U zoru dolazi vlak,
vani je mraz i zima.
Grlo mi grebe zrak,
treba mi drukčija klima.

Okrenut prema jugu
motrim na dugačku prugu.
Sve su lokomotive
izdaleka sive.

KRAJ JEDNE UKRAJINSKE LJUBAVI

Obećavši pritom da ćemo pisati,
na kraju smo samo razmjenili adrese;
ja sam zaspao naslonjen na prozor,
a ona je nestala put Odesse.

U GRADU NEONA

Ne poznajem grad
i plaši me tama,
a najviše spoznaja
da negdje hodaš sama.

Ne poznajem jezik,
ne poznajem ljude -
tražit ću te danas,
a sutra što bude.

Ne znam ti adresu
ni broj telefona -
zgazit će me rulja
u gradu neona.

Vozit ću se nasumce
po nepoznatom gradu,
pušit ću i puštati
jednodnevnu bradu.

NEKA ME, KAD ODEM, BACE U RIJEKU

Neka me, kad odem, bace u rijeku plavu
u obliku pepela ili prosto na glavu.

Neka me, kad odem, mrtvoga sasjeku
ali neka me svakako bace u rijeku.

Ili da me samelju i naprave obroke
za gladnu djecu Afrike,
neka me ispeku…

Ne!!!

Neka me ipak bace u rijeku.

Moje je mjesto među ribama
gdje se čuje samo šum vode.

Na koncu rijeke vode do mora...

Tamo ću ležati na morskom dnu
i živjeti život isponova u vječnom snu.

Tamo u dubinama,
gdje su prije mene bile samo sirene i morske vile
moja će duša igrati ćorave babe -
s jatima skuša.

Neka me, kad odem, bace u rijeku plavu
u obliku pepela ili prosto na glavu.

OPROSTITE NA SMETNJI

Ne želim širiti paniku
ali imam gadan osjećaj da su me živog zakopali;
jedva sam rukama razvalio zaključani tabut
i sada sam u mraku obiteljske grobnice.

Tražeći izlaz spotaknuo sam se preko nečega -
bit će preko djedovog tabuta,
ali sam se dočekao na ruke
bez ozljeda.

Imam svjetlo na satu:
2 i 30 je, očito ujutro,
pa nema smisla
da zovem upomoć.

Vratit ću se u lijes
i odspavati još malo;
ujutro će me sigurno
netko čuti.

POSLJEDNJI DAN LJETA

Svi znanci i dom
i ostatak svijeta
bili su daleki
tog zadnjeg dana ljeta.

Smrdila je jesen
nestvarna, daleka,
na kišu i kesten
i povišenje rijeka.

Sumorno je nebo
uništilo psihu,
odnijelo je djevojku
povučenu i tihu.

Zadnji su je pamtili
grebeni i rt,
more ju je nevinu
otelo u smrt.

JUTRO 2

Ujutro se budim,
malo me boli glava,
u stanu je toplo -
kolegica kraj mene spava.

Navlačim majicu i rifle
pa ću u pekaru po kifle.

SAKRIJ LICE, MOJA LJUBAVNICE

Sakrij lice ljubavnice
da ne vide znatiželjne babe
tko izlazi iz mojega stana -
silueta neka raščupana.

Gazdi neće biti milo
što dovodim k sebi priležnice,
ženturače lake bez skrupula -
u očima susjeda sam nula.

Pjesnici su ugrožena vrsta
i studoši rame im uz rame;
ja baš moram i jedno i drugo -
ambicijo moja stara tugo.

U indeksu ocjene i slika,
za budućnost ostadoše skice,
i tamburi dotrajale žice -
sakrij lice moja ljubavnice.

JUTRO 1

U malom iznajmljenom stanu
ležali smo šutljivi i nagi:
ja sam samo dobroćudni student
koji želi da ti bude dragi.

Raspuštenom kosom
krmeljivo lice skrivaš,
a ja te gledam i mislim -
jesi li budna il snivaš?

PUTNIK

Utihnulo urlanje lokomotive
i noć je polako zamjenila dan,
srca su plaha zbog gomilanja straha,
ne dajmo da nas zaokupi san.

I sam sam odavno postao putnik,
krov moje kuće nebeski je svod,
proklinjem zime, proklinjem ljeta,
majčicu zemlju i sav ljudski rod.

Ove su čizme dobar drug,
noge su lake, a put je dug,
još samo tri stanice
i preko smo granice,
a vlak nas vozi
u krug,
u krug...

Čekam zamak kontinenta
ne bih li tamo pronašao spas,
previše pušim, previše pijem,
pa urlam i pjevam na sav glas.

Ove su čizme dobar drug,
noge su lake, a put je dug,
još samo tri stanice
i preko smo granice,
a vlak nas vozi
u krug,
u krug...

MEĐU SELIMA

Duboki je mrak
progutao putnički vlak
što u svakom selu
kupi klijentelu.

Ima li što strašnije
od noći u kupeu
među selima?

Ipak je bolje u noćnom vlaku
nego po seoskim motelima.