Filip Galovicz navršio je dvadeset i pet godina, a osjeća se izuzetno star. Kao da je sve iza njega: sukobi sa šefom, dosadni poslovni sastanci, neotplaćena rata stambenog kredita, flert s ljubavnicom četvrtkom popodne, prvi simptomi impotencije, angina pectoris; kao putnik koji napušta posljednju stanicu (prazan vlak, jedan čovjek sjedi sam u kupeu, prometnik zviždukom daje znak da treba krenuti, sablazni cilik šinja), i ostavlja sve iza sebe; i diplome, i karijeru, i posao, i brak, i djecu, i unučad, jednom riječju, sve; tako i Filip putuje kao brodolomac po nemirnom moru, sa strahom, bolešću, patnjom i neizvjesnošću, s ozbiljnim crtama na licu, kao da je zaranio u duboku jesen života, kao da je sve iza njega, a ustvari, iza Filipa Galovicza malo je toga.
Proljeće je, i sve se budi: sunce je pocrvenilo kao zaljubljeno srce, i prosulo po cijelom gradu svoje tople kaplje krvi, u žilama stabala kuca život, i grane dišu punim plućima, bijeli pupoljci otvaraju se kao nevini poljupci, topli južni vjetar donosi miris cica maca, visibaba i zvončića, u zraku zuji pčela, i prva muha, vraćaju se lastavice, i pjevaju u jatu kao simfonija, a Galovicz odlazi, odlazi.
Paysage se presvlači u novo ruho, koje je znatno tanje i nježnije, šarenije i svježije, u proljetno ruho, koje je izvezeno zelenim koncem, i ukrašeno cvjetnim ornamentima. I prva impresija je secesija, Art Nouveau, Jugendstil, asimetričnost volumena, dekorativnost i vegetabilna linija.
Stare fasade umivene jesenjim kišama sada se suše, i dišu kroz očišćene pore, kao lica očišćena od mitisera, kao lica s kojih je skinut peeling od tučenog bjelanjka i limunovog soka, stare fasade sada se hrane ultraljubičastim zrakama.
Gužva je, i zastoj u prometu. Kako ne bi zakasnio na vlak, Filip se pješice uputio od Jelačić placa preko Praške i Zrinjevca do Glavnog kolodvora. S putnom torbom u ruci, Filip odlazi na put. Ljudi oko njega zuje kao pčele koje su najzad izašle iz svojih zimskih košnica. Ti ljudi, koji ulicom zuje, to su rojevi pčela, te ruke, koje živčano klate, to su otrovni žalci. Filip se boji ljudi, i njihovih otrovnih žalaca, ljudi koji čine gomilu, a sve se češće nalazi u gomili, okružen ljutim pčelama. Zuji ispred, zuji iza, zuji oko glave, zuji ulica, zuji grad, zuji cijeli svijet, sve zuji, i to zujanje je neizdržljivo.
U očima vatromet boja, eksplozija tonova, bljesak koji zasljepljuje. Proljetni pejzaž u Praškoj i parku pršti kao prasak boja iz prodrtog tuša po platnu. U pogledu plavi pramen, pupa, prži, puca, prodor i plamen, i ptica, i pijuk, i pisak, platina, puder, purpur, i prasak proteina, i polucija, i prašina, sve se to zove pubertet jednog proljetnog poslijepodneva. I puls i psihoza, sve je to košmar. "Slika I za kompoziciju VII" Vasilija Kandinskog, proljeće, leptiri i cvijeće, to je kompleksniji košmar od "Košmara" Johna H. Fuselija. To je apstrakcija, razlivena po platnu kao hipersenzualna frustracija, i tu ništa nije jasno, za razliku od jednog neoklasičnog prizora, gdje pored usnule žene, naslikane u manirističkoj maniri, sjedi đavo, nalik na deformiranog jopicu (velikih i šiljastih ušiju), a iza vidimo obris svjetlećeg konja. I tu je sve više-manje jasno; taj je Fuselijev svijet opsjednut demonima, ali Filip nije opsjednut demonima, Galovicza ne opsjedaju čovjekoliki đavoli i svjetleći konji. Pa ipak, Filipov košmar je kompleksniji!
Proljetni akordi na jesenjoj podlozi. Ulje na platnu, prljava, iz mokre grobnice iskopana, tmasna ilovača, a na podlozi pastel, mekan i topao kao cvjetni pelud. Ti nanosi proljetnih boja, te neizdiferencirane mrlje, taj sinkretizam mirisa, zvukova i boja, sve je to jedan hipersenzualni trenutak, kad se pod pritiskom jednog nervnog refleksa svi zgusnuti osjećaji rasplinu kao sunčani refleksi. Ta podloga, to je Filipova duša, to je Galoviczevo duševno stanje, zavičaj, jedan preminuli svijet, a ti proljetni tonovi, to je Filipov duh, to je Galoviczevo stanje svijesti, košmar, jedan asocijativan splet. Proljetni cvjetovi bačeni u prljavu grobnicu, pokojniku za posljednji pozdrav.
