T. S. (45) napokon je izišao iz kuće i predao se policiji. Da podsjetimo, ovaj se naš psihički rastrojeni sugrađan zaključao u stan i mjesec ga dana odbijao napustiti. Potpunu izolaciju od vanjska svijeta nastojao je postići time što je na prozore i vrata zakucao daske. Ovim je svojim vandalskim činom nagrdio pročelje jedne od zgrada u glavnoj ulici, u jeku turisatičke sezone, periodu kada nikakvi građevinski radovi nisu dozvoljeni. Iako više puta umoljavan da ukloni daske sa prozora, on je to redovito odbijao. Pred kraj izolacije prijetio je da će se raznijeti bombom. Kada je policija uspjela locirati njegovu suprugu koja je za to vrijeme boravila u inozemstvu, tek se na njen nagovor pristao predati. Nakon što je priveden izjavio je da je sve to učinio zbog toga što nije želio da ga se ometa u pisanju knjige o svom, po svemu sudeći, neprijavljenom podstanaru, izvjesnome Cillitu zvanom Autogol kojem policija za sad ne uspijeva ući u trag.

Umjesto uvoda

Prije no počnem moram se vratiti u ravnicu prostrtu između dviju velikih rijeka i vrijeme kada sam tragove svoje skitnje ispirao objašnjenjem da je to period moje potrage koja će jednom završiti. Ne znam za čime je ta potraga bila i ne znam jesam li našao što sam tražio, ali ne žalim ni za trenutkom izgubljena vremena. Dok su s obje strane ceste kojom sam prolazio promicali prizori i slike stvarna života, gonjen groznicom koja mi nije dozvoljavala da se zaustavim, ja sam pekao svoj zanat i učio raditi to što i danas najbolje radim – bježim.
I gradić u kojem sam se toga dana zatekao trebao je biti samo još jedno od mjesta na koja sam nalik lutajućim preprekama nailazio na svome putu bez cilja - kanio sam ga što prije napustiti. Ali me je u tome spriječio zvuk glazbe lijeno se primakavši do mojih prašnjavih ušiju. Pošao sam mu u susret i došao do trga na kojem se tiskala razdragana gomila ljudi. Slavio se dan Svetog Tekla, zaštitnika mjesta. I okružen gomilom, ja se osjećam usamljeno; je li razlog bio to što se nisam želio tako osjećati, ili je razlog bio što se piće na štandovima djelilo besplatno, ne znam; ali nakon par piva učinilo mi se da ljudi za razliku od nekih drugih mjesta kroz koja sam prolazio, ovdje dobro prihvaćaju strance.
- Putujete?- upitao me neki čovjek nižeg rasta, znojan i u bijeloj košulji. Poslije sam saznao da se zove Xavier i da je vlasnik lokalnih novina.
- Tako nekako – odgovorio sam.
- Lijepo je na taj način upoznavati zemlju – i on je želio putovati, ali se zbog slabog zdravlja nije odvažio – I ja bih volio da mogu reći kako sam ovdje samo u prolazu, no to na žalost ne bi bilo točno. Živim ovdje u sred pustinje i kada dođe netko tko je vidio druge gradove meni je to naprosto nevjerojatno.
- I život na ovakvome mjestu ima svojih prednosti – mislim da sam rekao.
- Ima, samo ne znam koje su – nasmijao se i pitao smije li me počastiti večerom. Pristao sam i sjeli smo za jedan od stolova. Bio sam gladan i nisam se baš pretjerano trudio slušati ga. Već poprilično pripit spominjao je novine koje su mu uništile život, zbog njih se ovdje zakopao. Možete misliti, rekao je, kako je to kad u gradiću od nekoliko tisuća duša izlaze četiri dnevna lista, i svi pišu o istim stvarima od kojih su najveće godišnji simpozij stočara i epidemija salmonele u dječjem vrtiću. Ništa se drugo ne događa!
U to nam se za stolom pridružio i njegov prijatelj, lako zapaljiv momak koji ga je prekinuo riječima: - Ne bih se složio sa tobom Xavier. Štošta se ovdje događa!
Momak se zvao Bruno i bio je uvjeren da se ovdje događa nešto vrlo ozbiljno jer su u posljednje vrijeme stale mjestom kružiti glasine kako se u vojnoj bazi udaljenoj svega par kilometara, odvijaju nedozvoljeni pokusi i vrše eksperimenti na ljudima.
- Ako je to istina, onda bi članak o tome bio dobra tema za novine – nisam držao jezik za zubima.
- O tome smo već pisali – podrignuo je Xavier tjerajući muhe sa tanjura – a bili su i sa nacionalne televizije. To nije novinarstvo, to su teorije zavjere!
Ali se momak oduševio mojom upadicom – Bravo! Vidiš, čovjek zna o čemu pričam. Njemu je jasno da u normalnim sredinama javnost ima pravo doznati što se događa.Trebalo bi još o tome pisati!
Pa se, kada je vidio da mu vlasnik novina ne posvećuje pozornost, okrenuo meni. Te eksperimente radi vojska, a pomažu im vanzemaljci, objasnio mi je zadovoljan što je našao žrtvu. Oni imaju tehnologiju koju daju našoj vladi u zamjenu za sirovine. Ne vjerujete da u bazi ima vanzemaljaca? Istinu vam pričam. Ne vjeruju ni ostali, kako da vjeruju kad iz baze stalno to demantiraju. Prikrivaju istinu, vješti su u tome. Ali mogu sve i sto puta demantirati, neće time umirili revoltirane mještane, lupao je šakom po stolu, ljut jer je samo nekoliko mjeseci ranije na okolnu planinu, u područje zaštićenog parka prirode, prosvjednim skupovima usprkos, ipak postavljen radarski sustav za kontrolu zračnog prometa, a sada se govorilo i o tome da je nekoliko ljudi oteto u području oko baze.
- Ja sam organizirao prosvjede. Pokušavam pokrenuti lokalno stanovništvo. Ovo je mala sredina i moja priča ljudima zvuči nevjerojatno, no ne mogu skrštenih ruku sjediti i gledati kakve se stvari ovdje zbivaju - udarao je po stolu, a muhe su lijemo uzlijetale i slijetale – Čim ste udaljeni od gradova, vlast misli da vam ga može smještati do mile volje.
Xavier, koji je u međuvremenu zadrijemao, prenuo se i pogledao me:
- Još si tu? Sanjao sam da si otišao! Reci, ponudio bih ti posao. Da napišeš reportažu o svome putovanju.
Nisam to mogao prihvatiti. Nije mi se ostajalo ovdje, i o čemu sam mogao pisati?
- Nemam iskustva sa time – izvlačio sam se – Pisao sam, ali nikada za novine.
- Upravo zato. Dajem ti šansu! Odmori se par dana i svojim riječima opiši što si doživio putujući do ove vukojebine. Platiti ću ti.
Platiti? Nikada mi nitko centa nije platio za moje pisanje. Bez novaca u sred pustinje, a on je spomenuo iznos i više nego dovoljan za autobusnu kartu do obale. Pristao sam. Odveo me poslije do hotela i platio mi noćenje za dvije noći unaprijed. Čak mi je i košulju poklonio.
Hotel je bio zadnje kategorije i tijekom noći postalo je strašno hladno, no cijenio sam Xavierovu gestu i osjećao potrebu da mu se odužim. Cijelu sam noć cvokotao u krevetu pokušavajući osmisliti članak.
Ujutro sam se pojavio u redakciji, htio mu vratiti košulju i zahvaliti, reći da ne mogu prihvatiti ponudu, jer ne znam o čemu bih pisao. Preduhitrio me: - Ovo je naš novi novinar – predstavio me glavnoj urednici, ocvaloj koki, koja je ne znam zbog čega, uvijek glasno uzdisala i svemu se čudila.
Poslijepodne sam proveo u hotelskoj sobi, satima gledao kroz prljavi prozor i uspio ispisati tek nekoliko nesuvislih rečenica.
Osim vjetrom gonjene prašine, ulicom nitko živ nije prošao.
Posjetio me Xavier i pitao kako napredujem.
- Skoro sam gotov – lagao sam.
- Bravo! Sutra ću pročitati i dati ti novac. Nemam sada vremena, idem sakupljati bilje za čajeve. Hoćeš li sa mnom?
- Ne mogu, moram završiti ovo.
- U redu.
Ostao sam u sobi i gledao kako odlazi. S noge na nogu, polako; jedino ljudsko biće koje sam vidio da je kročilo tom ulicom. Pustom ulicom bez uspomena, plesnim podijem vjetra i prašine.
Kada sam sutradan nakon još jedne neprospavane noći došao u redakciju, glavna me urednica doćekala neugodnom viješću: Xavier je nestao. Otišao je sakupljati bilje i više se nije vratio. Policija ga traži, ali još ništa.
- Sranje – viknuo sam pomislivši na autobusnu kartu.
Urednica je uzdahnula i promatrala kako se na trgu okuplja sve više ljudi.
- Biti će demonstracija.Jeste li spremni da idete na teren? – upitala me.
- Kakav teren?
- Evo – pružila mi je telefaks koji je stigao iz vojne komande. U znak nastojanja da pokažu kako baza i sve vezano uz nju ne predstavlja nikakvu prijetnju lokalnoj zajednici, predlagali su da svake od novina pošalju po jednog novinara na nekoliko dana tamo.
- Xavier je rekao da ste ovdje zbog toga da pišete o bazi.
- Nisam zbog toga – uperio sam prstom na momka, Xavierova znanca. Spremao se držati govor okupljenima – Eto čovjeka za vas. Njega pošaljite tamo.
- Vi se šalite? – opet je uzdahnula – Bruno je lokalna luda. Vi ste ovdje jedini koji taj zadatak može izvršiti.
Histerično sam se osmjehivao. Živciralo me njeno uzdisanje i želio sam se što prije maknuti odavdje, no već sam se u sljedećoj sceni našao u kamionu kojim smo ja i nekoliko novinara bili dopremljeni do sigurnosne ograde u pustinji i nedugo potom ušli u zaštićeno područje baze.
(Kako, zašto, valjda mi se previše spavalo, pa sam i na to pristao, uostalom, da nisam ne bi ni priče bilo)
I već je ispred mene stajao voditelj baze, neočekivano ljubazan tip koji me je uvjeravao da tu mogu ostati koliko hoću i da slobodno prikupljam informacije za reportažu.
- Gospodo pitajte sve što vas zanima, ovdje nemamo što kriti. Nismo krivi za nestanak vlasnika lokalnih novina i nema tu nikakvih vanzemaljaca, veću glupost nisam čuo u 25 godina vojničkoga staža – rekao je. Onda je sa tugom u glasu i bez da je itko išta pitao, počeo pričati o projektu na kojem se ovdje radilo. Sve će se to morati prekinuti jer je otkriveno da su rezultati koji su dobiveni bili namješteni. Pojedine terorističke skupine saznale su za ispitivanje i odlučile ga sabotirati na način da su iz svojih satelita slale signale i ometale pokuse.S obzirom da se projekt prekida i prestaje nositi oznaku strogo čuvane tajne, javnost smije saznati o čemu se zapravo radilo. Zatim je taj ljubazni voditelj baze dao riječ šefu sigurnosti, manje ljubaznom tipu čiji je glas zvonio vojničkom oštrinom.
- Ima li pitanja?
Nije ih bilo. Osim moga neizrečena pitanja da me puste odavdje. Treperilo mi je između glasnica, visjelo preko usana i više se puta neizgovoreno vraćalo u grlo. Bojao sam se prekinuti manje ljubazna šefa sigurnosti koji je već kao 7- godišnji dječarac znao da će ići na vojnu akademiju i brinuti za stvari od nacionalne sigurnosti. Tko sam ja da ga prekidam dok priča? Skitnica, bivši ovisnik, parazit koji se uvukao među ove časne ljude s namjerom da unosi pomutnju i špijunira.Tupost koja je ovladavala svakim centimetrom moga tijela istiskivala je bilo kakvu, pa i najmanju mogućnost da pitanje bude postavljeno. Na kraju je izgubilo smisao koje svako pitanje mora imati, a posebno ono upućeno šefu sigurnosti i umrlo mi u grlu, negdje na pola puta između grkljana i jezika, ugušeno mirisima njihovih odora, svom tom atmosferom i načinom na koji su se obraćali jedan drugome.
- Govorimo ovdje – strijeljao nas je očima ne krijući ljutnju što će nekakvi predstavnici sedme sile dobiti uvid u istraživanja na kojima se ovdje radilo godinama - o istraživanjima koja su za cilj imala ispitivanje mogućnosti komunikacije sa svjesnim energijama i primanje informacija iz budućnosti – zaustavio se očekujući da zbog njegovih riječi svi sa neudobnih stolaca popadamo na guzice. Kako se to nije dogodilo, shvatio je da razumijemo o čemu priča i postao još mrgodniji. Svoj je monolog završio još jednom rekavši da se isprva mislilo kako se uspjelo u komunikaciji sa budućnošću, ali se poslije pokazalo da je takvo što nemoguće i da je sve bila samo prljava igra i čista manipulacija od strane ranije spomenutih terorističkih skupina.
Čekao ga je važniji posao od nas, pa ga je zamijenio časnik, ni ljubazan ni neljubazan. Taj nas je odveo u od vanjskih utjecaja izoliranu sobu, trebali smo u njoj biti svjedocima komunikacije u kojoj neko biće iz daleke budučnosti takozvanim tauonskim „anti telefonom“ razgovara sa medijem, nekom djevojkom koja u um prima frekvencije koje joj to biće šalje. Posmatrali smo ne trepčući, međutim ništa se nije dogodilo.
- Eto, to je bilo to – bio je časnik oduševljen.
I tako sljedeća dva dana. Jeli smo grah u vojničkome restoranu, nazočili neuspjelim seansama, a uveče smo kartali i gledali TV. Osoblje u bazi, svi redom vrlo ljubazni, što god ih pitali, nemoćno je slijegalo ramenima i govorilo kako je cijeli projekt čisto gubljenje vremena, ali da su ovdje jer vojska dobro plaća. Drugog dana novinari su odlučili više ne gubiti vrijeme i zatražili da napuste bazu. Ja sam ostao. Počelo mi se sve to i sviđati. Čak sam mislio pitati bi li se tu za mene našlo kakva posla, možda u kuhinji ili kao čistač. Na TV-u su rekli da Xavera još nisu pronašli pa mi se to činilo kao dobar način da namaknem nešto novaca. Ili sam možda ostao zbog one djevojke? Krhka, neobična cura, crne kose i velikih prodornih očiju. Sjeo sam uveče pokraj nje u TV sali i samo smo tako šutjeli. Ni riječ nismo prozborili.
Sutradan su u tisku osvanuli članci, gotovo identični: zabrinutost javnosti potpuno je neosnovana, sve što se u bazi odvija, samo je bezopasni parapsihološki eksperiment koji uzgred budi rečeno i ne uspijeva. Drugim riječima, novac poreznih obveznika odlazi na prizivanje duhova.
I te sam večeri sjeo pokraj nje.
Nakon filma izišao sam na vježbalište popušiti cigaretu. Otpuhivao sam dimove i osjetio nečiju prisutnost.
- Ja u mozgu imam usadak kojeg su mi ugradili vanzemaljci – stajala je iza mene i gledala me.
- Pobogu – nisam se snašao – što će ti to?
- Tiho – šapnula je pokazavši prema zidu želeći mi dati do znanja da ovdje ima prislušnih uređaja.
Dala je znak da je slijedim. Došli smo do bodljikave žice.
- I ti imaš implantat samo tvoj služi za kontrolu – bila je ozbiljna.
- Zar i ja? – suzdržao sam se da se ne nasmijem.
- Svi ih imamo. Moj usadak spajaju na zvučnike tako da mogu pratiti cijeli tok komunikacije - šaputala je promatrajući stražara na tornju.
- Kakve komunikacije – upitao sam je.
- Kanaliziranja ? Ja im služim kao instrument za kanaliziranje Znaš li što je to?
- Ne – odgovorim i ja šapatom.
- Pričam sa bićima iz budućnosti, a ta smo bića zapravo mi, ljudi iz budućnosti.
- Ma nemoj.
- I ti si dio njihova plana – bivala je sve nervoznija.
- Čijeg plana?
- Bića iz budućnosti.
- Ja?
- Da.
Što sam joj trebao reći? Da ima psihičkih problema? Od nekoga tko sudjeluje u takvim eksperimentima i ne može se očekivati da ih nema.
- Oni će ti se javiti. Znati ćeš to prepoznati.
- A zašto bi mi se javljali? – pitao sam bacivši opušak na pod.
- Žele da napišeš knjigu.
- Ma nemoj?
- Knjigu o budućnosti.
- Kakvu knjigu, nisam ni članak završio
- Knjigu koja će se slabo čitati.
- Pa čemu onda da je pišem – nije joj to bilo smiješno.
- Jer je to tvoj zadatak. Oni će ti pomoći.– drhtala je.
- Ništa ja tebe ne razumijem. Je li ti hladno?- poželio sam je zagrliti, pitati kako se zove. Ništa od toga nisam učinio.
- Ne – odmahnula je glavom.
- A što ti zapravo ovdje radiš? Sudjeluješ u neuspješnim pokusima?- naljutila se kada sam to rekao.
- Zbog čega misliš da su neuspješni?
- Pa vidjeli smo, ništa se ne događa.
- Događa se – osvrtala se – ali izbrisali su vam sjećanje. Zato se novinari nisu ničega sjetili i napisali su to što su napisali.
- Jesu li i meni izbrisali sjećanje?
- Da.
- Ako je tako, onda se neću sjećati ni ovoga razgovora sa tobom?
- Ono što bića iz budućnosti odrede da je važno, toga ćeš se sjećati. Ostalo je nevažno – rekla je i kao što se pojavila, otišla, ostavila me samoga.
I osim u snu, više je nisam vidio, ali je do dana današnjega ne mogu izbiti iz glave.
Ujutro mi je pristupio šef sigurnost, pitao jesam li spreman za odlazak.
- Jesam – rekoh.
- Članak ste zgotovili? – netremice je piljio u mene.
- Pa, mislim da je već sve rečeno. Nema se tu što dodati.
- A tako. Onda, kad vas netko bude pitao gdje ste bili zadnjih pet dana, recite, na odmoru. Jasno? – shvatio sam ovo kao njegov pokušaj da se našali.
- Svakako – odustao sam od toga da ga pitam za posao, njegov je pogled previše govorio.
Ispračajući me do Jeepa, kao uzgred je primijetio:
- Čujem da ste jučer razgovarali sa Martom?
- Sa kim?
- Sa Martom, onom djevojkom – da nije rekao ni ne bih znao kako se zvala.
- Da – odgovorio sam siguran i da zna o čemu.
- Čudno. Ona baš ne voli pričati sa ljudima – najradije bi me strpao u zatvor.
- To ne znam - ušao sam u vozilo.
- Nema jadnica nikog svog - dao je znak vozaču - Držimo je ovdje jer joj je tu bolje nego u kakvoj ludnici u gradu.
- Svakako – kiselo sam se osmjehnuo.
Vozač je ubacio u brzinu.
Za sat vremena stajao sam uz auto put i stopirao.
Noć sam proveo osluškujući šum valova.

