Kamov & Krleža & Desnica
Urbano & profano

Kad dobri i pomalo dekadentni engleski lord dolazi na safari u Afriku – ili u balkanske gudure – traži ili ono što mu je blisko, dakle nekog Engleza koji živi s divljacima ili proučava običaje koji su posve daleki njegovom poimanju stvarnosti. Najveće uspjehe u umjetnosti pisci, slikari, kipari, redatelji i glazbenici iz bespuća Balkana ostvarivali su sa folklornim temama provučenim kroz djela. Dakle, cigani piju i kolju, perje leti na sve strane, elementarne strasti majmunolikih junaka oduševljavaju rafinirani Zapad.

Problemi nastaju kad se tom istom Zapadu, pa tako i osiromašenom engleskom lordu, ponudi urbana priča. Odjednom nastaje tajac, neugodan muk i konsternacija. Od kuda pravo ljudožderima na urbane neuroze, egzistencijalne dvojbe i ostala sranja koja donosi život u betonskim mravinjacima oplemenjen ugljičnim dioksidom. Konsternacija je još veća kad se objasni uvaženom pripitom i polupismenom lordu da je roman asfalta i otuđenja, pisan on the road, neurotičan i divlji, prije Jamesa Joycea i Franza Kafke ispisao Janko Polić Kamov, najveće ime austrougarske književnosti koji je imao nesreću da piše na malom hrvatskom jeziku, kao i da jalnuši u vlastitim redovima sprečavaju publiciranje Isušene kaljuže, romana ispisivanog od 1906. do 1909., a publiciranog tek 1957. godine, zalaganjem Dragutina Tadijanovića.

Isušena kaljuža sa svim svojim brojnim manama, remek-djelo je europske kulture i jedini roman koji Hrvatskoj daje čelno mjesto u svjetskoj književnosti početka XX. stoljeća. Revolucionarna djela nikad nisu savršena, a savršenstvo je često tek korak do bezidejnosti, jer se formalna dorađenost raskriljuje nad svježinom i originalnošću.

«I strast me viđenja stade opet draškasti, reskati, nervozirati. Grad! Grad! Gdje je život najsocijalniji i gdje je čovjek najindividualniji… Gdje su skupštine, kazališta, knjižnice, izložbe, muzeji, kinematografi… gdje moraš i možeš sve vidjeti… gdje jedna čaša ne dospije izvući drugu, jer jedno viđenje vuče drugo… Vječno gledat: sav se pretvoriti u umne, jedine, velike oči… gdje od samog gledanja ne dospiješ ni ljubiti ni mrziti ni plakati – ni osjećati ni živjeti… gdje je svaki pogled jedna misao, deset pogleda jedna ideja, a jedan dan gledanja – čitava knjiga… Osjećao sam, da sam u čovječanstvu, jer pokraj mene nije bilo čovjeka…»¹

Kamov je umro u nejasnim okolnostima ( bolest/ samoubojstvo/ stradanje tijekom nemira ) u Barceloni 8. kolovoza 1910. godine i Isušena kaljuža ostala je u rukopisu. Prva velika prilika za tiskanje ukazala se krajem prvog svjetskog rata. Nakladni zavod Jug utemeljen je u Zagrebu, na adresi Ilica 7, u proljeće 1917. godine. Idejni tvorac bio je Antun Barac, projekt je dijelom financirao Antun Tomašić, dok je Vatroslav Cihlar bio aktivni suradnik. Sva trojica bila su iz Primorja u kojem je Kamov već imao kultni status. Prva knjiga koju su objavila bili su Matoševi Eseji, druga Akordi Ive Vojnovića, treća Studija o Hamletu Milutina Cihlara Nehajeva, četvrta mladenačka studija Antuna Barca o Vladimiru Nazoru.

Od knjiga koje su bile u pripremi 1918.-1919. godine - a tada se nisu pojavile - bili su mladenački eseji Nikole Polića, Isušena kaljuža njegovog brata Janka Polića Kamova, te Krležin Hrvatski bog Mars i njegova drama Michelangelo Buonarotti. Nakladni zavod Jug izdao je i 26 brojeva Krležine revije Plamen. U istoj reviji Miroslav Krleža objavio je svoju fantastičnu priču Hodorlahomor Veliki posvećenu Uspomeni Janka Polića Kamova koji je junački pao sa stijegom u ruci ( br. 4 i 5-6 ). Da nešto nije u redu na relaciji Krleža-Kamov možemo zaključiti po tome što je posveta nestala već s prvog pretiska priče 1923. godine! Odgovor zašto se to dogodilo mogao bi biti važniji no što se to čini u prvi mah, jer nečista savjest uvijek budi sumnju…

