| |
Jučer
je padala kiša. Nebo je poluoblačno. Još je vlažno. Ivan je na
ulici kamenog grada.
Nigdje na svijetu mu se ne lijepi takva samoća: nalijećuća, nasrtljiva,
nanošena vjetrom, bez prašine i ispunjena soli, kao tu: u ulici
koja je ostarila, a u kojoj je sve bilo po starom.
Zalijetao se vjetar u njegovu glavu.
Promatrao je zidove tih vječno umirućih ulica i nalazio po njima
zahrđale čavle; (u djetinjstvu ih je zbog neke igre s društvom
kamenjima zabijao u fuge; nije znao jesu li to njihovi čavli).
Razbijeni, šuplji prozor otkrivao je tamu nijeme kuće: sjetio
se jednog lica. Gledao je u unutrašnjost te kamene smrti. Ulica
je bila pusta: tišina i škripa drvenih podova; u kućama koračaju
starci ili pomiču stolice. Vjetar je opet naletio. Okrenuo se.
I vjetar je bio star. Zabijao mu se u tijelo taj drug. Progledao
je kroz zidove svih kuća ispred sebe i vid mu se izgubi u zanesenosti.
- Prolazim. - pomisli.
Samo ga je tu je mogla prožeti sva težina nestajanja; na tom mjestu
njegova početka koje je kao neotvarana škrinja čuvalo tu daljinu,
vraćalo mu natrag slike čiste vječnosti djetinjstva: fotografije
uslikane, ukočene okom sretnog djeteta, pa sahranjene, vraćene
u tu škrinju grada čekajući kao Lazar svoga Stvoritelja.
-Ustanite i živite! – izgovori naglas, no glas mu ne zazvuči dovoljno
šaljivo.
(Sve radosti pamćenja mogu postati sablasti: ako im ne udahnete
život iz groba izvlačite sretni leš. Možda je dobre stvari ponekad
bolje zaboraviti.)
Okrenuo se. Vjetar nije zapuhao. Progledao je kroz zidove svih
kuća ispred sebe i nekako se prokleto nasmiješi u lice Bogu. Napravi
četiri koraka bez cilja. (54 godine sa ciljem.) Nije znao kud
da šeta: nije zapravo ni trebao hodati, ukopao se na tom mjestu,
ništa ga ne može zateći; u trenutku mu je ionako izranjala cjelina,
vraćali su se k njemu svi detalji i rađao se polako mozaik tuge
od sitnica prošle sreće.
Dugo ga nije bilo.
Vratio se kao Cinik.
I zarati sa Nevinim.
Hrabro. |
|