I početak i kraj

Sjećanja blijede, godine prolaze, nove priče istiskuju one stare, nenapisane.
Tako je, na listu papira ispred mene, na čudesan način, sama od sebe niknula neobećavajuća i nikada završena rečenica:

Dok nije upoznao Luciusa, Cillit zvan Autogol, nije poznavao nikoga na ovome već pomalo ocvalom svijetu apokaliptičke ljepote i sklada, jer se kao i mnogi prije ili poslije njega...

Pisalo je ili mi se samo činilo da piše.
Kakav Cillit, kakav Lucius, što sam to napisao. Tko? Ja napisao? A papir sakrivši tu tajnu od mene, živio je na starom drvenom stolu svojim vlastitim i nedokučivim životom.
Zapravo, sve je počelo prije par dana u ordinaciji moga terapeuta Dr. Palamudija.
- Ti si mi Tamoya u depresiji – unio mi se u lice. Piješ li one tablete koje sam ti dao? A pišeš li? Probaj sa tehnikom nesvjesnoga pisanja.
Tako je i nastala ta rečenica. Tehnikom nesvjesnoga pisanja.
- Jednostavno je – objasnio mi je kako se to radi - Uzmi olovku i papir, udobno se smjesti, opusti i zatvori oči. Oslobodi svoj um od misli, pusti da ti misli postanu odbačeni utezi, osjeti kako se u tebi sakuplja praznina, utoni u nju, ne misli na ništa, ne misli na ništa... Kao u čistu vodu, utoni u prazninu u sebi. Uskoro će ti ruka, kao da ne pripada ostatku tijela, stati podrhtavati i pisati po papiru. Kao da ti netko unutar tebe tko zna puno više od tebe sama pokušava nešto reći. Ne odustaj ako se isprva ništa ne dogodi, treba biti strpljiv.
Uvjeren kako je to glupost, probao sam.
Međutim kada sam je ugledao, nije mi bilo svejedno. Slova su se razlijevala papirom, pred mojim očima oblikujući rečenicu za koju sam znao da mi nikada neće otkriti svoju tajnu do kraja.
Prema dr. Palamudiju, najvažnije je da pacijent piše. Pisanje puno toga otkriva o čovjekovoj psihi. Veli da mu donesem tu rečenicu,, ali se ja ne mogu sjetiti kamo sam zaturio papir.
Možda sam ga i u smeće bacio, i što treba i što ne treba ja bacam u smeće.
Kaže da probam još tako pisati. Pokušavam, ali ruka odbija suradnju. Ali doktor ne odustaje, ako sam to napisao, a po njegovom pogledu vidim da nije siguran jesam li, onda još toga u meni ima što mora na svjetlost dana. Jednom sam mu pokazivao neke svoje tekstove i sada smatra da je u mome slučaju pisanje najbolji lijek.
- Piši brate o svemu što te živcira, izbaci to iz sebe; to je djelotvoran oblik auto-terapije. Disanje i pisanje! – smije se, duhovit je čovo. Voli zbijati šale. Usprkos njegovim dosjetkama, ne znam što da mislim o tome. Pokazao mi je prošli put crtež, sliku 3 potpuno ista trokuta i tražio od mene da mu pojasnim zbog čega su različiti i u kakvome su odnosu. Različiti, čudio sam se, a on je samo šutio i promatrao me. Što bi ti trokuti trebali predstavljati, nije se udostojio pojasniti mi. Pa gotovo da i ne priča sa mnom, osim kada ležeći na kauču, ja kažem kako sam sada u redu, a on me svim silama nastoji uvjeriti u suprotno. I nisam siguran sluša li me uopće dok govorim. Sklapa oči kao da će svaki čas zaspati. Živne tek da bi slavodobitno konstantirao kako ipak nisam u redu. To valjda tako mora biti, dođe ljeto i sve započne iznova: air condition se pokvari, živa podivlja u stupcu toplomjera, zaredaju srčani udari i rijeke turista, a i moje mi ludilo redovito doleprša sa juga.
- Jednostavno napiši par listova o tome što te muči – ponavlja mi po stoti put.
- Ništa me ne muči.
- Pa što si dolazio ako te ne muči? Nešto te sigurno muči. Piši i diši – ceri se.
- Nije meni do pisanja doktore...
Vraga nije kad satima već pokušavam pronaći onaj papirić. Da mi nije do pisanja živo bi mi se fućkalo gdje je.
Potreba za pisanjem, kako drukčije nazvati tu boleštinu. Poćela me izjedati iako godinama nisam ni retka napisao. Dade se usporediti sa krokodilom: gmaz se u meni budi. Svaki puta kada to čudovište razjapi čeljusti bujica riječi mora poteći ili bi se uslijed unutrašnjeg pritiska čovjeku duša mogla razletjeti u najsitnije komadićke.
Kad smo kod potrebe za pisanjem, dozvolite da vam ovdje ispričam priču o Eberhardu pomorcu kojega sam poznavao. Svašta je taj doživio, brod na kojem je plovio potopio se i prije nego što su spašeni, Eberhard je danima plutao u ledenome moru. Vratio se kući, a žena mu u međuvremenu pobjegla sa najboljim prijateljem. Od tuge se odao piću. Onda ga neko vrijeme nisam vidio, ako i jesam, ne sjećam se, tih godina ni sam nisam bio baš „svoj“. Kasnije sam čuo da se oženio, dobio sina i pokrenuo vlastiti posao. Sve divno i krasno, dok jednoga dana, onako, iz čista mira, nije osjetio poriv da napiše knjigu. Krokodil se u njemu probudio i preplavio ga osjećajem da ima toliko toga što bi on, Eberhard drugima trebao ispričati, da je počeo pisati knjigu o svom životu. Došao je do polovice i počeo se gubiti u gustoj magli stvaralaštva, nije odjednom više znao što se od napisanoga doista i zbilo, a što je izmislio. Sve mu se ispreplelo; stvarni doživljaji, izmišljotine, trenuci provedeni sa ljudima čijih se lica pokušavao sjetiti ali nije uspijevao; lica izblijedjela iz sjećanja, lica koja nikada i nisu postojala osim u njegovoj glavi. Izgubljen u svemu tome, ugledao je rupu, bezdan toliki da se nićim ne da zatrpati, užasavajuću jamu koju ni skladan obiteljski život više ne može ispuniti. I umjesto da se pomiri sa prošlošču i okrene budućnosti, on je dozvolio rupetini da u potpunosti zavlada njime., da mu prodre u krvotok, proširi se cijelim njegovim bićem, i na koncu ga, nalik crnoj rupi, posve usiše.
Poludio je i završio u duševnoj bolnici.
Eto doktore, njemu pisanje sigurno nije pomoglo.
„ Slova su ti kao bakcili, to je prokletstvo. ako se jednom njima zaraziš, bolest čuči u tebi i kad tad ispliva na površinu, nema lijeka protiv navale rečenica“, rekao mi je kada sam ga posjetio tamo.
- Disanje i pisanje!
- Nije mi do toga. Ne bih htio završiti kao Eberhard.
- On je završio kako je završio jer mu je alkohol ispržilo mozak. A ti misliš da samo takvi kao Eberhard pišu?
- Pisanje je opasan, defanzivan proces. I sami vidite kakvo je ovo društvo, tko još uopće nešto čita?
- Fućka ti se za čitanje, tražim od tebe da pišeš jer je pisanje divan oblik autoterapije. Što se čitanja tiče, objaviš li to na blogu, javiti će ti se ljudi, dobijati ćeš komentare, izgrađivati ćeš samopouzdanje. Znaš li uopće što su to blogovi?
- Znam. Internetski dnevnici.
- Da. Napravi si jednoga.
- Aha – nevoljko potvrdim.
- I da nisi gledao TV! Taj ti je Cillit u glavi zbog toga što toliko reklama gledaš!
- Disanje i pisanje – nije propustio ponoviti mi i na odlasku.
I kako dalje?
Navlaćim zastore, ležim na podu, pokušavam se sjetiti kako je ona rečenica išla.
„Dok nije upoznao Luciusa, Cillit zvan Autogol...“
Bolje da se ne sjetim, ne pokrećem bujicu riječi, ne podmazujem zaglavljeni zupčanik paklena stroja.