Hodorlahomor Veliki inače je novela netipična za Krležu po svom anarhističko-fantazmagoričnom ugođaju, a cijelim svojim duhom vezana je uz Kamova, tako da jednostavno brisanje posvete nije dovoljno. U poratnoj klimi, prepunoj neizvjesnosti, Krleža je pročitao Isušenu kaljužu, koja ga je morala šokirati jer je bila posve izvan bilo kakvih hrvatskih književnih koordinata. Impresioniran – što mu se u životu rijetko događalo! – odlučio se za vlastito čitanje Kamova i posvetu njegovom anarhizmu i revolucionarnosti jer je vjerovao da je stradao na barikadama u Barceloni. No on opisuje Pariz…

«Počeo se osjećati Grad. Blizina Grada nad gradovima, već se rascvao kao golema kamena ruža u zdjeli obrubljenoj modrim vodama. Vrcale su kuće ispred okna, sve jedna samotna, pa dvije-tri na hrpi, pa opet kakva krčma s fantastičnim cimerom, i ceste, i vijadukti, i vrbici, i neke iskrčene šume…

Čitavi vijenci crvenih žarulja osvjetljavaju gdjegdje cestu, a svaki čas sine po koja orumenjena sjena kakve fabrike s ražarenim ždrijelima, geometrima naduvenim kao mješine, sivim zamusanim oknima, kroz koja se vide ljudske sjene koje plešu i titraju u žutom svjetlu, a divovska kolesa bjesomučno zvrndaju, i vrte se i plazi zmijuljasto crno remenje i izmiče sve i mota se i trči misteriozno i čudno. Zijevaju crni dimnjaci, šume dimnjaka kao gigantska otesana debla strše, i svaki riga po jedan vatromet iskara, požara i usijane čađe. A nad svim tim čađavim gradom sjaji sveta aureola Grada kao magnezijeva bijela duga ili čudesno polarno svjetlo.»²

Veliki grad istovremeno je nešto prijeteće, pa se dosta ljudi koji su u njega pristigli iz manjih sredina i pogubilo u njegovom labirintu, što je tema ne odviše dobrog, ali u svoje vrijeme vrlo cijenjenog romana Bijeg Milutina Cihlara Nehajeva, tiskanog u Zagrebu 1909. godine. Ono što užasava Nehajeva čini euforičnim Kamova.

«Šetnja po galerijama slika, crkvama i ulicama podavaše novost u prošlosti i sadašnjosti i donašaše za napojnicu umornost, vedrinu i san. Ovo ga ispunjavaše cijelog, ali teško da je on samo to ispunjao…

… I kad su došli pred Canovinog Hercula, gdje su mišice bile napete i tvrde, kao da one zamjenjuju sam kostur – ona je oborila oči, krenula na stranu i u tome bijaše sav zaplašeni, prežestoki, abisni blud njezin: ona se je stidjela svog stida. I Tiepolo sa svojom uobljenom grandezzom, što doživaše možda u pamet luksuznu, hispansku ljubav, poigravaša u bojama, svijetlim, živahnim, ležernim poput gospodske puti i salona u šari njenih očiju. Ali Arsen požurivši korak i ostavivši odmjerenog gospodina odostrag, gotovo sune u drugu dvoranu.
- Gledajte.- Upiraše u Propelo od Van Dycka.
- Ovaj Hrist nije bog, jer trpi; ovaj je Hrist čovjek jer proklinje.
Bijaše gadan jer bijaše još živ. Ne govorahu one oči: «Oprosti im jer ne znaju što čine!» One proklinjaju Boga, ako ga ima; udarahu prekorbama na njega, ne na ljude. Jer velika bijaše nepravda, što je dopusti pravedni; veliko nasilje što ga pregleda svevidni.»³

Krleža je iščitavao stranice prepune strasti i brzine, žestoke i neuredne, nošene talentom kojem je zbog mladosti nedostajalo discipline no zato su anarhičnost i neglumljena originalnost još više zaslijepili jednog malograđanskog, salonskog ljevičara. Komunisti su oduvijek mrzili anarhiste, jer u njihovom raju nije bilo partije. Jedinu anarhističku državu u povijesti, onu seljaka Mahna u Ukrajini, ugušili su komunisti. Krleža je, pak, istovremeno fasciniran Kamovom, ali ga i prezire.

