životinjskom neobuzdanošću
pod vjeđe potisnutih želja
sanjam u iluzijama nepostojeće prošlosti

kradući anonimnost sjenci
jecajem što izobličuje dah
uz moć uspavanke
bacam piljevinu u lice zvijezdama
zalijevam cvijeće u frižideru
skidam uzde divljaštvu svoje čežnje

u ljusku oraha sakupljam krhotine ega
što ga mudrost vjetra odnesoše
u nepovrat
gnojim otkinuti pupoljak kaktusa
mirišljavom nježnošću
samo zato da me krivnja sjaši

ribam zidove umrljane iščekivanjem
i pitam se:
»zašto je njen pogled opustošen?»

nad krhku upornost njenog nadanja
nadvila se tuga prazne kolijevke
nepredvidljivost slučaja htjela je igrati
zaboravljenu igru

POSTOJIŠ MENE

u svoju mrežu za leptire
skupljaš vrline
po vrtlogu besmisla
i komad po komad
sastavljaš mene
pred ogledalom

blagost
tvojih ruku
ustrajno budi
uspavani purpur ekstaze
nevidljiv
pod koncertnom crninom

na odlasku
ostavljaš miris povratka
pod jastukom
u mojoj ljubičastoj sobi
za ljubav i snove

ne zaboravljaš
obrisati prašinu
sa mojih
željnih obraza

podsjećaš da znaš
tko sam
tko smo
svjesno nastojiš
biti utočište

PROBUĐENI ADAM

Pusta i crna zemlja
tužni valovi nježno
miluju obalu

Vrijeme kada se
Svjetlost i Sjenka
zajedno šeću
i ne postoje Riječ ni Jeka

Jedan čovjek tiho se budi
otvara pogled pun
strave
iznenađenja
beznađa
bezdana.

Budan.
Nijem.
Sam.

Stvoren u tišini
presječenoj praskom
on spoznaje
svoje ruke
noge,
nježnu tugu valova
tišinu koju nestaje
zvuk dima
proizašlog iz iskre
nijemi bezdan samoće.