Barokne fasade i BMW automobili, miris maćuhica i smrad benzina, moda 21. stoljeća i retrogradna svijest, sve su to kontrasti. Filipa u posljednje vrijeme muče kontrasti. Proljeće i jesen, velegrad i zaseok, ideali i stvarnost. Kontrasti oko njega i kontrasti u njemu.
Filip je umjetnik, pjesnik, i s vremena na vrijeme slikar (ustvari, nezadovoljan je sa svojim slikarskim umijećem), i sve utiske iz prirode doživljava suviše intenzivno. O kako otrovno miriše lipin cvijet, kako taj miris, dok prolazi leđnom moždinom, budi libido. Ovdje ditiramb mladih lastavica, tamo pointilizam na procvaloj trešnji. A svugdje kontrasti: svjetlo i tama, crno i bijelo.
Još kao maturant Filip je prvi put ozbiljno utonuo u depresiju, a pripremajući se za prijemni ispit na fakultetu, Galovicz je prvi put ozbiljno razmišljao o samoubojstvu. Filip sve češće pada u melankoliju, i sve češće mijenja raspoloženja. Koloristički obrati u njegovoj duši djeluju šokantno na njegovu ličnost: iz vedrog prijepodneva u tmurno poslijepodne, iz toplog aprilskog dana u hladnu prosinačku noć; čas radostan, nadahnut, smiren, čas tužan, umrtvljen, razdražen, i tako iz dana u dan, već duže vremena. Shizofrenija, depresija, nihilizam, neuroerotizam, podrovani živci, oslabljeni centri za ravnotežu, što god da bilo, i kako god da se zvalo, djeluje razarajuće na Filipovu ličnost. A uzrok, koji je uzrok takvom psihološkom stanju? Još kao dijete Filip je zbog problema sa stolicom (dizenterija, što li je već?) morao u bolnicu, i tamo je zadržan dva tjedna, bez mogućnosti da ga posjećuju roditelji. Kada je izašao, majka ga je čekala na izlazu (naravno, majka mu je sve to i pričala, jer on se toga i ne može sjećati), ali, da joj nije potrčao u zagrljaj, da je progovorio tek nakon nekoliko dana, skrhan od bola i tuge, misleći da ga je zauvijek napustila i ostavila iza onog staklenog zida, gdje je sve virusno i uplakano, da ga je predala u ruke onim strašnim ljudima u bijelom, koji nose zeleni povoj oko usta, i navlače gumene rukavice, i bodu vrućim iglama, sve je to djelovalo šokantno na Filipovu hipersenzualnu narav.
Proljeće, o bože, to proljeće samo rasvjetljava slike jednog propalog svijeta, te svijetle boje samo ističu kontraste u duši. Zrinjevac, kako to izgleda Zrinjevac? Pa to je jedan zastrašujući drvored na Filipovom ispraćaju. Stara, debela i kvrgava stabla, s raširenim rukama, i s klonulim glavama, stoje kao ukupane mumije, i sablasno šute. Mrtvaci, poredani jedan pored drugog, strašila, oguljene kože. (U lûku su poprsja nekih hrvatskih velikana!). Platana, to je drvo platana, drvo bez kore, bijelo, potpuno bijelo, kao da je pokriveno snježnim pokrivačem. Zima, to je zima, a ne proljeće! To je mimikrija! Cvijeće na humcima kao cvijeće na grobovima. Hortenzije, tulipani i timule na uštijanoj, izdrljanoj i nadignutoj zemlji. Na sredini stari šadrvan. I snažan, upravo eruptivan vodoskok, koji se odlomio iz zemljine utrobe, i bacio u visinu, i slomio u zraku, i rasuo kao smrvljeni kristali, a taj vodoskok, to neko neizrecivo pritiskanje, preskakanje, prskanje, presijecanje, to je jedna prokleta proljetna psihoza. To su nervi! Kao da je na trenutak sve utišalo, čuje se samo šum vodoskoka. U ušima šušti, kroz tijelo pršti, i dušu tišti. I platana, i fontana, i flora florescentnog đulistana. Sve je to takozvano proljeće jednog proljetnog dana.
S tom istom putnom torbom Filip je prije nekoliko godina došao u ovaj veliki grad. S ispeglanim košuljama, s četkicom za zube, s komadom domaće slanine zamotanim u masni papir, s torbom punom ideja, nade, vjere, iluzija, a sada odlazi poražen, umoran, razočaran, izgubljen, s prljavim rubljem, s praznim džepovima, s jednom iznošenom i poderanom torbom. Kao da je sva prtljaga u međuvremenu ispražnjena, pa se sada vraća s praznim koferom.