«Trka ona suluda preko ulica i voda, galerija i kula, tornjeva i palača i katedrala, muzeja, parkova i dvoraca, jurnjava ona preko svega uokrug, omama ona od preobilja i konačno klonuće. Svaki dan svršava se slomom, i to je bilo finale, kad je Orlić još stojećki spavao penjući se gore spiralom u svoju sobu u prvom spratu, pod kasnu noć.

I opere i baleti, burze i groblja, Rembrandt i Talijani Renesanse, sve se to zavitlalo u Orlićevu mozgu.

On je htio da obujmi sve, a nije mu u ruci ostalo ništa. On je htio da sintetički pojmi smisao svega, a nije našao smisla ni u čemu… Jedino što je pozitivno i jasno bilo i postojalo, bio je umor.»⁴

U ovom ulomku Krleža je pokušao slijediti Kamova, no onda se uplašio, shvativši da je njegov talent zastrašujući, taman i prijeteći, da uvlači prema samouništenju i naglo ga je odbacio, prezirući put koji je Janko Polić odabrao već i zbog svog vrlo lošeg zdravlja, koje gaje je nejunački, bez barjaka, usmrtilo u Barceloni. Kamov je bježao od sebe i Austro-ugarska mu je bila mala, a Krleža je bježao od Kamova, no Zagreb je bio preblizu Rijeci da bi zaista uspio u tom naumu.

Krleža je u Plamenu izašao sa svojim pamfletom Hrvatska književna laž gdje je negirao sve u ime totalne slobode, a istovremeno je u odnosu prema Kamovu ugradio veliku ciglu u blistavo zdanje iste Hrvatske književne laži!

Plamen je bio zabranjen 8. kolovoza 1919. godine zbog Alfreda Diamansteina, kojeg je policija slomila i koji je ispričao dosta toga o planiranim revolucionarnim aktivnostima u Hrvatskoj, u koju je došao iz Mađarske noseći boljševički novac. Krleža je do smrti negirao da je Plamen bio financiran ruskim novcem, no dokazano je da je Diamantstein zaista bio agent Bele Kuna i da je Kominterna financirala revolucionarne kulturne djelatnosti na raznim stranama svijeta. Dežmekasti gospodin u naslonjaču odložio je Isušenu kaljužu, dok je bolno mršavi Kamov, sav ušiljen poput ispaćenog Krista, izašao iz prostorije zalupivši vratima.

Zanimljivo je da se Krleža uopće nije ozbiljno vraćao Kamovu sve do 1938. godine, kad je objavio roman Na rubu pameti. Već taj naslov ima nešto Kamovljevskog u sebi, jedno autonegiranje, stanje povišene svijesti prije rasapa. U stvarnosti drug Krleža razočarao se u komunističku partiju jer je imao prilike shvatiti kako je Staljin od Rusije napravio koncentracijski logor u kojem se osuđuju kao izdajnici najpouzdaniji komunisti – oni koji su iznijeli Oktobarsku revoluciju.

S druge strane situacija u Kraljevini Jugoslaviji bila je konfuzna i nepredvidljiva, a za slabića kao što je bio on, neizvjesnost je postala neizdrživa. Teško je biti javna osoba i kukavica. Usred te konfuzije koje je podsjećala na onu 1919., samo s mračnijim tonovima, Krleža se vratio Isušenoj kaljuži, no nekako podmuklo, u polumraku, poput kradljivca koji se šulja po tuđoj kući sa srebrnim svijećnjacima u ruci. Na Rubu pameti je Isušena kaljuža razočaranog komunističkog vjernika, koji se uplašio da nikad neće dobiti povlastice zbog kojih je pisao. Iako nastao iz dvojbenih poticaja ipak je ovaj roman apsolutni literarni vrhunac Miroslava Krleže.