***

Izlazim na balkon, u zagušljivo polje sparine, rukama ga mogu opipati. Kada bi barem kišilo, ne mogu se sjetiti kada je posljednji put. Točno je podne, a ulica je prazna i neprepoznatljiva. Izgleda baš kao na suncu zaboravljen paketić čokolade, svi poznati oblici samo su rastopljena smeđa masa.
Dopire li zvuk zvona sa katedrale ili iz moje glave?
I ne usuđujem se pogledati u daljinu, što da gledam: autocestu, beskonačan zastoj, vozače koji nervozno proviruju iz svojih limenih kanti...?
Vježbe disanja više ne izvodim, od njih mi je muka.
Svaki put kada udahnem neugodan mi miris zapara nosnice, vonj kao iz kakva ogromna expres lonca.
Tražio sam uzroke tome smradu, ali do odgovora nisam došao. U posljednje sam vrijeme sklon misliti da to smrdi na loš početak godišnjih odmora.
Ulazim u sobu da se ne srušim u nesvijest.

***

Listam stare novine. Pozornost mi privlači članak o tome kako će u budućnosti biti moguće znanstvenim metodama produljiti život, mogli bi živjeti i po 200 godina, piše.
200 godina? Jedino ne piše tko bi htio toliko živjeti?
Jer: ''Život se ne mjeri brojem udisaja, već brojem trenutaka koji nam oduzimaju dah.'', divna je izreka.
Dah? Disanje?
Disanje i pisanje, tek sada uviđam, rimuje se. Je li to doktoru bilo smiješno?
„Ne gledaj televiziju!“, rekao mi je, „ Ti patiš od rijetke vrste poremećaja uzrokovana reklamama na TV-u. Radije piši. Na blogu možeš žvrljati što hoćeš. Shvati to kao igru, rezultat svoje unutarnje potrebe.“
Da napravim svoj blog? Nisam baš stručnjak za to, ja s kompjuterom znam jedino tražiti porno sadržaje po internetu.
Ali uspio sam. Imam svoj blog: tamoyasanshal.blog. Posjetite ga, nadrobio sam na njemu svakojake laži o sebi, kao uostalom i moji sugovornici o sebi; što ima veze, komuniciramo, ne moramo se gledati. Komentiramo, šaljemo poruke, čitamo postove.
Kao što doktor Palamudi kaže: „sve je to samo igra.“
I potreba za pisanjem je i kao takvu, ne treba je doživljavati ozbiljno.
Samo, žilava je biljka i dobro je ne imati takva korova u vrtu. Jer „Mala herba cito crescit“ - „Korov brzo raste.“
Kao groznica je, u meni se obično rasplamsa noću.
Ali blog je dokaz da nisam jedini, mnogi od te boleštine pate.
Jednom mi je poznanik, fotograf rekao: „ Da nemamo unutarnjih potreba ne bi bilo ni nas, bez njih smo kao ljuska bez jezgre.“ Dok je to govorio, njegove su svjetle, nemirne oči, fokusirale prizor koji bi većini smrtnika ostao sakriven - sve je u tog čovjeka rezultat potrebe da se izražava fotografijom.
Sretnik je moj poznanik fotograf, pronašao je smisao života u objektivu aparata.
Za razliku od njega, ja još uvijek gledam kroz objektiv sa spuštenim zasunom, a o smislu se, ni u svojim najsmjelijim maštarijama, ne usuđujem maštati. Promijenio sam stotinu zvanja i zanimanja i nikada se ni u čemu nisam pronašao.
Drugim riječima, živim, hvala na pitanju, kako drugi hoće.
Nadam se da ne zamaram čitatelja, ako ovdje navedem još pojedinosti o trenutačnoj mojoj situaciji.
Na sreću il' nesreću, nisam više beskućnik, naslijedio sam od pokojne bake ovu kuću, ali trebalo bi u nju podosta novaca uložiti, u lošijem je stanju. To što sam sad napisao čisti je eufemizam, bilo bi bolje da sam otvoreno rekao kako se kuća raspada. Stari ljudi u mom kraju kažu: kakva kuća, takav brak; i to je točno, oženio sam se nedavno, ali mi je prošlog tjedna žena pobjegla sa jednim od građevinskih radnika koje sam zvao da dođu vidjeti kuću (prije toga je to isto napravila sa harmonikašem koji nam je svirao na svadbi, ali se vratila). Ostavila me samoga sa podstanarom, šutljivim tipom oko kojega se cijela ova priča i vrti i o kojem će ovdje još mnogo toga biti napisano.
Obećala je doći po stvari. Uzalud je čekam, nje nema i tako mi dani prolaze.
Doktor misli kako sam u depresiji zbog nje, ljuto se vara, ni najmanje mi ne nedostaje. Snalazim se. Gotovu hranu kupujem u prodajnome centru, ali i to postaje naporno. Kada sam pohvalio njihove salate, prodavačica mi je rekla da uopće nisu zdrave i pitala me zašto si sam ne kuham.
Mrzim kuhati, a u posljednje vrijeme izbjegavam i kupovati, barem dok je ta u smjeni.
Ali nije to sve: zvali su me sa posla, dobio sam otkaz, ne trabaju takva neradnika, danima se nisam pojavio u agencij. Dokumente će mi poslati poštom.
- Potpuno vas razumijem gospodo – zahvaljujem im i spuštam slušalicu.
Ležim u kadi, listam časopis, gledam brinetu na duplerici.
Telefon, tu ću napravu jednom baciti kroz prozor
- Tamoya - pita Dr. Palamudi - možemo li odgoditi termin za četvrtak?
- Meni je svejedno.
- Čime se baviš?
- Upravo sam dobio otkaz.
- Super! – veseli se on i smatra da je novonastala situacija dobra za mene, test sa trokutima to potvrđuje, veli.
Savjetuje da se odmorim, naći ću posao, sada je vrijeme da pišem. Nema veze što tehnika nesvjesnog pisanja ne funkcionira.
Prekidam vezu. Gol i mokar stojim u sred sobe.
Mačka mijauče, gleda u posudicu.
Ona je moje jedino društvo ovih dana. Nezahvalnica, umiljava mi se samo zbog hrane. Čak i ne ovisi ona o meni toliko koliko ja o njoj. Dobro to zna.
Kad smo kod društva, spomenuo sam ranije podstanara. Misteriozan tip, ništa ne znam o njemu, ni tko je ni čime se bavi. Želio bih ga pitati odakle je ali doimlje se šutljivim. Uostalom, i nije me briga.
Jedino me ljuti to što nisam vidio kada i kako se uselio u sobu gore na katu. Ja ne dajem ključ svakome, pazim koga primam u kuću, ne želim probleme.
Bog zna što radi, možda sjedi u kutu vlažna sobička i gleda kroz prozor, što bi gore drugo mogao raditi?
Nemam srca da ga izbacim. Neka mu, i onako za taj prostor ne bih mogao tražiti stanarinu.
Ali vrag mi ne da mira, ponekad se pitam, je li uopće gore? Samotne večeri provodim nastojeći se sjetiti kako taj duh, prikaza, izgleda.
Ni to ne mogu sa sigurnošću reći, već dvojim jesam li ga ikada i vidio.
Nesiguran sam čovjek kojeg je mašta mnogo puta izigrala, i ne želim provjeravati, bih li ga da se sada uspnem stubištem, doista i zatekao u sobi.
Što ako gore naletim samo na svoju samoću?
Ili možda ipak... ali što kad znam da nije, nema gore nikoga.
Ali mogao bi biti npr. u budućnosti! U budućnosti, možda se i sprijateljimo nas dvoje u budućnosti?
Tako razmišljam i smijem se. Smiješno, onaj list papira kojeg sam tražio, našao sam ga, sve mi je vrijeme bio u džepu hlača.
„Dok nije upoznao Luciusa, Cillit zvan Autogol, nije poznavao nikoga na ovome već pomalo ocvalom svijetu apokaliptičke ljepote i sklada, jer se kao i mnogi prije ili poslije njega...“ što je se više trudim pročitati sve mi je jasnije da bi moglo pisati i bilo što drugo, jer su slova, jesu li to slova, krajnje nečitka.
Gužvam papir i bacam ga u WC. Mlaz ga vode odnosi, bum, bum, bum, kroz njen šum čujem mu korake, bum, bum, odjekuju stubištem.
Kolika je kazna za neprijavljena podstanara? Kolika je kazna za neprijavljena podstanara u glavi?
Bum, bum, moja je mašta gladna, zna da štošta o njemu nikada neće saznati, ali što je priječi da sve izmisli.
S obzirom da mu ni ime ne znam, odlučio sam, nazvati ću ga kako je pisalo na papiru: Cillit zvan Autogol.
Cillit, moj prijatelj iz budućnosti.
Eto doktore, pobijedili ste, pisati ću. Par stranica o Cillitu čovjeku iz budućnosti u kojoj ćemo svi, htjeli – ne htjeli, morati živjeti i po 200 godina. Naučna fantastika, satira ili romantična komedija; žanrovima i stilom pisanja ne ću se opterećivati, samo je terapeutski učinak važan.
„Literatura je opasna. Najbolje je spontano se prepustiti peru ne tražeći riječi“; rekao je Sartre i ostao živ.
Pa sam i ja, odmah i ovdje, raskrstio sa suvišnim razmišljanjima i prepustio se blagotvornome učinku auto-terapije.

Priča o Cillitu- 1. Dio – Početak

Dok nije upoznao Luciusa, Cillit zvan Autogol, nije poznavao nikoga na ovome već pomalo ocvalom svijetu apokaliptičke ljepote i sklada, jer se kao i mnogi prije ili poslije njega, sa ljudima – dvonožnim stvorenjima koja naseljavaju to zrnce svemirske prašine, loše snalazio...
Znao se ponekad pitati što pojmovi žrtvovanje, ljubav ili prijateljstvo uopće znače; i tko si može priuštiti smiješne, suvišne izljeve emocija, nalik onima iz arhive starih filmova: tvoja ruka u mojoj ruci, prijatelji do groba, izrešetani gangster umire u naručju svoje dragane – sada kada život više nije film, a žrvanj površnosti sve osjećaje melje i pretvara u kašu instant emocija.
Prijateljstvo, dao si je truda i zapisao je izreku o tome: "Pravo prijateljstvo nastaje onda, kada šutnja između dva čovjeka postane prijatna." Tu tvrdnju pisca čiju je knjigu htio pročitati, nosio je u novčaniku zapisanu na listiću papira, ali kako se radilo o izbrisivom papiru, onom najkraće postojanosti, slova su uskoro izblijedjela. Zaboravio je ime pisca, i nije bio sklon čitanju, ali što se izreke tiče, trudio se da i nju ne zaboravi. Prije velikog, finalnog ludila, svaki bi čovjek morao imati svoj moto, sada je to imao, ali još uvijek nije imao nekoga sa kime bi mogao šutjeti, a da mu bude ugodno.
Sve dok nije upoznao Luciusa, u vremenu kada materijalno bogatstvo automatski podrazumijeva i sreću, a bezgranična ljudska glupost svaku potrebu može i mora smjesta zadovoljiti. U budućnosti, kakvoj - takvoj, nesigurnoj, ćudljivoj, kratkotrajnoj… no kakva god da jest, ona na sreću više ne pripada ljudima već strojevima. Ljudi su, nije pretjerano reći, u njoj postigli finalnu točku svoga razvoja, sada mogu samo nazadovati. A s druge strane, roboti svakim danom postaju sve savršeniji.

