| |
ONA POSTOJI
Mislim da je bila noć kada sam je ugledao prvi put. Ali sjećam se i
svjetlosti koju je donijela sa sobom. Nebo je bilo narandžasto i
nije bilo Mjeseca, to znam sigurno. Ako je bio dan, onda se Sunce
ugasilo, jer ona je stajala ispred mene, a njene boje oko planete.
Imala je bijelo lice andjela i osmjeh djeteta. Gledala me očima
punim patnje, praštanja i ljubavi. Gledala me kosim očima ljepšim od
svih koje sam do tada vidio. Bio je to pogled koji je spojio ljepotu
dalekog istoka i dušu Karpata. Nježno je prešla dlanom preko mog
lica, a onda me poljubila u čelo. Tijelo je po prvi put zadrhtalo.
Htio sam da je dotaknem, da joj kažem da je volim, ali ona se opet
nasmijala i već sledećeg trenutka pretvorila u zvijezdu. Nebo je i
dalje bilo narandžasto, a na njemu je kao zlato sijala samo moja
zvijezda. Tada sam otvorio oči, ili možda zatvorio. Išao sam na sve
ili ništa. Išao sam na javu ili san. Zvijezda je namignula. Shvatio
sam da mi je ukrala srce.
Opet se pojavila tajanstvena žena i opet je vrijeme stalo. Zemlja se
okrenula oko nje... Sjećam se da su je i okeani pozdravili, da su ih
rijeke podržale, a planine se poklonile pred njenim nogama. Nisam
znao ko je, niti odakle dolazi, ali sam je svaki put dočekao na
koljenima.
Dani su se pretvorili u noći, ili noći u dane. Nije ni bitno. Važno
je da je bila tu, pored mene i dopuštala mi da je volim. Pokušao sam
da joj pomilujem kosu, a sa neba je pala neka druga zvijezda. Za
trenutak mi se učinilo da sam uspio... Ako jesam, onda stvarno
postoji.
Odlučio sam. Živjeću u boji njenog dana čekajući našu zoru.
|
|