«O slikarstvu slušao sam godinama, i to mnogo, jer je moja supruga tri godine pohađala slikarsku akademiju, ne zna se zapravo zašto, budući da slikarskog dara nije imala gotovo savršeno nikakvog, ali joj je ostala sklonost spram slikarstva, posjećivala je slikarske izložbe, kupovala je slike, pak su prema tome i sama gospoda slikarski umjetnici odlikovali moj dom svojim posjetama, te se kod nas mnogo govorilo o slikama, o slikanju, o prodaji slika, ali i o slikarstvu, od vremena do vremena, kao takvom.»⁵

Bizarna spona koja povezuje najvećeg pobunjenika s najvećim kompromiserom hrvatske književnosti obitelj je Malinar, iz Lokava u Gorskom kotaru. Naime, Mate Malinar (1884-1957) bio je jedan od najboljih Kamovljevih prijatelja od 1900. godine, kad su se upoznali u Sušačkoj gimnaziji. On se oženio 1908. Katarinom Radošević (1888-1971), koja je bila jedina prava ljubav Janka Polića, koji o njoj piše kao o Kitty. Djelujući kao pravnik i sudac imao je prilike, između ostalog, 1937. godine odgoditi rješenje o zaplijeni Krležine knjige rasprave i eseja Deset krvavih godina i tako mu spasiti nakladu.

Njegov sin Anđelko Malinar (1909-1982) postao je od 1938. godine (službeno - u stvarnosti nešto prije) bliski Krležin suradnik i prijatelj. Taj doktor prava, desetljećima je bio i Krležin tajnik i redaktor njegovih vrlo problematičnih Dnevnika u pet tomova (Sarajevo, 1977). On je, uz Krležu suodgovoran i za Panoramu pogleda, pojava i pojmova (Sarajevo, 1975), zastrašujući projekt Krležinih velikih i manje velikih misli, smještenih također u pet tomova – koje danas mogu izazvati tek sažalnu grimasu ili smijeh.

Nikad ne treba precjenjivati podzemne tokove događaja jer ponornice uvijek negdje izbiju i zato nije loše znati njihov izvor. Ponekad je dovoljno pustiti malo boje i ona se na danjem svjetlu ukaže na posve neočekivanom mjestu.

Kod Krleže postoji još jedna osoba koja je iz sjene upravljala koječim - gospođa/drugarica Irina Aleksander (1900-2002). Ta Ruskinja, udata za Božidara Aleksandera, jednog od najbogatijih Zagrepčana, vodila je komunistički salon i istovremeno bila je važna osoba Kominterne za Hrvatsku, pa je isplaćivala komunističkim prvacima džeparac (vjerojatno i Josipu Brozu, s kojim se Krleža ilegalno sreće 1937. godine!) po nahođenju centrale, ali i svojim osobnim afinitetima. Ono što je zaista zabavno s njom je da je ona u svojoj autobiografskoj knjizi Svi životi jedne ljubavi (Zagreb, 2003), inače izrazito neurednoj, dala sjajan opis Miroslava Krleže i kao pisca, i kao čovjeka, pa i kao ljubavnika. Animozitet prema nazovi glumici Leposavi Kangrga, udatoj Krleža, prilično je razumljiv. No ipak je Krleža pokretač događaja.

«Prisjećam se samo zastrašujućega i lijepoga u našem prijateljstvu! No kad je riječ o Krleži, Krleži koji se još nije ohladio, o Krleži kojeg više nema i neće biti, o njemu živom! Zauvijek je u sjećanju! – Ne treba govoriti, valja se sjećati, pamtiti – čuvati te riječi. Ne njegovu tiskanu riječ, nego živu, ona je bolja od svega što je napisao. Bio je to čovjek velikog temperamenta i velikog uma, ali ih nije podčinio talentu, oni su ga zarobili; tako je njegova izgovorena misao bila gotovo djelo, živo i sjajno, a objavljeno je često, čak u velikom dijelu njegovog stvaralaštva bilo opterećeno pametnim lupetanjem…

…Prva i najteža Krležina zagonetka jest – zašto velik i radišan pisac nije dao ni jedno cjelovito djelo – nemojte me napadati poput gladnoga čopora, nekritički hvalitelji, niti vi zavidni hulitelji! Svoju istinu neću odnijeti u grob! – nije dao, ponavljam ni jedno cjelovito djelo…

…Od jednog od prvih romana Thomasa Wolfea ostala je polovica napisanoga i postala je cjelina i cjelovita. I uvela ga u dugovječnost. Takvog urednika u Jugoslaviji nije bilo, a za Krležu, kad bi i bio, teško je i zamisliti UREDNIKA! Umro bi od smijeha. Ubio bi izdavača! No zapravo je glupo o tome govoriti u zemlji u kojoj je autor sam sebi i preteča i glavni urednik, sam sebi je stvorio jezik, formu, mjesto pod suncem…»⁶

Ovi redci kao i ostali iz poglavlja Fuga Krležiana (str. 139-198) tako su dobro napisani da Krležina ljubavnica nadmašuje cjelokupan njegov opus nemilosrdnom analizom njegovog lika i djela. Uostalom nitko ne poznaje vjernog muža bolje od ljubavnice! Iz njenog maestralnog teksta izranja Krleža kao partijski i kućni papučar. Rat da – ali u papučama! Ljubavnik da – ali da se Leposava ne naljuti! Previše kompromisa i nedostatak kritike i pisac napokon mutira u enciklopedistu koji je Hrvatskoj podario neka od najneozbiljnijih enciklopedijskih izdanja u Europi!