Proljeće. Mladost. Ideje. Košmar. Pogledati iza sebe, i oko sebe, i vidjeti proljeće, i ptice kako prelijeću, u zjenici, u mozgu, taj prasak, taj blitz, to su asocijacije: soba 204, drugi kat, menú od 4, 32 kune i smrdljive menze, knjige, treme, ispiti, vožnja tramvajom bez karte, novi vidici, pejzaži, krajolici, Haulikova, Palmotićeva, prijavnice, kabineti, profesori, nervoze, metamorfoze (fizičke, psihičke i idejne), jedna zadimljena redakcija, korekture, lekture, kasne ure, prva popušena cigareta, krigle piva, isprazni razgovori, teze, hipoteze, geneze, jedan atelier u prizemlju, galerija likova (filozofi, umjetnici, pijanci, pokvarenjaci, ubojice, samoubojice), učitelj s bolesnim podočnjacima, djevojka s biljegom iznad usne, sve se to na brzinu odmotalo ispred Filipovih očiju kao izlizana filmska traka. Kao da je sve to bio jedan san (a snovi inače kratko traju): maglovito aprilsko jutro, u rosnoj travi umire šareni leptir, a Filip se penje na vrh Parnasa, i već je blizu vrha, samo što nije na vrhu, a onda je proletio crni gavran, i Filip se naglo probudio, sav mamuran, i sada odlazi, s glavoboljom, i s praznom putnom torbom. Ma kakvo proljeće, rađanje, buđenje, kakav Uskrs, novi početak, novi život, sve su to hiljadugodišnje laži jedne katoličke liturgije.
Uskrs je prošao, i sada sve u zraku smrdi po pokvarenim jajima. Život je kao prošlogodišnja pisanica; izvana lijep, sjajan, šaren, izvezen kao šlingeraj, a iznutra pocrnjeli žutanjak i pozelenjeli bjelanjak, i kada skinemo ljusku, zapuhne nas užasan smrad. O kako smrdi, poput mućka, po sumporu, a ljudi na misama pjevaju Ave Maria.
Filip vidi pored odškrinutog prozora uskršnji stol, na stolu jednu nevještu imitaciju, ustvari kič, stolnjak s proljetnim motivima, i na stolnjaku, s desne strane kuglof, a s lijeve tri pisanice. Jutro je, i kroz odškrinuti prozor probija se snop svjetlosti, tonski modeliran od zlatne do bijele boje, da bi se kao šećer u prahu prosuo po kuglofu. Od one tri pisanice, jedna je sasvim crvena, i ta se topi s nekim crvenim cvijetom na stolnjaku, i to izgleda kao krv. Po sredini kuglofa horizontalno je zabijen kuhinjski nož. Preko stolice, koja s lijeve strane daje simetriju, prebačena je crna svila. Iznad mlake krvi, koja treba biti za nijansu tamnija od cinobera, a ipak svjetlija od trule višnje, zuji jedna muha, i ta muha unosi nervozu u cijelu kompoziciju. Mrtva priroda. Filip vidi mrtvu prirodu u jednom uskršnjem motivu.
Sve je mrtvo, i priroda, i Filip; sve se srušilo kao mlado prepeličje gnijezdo pod naletom metka iz lovačke sačmarice ( prhnulo je paperje, razlio se žutanjak, zamrlo je cvrkutanje), sve je slomljeno, u tijelu, i duši, kao Newmanov "slomljeni obelisk". Sve je mrtvo, a Filipu kažu da je starmlad.
"Ti si starmlad! Digni glavu! Život je pred tobom...! O bože, kako je to glupo slušati, te fraze koje su ljudi naučili napamet kao papige, i koje svakodnevno ponavljaju iz svojih krletki. Što mi to govore? To da sam biološki mlad, to znam, ali što vrijedi, kad se duhovno osjećam star. Ta moja unutrašnja starost izbija na površinu i zahvaća moje cjelokupno biće. Ljudi stare iz dana u dan, sve više i više, i to se uzima kao normalna pojava, ali ja starim nenormalno, suviše brzo, prebrzo, kao da bolujem od multiplaskleroze, moje se ćelije suše, ja vegetiram, ja umirem. Moje geste, moja mimika, moje kretnje!! O bože, ja sam star, a što znači biti star? Biti star znači razmišljati o smrti, govoriti o prošlosti, osjećati umor, patiti od nesanice, apstinirati od užitaka, jednih, drugih, trećih, biti star znači kajati se zbog ovog ili onog učinjeno u prošlosti, piti sljezov čaj, izbjegavati masnoće, šećer i prekomjerna uzbuđenja, raspravljati o imperijalističkoj politici prema Obali Slonovače, i estetskom posrnuću postmodernističke poetike, odlaziti na sahrane, slušati prve jutarnje novosti, gledati svaku večer Dnevnik, odlaziti na spavanje kao kokoš, biti star znači, povišeni tlak, mala novčana primanja, Andol 100, antisklerin, prostata, giht, reuma, išijas, toplice, jedna operacija, druga operacija, podrovani živci, žal za mladost, tjeskoba…".
