiti informbirovce. Nema nikakve sumnje,
da je Krleža bio pasionirani umjetnik, pjesnik sa senzibilitetom
za ljudsku patnju, a kada znamo kakav je bio i njegov stav prema
Staljinovim čistkama iz tridesetih godina i uopće prema totalitarizmu
svih boja, onda nam ova izjava Jove Kapičića doista može zvučati
samo kao humoreska. No, koliko je Kapičić vjerodostojan sugovornik,
vidimo i po tome što on mrtvo – hladno konstatira da je on „najveća
žrtva Golog otoka“, jer da jedino njega kojekakvi već godinama
nazivaju dželatom. Možemo mu vjerovati da na Golom otoku zatočenicima
„nisu vađene oči ni rezane uši“ (ovim aludira na Jasenovac!),
ali je ipak vrhunski cinizam, kada zapovjednik tog logora izjavi
kako je on njegova najveća žrtva. Ne znam, međutim, koliko mu
možemo vjerovati kada i samouvjereno tvrdi da je Andrija Hebrang
ipak izvršio samoubojstvo: „Da, ubio se, koliko god to Hrvati
ne žele prihvatiti. Moj prijatelj Pavle Baljević bio je upravnik
zatvora. Mile Milatović šef za zatvorenike, a ja šef Udbe. Pa
valjda bi ja znao da je ubijen. Govorilo se da nije obješen
za radijator, jer da u Glavnjači nema radijatora. Točno je da
ih u staroj Glavnjači nema, ali on je bio u novoj, i tamo postoje
radijatori.“. Inače, u tom intervjuu Kapičić nam otkriva još
jednu „tajnu“, da je Davorjanka Paunović – Zdenka, Titova ljubavnica
iz partizanskih dana (koju je poslije rata Tito sahranio u svom
vrtu na Dedinju), bila njegova djevojka, sve dok mu je Tito
nije preoteo…
|
|
Copyright
© by Balkanski književni glasnik – BKG, 2008.
CIP
– Katalogizacija u publikaciji, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 82
BALKANSKI KNJIŽEVNI GLASNIK, [Elektronski izvor] / Glavni i odgovorni
urednik Dušan Gojkov.
– Elektronski časopis. Način dostupa (URL) http://glasnik.net
ISSN 1452-9254 = Balkanski književni glasnik (Online) COBISS.SR-ID 141175564
BKG 2 / 2008. Sveska 15.
Nazad
|