Irina Aleksander upoznala je službeno Krležu 1936. godine (vjerojatno znatno ranije) i uletjela je u hrvatsku politiku i književnost na neočekivan način. Ponekad je teško reći što je zaista bila ona, a što je tek književnost. Navodi se da je kod Krleže bila Madeleine Petrovna, ruska emigrantica u drami U agoniji, dok je kod Milana Begovića, u romanu Giga Barićeva, bila Irina Aleksandrovna Bessmertna. Također je inspirirala Rudolfa Habeduša Katedralisa kod kojeg se pojavljuje kao Lara Petrovna Nikitina u Kavani Corso, Novaka Simića za lik gospođe Albrecht, te Krležinu Bobočku u Povratku Filipa Latinovicza. Ta fascinantna osoba očarala je zagrebačke međuratne intelektualce spojem rafiniranosti, diskretnosti, partijske efikasnosti, slavenske privlačnosti i bogatstva.

Kad je Krleža bio zadovoljan s Irinom Aleksander onda je o njoj mislio sve najbolje, no kad bi ga ispunila ljubomora ili bijes zbog njenih hirovitosti, onda bi joj se poželio osvetiti karikiranim prikazom kao u romanu Na rubu pameti.

«Dama na koketnom rubu četrdeset i sedme, mesnata brineta iznad osamdeset kilograma, žena u posljednoj jeseni bujne uvele ljepote, gospođa kojoj sam bio pravni zastupnik prije šest-sedam godina i neobično zamršenoj ostavinskoj raspravi. Brodolomka svoje vrste, ta Jadviga Jesenska stanovala je u istom hotelu Evropa, na istom spratu, u sobi broj dvjesta četrdeset i šest, a govorilo se po gradu da tu živi kao neka vrsta hotelske namještenice, takoreći društvene dame za otmjenije inostrance koji ne traže samo ljubav nego i dobro odgojenu, duhovitu i kulturnu konverzaciju. Ta Jadviga Jesenska imala je iza sebe tri ili četiri braka, nekoliko samoubojstava u kojima je, kao što se pričalo, odigrala sudbonosnu ulogu, sama je pokušala samoubojstvo u okviru neugodne kokainske afere u kojoj se kasnije pred sudom utvrdila njena potpuna nevinost, skitala se inostranstvom, držeći kartašnice po boljim hotelima, a večeras joj je bilo dosadno i, nagnuvši se na svojoj stolici leđima spram mene, tako intimno da sam osjetio toplinu njenih obraza, zapitala me, da li sam, po običaju, za partiju šaha?…

…Kod jedanaestog viskija utvrdio sam da su joj prsti mekani, pojastučeni topli, laktovi hladan kamfor, uvojci svileni, kosa mirisna, da je uopće sva puna toplog šarma, bucmasta, obla, intimno zagrijana stara mačkica, malko ogromna, s masivnim, natečenim listovima, solidna, draga, duhovita, i sve se svršilo u njenoj sobi dvjesto četrdeset i šest, točno po hotelskom propisu: obligatno škripanje postelje, u prvom polusnu šum vodovoda iz kupaonice i dosadan povratak u sobu dvjesto četrdeset i dva.»⁷

I dok je Krleža varao Belu s Irinom, koja je naravno bila znatno zgodnija no što ju je morao opisati u ovom ulomku, da Bela ne bi odviše jednostavno shvatila što se događa! – sve je to bilo nekako birokratsko-partijski, hladetinasto i bez prave strasti. Da je zaista popio jedanaest viskija bio bi toliko pijan da mu nikakav seks ne bi padao na pamet, no kao i svaki provincijalac Krleža je pretjerivao na krivim mjestima. Tu je Kamov bio znatno direktniji – uostalom kao i u svemu što je radio.