***

Mukotrpan je ovaj posao, već nakon par minuta savladala me, zove li se to stvaralačka kriza?
Za pisanje treba nadahnuće.
Gledam nebo, ali što kad je ono i dalje bez oblačka, sunčano, kao na razglednici plavo i bez riječi.
Šetnja je zdrava, moram se više kretati.
Prošećem do grada, a tamo, kako nisam imao pametnija posla, napio sam se. Ali da sam se barem opustio, sve pijaniji bivao sam sve nervozniji, a izluđivao me i konobaričin dekolte. Disanje je najvažnije, sjetio sam se doktorovih uputa i stao hiperventilirati za šankom. Ali kako ja i kisik nismo u prisnim odnosima, ulovilo me od njega ludilo pa sam stao gnjavitii ljude oko sebe, lagati da sam ja poznati pisac koji piše knjigu o budućnosti ljudska roda. I što sam više trabunjao, postajalo je sve jasnije: opsjednut sam, iI alkohol mi na to ukazuje. Kontaminiran i pun slova, osjećam se kao Eberhard. Krokodilu u sebi ni pijan ne mogu umaći. Danas me sve boli i izgledam kao strašilo za ptice. Glavu ne mičem, bojim se, mogla bi mi otpasti sa ramena. Ne sjećam se svih pojedinosti, samo znam, gnjavio sam ih dok im nije prekipjelo. Veselo društvance pokušavalo je zapjevati: „Dal' je život kaktus il' je bodljikava žica, moj je život ništa bez tvojega lica....“, ali sam ja stalno prekidao njihovu pjesmu. Upitao sam i konobaricu buljeći joj u sise: - Hik, oprosti mala, što je po tebi najvažnije u razvoju ljudske psihe u sljedećih 100 godina? Problem je nastao kada su neki od pjevača zaključili da joj se upucavam. Dok su me izbacivali iz kafića, vikao sam: - Hik, shvatite, roboti napreduju, a takvi seronje kao što ste vi mogu samo nazadovati!
Nije im se to dopalo, te su riječi jedan od razloga ovoj mojoj masnici ispod oka.

***

Divim se sam sebi: i uz ovakav mamurluk nastojim ispisati pokoju stranicu. Inspiraciju tražim po knjigama raznih futurologa. Ne pogađam srž, previše je tu pojedinosti. Prekrajam, brišem...
Dr. Palamudi opet zove zbog promjene termina:
- Čime se baviš?
- Rekli ste da pišem. Pokušavam ali, ne ide – uspijevam izgovoriti.
- Zvučiš grozno. Dišeš li?
- Ponekad.
- Samo naprijed – kaže i opet mi drži lekcije o disanju i pisanju. Nema potrebe da mi pisanje predstavlja frustraciju, već izazov i rasterećenje. Savjetuje da slušam svoj unutarnji glas, vodim dijalog sa samim sobom, da se na neki način intervjuiram.
- Uvijek je dobro slušati svoj unutrašnji glas – predlaže da napišem jedan intervju sa sobom ili sa nekim svojim drugim „ja“ i da mu ga donesem sljedeći put. Smatra kako tih drugih „ja“ ima podosta u mojoj glavi i da mi napraviti intervju s jednim od njih ne bi trebao biti problem.
Intervju, naglašava riječ „interview“.
Intervjuirati sama sebe? – teturam do WC- a, guram glavu u zahodsku školjku i povraćam.
I u tome mi se trenutku sve zacrni pred očima i ja izgubim svijest.

***

Tijekom te nesvjestice usnio sam najneobičniji san, do te mjere živopisan da sam nakon što sam se probudio i izvukao glavu iz vlastite bljuvotine, sav promrzao sjedio na podu i razmišljao o njemu. Tražeći povezanost između sna i činjenice da mi je glava bila u WC školjci u koju sam bacio onaj papir. Jer je san definitivno imao veze sa rečenicom napisanom na njemu, rečenicom koja kao da me i iz kanalizacije proganja.
Ovakav san: S Martom sam u onoj bazi, poljubim je, a ona se pretvori u ogromnu žabu, spodobu kojoj iz glave vire metalne žice, u biće koje kaže da se zove Zlomie Odpitcha i da dolazi iz budućnosti.
- Ja sam po zanimanju usmjerivač prošlosti i bavim se intervencijama u vremenu. Došla sam zbog Cilita zvanog Autogol – ulovi me žabetina oko struka i stane letjeti, preleti iznad sigurnosne žice, sleti u nekakvoj spilji. A u sred spilje leteći tanjur, ali da me ubijete ako više znam kako je izgledao!
- Sad ćeš me tu intervjuirati. Hokus pokus! – zakrekeće Zlomie Odpitcha pa se i ja pretvorim u žapca, i to ne bilo kakvog, u žapca TV voditelja koji joj postavlja pitanja. Bolje reći ne postavlja,, pitanja mi sama naviru iz usta ma koliko se trudio da ih držim zatvorenima. Je li to bilo povraćanje, ne znam. Samo znam da sam bio spojen na misterioznu energiju koja je vladala mojim mislima i pokretima i u svilenom odijelu, pod svjetlošću reflektora vodio intervju sa žabom.
Ne bih taj san nazvao neugodnim, ma koliko smiješan i nebulozan bio, doživio sam ga kao poruku, ali me isto tako prisjećanje na njega užasava ne zato što sam bio pretvoren u žabca, već zbog činjenice da sam ja od riječi do riječi zapamtio sve što mi je Zlomie Odpitcha u intervju rekla. Cijeli vražji intervju s njom sam zapamtio, nekoliko stranica teksta, a budan nisam u stanju zapamtiti ni najjednostavniju pjesmicu.
I što više razmišljam, više vjerujem da bi ono što mi je Marta rekla, moglo biti istina. To da su me bića iz budućnosti kontaktirala jer žele da napišem knjigu.
Blogeri moji, štošta ja ovdje ne razumijem. Zbog čega žaba? Ima li to kakve veze sa onom bajkom kada princeza poljubi žabu?
Najveća mi je pak misterija sam intervju; poslije sam ustao sa poda i čak smogao snage da sjednem za računalo i provedem noć zapisujući ga.
Evo me, sa šljivom ispod oka, sjedim na krevetu i nemoćno buljim u to što sam napisao.
Strašno mi se spava, a bojim se zaspati.

Priča o Cillitu- 2. Dio – Interwiev sa Zlomie Odpitcha

Štovana Zlomie Odpitcha, ako sam dobro shvatio, od mene se očekuje da napišem knjigu o Cillitu?

Bez formalnosti žapče. Zovi me Zlomie.

Dobro Zlomie. Zbog čega da je napišem?

Budućnost stvaraš na mnoge načine, pa tako i pišući o njoj. Na tvome putu u budućnost ta je knjiga nešto što se ne da zaobići. Intervju sa mnom predstavlja njen središnji dio. Mada slabo čitana, ta će knjiga ipak imati određeni smisao, recimo da će njeno postojanje omogućiti odigravanje nečega u 10 - dimenzionalnome beskonačnome broju budućnosti. Da nema te knjige ne bi bilo ni jedne od mogućih budučnosti.

10 - dimenzionalnome?

Pustimo to. Ne bi shvatio. Ukratko, pišeš o Cillitu koji živi koju godina ispred tvoga vremena, a ja dolazim iz godine 3000 – te i Cillit je za mene daleka prošlost. Ipak morao se dogoditi, jer je sve povezano. Da se Cillit i ti niste dogodili, ne bi se dogodilo ni štošta drugo, a to je rizik kojeg ne smijemo dozvoliti. Zato sam ovdje.

Hm, dobro. Ali samo mi reci, jesi li ti od onih koje mi je Marta spominjala?

Moglo bi se tako reći. Mi smo tu da vas uputimo, tebe i ostale, jer da vas pustimo, vi bi sve zasrali. I nastoj da te ne zbunjuje što ja o Cillitu govorim malo u sadašnjem vremenu, malo u prošlom, a ponekad i u budućem. Sva se vremena odigravaju parelelno. Pojmovi kao sadašnjost, budućnost i prošlost postoje u svakome momentu, tako da nema potrebe zamarati se gramatikom. Vratimo se sada na intervju, jer me čeka još par intervencija, a moram i na roditeljski sastanak poslije.

Dobro. Pojasni mi molim te onu rečenicu, da vrijeme u kojem Cillit živi ne pripada ljudima već strojevima, jer su ljudi postigli finalnu točku svoga razvoja, i mogu samo nazadovati, a druge strane, roboti svakim danom postaju sve savršeniji.
Što konkretno ta jezična zavrzlama znači? Znači li da će ljudi postati suvišni?

Ne, neće postati suvišni.

A što će im preostati?

Preostati će im svakojake shopping terapije, sitna zadovoljstva, rasprodaje, ponude i nove kolekcije ženama, a muškarcima kupovanje i gledanje športskih prijenosa. Gledanje da, ali bavljenje športom ne.

Zašto, zar se neće baviti športom?

Hoće, ali znanstvena istraživanja pokazuju da je bavljenje športom izrazito štetno po ljudsko zdravlje, osim po zdravlje profesionalnih športaša, tamo je velik novac u igri, a gdje je novac onda to i nije toliko štetno. Bavljenje športom za široke narodne mase sve manje dolazi u obzir jer amaterski šport nije profitabilan, a podrazumijeva tjelesnu aktivnost, čini ljude aktivnima, što nije u redu. Tjelesno je, kao i mentalno razgibavanje, bolje izbjegavati. Čovjek je Cillitova vremena, prije svega, kontrolirano biće spremno za gledanje i za kupovne oblike suradnje.

A koje će se športove najviše gledati?

Shopping-met, kupi-šarku, skakanje preko niskih cijena... Sve jedno ljepše i atraktivnije od drugog, no od svih športova budućnosti najzahtjevniji je šport zvan odnos između spolova.

Odnos između spolova oduvijek je i bio zahtjevan šport samo za ljude čvrstih živaca.

Junak tvoje priče želio se baviti tom ekstremnom disciplinom pa je upisao tečaj ženo-logije u Radničkom sveučilištu. Mijenjao je izvrsnu knjigu kojoj se smisao nažalost već pomalo izgubio u silnim prijevodima, knjigu Dr. Namđuta «Raspuća povijesne iluzornosti» za traljavo napisan priručnik «Kako zbariti komad u 50 lekcija» i stao odlaziti na treninge, gdje ga je neki naočiti ekspert podučavao tajnama obrane od slabijega spola. Nakon što se ispostavilo da je netalentiran, izgubio je interes i prestao dolaziti na treninge. Ali odustao je i što je već i kroz to kratko vrijeme uspio ostvariti ono najteže ostvarivo u tome športu, jedan nivo o kojem većina može samo sanjati – sam je sebi postao dovoljan.

Dakle nije naučio zbariti curu u 50 lekcija?

Gdje bi naučio? Dok je u mlađim danima još mislio, bude li imao socijalni život, izlazio, imao krug poznanika, to će rezultirati upoznavanjem pripadnica suprotnoga spola (bar je tako pisalo u onom priručniku), poslije, u zrelijoj životnoj dobi i u skladu sa sve češćim neuspjesima po tom pitanju, promijenio je životnu filozofiju i postao neke vrste fatalist, došao do spoznaje da mu je kojim čudom (a čuda se ne događaju) bilo suđeno nekoga upoznati, to bi se već odavno i dogodilo. Bez njegova uplitanja! Kad je sve već unaprijed određeno, zapisano, neizbježno! Biti će što biti mora, izbora nema, kakav izbor, to da čovjek - potrošač svojim postupcima na nešto utječe ili da ima izbora je laž. Izbora čovjek - potrošač ima jedino u urbanoj džungli shopping centra. Usamljenik, to je uloga koja mu je dodijeljena (pomirio se s njom, mada ga nitko nije ni pitao koju bi ulogu želio), i sada, sa ženama, bez žena, i daleko od uloge života, nastojao je predstavu odigrati do kraja.

Kada spominješ životne uloge, čini mi se da je i u njegovo vrijeme život uspješnima gluma, a ostalima je samo statiranje?

Definitivno, njemu je statiranje. U životu bez scenarija, zaogrnut plaštom fatalne neizbiježnosti usuda, neprozirnom koprenom uzaludnosti svojih nastojanja, koje se nikada i sa sigurnošću ne možeš riješiti; što je drugo i mogao učiniti sem da se prepusti i odustane od daljnja naprezanja?

Čitatelj je zasigurno već uvidio da i Cillit ima psihičkih problema, kao uostalom i svi likovi u ovoj knjizi. Stoga je red da pitam hoće li i u tim vremenima budućim ljudi posjećivati psihijatre?

Naravno, takozvane anti-psihijatre - robote. Svakome je čovjeku dodijeljen po jedan takav robo-anti-psihić, a normalnima i po dva. Njegov mu je robo-anti-psihić rekao: – Vi ste mlad čovjek - potrošač, a ipak i nedovoljno inteligentna osoba, koja niti zna motivirati sebe, niti je oduševljena za nove izazove, a i životno ste apsolutno neuspješni. Problem je što vam nedostaje sposobnost pronalaženja optimizma, inicijative i snage za nastavak. Mislim da tu nema pomoći. Možemo probati, mada sumnjam… - i da bi djelovao ljudskije, nakašljao se i obrisao nos receptom za tablete koje mu je prepisao.