"Život je pred tobom! Ti još nisi ni počeo pravo živjeti! O bože, zašto ljudi misle, da se živjeti počinje s trideset ili četrdeset godina, zašto, kad se živjeti počinje već samim rođenjem? Ljudi odgađaju svoj istinski život, dok ne izađu iz jaslica, dok ne završe osnovnu i srednju školu, dok ne ministriraju, dok ne polože vozački ispit, dok ne diplomiraju, dok ne odsluže vojni rok, dok ne dobiju radno mjesto, dok ne postanu očevi i majke, dok ne dobiju stambeni kredit s povoljnom kamatom i rokom otplate, dok ne izgrade vikendicu na moru, dok ne kupe automobil od hiljadu konja, dok ovo, dok ono, jer istinski život se doživljava idealno, i otud to odgađanje, a to idealno nikad se ne ostvari, i onda nastupa razočarenje, čeka se odlazak u mirovinu, jer istinski život moguć je samo u miru, a onda dođe starost i svi simptomi starosti, i smrt. Život počinje već samim rođenjem, kad malo stvorenje, smežurano, krvavo i ružno, izađe iz maternice i ugleda svijet. Život počinje sa suzama i plačem. Čovjek plače kad ugleda svijet. To je instinkt. Čovjek još kao nedonošče ima instinkt za život, za taj prljavi, krvavi, degenerirani, okrutni život koji ga čeka."
"Ja sam mlad, a ustvari nisam mlad, ja sam umjetnik, a ustvari nisam umjetnik, ja sam muškarac, a ustvari nisam muškarac, ja sam živ, a ustvari nisam živ. Ja sam star, star! Kao da je sve iza mene, i kao da ništa nije ispred mene. Kao da je sve prošlo svršeno vrijeme, i kao da je budućnost sasvim neizvjesna. Ja sam nerealiziran i neafirmiran, a tako bih se rado vratio u svoju prošlost i sanjao o svojoj budućnosti. Dvoje mladih na klupi. Gle, oni se grle, maze, ljube, oni se vole, ona mu sjedi u krilu, on joj mrsi kosu (o kako je to odvratno), ne, to nije odvratno, to je lijepo. Ja sam umoran, ja bih tako rado legao na neki procvali sokak, i udahnuo svježi planinski zrak, i napojio svoju dušu majčinom dušicom, ja bih tako rado osjetio dodir toplog zefira po ruci. Ja sam žedan, o da mi je osvježiti usta s jednom sočnom jabukom. Zlatni delišez, meni treba zlatni delišez. Ja bih sada zabio svoje zube u jabuku, punu soka, kiselkastu, osvježavajuću, zdravu, punu života."
"Ne očajavaj! Ne gledaj tako crno! O, kako ne očajavati, kad je sve crno. Kako gledati ružičasto, kad ništa nije ružičasto. Ja i ne mogu gledati ružičasto, kad imam tamno smeđe oči. Ja ne vidim svjetlost, a svjetlost je svugdje. Bez svjetlosti nema slikarskog djela. Svjetlost je jedna od najvažnijih komponenti slike. I ja to znam, ja to jako dobro znam. Svjetlost ustvari prevladava u prirodi. Čak i noću nije sasvim mračno, i noću se vidi od mjesečevog sjaja. Ali ja ne vidim tu svjetlost, i što mogu kad je ne vidim?"
Da, Filip na trenutke ne vidi svjetlost, i sada, dok hoda u deliriju, Galovicz gleda crno-bijelo, kao kakav daltonist. Filip ne vidi proljeće. I upravo ta tmina u njemu sputava njegov slikarski talent.
Sve je tmina, sve je mrtvo, za sve je kasno; evo, sada je šesnaest sati i trideset minuta, a vlak kreće u šesnaest sati i trideset i osam minuta. Filip osjeća utege u koljenima, i okus hipermangana u ustima, i tjeskobu u grudima, i vidi, kako se pred očima razlijeva nešto masno, prljavo, tmasto, poput tinte iz poderanog guščjeg pera. To kao da se oblači, to kao da zahlađuje, to kao da je jesen.
To se ruši jedan svijet. To je prolom oblaka. Guste, crne kiše, proljetni pljusak. Sve se razlilo kao akvarel. Što se to srušilo u Galoviczevom životu? Kuda to Filip odlazi sa svojom praznom torbom? I hoće li se više ikada vratiti?