«Žari ih noć, razmetljiva poput vjetra, što diže prašak, hartiju svite. A ona je slabo odjevena. Ima samo kiklju – za sprdnju; i košulju – za šalu. Arsen ne mari za sise. Ne mari ni za lice. Ni za cjelov. On se sav gubi oko bokova, kukova i stegna. I opet je ona prebačena preko njegovog krila. On je priteže još više, još jače, još bliže. I ona ga grebucka sve ljuće. Ali on ne osjeća svoje boli, jer vjeruje u - njenu. I onda – svale se najedanput… On ju je zbilja privukao. Padoše. I digao joj svite. Ali to bijaše prvi put – odostrag. On je se dotakao. Ali to bijaše prvi put – šakom. On je svršio koitus, ali ne skinu svojih hlača. Bijaše gotov; prvi put zadovoljena strast s punim uživanjem, neprekinutim bludom i bez straha za dijete. Prvi blud individualizma.»⁸

Krleža se nikad nije snalazio u odnosu prema ženama, politici, književnosti i ratovima. Uvijek je griješio – u prevelikom strahu da ne pogriješi, ostavljajući nered za sobom. Jedan od rijetkih koji je za njegovog života zaista ukazao na problematičan Krležin karakter bio je Vladan Desnica, treći ključni lik urbane hrvatske književnosti.

U svojoj drami Ljestve Jakovljeve iz 1961. godine Desnica je razobličio kolebljivog i pasivnog Krležu na neočekivano brutalan način. Njegov Jakov Pećina je intelektualac, salonski ljevičar, antinacist, koji se vuče po sjenovitim ulicama tijekom drugog svjetskog rata, nespreman na borbu. Bivši školski kolega Jakova Pećine, nacist Hubner, nesmiljeno ga napada:

«Evo osamnaestog aprila, dan kad si ti varirao o leptirici zarobljenoj u pozlaćenoj kaloti mladomisnikova kaleža, znaš li koji je to dan bio? Dan kad je Jakuševački odred zatvoren u klopci i likvidiran do posljednjeg čovjeka… Šestog maja, kad su tebe preokupirale ruže u veneričkom odjeljenju popaljeno je do temelja pet sela ovdje u okolici… A dvadeset petog juna, kad je tebe zabrinjavalo što te već dva dana muči proljev, tako da si izgubio vjeru u napredak medicine i napredak uopće – u Bujinama, nepuna dva kilometra odavde, osamnaest tvojih bivših drugova, intelektualaca kao i ti, visjelo je na telegrafskim štangama… Zašto si čuvao svoju stražnjicu? Valjda u očekivanju da ćeš opet kao nekad mljaskati svoje fraze, samo ne više po salonima i budžacima, već sa estrada i tribina, i ne više kao šengajst i boem, već kao velikodostojnik, kao prelat, nabusito, von oben, kuljevito…»⁹

Drama Ljestve Jakovljeve izvedena je 1961. godine u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu, u režiji Nikole Tanhofera, ali se na sceni održala posve kratko, a u Zadru se pripremala za izvođenje, no do premijere nije došlo. Krleža je bio odviše moćan da bi mu se otvoreno rugalo. Ipak su i on i Josip Broz bili čvrsto povezani i mogao je potegnuti poneku vezu do vrha ne bi li se riješio neugodnih godina iz prošlosti.

Politički nazori Janka Polića Kamova - koji je bio pod jakim utjecajem svog oca Ante Polića Starograđanina, kojem su kumovi prilikom rođenja jednog djeteta bili Ante Starčević i Erazmo Barčić - mogu se nazrijeti iz slijedećih redaka.

«Ja koračam i nehotice u dno, zamračenost i tjeskobe: Od Tomislava Zrinskom, od Zrinskoga Starčeviću: od kralja Hrvata banu Hrvatu, od bana Hrvata zastupniku Hrvatu – ili još dublje, mračnije i tjeskobnije: od kralja Hrvata kralju tuđincu, od bana Hrvata banu tuđincu, dok se najedanput ne nađem od Smičiklasa kod oca, od prošlosti u sadašnjosti: na zastupnike Hrvate, kojih je broj sve manji i od kraljevske svoje poze padam u onu opozicije, potlačenost i roblja! I tu prestaje dječaštvo i počinje nedoraslost; misaoni uspon i psihička dekadansa; ili uspon spolovila i propad duševnosti; ja postajem tajanstven, uvučen, mrk. Pjevam pjesme – za sebe; mislim – u sebi; živim od sebe. Apstrakcija postaje konkretnost, otvorenost, poništenje i mir erekcije.