A kakvo je društveno uređenje u vremenu u kojem Cillit živi?

To ne postoji. Vrijeme je prijelomno, burno, vlada u njemu sustav opcija koje nude ukidanje rada. Čak i ekonomska elita govori kako treba težiti punoj nezaposlenosti, i da rad napokon mora postati igra u pravom smislu te riječi i iz razloga što su roboti u potpunosti preuzeli najveći dio ljudskih poslova. S druge strane još vrijede pravila nepravedne tržišne ekonomije gdje nova buržoazija profitira na račun kontrolirane mase. Novo vrijeme - stare dileme, sve viđeno, već predviđeno, déjà vu. Isto kolo lažnog privida demokracije i dalje se licemjerno vrti, mogućnost glasovanja na namještenim političkim izborima, zaglupljujući mediji, filtriranje informacija, krajnje nasilne metode marketinškoga rata, a po dućanima urnebesna ponuda bespotrebnih gluposti, koju potrošači - zombiji isprana mozga nemilice kupuju.

Još gore nego danas.

Nema razlike! Teror tehnike, teror potrošnje. Plus što još roboti i vanzemaljci uzimaju sve veći dio kolača.

Vanzemaljci?

Da. U godinama što dolaze, svjetska će nadvlada napokon priznati postojanje vanzemaljske inteligencije. Kako i ne bi kad je vanzemaljaca na Zemlji svakim danom sve više.

A čime se bave na Zemlji?

Kupuju nekretnine, otvaraju firme, bave se eko - turizmom. Ali nećemo sada o njima. Vratimo se junaku te tvoje priče. On je, dok nije upoznao Luciusa, radio u tvornici...

Radio je u tvornici?

U tvornici na izradi nekakvih kutijica, a čemu te kutijice služe nikada nije saznao. Koliko je čuo, ni drugi nisu znali ili ih to nije ni zanimalo, jer i onako nisu više ništa radili nego su se po cijele dane, sukladno novoj koncepciji rada, samo igrali. Odstupi!Bolje odi nešto kupi piše nad ulaznim vratima većine tvornica u svijetu, pa tako i nad vratima monotone sive tvornice kutijica čijim je vodoravnim i okomitim pogonima prolazio oborena pogleda, nikada si ne dopustivši da se dobro osjeća, da popije piće sa kolegama, da se relaksira; nego je odmah čim bi stizao u smjenu, sjedao u naslonjač i gledao što robot radi. Jer je kao i svi industrijski pogoni širom svijeta, i tvornica kutijica bila uključena u program «Održivi razvoj gospodarstva bez rada», u kome su roboti-radnici u vrlo kratkom vremenu istisnuli čovjeka iz velike većine svih poslova. Tome nema alternative, jedini je uvjet da u skladu sa važećim tehnološkim standardima, roboti izgledom i ponašanjem budu što sličniji zaposlenicima na čiju su sliku i priliku napravljeni. Zato se proizvode u 4 osnovne serije: bijeloj, crnoj, žutoj i zelenoj, a uz nadoplatu moguć je i izbor boje po želji.

Blago nama, znači u godinama što dolaze, svaki radnik dobija svoga robota-zamjenika!

I Cillit zadužuje jednog, zelenog, model C-19, koji baš ne funkcionira najbolje, izgleda odsutno, a ima i premalo memorije.

I kuda nas sve ta priča sa robotima vodi?

Sam dolazak ili ne dolazak na posao, postaje stvar osobne odluke. Dok je u početku nadgledanje svoga robota bilo obavezno, sada već postoji visok stupanj samoorganizacije tih sofisticiranih strojeva koji su u stanju brinuti se sami za sebe i za normalan nastavak proizvodnje, i velik se dio bivših zaposlenika više ne mora pojavljivati na radnim mjestima. Ostaju ljudi na bolovanju, odlaze u prijevremenu mirovinu, a manji broj koji još dolazi na "posao" to radi isključivo što si tamo u halama za relaksaciju po sindikalnim cijenama može priuštiti svakojake tretmane. Dok roboti rintaju ljudi napokon imaju vremena za ispijajanje tonika za mršavljenje, guranje glava u prijamnike moždanih valova tuđih života, i uspostavljanje ravnoteže u tijelu.

Super. Prava zemlja Dembelija! Doba rekreacije sa velikim „R“? Kako uopće netko u takvome obilju slobodna vremena može patiti od stresa?

Jer ne odgovara takva koncepcija rada i filozofija tipa „Manje rada – više shoppinga“ baš svima.

Znači roboti sve rade?

Gotovo sve. Čak ih i u politici ima. Sintetička čuda sjede u Saboru i glasuju za donošenje zakona. Ali činjenica je da ih ne vole baš svi. Uvijek je bilo i biti će onih koji se u promjenama što dolaze ne uspijevaju uklopiti. Najčešće se radi o raznim ekstremističkim i etičkim organizacijama ili krugovima bliskim crkvi. Iz crkve poručuju da je rad ostvarenje ljudskoga bića i pitaju se tko je čovjek ako ne radi?

Čovjek sada ima slobodna vremena na pretek?

Slobodna vremena nikad dovoljno.

Sve razumijem, ali što Cillit ide na posao kad ne mora?

Takav je tip, ide kad ne zna što bi drugo sa sobom. Kada se kretalo u robotizaciju društva, znalo se da neki pojedinci nikada neće pristati da budu zamjenjeni. Tko želi, može dolaziti na posao. Ali dobiješ manju plaću ako dolaziš na posao nego ako ne dolaziš. Priča se da postoji nova klasifikacija motivacije, stimulacija za neispunjenje planova se to zove, koliko god čudno zvučalo, nekome i to odgovara. Što se može, toga je oduvijek bilo, u prošlom, u budućem, u svim sistemima, uvijek ima onih koji bolje razumiju i bolje se uspijevaju prilagoditi srži igre koja se trenutačno igra.

A što radi cijeli dan kad roboti sve rade?

Sjedi i drijema. U tvornici u kojoj još samo Cillit i Mitu, pokušavaju odati privid toga da nešto rade. Svi su ostali zaposlenici već odavno odustali od glume. Mitu, mrgodan tip koji glasno žvače čips i živčano žvižduće slušajući tip-top koračnice krugovalnoga orkestra, a za vrijeme pauze odlazi kod tetka na ručak. Cillit je za njega uvijek mislio da je špijun, često ga je viđao kako nešto upisuje u bilježnicu, vodi zabilješke i onda to sigurno daje na uvid nadređenima. U vremenu kada postoje moždane bilježnice, taj još uvijek piše u običnu bilježnicu i to kemijskom olovkom iz 20 stoljeća? A ta bilježnica Cillita intrigira više od ičega na svijetu. Da mu je saznati što to ovaj u nju upisuje, dao bi cijelu plaću. Misli: „Špijunira za njih! Za nadređene! Ali tko nam je uopće nadređen, kad su svi već godinama na godišnjem odmoru?“
Njih dvojica i desetak humanoidnih strojeva, sami u pogonu. Cillitu je već svega toga preko glave: kutijica, Mitua, robota; zbog tih će limenih kanti svi ostati bez posla, no što može – i dalje sudjeluje u toj farsi, procesu bez uzbuđenja i izazova, bez mogućnosti napredovanja, svakog dana po inerciji obavljajući isprazan, zatupljujuć ne-posao, uvijek sa namjerom da uruči otkaz; ali i to je problem, kad nema nikoga, nema ni mjerodavnih kojima bi mogao predati otkaz. Zato, dok C-19 proizvodi kutijice, on smeteno bulji u robotove ruke i svakim mu se danom sve više spava. Od ponedjeljka do petka, od 8 do 16. Ne razumije tko ne proba; odvratno okruženje degradiranoga rada, u kome je uloga proizvodne jedinke minorizirana, svedena na debilni minimum. Jednom, samo jednom, zbog neke greškice u robotovom programu, dogodio se slučaj da je neka kutijica bila prevelika i nije dobro sjedala u sljedeću. Oglasio se alarm, i Cillit je panično skakutao radionicom, pokušavao popraviti kvar, ali je u biti samo smetao robotu osposobljenom za sve moguće i nemoguće situacije. I to je bilo sve, sve što se na tom poslu dogodilo u posljednjih nekoliko godina.

Pa dobro da ljudi i dobijaju plaće kad ne rade.

Moraju ih dobivati, kako bi inače kupovali proizvode? Nisu neke, ali za tih desetak minuta koliko tjedno rade, i preplaćeni su. Samo što im održavanje nivoa plaća ili njihov eventualan rast, nitko ne može garantirati. Tko bi im garantirao, udruga sindikata je pred raspadom i ne može više ispunjavati svoje pravo kolektivnih pregovora s poslodavcima, a pitanje je, jesu li ti, mahom anonomni poslodavci uopće sa ovoga planeta. A novaca za povišice nema, jer se velika sredstva izdvajaju za održavanje robota i tehnologije koja je tu da bi se umanjila potrebna količina rada, ali je najveći razlog, to što se još veća sredstva ulažu u saniranje globalnih gospodarskih gubitaka uzrokovanim vremenskim ekstremima, poplavama, sušama i uraganima koji su postali svakodnevna pojava.

Da, i sada je tako.

To nije još ništa. U vremenu o kojem pričam rizično je napustiti stan jer ne znaš hoćeš li se uopće živ vratiti. Učestale nepogode, varijacije u vlazi, vjetru, oborinama, abnormalne temperaturne razlike u svega par minuta. Drastične promjene klime; u par minuta, npr. tropske vrućine pa iznenada kiša i snijeg.

Kad se o svemu razmisli, nije nam ta budućnost baš ružičasta.

Ovisi o tome koja se budućnost događa. Ima i onih ružičastijih. Budućnost iz koje ja stižem je budućnost u kojoj u harmoniji žive pripadnici razlićitih svemirskih rasa, a ratova i bolesti više nema.

Da, ali to je u godini 3000 –toj. Tko živ tko mrtav. Reci nam još ponešto o Cillitu?

Ah, koliko je samo vremena proveo maštajući o životu kojeg nije proživio, sanjući što je mogao biti, što je htio, što nije htio... I kakav ti je to život, svaki dan isto: dođe u tvornicu i zaspi u naslonjaču. Precizni, hipnotički pokreti robotovih ruku uspavljuju, kapci mu otežaju, kao po kakvome limu klizne u san. A kad se probudi, misli, nije valjda Mitu primijetio da sam zaspao? I to sve u vrijeme kada nitko više ništa ne radi i svi se posvećuju generalnoj razbibrizi. Umjesto da samo ustane i odšeće u život. Svime se zamara i sve ga brine, život sa strahom, život u strahu od straha: posao, roboti, Mituova bilježnica, žulj na nozi, odnos sa mamom; ljubavni mu je život koma, boji se da konačno ne upozna kakvu žensku osobu, stvarnu, a ne genetski modificiranu, i postane sa njom donekle prisan, a poslije se ispostavi da je dotična izvanzemaljka ili da ima 16% previše celulita. Jer život piše romane, takve se stvari događaju. A da i ne spominjem strah od susjeda.

Strah od susjeda?

Najjači od svih strahova. Što će susjedi reći ako ga vide neobrijanog, ako saznaju da nije uplatio Lotto...? Više se užasava njih nego samog crnog vraga, oduvijek i u svim iznajmljenim multifunkcionalnim stanovima i sobama svoga podstanarskoga staža. Zavjese ne uključuje da ne pomisle kako nešto skriva, a za inat, prozori im uvijek gledaju baš u njegov. Pa stoga svakog jutra pije tri litre funkcionalna soka, guta pilule i odlazi na posao. Uredan, nikada nije prljavih nogu lijegao u krevet, a stvari slaže po strogom rasporedu, ne daj bože da se to nečim poremeti, ne bi mogao napustiti stan dok ponovno ne uspostavi neku, samo njemu znanu, simetriju. Mogli bi reći - neuobičajeno uredan za muškarca - ali nije - obuzet je prisilnim radnjama. K tomu, nekomunikativan i neučinkovit na svim životnim poljima, pravi primjer bezveznjaka zapetljana u klupko preokupacije beznačajnim detaljima.

Takve se ponekad naziva antijunacima?

Htio ne htio, život prolazi, vrijeme leti, još nije izmišljeno ništa što bi zaustavilo dane i produžilo noći svilenkastih snova potaknutih čašom hipnagogička mlijeka za spavanje na biljnoj bazi. I kad jutro dođe, proizvoda koje treba prodati, mijenjati, pokloniti, utrapiti, uvijek je i iznova, sve više. Roboti rade u tri smjene, u znoju lica i žuljevima ruku svojih. Ako slučajno netko i postavi pitanje, tko će sve to likvidirati, sve pokupovati, jer treba stvoriti pretpostavke za novu proizvodnju, odgovor je jedini mogući - potrošači. Ti, on… tko bi drugi? To je ljudska funkcija u svijetu budućnosti, jedina funkcija - bezglavo kupovanje.
Ulicama rastu novi plakati; nadzorne kamere, sve ih je više i sve pametnije, sofisticiranije, počele su prepoznavati crte lica ljudi. Na ulazima u dućane, gledaju u tebe, gnjave, nude nove proizvode, ipak, veseliš im se, jer se i one tebi raduju. Kao pas gospodaru i gospodar psu. Ali tko je tu više pas, a tko gospodar?
- Dobro jutro gospodine Cillit. Imamo novu čokoladnu govedinu po cijeni od… - njihove te mehaničke ruke štipaju dok odabireš artikle i trpaju ti stvari u džepove, da bi te poslije na izlazu optužile da si to ukrao.
- Sram vas bilo! Stid vas i sram bilo gospodine Cillit – prijete da će zvati osiguranje, ako odmah nešto ne kupiš.
I konačno, čovjek - potrošač sa malo slabijom orijentacijom u prostoru, izgubi se bez problema, nikada ne zna kako će mu ujutro izgledati ulica, cijeli stambeni blokovi niču u par sati nezdrava sna, betonske utopije, gomile čelika i stakla, a starije, sirotinjske djelove grada guta noć. Roboti - građevinari sravnjuju ih sa zemljom, često i sa sa stanarima u njima. Nisu roboti krivi, tako ih je građevinska elita programirala. Ali o tome se šuti, nitko ništa ne govori, nitko nikoga ništa ne pita. Nevidljiva ruka nikome ne podnosi račune.
Najnoviji su hit montažne kuće u prahu, prozirnih zidova, tako da se unutra sve vidi, po sistemu ključ u ruke. Na poleđini kutije piše: Uputstvo za uporabu. Sadržaj vrećice istresti na tlo za koje nije potrebna građevinska dozvola. Maknuti se u stranu kada reakcija započne. Sačekati par minuta. Odmah useljivo.

Hvala ti na ovome anti- intervju.

Nema na čemu. Pozdravljam te sada, ne ćemo se više vidjeti. To ne bi bilo dobro za tvoj mozak, a ni za mozgove čitatelja. Knjiga će biti napisana. Budućnost se je dogodila. I Bog vam pomogao ako to što sam ovdje nadrobila stvarno i bude tako.

Tako reče Zlomie Odpitcha i odleti prema svemirskome brodu, a ja se probudim, izvučem glavu iz zahodske školjke i uvidim da više nisam žabac.

***

- Rekao sam ti da se družiš s ljudima, a ne da se tučeš – prokomentirao je doktor masnicu kada sam se pojavio na vratima. Onda je stao listati interview kojeg sam mu donio.
- Hm... – prstima je mrsio svoju frojdovsku bradicu – Moram priznati da ne razumijem. Trebao si pisati o tome što te muči, a ti mi doneseš ovu naučno fantastičnu izmišljotinu?
– Rekli ste da napišem interview!
– Da, ali ne ovakav! Kakav ti je ovo unutarnji dijalog? Ostvario si prijenos svijesti iz sadašnjosti u budućnost. Zbog čega budućnost?
- Nemam pojma.
- Evo u čemu je tvoj problem. Ti sebe projiciraš u budućnost. Što ne bi promjenu počeo živjeti sada, a ne u budućnosti? Zašto konstantno pokušavaš pobjeći iz sadašnjosti?
- Zanima me budućnost.
- Svih nas zanima, ali ne moramo zato izmišljati tipa koji se zove kao sredstvo za čišćenje i ženu - žabu kojoj je i samo ime aluzija na alkoholna isparavanja. Ti su likovi tvoja fiktivna buduća poznanstva i njihovo je postojanje kočnica za zbližavanje sa ljudima u sadašnjosti. Prijatelje trebaš sada, a ne za 50 godina. Ne živiš u budućnosti, živiš sada.
- Fiktivna poznanstva? – on dakle misli da sam ih ja izmislio.
- Upoznaj nekoga. Izlazi, ali izbjegavaj konflikte – posavjetuje me - I da ne zaboravim, govorili smo o tome da ćemo ti analizirati snove...
- Snove? – podilazi me od snova jeza.
- Stavi olovku i papir uz uzglavlje i zapisuj što si sanjao. Analizirati ćemo to – reče i odprati me do izlaza.
Tako je, kraća nego inače, protekla moja posjeta dr. Palamudiju.
A ne doktore, dosta je bilo psihoanalize.
Čemu uopće bacam novac na tretmane, trebam li ih u životu?
Vrlo dobro znam u čemu je moj problem, ne mora mi to nitko objašnjavati. Moram se opustiti i prestati razmišljati. Previše razmišljam, to me uništava.
Pa se sjetim, čekaj malo, nije li mi danas rođendan?!
O da, rođendan!
Ne smije čovjek na rođendan biti sam.
Sam sebi prepisujem recept za bolje duševno stanje: dozvoljavam si par pića u kavani i jednu masažu poslije toga.
Na Južnome brdu, u ružičastoj kući gospođice Fanice.
- Moj naklon - kažem joj kada mi otvori vrata – elegantna ste večeras.
- Jao, što vam se dogodilo – pita i uvodi me u salon.
- Ništa – velim – Naletio sam na društvance koje nije znalo cijeniti moje pjevačke sposobnosti.
- Nisam znala da volite pjevati – smije se - Jeste li za piće?
- Svakako.
- Zanima vas neka određena cura – pita nakon što se konobar udalji.
- Pa ... - ne odvajam pogled sa plavuše pokraj bara.
- Dođi zlato – zove je – Naša nova cura. Zar nema divnu haljinu?
- Krasnu.
Ostavlja me sa plavušom. Mila, tako se zove.
Nakon par čaša vina povede me Mila na kat.
Vrsna je plesačica, odbacuje grudnjak i polako skida gaćice.
Ne smije čovjek na rođendan biti sam

***

Na telefon se nisam javljao cijeli dan. Što da se javljam kad nije zvonio!
Surfao sam internetom, stavio intervju sa Zlomie Odpitcha na blog. Posjetiteljima se dopada Cillitov lik. Žele da još pišem o njemu. Ako je to „zbog terapije“ dao sam si truda i napisao poglavlje.
Red je i da blogosfera sazna kako je Cillit proveo svoj rođendan.

Priča o Cillitu- 3. Dio – O rođendanskim poklonima i tabletama za vjerovanje

Ponedjeljak, utorak, srijeda....
Anksiozna jutra prepuna neugodna osjećaja da bi nešto moglo, dapače, moralo poći po zlu. Ali čemu taj osjećaj, zvijezde su mu, veli spiker na radiju, danas sklone?
U svome novom Gigi Migi krevetu, sam ga je sebi za rođendan kupio, okreće se na trbuh, pruža nogu da osjeti ugodnu svježinu Vanish Colom oprane posteljine.
Koliko ste sigurni u svoj deterdžent? Vanish Cola – deterdžent i osvježavajuće piće u jednom proizvodu.
Četvrtak i petak, očiju sklopljenih, kao lepeza. „Vanish Cola – što ne opereš – to popiješ“, zaiskri u mozak usađena poruka, podsvijesna, nametnuta misao: „Vanish Cola – zdravlja pola – sredstvo za čišćenje i osvježavajuće piće u jednom proizvodu“.
Sam u svome novom krevetu, skupo ga je platio, usnio da danas me ide na posao, već odlazi u banku i diže kredit za automobil, novi model Škode, Škodik - Vodik bez prozora i vrata.
Jer je automobil najbolja investicija:

... pokloni za rođendan sebi,
auto da slučajno hodao ne bi
i znaj da lud je baš svatko
tko nema kredit za auto...

„Ali što će mi auto, kad ionako nikuda ne idem, a tamo kuda ne idem, mogu i pješice“ - nemoćno tražeći izlaz iz labirinta nedosanjana sna, probudi se u 2 minute do 7.00.
Još 120 sekundi od kojih je svaka tek trzaj nezaustavljiva bata vremena i neumoljivo približavanje trenu kada će ga mikrovalna pećnica početi bombardirati novom jutarnjom propagandnom porukom. Upravo u tome i jest najveći čar buđenja, nikada ne znaš koju će poruku mikrovalna pećnica odabrati jutros.
Možda onu za Vanish Colu:

„ ...nju se može popiti
i njome sve oprati...“

Sve oprati pa čak i sjećanja!
Sada po planu ide pasus o sjećanjima, ali napominjem da nisam jako zadovoljan njime.
Čovjek – potrošač Cillitova doba naviknut je ne opterećivati se sjećanjima, jedinka sa sjećanjima ne kupuje, takva jedinka uživa u uspomenama, sjećanja dakle nisu preduvjet uspješna kupovanja! Ljudi se trebaju ugledati na ogledala: i ogledala su štošta vidjela, pa ipak nemaju sjećanja Tako ih ni Cillit nema, niti je, Bog (centralna memorija) zna što posebno u životu doživio. Jer život se živi za tren, postoji samo jedan tren u našim životima – ovaj u kome smo sada i u njemu nam svaka želja i svaki proizvod moraju biti dostupni. Sjećanja nisu stvarna, ako ih je i bilo, već su odavno oprana Vanish Colom. Sjećanja su kao kada pustiš vodu iz bazena, voda istekne, bazen ostaje prazan, a ti glupan, u potrazi za njima, skočiš u njega i razbiješ glavu. Npr. Cillit, čega se taj treba sjećati? Jednom je kupio jogurt sa isteklim rokom trajanja, pa mu ga u dućanu nisu htjeli zamijeniti. Zakasnio je na posao zbog toga. Jednom je proveo vikend na Marsu i bilo mu je dosadno. Jednom je izišao sa curom koja je igrala ljubav&sex&emocionalne igre bolje od njega. Jednom je htio pročitati knjigu, ali su slova izblijedjela i poslije se nije mogao sjetiti o kojoj se knjizi radi. Jednom mu se brava na orgazmatronu pokvarila i ostao je unutra zatvoren tri dana. Kad su ga izvadili, osjećao se iscrpljeno. Pa slučaj sa onom prevelikom kutijicom u tvornici i neugodna sjećanja iz škole, to kako ga svi maltretiraju, a nitko ništa ne poduzima.
Plus još gomila bezvrijednih sjećanja u pola cijene.
Pasus o sjećanjima završiti ću citatom: „ Danas, na kraju krajeva uvijek imaš izbora, možeš promijeniti program, izabrati tuđi život, izabrati tuđa sjećanja. I uz malo sreće taj posuđeni život može postati i tvoj život.“
Što smatram točnim, jer nitko više ne može tvrditi da TV iskustva drugih ljudi, ne pomažu u izgradnji vlastita stava i vlastitih sjećanja. Ali da bi se postigao takav stupanj TV duhovnosti, treba vježbati svakodnevno satima gledati TV. Međutim Cillit nije dovoljno uporan, osim tu i tamo edukacijski porno program na katoličkoj televiziji, rijetko gleda TV. A ono što bi trebao, ono gdje može najviše naučiti, reality programe, ne prati niti je ikada glasovao za nekoga, mada je samo u ulici u kojoj stanuje, oko tisuću aktivnih reality domaćinstava. Izvrstan način da se ljudi druže i jedni drugima uđu u život, nagrade da i ne spominjemo. Prijavljivao se naravno, prijava je obvezna, ako se kod promjene adrese ne prijaviš u uredu za populističku kontrolu pri Ministarstvu za reality show, plaćaš kaznu. Ali su ga uvijek i odbijali. Kakve šanse ima jedan nezanimljiv podstanar biti izabran iz te hrpetine prijava?
Život je reality show, iznad nas bdije oko koje sve vidi i omogućava nam da svi o svima sve znamo.
Samo me molim vas nemojte pitati što je s privatnošću?
Tko ima novaca može si je kupiti. Ali vjerujte, u godinama što dolaze sve će je manje ljudi tražiti ili željeti imati.
Vratimo se Cillitu. Je li se probudio? Je li otvorio svoje oči nespremne na suočavanje sa životom?
Još nije.
On ne razumije da se čovjek - potrošač treba buditi odmoran. Ljudi iz reklama, čim ustanu, veseli, orni, spremni za utakmicu što im je dan donosi, ni bolesni ni malodušni. Ljudi iz reklama se posavjetuju sa ljekarnikom ili liječnikom, uzmu vitaminsku stimulaciju i sa užitkom se prihvate svojih obveza kakve god bile: troskok u shopping centar, masaža cijenama, wellness rasprodaja… Svaka je obveza izazov, svaki je izazov obveza, a od tebe se samo očekuje da je prihvatiš sa biserno sjajnim smiješkom i svježim dahom. No, kako još nije upoznao nikoga tko je nalik ljudima iz reklama, počeo je sumnjati u sve to. Ali ne zna da nikada nije kasno, nikada nije kasno za ništa – skočiti padobranom u petoj životnoj dobi, postati miljarder dok si reko: „Keks!“ Sve je dostupno i sve je moguće. Tako i upoznati nekoga iz reklama. I na kraju shvatiš da si ti taj iz reklama! Potrebno je samo malo unutrašnje snage i pozitivna razmišljanja ili ako to nemaš, gutljaj kave sa motivirajućim dražejama.
Život pruža tolike mogućnosti i najveća je glupost, od tolika izbora postati to što je on postao - bezvoljni fatalist.
Ni vitamini mu više ne pomažu, njemu, čovjeku bez želja. Jedina želja koju trenutačno ima je da u minut do buđenja sabije vječnost i neometen produži spavati, ili da nauči istočnjačku tehniku usporavanja vremena i u usporenom trenutku svijesti odspava stotinu godina.
Raspitivao se za neki tečaj gdje se to može naučiti?
Rekli su mu za tečaj non-stop spavanja, tamo se takvim tehnikama ovladava.
Svejedno, ponedjeljak, utorak ili srijeda, poanta je u tome što bi zaspao da se iz univerzalne mikrovalne pećnice ne začuje uzdišući ženski glas, prštava senzualnost nove reklamne poruke:
- Ne propusti ovu jedinstvenu ponudu, poslušaj vjetar što dopire iz skrivenih zakutaka tvojih crijeva, kupi Hidden whisper izmet-analizator koji povezan na najveću svjetsku govno-bazu diskretno prikuplja informacije o tvojoj prehrani i dijeli besplatne savjete...
I još nekoliko puta za redom:… - Fantastična extra ponuda za sitne novce…
- Ustaj! - uspravi se Gigi Migi krevet i katapultira ga u kupaonicu pjevušeći rođendansku pjesmicu:

Sretan rođendan,
ustaj novi je dan,
ustaj, sretan rođendan...