Ja čitam novine; idem u gimnaziju; spavam kod kuće; Dobri Hrvati oponiraju u saboru, pravi studenti u školi, a kod kuće svestrano onaniram.»¹⁰

Vidimo dobro hrvatsko XX. stoljeće, od sutona Austro-ugarske, u kojem je stvarao Kamov, preko Kraljevine Jugoslavije u kojoj je Krleža bio salonska opozicija, nasljednik koji se borio za prava radničke klase tuđim novcem – ili onim Irine Aleksander, ili onim zanesenjaka poput Antuna Tomašića, preko Titove Jugoslavije kojoj je Desnica podario Proljeća Ivana Galeba, najhrvatskiji hrvatski roman u kojem je intelektualac napokon dobio dignitet i više nije bio samo neurotik/histerik što je i kod Kamova i kod Krleže. Vladan Desnica je smirenje hrvatskog urbanog romana i jedan od njegovih vrhunaca. Zanimljivo je da je roman objavljen 1957. godine u Sarajevu, iste godine kad se napokon pojavila Isušena kaljuža u sklopu Kamovljevih sabranih djela u Zagrebu! I tako je Desničin roman, koji je počeo nastajati u vrijeme Krležina romana Na rubu pameti, postao sinteza jednog pogleda na svijet i istovremenik s romanom koji je otvorio cijeli taj urbani problem na spektakularan i pomalo sirov način. Sva umjetnička djela imaju svoj život nezavisna od autora i ponekad dolazi do neobičnih pomaka koji sliku vremena čini ponešto drugačijom no što je ona zaista bila.

«Pogledam se u ogledalu i ostanem iznenađen: mjesto šesnaestogodišnjaka kojeg sam očekivao, u mene zuri već jedan star čovjek s upalim očima i malko otromboljenom donjom usnom, sasvim sijed po sljepoočnicama. Tad ispričavam onaj pogrešan dojam koji su, prevareni vanjskim prividom, dobili moji stari znanci pri susretu poslije mnogo godina: doista moj izgled mogao je da ih prevari.

Svaki čovjek ima jednu optimalnu dob koja najbolje odgovara njegovoj prirodi, njegovom temperamentu, njemu svojstvenom stepenu psihičke zrelosti.»¹¹

Desničin roman je svojim nastankom dijelom srodan Bulgakovljevom Majstoru i Margariti – riječ je o životnom djelu koje nastaje u dramatičnim i manje dramatičnim trenucima, a postaje sukus cijelog stvaralačkog vijeka. Zanimljivo je koliko ostala Desničina djela zaostaju po snazi i važnosti za ovim u koje je ukomponirao najrazličitije fragmente dobivajući sličan efekt kao i Kamov u Isušenoj kaljuži, no s jednom zrelošću i dorađenosti koju Kamov nije dostigao jer je u dvadeset i četvrtoj godini bio leš u anarhističkoj Barceloni. Isušena kaljuža i Proljeća Ivana Galeba gotovo da su ista kompleksna kompozicija koju slušamo na različitom broju okretaja i zato nam izgledaju tako različito. Kamovljev glas zabilježen je na krčavih 78 okretaja brze i lomljive gramofonske ploče, dok je Desnica posve zadovoljan i s 33. Krleža je u toj metaforičnoj glazbenoj podjeli tek singlica na 45 okretaja. Dopadljiva ako je slušamo jednom, a u ponovljenim slušanjima prilično iritirajuća svojom slatkastom produkcijom i kupljenim mjestom na top-listi.

Tako je Desnica zapisao:
«Banalnost je smrt umjetnosti. Samo je jedno još gore od nje: namjerna originalnost. Veoma su rijetki umjetnici za koje se može reći: originalan duh mada je nastojao to da bude. U umjetnosti ne smije se ništa htjeti biti: treba biti. Ako se nije uzalud je htjeti. (U umjetnosti uopće ništa ne treba htjeti). A banalnost lakše upadne onaj koji nije banalan nego onaj koji jest. Nesravnjivo lakše je kretati se po kriteriju banalnosti i nebanalnosti nego po diktatu unutrašnjih pobuda i raspinjanja.

Ljudi se zapravo ne boje svoje banalnosti: oni se boje riječi banalnost. Ljudi se uopće najviše boje riječi, golih naziva za stvari… Gola riječ, goli naziv, razorniji je od bilo koje kritike.»¹²

Otac Vladana Desnice, Uroš, bio je Srbin i unitarni Jugoslaven, a majka Fani iz stare hrvatske bokeljske obitelji Luković, koja je dala istaknutog povjesničara don Niku Lukovića. U njegovom umjetničkom formiranju pobijedila je majka.