Vražji krevet, kako se to podešava?
- Ustaj sine! Sretan rođendan – šalje mu sa holo-ekrana mama pusu – Ustaj i trk u život.

Sretan rođendan,
ustaj novi je dan,
ustaj, sretan rođendan...

Rođendan i novi je dan, a on je isti Cillit kao i jučer, u ogledalu prepoznaje svoj lik i djelo, noćna krema nije ga izmujenila. Ništa se nije promijenio iako na omotu kreme piše da promjene nastupaju preko noći.
Piše i da će njenom redovitom uporabom postati novi čovjek.
Krema ne djeluje, isti je.
Kakav to isti, još ga nisam ni opisao?! U krupnom planu vidimo: crnokos, jedno oko smeđe, drugo zeleno, ili je možda plavokos i sklon debljanju... Za radnju naše priče – potpuno irelevantno! Jedan od onih za koje primijetimo li ih uopće, nije problem izgovoriti: „Nikada ga nisam vidio!“ Samo što ga najčešće ne primijetimo. Ima ih oko nas, tu su negdje, ali ne ostaju zabilježeni ni na jednoj grupnoj fotografiji. Ako i ostanu onda najčešće gledaju nekud u stranu, nikada u kameru.
Usprkos tome kremu upotrebljava godinama.
I svakog jutra virne kroz prozor, samo virne, da svojom pojavom ne uzruja susjede. Gledanje kroz prozore baš i nije lijepa navika, u pojedinim su je državama čak i zabranili. Ali to je ovisnost i teško je prestati tek tako. Nosi flaster za odvikavanje od gledanja kroz prozor. A što mu to u ponedjeljak, utorak ili petak ujutro otkriva pogled kroz prozor? Zanimljive stvari, desetine novih reklamnih panoa niklih tijekom noći: za kupnju zemljišta na Mjesecu, za moždane prezervative koji zaustavljaju protok negativnih misli, za ovo, za ono...
Stvari zbog kojih se isplati viriti!
- Sretan rođendan! – vrišti mikrovalna pećnica, dok mu dental aparat izbjeljuje zube.
Vani vrijeme, ono neko kada prolaziš gradom, a samo ulicu dalje je sunce, al' te prati oblak sniježni, u stopu, al' ako se okreneš, ako promisliš bolje, ti nad time i onako nemaš utjecaja.
- Uzmi kapsulu, bit' će kišovito - upozorava pećnica, ali je ne sluša, usljed pritiska u glavi baš su mu se začepile uši.
Sok iz hladnjaka i par tableta za vjerovanje na jezik.
Nikud bez tableta za vjerovanje - Vi imate problema - rekao mu je njegov robo-anti-psihić - Imate nizak stupanj dogmatičnosti, a to baš i nije nešto čime se možete pohvaliti. Zato pijte ove tablete, a ako vam ne pomognu pokušat ćemo sa izlaganjem sljepoočnog režnja magnetskome polju. Morate početi vjerovati! - ali mu nije točno rekao u što mora početi vjerovati, a Cillit ga je zaboravio pitati. Pravio se da mu je sve jasno, pa je ranije otpušten iz klinike. Kontrole koje su uslijeđivale, bile su rutinska stvar. Resetirali bi mu mozak, savjetovali da i dalje guta tablete i redovito udijelili hrpe prospekata za nove shopping lance.
Karton bolesti nije vidio, kakav karton sinko, evidentiran si, nema bijega iz baze podataka službe za mentalno zdravlje.
Još ovo za kraj: nužno je u nešto vjerovati! Ako se nađete u nemogućoj situaciji da ne znate u što bi vjerovali, odgovor potražite u tabletama za vjerovanje.
Jer će definitivno i takve postojati.

***

Kada sam loše, a najčešće jesam, sjedim i gledam autocestu.
I mislim kako bi bilo da i sam odem tom autocestom.
Ali kamo, pa ja i ne znam kuda vodi?
Kako mi se iz ove pozicije čini, to ne znaju ni oni koji na njoj zarobljeni u beskonačnoj koloni čekaju da se pomaknu, da napokon stignu tamo, ma gdje to bilo.
Svjesni toga da mjesto na koje putuju možda i nije najbolji izbor, ali kasno za takva razmišljanja, zarobljenici su vlastita godišnjeg odmora, ništa se tu više ne da učiniti.
Sad su ovdje, trebaju se opustiti, uživati; zaslužili su to.
Cestu čiji su zarobljenici, u mome kraju nazivaju zaobilaznicom.
Zato jer nekoga ili nešto zaobilazi. Koga ili što ni to ne znam?
Ponekad imam osjećaj da to možda zaobilazi.
Briga me što zaobilazi, ja neću njome putovati, nemam ni novaca ni auto. I ma gdje da odem, Cillit bi me u stopu pratio.
Ne trebam takva suputnika.

***

Priča o Cillitu- 4. Dio – Dan za pamćenje

Kreće prema vratima, izlazi u veliki, iz sekunde u sekundu, sve promjenjivi svijet.
Na sebi ima pametnu jaknu koja reagira na temperaturu, povećava gustoću tekstila kada je hladnije i smanjuje je kada je toplije.
¬– Nisi uzeo kapsulu a bit' će kišovito i orkanski vjetrovi ili toplinski valovi – upozorava ga pećnica glasom učiteljice iz osnovne škole, ne čuje je, na oprezu je, pazeći da izbjegne susjede, minut, dva, provodi provjeravajući je li zaključao vrata.
Dolje na ulici, stroj za ljepljenje plakata DARMAR-25, sprava sa kotačićima sva umazana ljepilom, zazuji i pohita za njim.
- Dobro …ziiiouuu… jutro – poželi mu uz iritantno pištanje, zapravo ispuštanje rafinirana zvuka čija frekvencija navodi ljude na kupnju – Sretan rođendan gos'n Autogol. Obratite molim pozornost na …ziiiouuii… promidžbene poruke – uperi DARMAR-25 pipke prema jumbo plakatu na kome se kočeperi natpis "ŽIVOT" pa zazuji još jače – Kad se sve reklamira (a što je tek mali dio onoga što bi se moglo i što ćemo još reklamirati) što se ne bi reklamirao i ovaj nevjerojatan proizvod, u kojem smo svi, netko manje, netko više, zapeli: Život! Da braćo i sestre "ŽIVOT!“ Trk' u dućan dok ponuda još traje: super kvalitetni "ŽIVOT" u 10% većem pakiranju!
Život? Kakva sprdnja, tko to proizvodi i gdje je uopće moguće kupiti takvo nešto, pomisli i ubrza, gotovo potrči, ali mu DARMAR-25 ipak uspije na leđa prilijepiti prospekt za konzervirani orangutanov izmet, a da on to ne primijeti.
Zamakne za ugao sa prospektom na leđima, istim ritualom hodanja kao i uvijek, pazeći da staje samo na tamnije podne ploče, jer ako stane na koju svjetliju, snaći će ga nešto loše, čak lošije od svega što ga i inače snalazi.
Ni danas neće lebdećom željeznicom, levitacijskim Maglev vlakom, ne može, prljavi rukohvati, infekcije dlanova, hrpa ljudi na tako malo prostora, sve ga to užasava. Pješke je najsigurnije.
Na trgu, po tko zna koji put odvrati pogled od policajca što privodi neugledna starca, vodi ga u policiju na formatiranje mozga. Bezzubom starcu iz glave viri disk sa ilegalnim, izmišljenim životopisom za kojega nije platio autorska prava. Nelegalni disk je stari htio priložiti uz zamolbu za radno mjesto. Kakav gubitnik. Sada ga policajac tu privodi svakog jutra, jer je cijeli događaj glupa izmišljotina, obična reklama, hologram upao u beskonačnu petlju koja se već mjesecima vrti i ne može se popraviti, jer se nikom više ne da baktati sa time, a najgore je što takvih i sličnih pokvarenih hologramskih reklama ima na tisuće pa nikada ne znaš što se stvarno zbiva, a što je samo svjetlosna impresija.
Nakon podosta hodanja sve izmjenjivijim ulicama, konačno ugleda tvornicu. Žurno prođe ispod natpisa Odstupi!Bolje odi nešto kupi i uđe u pogon.
- Dobro jutro i sretan rođendan cijenjeni suradniče Autogol – reče C-19 i osmjeh proleti njegovim zelenim licem - Možete li mi podmazati vrat, kantica sa uljem je kod stroja. Unaprijed zahvaljujem.
Cillit mu nakapa par kapljica ulja u vratni otvor jedva se susprežući da ga ne isključi.
Sjedne u stolicu. Istoga trenutka mu se prispava i osjeti potrebu da mokri. To je od soka, pije ga previše. Ali što, 7 je litara funkcionalna soka Hibridko minimalna dnevna količina za pravilno funkcioniranje ljudskoga organizma.
Ne smije zaspati i ne smije ići u WC. Kao hipnotiziran bulji prema drugom kraju radionice.
Tamo Mitu uzima kemijsku olovku, žvače čips i nervozno žvižduće. Dok ga Cillit fokusira, čini se, sve je u redu, ali čim mu se otežali kapci sklope, Mitu odmah uzima bilježnicu i nešto zapisuje. Cillit želi da ga pita što zapisuje ili da mu jednostavno otme bilježnicu i baci je kroz prozor, da prekine tu beskonačnu igru živaca, ali u desetak i više godina koliko radi u ovoj tvornici, još nikada sa tim čovjekom nije ni riječ prozborio.
Kada se napokon oglasi sirena za ručak, potrči do WC-a i olakša se uz uzdah. Još krajnji napor da izvuče spolovilo iz pisoara, prokleta multi tretman naprava, svakog dana isto, stisne se i obuhvati mu penis. Analizira mu ga, skenira, maže mašću protiv bubuljica: - Slabo ti to koristiš! – krevelji se pisoar, nudi mu danas i rođendanski felacio tretman, ali Cillit to odbije. Zaputi se prema bivšem radničkome restoranu, prođe pokraj napuštena upravna odjela, ugleda na zidu, odlijepljen raspored godišnjih odmora, kako leluja na vjetru. U posljednjoj koloni, stupcu smeđe boje, njegovo je ime. Zbog čega je do vraga u smeđem stupcu? Prokletnici, ostali su mu dužni, 4 godišnja! Nije vodio evidenciju i kome sada da se žali? Osjeti krv kako mu navire u glavu. U smeđem stupcu! Ali ima li uopće razlike, recimo od stupca neke druge boje, to više nemaš koga pitati.
U menzi nikoga, mjesecima se, osim njega, nitko ovdje ne hrani. Hrana je loša, u tvorničkoj wellness galeriji, daleko se ukusnije jede. Ali što kad tamo dolaze žene sa kojima je nekad radio u pogomu, termin im je za trač balans, i kad ga vide, dave ga pitanjima na koja nema i teško da če ikad imati spreman odgovar: "Jao kako si vrijedan! Jesi li se oženio? Imamo mi jednu udavaču za tebe, hoćeš li da te upoznamo? Da ti sredimo da joj apstraktnim signalima ljubavi preneseš informaciju o skrivenim namjerama svoga srca?!"
Zbog takvih i sličnih pitanja ne ide tamo jesti.
Proces hranjenja ovako protiče: nakon što prisloni dlan uz čitač, replikator staje nešto izračunavati i želatina bez okusa, boje i mirisa iscijedi se na tanjur.
Plus za desert kolač od Traubisode.
Iz zvučnika pjesma:

Čekaj da napušem kapsulu
dođi dragi i ti u nju
da se u njoj malo mazimo
da se u njoj malo gazimo
dođi dragi u moju kapsulu...