«Da ja pišem knjige, u tim se knjigama ne bi događalo ama baš ništa. Pričao bih i pričao što mi god na milu pamet padne, povjeravao čitaocu, iz retka u redak, sve što mi prođe mišlju i dušom. Ćaskao bih s njim. Ako uopće ima poezije, tad je poezija ono na što naša misao i naša senzibilnost naiđu lutajući pustopašnicom»¹³

No, završni govor pripada Kamovu, jer on ima nešto što ni Desnica, ni Krleža nemaju – njegov roman na engleskom zvuči senzacionalno i on, zaista, kao jedini hrvatski pisac XX. stoljeća, funkcionira i izvan granica Hrvatske.
« - Što ste vi?
- Pišem!
- Dakle pisac?
- Ne. Pisar.
Išao je u red one obične grupe propalih đaka, što ispunja galerije, uboški dom i trotoare. Oni uvijek nekud idu, a vrte se oko osovine svojeg mjesta ko muhe oko lampe. Početkom ili svršetkom svake školske godine uzrujavaju se zbog potrebe za ispit, ne vjerujući ni izdaleka, da će ga položiti. U prvo vrijeme, što su bez škole, sačinjavaju najživlji element u neredima; ali kasnije njih zanima ponajviše sudbena rasprava. Tako se oni ne znajući primiču od političkog zanimanja u kriminalno. Puše svi, ali rijetki svoj duvan. Čitaju sve, ali se kod ničeg ne zadrže. Ljubav je u njih romantična kao u svih ljudi bez novca. Najzdušniji su posjetioci crkva i javnih zahoda. Žive od snova. Lažu dosta ugodno i pristojno, a njihovoj istini gotovo nitko ne vjeruje.»¹⁴

Malo je hrvatksih romana koje sam pročitao s istinskim zadovoljstvom a ne zbog vanliterarnih razloga, a Isušena kaljuža, Na rubu pameti i Proljeća Ivana Galeba zaista zaslužuju mjesto na ormariću svakog ozbiljnijeg Hrvata, kojeg ni žena, ni ljubavnica neće moći optužiti da je intelektualno omlohavio.

Ako je Kamov 1906. započeo pisanje svog romana, koji se 1957. pojavio kao knjiga, tih pedesetak godina predstavljaju herojsko doba urbane Hrvatske, danas nekako tihe i melankolične, potisnute novinskim ispadima koji se ukoričuju i potom se o slabašnim novinarima govori kao važnim književnicima. Bizarna tiranija polupismenih, pogubna kao i svaka tiranija bazirana na neukosti, stupa ulicama praćena neuvježbanom limenom glazbom koja zaglušuje svaki glas odmjerenosti, razuma i trezvenosti dok izvikuje svoje istine kao jedine moguće. Ipak pravoj Istini ne trebaju glasnogovornici čiji glas puca dok vrište…

Bilješke:
1. Polić-Kamov, Janko: Isušena kaljuža, Zagreb, 2004., str. 293-294
2. Krleža, Miroslav: Hodorlahomor Veliki, Rival, br. 1-2, Rijeka, 1998., str. 166
3. Polić-Kamov, Janko: Isušena kaljuža, Zagreb, 2004., str. 110, 112
4. Krleža, Miroslav: Hodorlahomor Veliki, Rival, br. 1-2, Rijeka, 1998., str. 168
5. Krleža, Miroslav: Na rubu pameti, Zagreb, 2004., str. 12-13
6. Aleksander, Irina: Svi životi jedne ljubavi, Zagreb, 2003., str. 159, 167, 169
7. Krleža, Miroslav: Na rubu pameti, Zagreb, 2004., str. 76-77
8. Polić-Kamov, Janko: Isušena kaljuža, Zagreb, 2004., str. 148
9. Desnica, Vladan: Ljestve Jakovljeve, Zagreb, 1974., str. 317
10. Polić-Kamov, Janko: Isušena kaljuža, Zagreb, 2004., str. 225
11. Desnica, Vladan: Proljeća Ivana Galeba, Zagreb, 1975., str. 267
12. isto, str. 289
13. isto, str. 94
14. Polić-Kamov, Janko: Isušena kaljuža, Zagreb, 2004., str. 81