Nakon jela vrati se ne - raditi ništa do kraja radnog vremena.
U 17.00 krene put izlaza.
A vani prolom oblaka.
To sa vremenom nije normalno, meteorologija se budućnosti bavi proučavanjem vremenskih kolebanja koja funkcioniraju po teoriji kaosa, stoga je i moguća sljedeća situacija: isprva je bio divan sunčan dan, a onda je na drugoj strani svijeta neki leptirić malo jače zamahnuo krilima, i eto ti uragana. Zbog takvih stvari prognostičari budućnosti su odustali od čitanja vremenskih prognoza i radije se bave magijom. U direktnim prijenosima goli skaču oko vatre i lupaju u bubanj.
I što sad? Nije uzeo kišobran - kapsulu?! Tko mu je kriv, mogao je slušati mikrovalnu pećnicu!
Pljušti kao iz kabla, ima li smisla potrčati? Na tečaju iz preživljavanja u velegradu, jednom su debatirali o tome smoči li se čovjek - potrošač više kada po kiši trči ili kada hoda normalno? Zaboravio je odgovor; ima razlike, jer jedno je smočiti se trčeći, a drugo hodajući. Zbog te svoje zaboravljivosti sada riskira ako potrči. Zastane ispod neke prljave tende u blizini luke. Tu se još nikada nije zaustavio, ovdje se i nije pametno zaustavljati, u dijelu je grada kroz kojega prolaziš hitra koraka i spuštena pogleda. Depresivan splet starijih ulica, sve zeleno od vlage. Koja je ovo ulica, sada se još i izgubio? Kako to već nisu renovirali? Da nema reklama po pročeljima turobnih kuća, pomislio bi da je u prošlom stoljeću.
Pljušti. Netko se približava! Da nije kakav razbojnik, to u ovom kvartu ne bi bilo ništa čudno? Ne, prije će biti akviziter!? Sigurno prodaje nešto. Možda osvježivač mozga, parfumirani konzervirani kisik? Kolaju priče da gradom kruže akviziteri, koji kao prodaju kisik, ali su zapravo špijuni unajmljeni od slovenske mesnoprerađivačke industrije sa ciljem da kontroliraju i ucjenjuju ljude koji ne kupuju kranjske kobasice.
Tko god je, bolje ga izbjeći. Ali, sve je bliže! Vidi li me, gleda ovamo!? K vrapcu… Nemoguće! To je Mitu! Iznad glave mu se nakrivila kišobran – kapsula, približava se žvačući čips, to može biti jedino Mitu.
Stisne se uz vlažni zid, ne bi mu bilo drago da ga vidi u ovome dijelu grada.
Odjednom ugleda vrata, ulaz u nekakav bar.
Gurne ih i uđe.
Stvori se u zadimljenoj lučkoj birtiji.
- Dobro veče… - ustukne nespreman, kada je zadnji put kročio u neku gostionicu, već dugo nije, posebno ne u ovakvu.
- Vrata! - poviče netko iz mraka - Zatvori vrata!
Šklak! Zatvore se sama, ni ne dotakne ih.
Rupčaga; svijeće, kameni podovi, crvenkastom svjetlošću obasjan šank, i te riječi pjesme, lagano, jedna za drugom, dopiru iz zvučnika, ne prepoznaje melodiju.
Kakvi li se sve kriminalci ovdje okupljaju?
Morao bi otići, Mitu je već odmakao, reći će: „Oprostite, mislio sam da… tražim nekoga“ – i pobjeći, ali…
- Izvoli? – preduhitri ga ljudsko biće iza šanka.
- Oprostite… mislio sam da…
- Što si rekao, pivu?
- Ne, mislio sam… - što sad, ništa mu se ne pije. Ako već mora, uzeti će tabletu zelenog čaja, ili čašu vode, ne, voda je skupa, napipa par kovanica u džepu, biti će to za tabletu, uzeo bi vodu sa Saturnova mjeseca Enceladusa, ali bi bio lud da na ovakvom mjestu plaća u podlakticu usađenom karticom. Odsjeku ti ruku zbog par stotina EURubalja.
- Tabletu kamilice - ne prepoznaje vlastiti glas.
- To nemam - zbuni se ovaj iza šanka, veli - Pivo, vino, žestoko, od sokova samo nešto... izgleda gadno.
- Dobro. Može to.
Kako nema tabletu? Postoji lista propisanih ugostiteljskih objekata, ovaj ćumez zasigurno nije na njoj. Što mu je ovo trebalo? Kakve je sreće, još će pokupiti kakvu zarazu. Ali sad nema uzmaka.
Ljudsko biće - konobar, nije robot, pomisli dok stavlja čašu pred njega.
- Izvoli sok! – uperio konobar prstom kao pištoljem.
- Hvala – reče Cillit sjetivši se filma kojeg je kao klinac gledao, u tom se filmu spominjao metak sa nečijim imenom, a sada ovdje na šanku čaša sa njegovim imenom.
Valja to sasuti u sebe!
Postoji li i minimalna mogućnost da se ne zarazi?
Po uglovima, za stolovima, stisle se prijateljice noći i mračni tipovi. Ljudi iz polusvijeta, kriminalni elementi. Pijuckaju, pričaju, neki čak i puše. Nevjerojatno! I piju alkohol?! Nije li Ministarstvo vječna života stavilo pušenje i piće izvan zakona? Ovi se pojedinci svjesno truju! To bi trebalo prijaviti! Biti će ovo jedna od onih ilegalnih krčmi za koje je čuo da postoje!? Ali neka im, nek' se truju, samo da živ ode odavdje.
Nalik čovjeku - potrošaču bez sjene, priđe bliže. Ne smije ispasti sumnjiv. Platio bi i otišao, ali što ako nekoga uvrijedi time?
Sjedne na barsku stolicu.
Neki starac u mornarskoj majici, sijede brade i nemirnih očiju, ponudi ga cigaretom. Kako može biti tako star, sigurno što umjesto da pije tablete protiv starenja, puši?
- Hm… ne bih, hvala.
- Tako valja, bravo! U moje vrijeme, eh… - smije se stari - A jebete li još? - žila mu poskakuje posred čela dok kašlje.
- Ne gnjavi goste Rudi – konobar će starcu.
Cillit pocrveni. Ali tko to u ovome mraku i primjećuje? Na podu pokraj šanka ugleda mozaik sastavljen od sitnih keramičkih pločica, predstavlja pticu u letu. Da se smiri stane brojati pločice i nabroji ih 25 kada ga starac iznova ponudi cigaretom.
- Hvala ne…
Od nelagode se zaboravi i otpije gutljaj soka. Je li bilo 25 ili 52? Stane brojati ispočetka. Ako ih ne izbroji, velika je vjerojatnost da će već sutra doživjeti nešto strašno. Naprimjer, mogao bi na vegetarijansku djetu za kanibale ili bi ga mogao pregaziti pijani vanzemaljac. Ali kako će ih jadan izbrojiti, kad sigurno ima i par tisuća pločica u mozaiku? Mjesecima bi ih trebao brojati. Kakav je ovo sok, ukusan je? Sjeti se, hladnjak mu je krcat sokom, kad dođe kući, ako živ ode odavdje, mora sve to popiti.
Za šankom, osim starca, jedan ćelavi gorostas sa naušnicom u uhu i neka crvenokosa djevojka. Cillit je upravo razmišljao što će zgodna cura u ovakvoj rupi, kada se vrata krčme otvore i krupna dama uđe unutra.
- Vrata! - vikne netko - Jebena vrata.
- Hm, vi baš nemate kulture ovdje – štrecne se dama – Gdje mogu odložiti kišobran - kapsulu?
Konobar je odmjeri od glave do pete i odvrati: - Nigdje!
- Nigdje? Kako to mislite, nigdje?
- Tako mislim, ako si došla ovdje nešto prodavati, onda si na krivom mjestu.
- Previše vi mislite – ne dade se smesti ona, samohrana i izbildana – Ništa ja ne prodajem… - otvori torbu i iz nje izleti lebdeća kamera, a dama se za tren transformira u allround prodajnu predstavnicu, novinarku, Extra Marinu, zastupnicu firme Ženo&Ejakul d.o.o.
Cillit bi najradije da je mogao u zemlju propasti. Je li to ovo snima za TV?! Samo da ga netko ne vidi. Još će u zatvoru završiti!
Prodajna predstavnica popravi frizuru i reče: - Dragi gledatelji, uzela bih ako mi dozvoljavate, pet minuta vašeg dragocijenog vremena ovim, hm, ljudima. Dakle, kako smo govorili u prošloj emisiji, eksperimentiranjem sa stanicama embrija uspjelo se postići da i žene počnu proizvoditi spermu, drugim riječima, da napokon dobiju mogućnost postati "očevi" svoje djece, što je kvalitetan transrodni pomak. I kako stvari stoje, mi žene uskoro više nećemo trebati muškarce! – drsko pogleda čovjeka za šankom - Tako ćemo sada napraviti malo terensko ispitivanje. Zainteresirane dame, bit' ću slobodna… - stade ona pipati oko sebe, pa dođe do djevojke za šankom i pruži joj upitnik.
- Ne gnjavi goste sa tim sranjima, ako nećeš ništa konzumirati, napusti lokal! - vikne konobar.
- Bijedni muškarčiću, pazi da ti ne bi napustio lokal - pogleda ga prodajna predstavnica i mišići joj se napnu ispod pripijene uniforme. Nastavi pružati upitnike, dođe do prijateljica noći u kutu.
Najbolje da platim, uzvrpoljio se Cillit, ali nije trenutak, kamera lebdi Extra Marini ponad glave i sve snima. Htjede reći: "Da platim", ali izgovori samo:
- Da…
- Recite gospodine – stvori se u desetinki sekunde kamera kod njega i Extra Marina ga upita – Imate li vi kakvu prijateljicu ili poznanicu zainteresiranu za paletu naših proizvoda?
- Nemam… - sagne glavu.
- Ne gnjavi goste – vikne konobar nervozno.
Extra Marina se ne obazre na njega već stane skenirati Cillitovu implantiranu biometričku osobnu iskaznicu i oduševi se: - Ah sretan rođendan, ah, kako je to dirljivo, dragi gledatelji, ovaj gospodin doista nema ni prijateljicu ni poznanicu, nema siroče nikoga. Nije li to divno? Dignite malo glavu, dignite, da vas naši TV gledatelji vide. Dakle, imamo ovdje gospodinov JMBG i sve ostale podatke: imovinsko stanje, krvnu grupu, statističko izvješće o učestalosti masturbiranja… zato žene, dame, dečki… glasujte za gospodina Cillita zvanog Autogol na broj kojeg upravo vidite i dogovorite sastanak sa njim u emisiji "Dan bez mesa – trbušnim plesom protiv PMS-a". Ne zaboravimo najvažnije, gospodin Autogol ulazi u bubanj za mnoštvo nagrada… - zavuče ona ruku ispod suknje i iz gaćica izvadi promotivno pakiranje paštete Ženo&Ejakul, pa ga uruči Cillitu uz širok osmijeh - Iznenađenjima nikad kraja! Ispod poklopca paštete naših sponzora nalazi se čip, koji će jednom sretniku omogućiti da dobije glavnu nagradu u našoj igri. Automobil Vodik - Škodik gradski auto na vodik! A tko će to biti, saznajmo svi zajedno…
- E sad je dosta! – zaurla konobar i stane je gurati prema vratima.
- Pusti me đubre dlakavo - udari ga Extra Marina torbom po glavi, pa oboje izlete na ulicu, a kamera za njima, prenosi snimku njihove tučnjave na kiši.
- Vrata! - vapi glas iz mraka - Vrata! - zatvoraju se i inače ona… Šklak!!... sama od sebe.
- Aaaa kurvo! Ne u nos! Aaa! – tren poslije uđe konobar - Aaa, zašto u nos, aaaa… - sa razbijenim nosom. Brutalna li prizora! Dok mu krv cijedi u slivnik, Extra Marina privodi svoje javljanje kraju - Dragi gledatelji, pratite našu emisiju i sutra, a sada promidžbeni program – zahvaljuje svima na gostovanju, otvara torbu, kamera skače u nju, uzima kišobran-kapsulu i odlazi.
- Profesionalno odrađeno – reče glas iz mraka.
- Aaaa, moj nos, aaaa.... – cvili konobar dok mu crvenokosa djevojka, za koju će Cillit možda jednom saznati da se zove Anitra, stavlja oblog na oko.
- Da platim – oglasi se nemoćno, ali ga nitko ne pogleda.
- Ja bogami ne bih jeo tu paštetu - savjetuje ga stari - Vidio si odakle ju je izvadila? - smije se i nudi ga cigaretom.
- Hvala, ali… da platim – opet će.
- U moje vrijeme… - nakašlje se stari – A jebete li još? A kako ćete i jebat kad vam se ženke same množe - udari u grohotan smijeh.
- Šmrc, ne gnjavi goste R